Afrika priča
Burundi Saga plaž
Znate li kako se na francuskom kaže plaža? Plaž. I ja sam u Burundiju bio drugi put na Saga plaž. Na jezeru Tanjganjika. Sa fra Ivicom i Gabrijelom koja lomi koljena i Ana-Marijom ali nema veze i Josaline i fra Josephom. To je curama bio zadnji izlet prije povratka kući jer u ponedjeljak je škola a ni nama koji smo išli za društvo nije bilo loše. Sad da ne prepričavam sve ko po običaju samo jedna anegdota. Rambo na Saga plaž. Došli ja i cure na plažu i kako to obično biva kad dođu abazungu ili bijelci dakle svi osim Jose okupilo se svijeta pa gledaju ko da je to nešto zanimljivo. Ajde trpimo malo šalimo se ali dosadni brate. Kad odjednom pljus pljus. Došo frajer u žutom dresu Kobea i počeo šamarat po redu. Bilo i većih od njega i momaka koji su skupa došli i pobunili se nakon prvog šamara ali nakon drugog su promijenili mišljenje. Frajer je za 2 i pol minute počistio četrdesetak ljudi. Što bi rekli baja u selu. Neka ga. Poslali smo mu piće. I još jedno, zaslužio je. Eto u kjatkim cjtama cure su otišle ja sam kod fra Ivice radimo ko veliki čekam kad ću u Kongo. Sad ću.
31.08.2007. u 17:29 | 2 Komentara | Print | # | ^Uganda dva - Kampala i druge pripovijetke
Dakle fra Ivici su došle nećakinje u posjet. Anamarija i Gabrijela. Pa sam se i ja njima pridružio u razgledavanju. Afrike. Prvo smo u petak, dakle petak nakon mog odlaska iz Gatenge u srijedu, krenuli za Ugandu. Ja sam već bio, isto tako sa Ivicom i Mladenom i Mateom i bilo nam jako lijepo i krenuo sam opet. Iz nekoliko razloga a svi su se ostvarili i više i više kako to obično biva ponekad. Petak smo krenuli za Mbararu (ne bi bilo loše imati neku kartu ali i ne smeta ja ću samo spominjati imena nekih čudnih mjesta eto orijentacijski ide se na sjever pa malo na istok Kampala je sa sjeverne strane ekvatora a izvor Nila u Jinji još istočnije tj. najdalja točka do koje smo došli nekih po mojoj procjeni 600 km od Kigalija). Stali smo iza granice u Kabaleu nešto pojesti, zatim opet u Rushooki gdje je fra Ivica dugo radio, zatim opet do naše časne Bogdane na ulazu u Mbararu gdje one imaju kuću i dalje do franjevaca. Mbarara je veliki grad recimo kažu oko 200 000 stanovnika. Kao prvo ugandske ceste su odmor za oči, duge ravnice i široke ceste, istina da ima dosta rupa a ležeći policajci bi prestavljali najviše uzvisine u većini zemalja Beneluksa ali većina puta je vrlo provozna i što je najvažnije nema toliko policije koja gnjavi. Naš je Ive ovdje ipak više doma nego u Ruandi i sve zna i mi napredujemo. Dakle petak smo prespavali kod braće u Mbarari i neš ti simbolike taj je dan bio meni točno godina u Africi. Baš lijepo. Sutra su Ive i cure i jedan brat otišli u nacionalni park Queen Elisabeth a ja pravac na istok - Kampala. Bacili me na bus a to je bila 4-satna ukočenost u busu koji više izgleda kao bojna kola. Tu se negdje pređe i ekvator. Cilj je bio naći se sa dva salezijanca don Richard, Poljak, i don Arasu Lazar, Indijac, koji su u različitim zajednicama. Prvo sam se dogovorio sa Richardom i on je poslo momka po mene. E sad. Kampala. Ulaz je bio kao u Abu Dabi. Nisam tamo nikako bio ali da vam kažem. Toliko ljudi i toliko života i toliko auta ja u životu nisam vidio na jednom mjestu. Kigali je neusporediv sa Kampalom. Koja je ogromna. Dva miliona stanovnika. Ogromne zgradurine ponekad se čovjek prevari pa pomisli da je u Europi. A gužve... Pola sata je super ako samo toliko čekaš u koloni. A ljudi kao mravi. Sve se nešto prodaje, nudi, svak nosi nešto svoje ide svojim poslom. Čim sam vidio taj kaos rekoh ovo je za mene. Kigali je previše ukočen, tamo je ljuta organizacija, ovdje baš život. Skroz. Eto sad baš da ne duljim došao momak Joseph po mene i od subote do ponedjeljka sam bio u njihovom centru Namugogo, vrlo blizu Kampale. Tamo imaju dom za 150 momaka o kojima se brinu i koje šalju u školu. A dečki zakon. Sve pet. U nedjelju me nakon mise Joseph vozio u Jinju da vidim izvor Nila (što smo ono rekli ima i Ruanda i Burundi svoj izvor Nila koji prodaju) i onda na slapove Bujagali itd. Jako lijepo sve. A prije toga da ne zaboravim bili smo u svetištu Ugandskih mučenika, koji su zapaljeni na početku evangelizacije Afrike, kada su prvi Bijeli oci došli ovdje. Iza ovog izleta išli smo natrag za Namugogo pa sam s Richardom išao dočekati njegove gošću u Entebbe gdje se nalazi aerodrom. Sad da vam objašnjavam skroz politiku ne bi valjalo jer ni ja ne znam puno. Entebbe je vrlo poznat po uspješnoj akciji Izraelaca koji su tamo neke godine ovdje upali osloboditi svoj avion sa putnicima koji su bili zatočeni kao taoci ovdje. Eto. I tako ponedjeljak sam se kratko vidio sa Arasuom i navečer se našao sa Ivicom u curama u Kampali. Spavali smo u prenoćištu Mill Hill kod bijelih otaca ali smo se navečer malo provozali gradom i otišli na jedno brdo vidjeti panoramu grada. Svjetski. Drugi dan sam opet s njima išao za Jinju a kad smo se vratili za Kampalu našli smo se sa Josaline. Ja sam je upoznao još u Kivumu gdje smo skupa slavili Novu Godinu (sve to negdje piše tamo dolje). Josa je igrala na Univerzijadi u Bangkoku stolni tenis za Ugandu i tek je došla ali eto dogovor je pao da ide sa nama za Ruandu i Burundi da se družimo. I super. Mi smo isti dan nastavili dakle prema nazad za Mbararu gdje smo opet prespavali kod braće pa drugi dan za Rushooku gdje smo se sreli sa Josaline koja je odavdje u biti i gdje su se ona i Ivica upoznali. On joj je pomogao da završi među najboljim ugandskim fakultetima, Uganda Martyrs University. Eto ta večer je bila jako lijepa, roštilj i ekipa i Pink Floydi i svašta nešta. Drugi dan smo krenuli nas petero za Kivumu, Rwanda. I dalje.
24.08.2007. u 17:22 | 1 Komentara | Print | # | ^Život jednog misionara laika u Gatengi
Evo da vidite što su o meni napisali u tromjesečniku salezijanaca provincije Velikih jezera:
Od kolovoza 2006. naš je centar mladih Gatenga udomio gospodina Nikolu Babića kao volontera, po nacionalnosti Hrvata a po zanimanju psihologa.
Prije dolaska u Afriku Nikola je prošao misionarsku jednogodišnju formaciju u svojoj zemlji. Pripremila ga je Udruga Zdenac. Ta udruga omogućuje odlazak na jednu godinu u službu siromašnima kojima se nudi profesionalno znanje. Kako bi što bolje izvršio svoj apostolat Nikola je učio i francuski. Budući da je po zanimanju psiholog, odmah nakon dolaska nije oklijevao da se integrira i upozna sa mladima.
Nažalost, tri dana nakon dolaska, dok je igrao odbojku sa mladima, pao je na lijevo koljeno i potrgao ligamente. Od toga dana je teško hodao. Ali budući da se u Hrvatskoj bavio odbojkom ostao je kao tehnički savjetnik našim mladima. Tako je napustio sportske aktivnosti i posvetio se popravcima i instalacijama naših računala u centru te je poučavao salezijanske pripravnike, učenike i djecu iz doma.
Uredio je također knjižnicu u centru. Sada su sve knjige klasificirane po kategorijama i pohranjene u računalu.
Kao vozač nam je također puno pomogao. Uvijek je dostupan i spreman učiniti ono što se od njega traži.
Trenutno posvećuje puno vremena za razgovor sa mladima iz doma. Kao psiholog pomaže nam bolje ih upoznati i formirati. Isto tako priprema i ekaborira svaki put program susreta sa mladima.
Da bi se bolje integrirao među mlade, često s njima jede u blagovaonici. Prvi se put smilio mladima jer su mislili da će imati probavnih problema jer je “muzungu” (jer je bijelac). Po njihovom shvaćanju, bijelci imaju drugu, posebnu ishranu koja se razlikuje od ishrane afrikanca a pogotovo od ishrane djeteta iz doma.
Nasreću naš volonter ima i “misionarski želudac” koji se lako prilagođuje različitim vrstama ishrane. S našim mladima on se osjeća dobro i produbljuje suradnju.
Također Nikola je odgovoran za kuću gdje primamo goste. Kao poliglot i psiholog on dočekuje naše goste koji dolaze iz mnogih zemalja.
Na početku je započeo jedan mini projekt na jednu godinu kako bi pomogao siromašnim učenicima platiti školarinu. Uspostavljao je i dobre odnose između naše zajednice i franjevaca iz Kivumu-a (Gitarama). Naši su mladi tamo odlazili na sportske susrete i izvoditi akrobacije.
Volonterstvo je važno iskustvo kršćanskog života. Pomaže volonteru da njegove nakane sazriju a isto tako dovodi do dobrog razumijevanja između laika i klerika. Jer danas u nitko u Crkvi nije suvišan. Ima mjesta za sve. Taj zdrav odnos između laika i ljudi posvećena života donosi plodove, čak i na nivou svećenićkog zvanja.
Dobra koja ostvaruje volonter kršćanin nalikuju sjemenju koje sijač baca u polje i koje mu vraća stostruko preko svojih plodova. Sam Bog nagrađuje duše koje se žrtvuju za dobro drugih.
Brat Raphael Katanga
Au revoir Kigali
Dakle napokon je došao i taj dan. Meni inače nije bilo nešto posebno teško odlaziti ali 15.8.2007. bio je dan kada sam napustio Gatengu, koja je bila moj dom godinu dana. Skoro šest mjeseci sam živio sam u jednoj kući u kutu centra i svaku večer kad bih šetao do nje kraj banana izdaleka sam gledao ima li struje (ako ne samo hodaš u mrak) a kad bih došao prvo bih provjeravao ima li vode. Mada je u većini slučajeva bilo ali dešavalo se. Tako da ne mogu reći da će mi ta kuća osobito faliti ali vjerojatno hoće. Zajednica u kojoj sam živio, zajedno smo radili, jeli, zezali se, eto zajedno živjeli i dijelili stvari. Zajedno se molili. Svaki dan. Ali na prvom mjestu i ono što će mi najviše nedostajati su naravno djeca. Utorak sam držao jutarnji govor učenicima da se oprostim od njih, navečer našoj djeci iz doma. U srijedu ujutro na Veliku Gospu vjernicima pozdrav nakon prve mise. I tek sam onda počeo spremati torbu, što i nije toliko neobično za mene ali dio istine je i da sam zadnje dane imao toliko posla pozavršavati sve stvari i poslove da jednostavno nije bilo vremena. A strpati godinu dana u torbu i kutije i nije bilo toliko jednostavno koliko mi se činilo. Nasreću naišli su prijatelji pa sam ih na brzinu zaposlio. I zakasnio na ručak. Popodne je fra Ivica došao po mene sa svojim nećakinjama i nestali smo u vidu magle. Tako opet nekako najbolje. Bye Gatenga i hvala ti, da pišem sad neki rezime to bi potrajalo a i tko bi to čitao, hvala don Danku na svemu, da ne nastavljam sad lista bi bila podugačka a na prvom mjestu da se ne varamo hvala dragom Bogu opet mi je složio neki komplicirani travel itinerary treba to izdržat.
Ukratko. Iz Gatenge idem u Kivumu. Kod Ivice. Ubrzo idemo u Ugandu sa njegovim nećakinjama. Poslije Ugande idemo opet skupa u Burundi. Poslije Burundi ja bih trebao po ono što sam želio već dugo a to je iskustvo života na pravom selu u Kongu kod fra Drage o čemu pričam već mjesecima. Kad s tim završim evo me opet kod fra Ivice a taj će me vrlo brzo zaposliti. I sve tako dooooo 23.10. kada palim za Addis Abebu, Etiopija. Tamo bih trebao sudjelovati na susretu volontera Afrike koji rade kod salezijanaca. 27.10. je dan povratka. Kući. Mislim.
So much love to share...
Your sweetness, blackness, mama Africa… Ne znam jeste li čuli pjesmu Mama Africa od Akona, ovdje je vrlo popularna a i meni se sviđa.
Eto ne znam možete li vi vjerovati ne znam mogu li ja vjerovati ali u svakom slučaju vrlo je čudno nekako da sam ja trebao slijedeći tjedan ići kući! Pa baš nekako... Nemere! Nego da vam kažem šta je bilo ovih dana, u kjatkim cjtama naravno.
Dakle pisao sam već da su nam bili gosti (dr. Špehar i Saša su još tu negdje po Africi kod naših misionara) i mogu vam reći da smo se nađirali. Tamo negdje ima dva tjedna i više u srijedu išli smo ja i Krešo, dakle novinar Jutarnjeg za Gomu jer je on tamo imao dogovoreno susret s jednom djevojkom koja je radila neki rad na temu djece vračeva. Eto ja sam i prije za to čuo naravno a sad sam malo više i saznao. Izgubiš li posao optuži dijete za to i u najboljem slučaju ga potjeraj a u malo žešćim situacijama staviš mu automobilsku gumu oko glave i zapališ. Takve situacije i slične uglavnom uzrokuju različite sekte kojih je ovdje poplava. Eto uglavnom u tu srijedu išli smo i tamo i natrag a dobro je da smo se sreli i sa Alenkom i Urošem, dvoje Slovenaca koji rade za VIS u Gomi. O Alenki sam već pisao a Uroš je isto genijalac eto. Tu srijedu smo se vratili, mene u četvrtak poslalo na granicu sa Ugandom po neke goste, petak sam vozio za Kivumu kod Ivice gdje su bili gosti, koje sam u subotu rano ujutro vozio za Kongo, ali na drugu stranu, na jug. U Nyanzi smo na cesti uzeli ražnjiće najbolje, prošli Butare, vozili se kroz Nyungwe, nacionalni park i netaknutu prašumu, te napokon izbili ispred jezera Kivu, u Cyangugu. Ja sam taj put već prošao kad sam sa fra Dragom mladim išao kod fra Drage starog o čemu ste imali prilike čitati. S druge strane granice je Bukavu, tako da smo mi auto ostavili kod jednih časnih na samoj granici, a naše su časne, franjevke iz Splita koje su već dugo tamo, došle po nas s njihovim autom. Časna Mislava i časna Mirjam. Odlično. Odvezle nas prvo na jedan dobar ručak i čašu pive da isperemo prašinu ove sušne sezone a onda nas vozile malo okolo da doživimo našta liči taj Bukavu i eto šta da čovjek kaže. Ja sam već vidio a sad sam vidio i još malo bolje čini se da su to bile prelijepe stvari kad su to Belgijanci tek bili sagradili. Nažalost ratovi a najviše neodržavanje učinili su da ni asfalta nema tamo gdje je bio, da je rupa na rupi, zgrade nekako tužene naherene, ali raja je prava pa nekako ide. Naše časne su već dugo tamo, u biti su počele u Luhvindji u brdima ima mislim 37 godina ali tamo ne mogu sada biti zbog nesigurnosti. U Bukavu imaju dvije kuće pa smo mi nakon kratkog razgledavanja i mijenjanja gume u nezgodnijem kvartu Bukavua išli i u drugu kuću gdje nas je čekala časna Blaženka, koja je među prvima došla ovdje. Eto i tu se okrijepismo i zaspasmo ko bebe. Opet sam počeo dužit šta ću to je za one koji žele znati više. (Pitam se tko uopće čita sve ovo...) Sutra smo se žurili kod fra Drage. U brdo. U Kazibu. Rekoh vam već da je to nekih 60 km od Bukavua ali treba najmanje tri sata do tamo koliko je dobar put. Ali časna Mislava to u Land Roveru dobro gazi po prašini i divljini i eto nas nismo ni zakasnili. Drago nas dočeka i nakon okrijepe na misu, svečanu za goste. Koja razlika Ruande i Konga, sto na sat... Ovdje se priča Amashi, ali i pjesme, ritam, ples, sve skroz drugo... Divno! Ja sam skroz htio doći tu budući da se mislim ubrzo tu i preseliti u divljinu... Za koji dan... Ako ništa drugo da budem šef kuhinje budući da fra Drago kaže da jedan tjedan jede grah i rižu a drugi za promjenu rižu i grah. Ali naći ćemo mi nekog posla. Eto. Popodne se podijelismo, Špehar i Saša su išli sa časnama do njihove kuće nedaleko u Luhvindji gdje su samo radnici sada a ja i Krešo smo ostali sa Dragom eto malo za društvo. Ujutro nas je dobacio do Luhvindje i mi nastavismo put ukrug prema Bukavu... I vozili se i vozili se i vozili se. Onda smo išli u Nyantende u školu gdje radi časna Mislava kao ravnateljica a poslije u Nyantende u bolnicu gdje radi časna Mirjam. I onda smo išli nazad u kuću i opet se razdvojismo, ja i Krešo u Ngubu kod časne Mislave a drugi kod časne Mirjam i Blaženke. Inače su tu i časna Mirabilis i Romana ali one su u domaji trenutno. Kod časne Mislave imaju neke male časne. Ali doslovno. Skroz male. A ona najmanja čak nije ni bila u kući te dane. Ali su legende svaka im čast tako nas dočekaše vedre i nasmijane i mogu vam reći dobro popričasmo ja i Esperance u jednom trenutku sam više nisam znao što da joj kažem oprala me svaka joj čast. Kažu da u malim bočicama se drži otrov a ja znam da je bilo još nešto samo nemerem se sad sjetit. Eto uglavnom smještaj pet zvjezdica u potkrovlju dobra spiza kvalitetan razgovor, puno nam je lijepo. Jedan dan smo ja i Krešo bili u centru Ek'Abana, centru za tu djecu vračeve koje potjeraju iz kuće ili ih maltretiraju zbog vlastitih psihičkih problema, pa eto da vam ne pričam sad bilo bi vam žao pa neću, ali dica su zakon, uglavnom curice. Dosta im dobro ide ta reintegracija. Sad ne znam više ni šta je sve bilo uglavnom jedan dan Krešo se vratio sam za Kigali a ja ostao i išli smo još negdje u Katanu, vozili se uz obalu jezera Kivu, da bi posjetili jedno sirotište, a to je bila isto priča za sebe. Djeca nam izvela neke recitacije pa ne znaš jel bi se smijao ili plakao. Pa smo se smijali. I tražili jednog dotura Paola koji je prošao kroz Gatengu kad je išao dole ali nismo ga našli nego tek sutra u Bukavu. I eto drugi dan to je bio valjda četvrtak ukrcasmo i dotura i oprostismo se sa časnama (a ja samo doviđenja) i uzmemo auto u Cyangugu i nazad, prvo kroz prašumu (ovaj put je bilo puno bolje, vidjeli smo puno babuna i pokojeg kapucinera), onda muzej u Butareu (jedini nacionalni muzej vrlo fino poklon Belgije za neku obljetnicu samostalnosti), opet ražnjići u Nyanzi, tri po glavi, onda Bonne Adresse, i navratili se malo do Ivice na putu natrag i pravo za Gatengu. Umorni mornari stari. U petak išli na jezero ja vozio sebe i Ivicu i Sebastijana i Krešu i mi smo se vraćali istu noć dok je Danko s gostima ostao spavati na jezeru. U subotu već smo ja i Krešo opet išli za Gomu, ja sam bio pozvan na jedno vjenčanje, a on iz novinarskih razloga. Htjeli smo rano ujutro krenuti ali bijaše umuganda. Umuganda vam je svaka zadnja subota u mjesecu ovdje je taj kao rad za zajednicu kada se ujutro radi za badava i ne izlazi se na ulicu i promet je zabranjen i sve to tako da nismo mogli na bus prije podne a vjenčanje u jedan. Divno. A i kad krenusmo samo probremi. Prvo nas neki nepametan pretiče sa punim Land Cruiserom po zavojima i reko vozaču da ovaj želi poginuti danas. Onda počelo pljuštat što je turbo čudno za ovo doba godine a ja nemerem dignut više prozor budući da su se smočile neke cake od struje pa nije bilo struje itd. da ne duljim onda smo na sto metara vidjeli dvije nesreće u prvoj po mokroj cesti sletio kamiončić s ceste dvoje mrtvih a iza zavoja onaj naš Land Cruiser pun šut skoro frontalno u bus Toyota Cruiser i onda se naš genije od vozača odluči zaustaviti da vidi šta ima iako je već bilo masu ljudi i dok se odlučio vratiti naravno da nemere zapalit auto kad su se smočile one cake od struje. Mama uei. I šta ćemo ja i Krešo ustopasmo policiju i bace nas do Ruhengerija, pa eto možda malo više od pola puta, tamo uzmemo drugi kombi kao žuri nam se ali ovaj ne kreće dok nije pun. A vani pljušti... Mi uzmemo četiri sica ko prvo da imamo uopće išta mjesta jer inače u tim kombijima nema mjesta ni za vakuum a drugo da malo ubrzamo stvar i krenusmo i još sat i po do Gisenyia i motor do granice itd... Eto vidite koliko je to vama tlaka sve čitat tako je nama to sve polako bila tlaka. Napokon dođosmo i ajde da ne pričam sve baš otišli u svatove i bilo jako fino i veselo ali budući da je to Goma koja i nije baš sigurna u osam je bilo ajmo crta štrafta prošetaj. Ali iza je bila neka fešta u Crvenom križu. I upoznasmo Maju iz Beograda, legenda, živi u Kairu, radila u UN pa Crveni križ, priča arapski, eto legenda. Našli i našeg čovika Gorana iz Splita koji radi u UN za demobilizaciju i demilitarizaciju pa smo se i s njima malo družili i tako. Malo se i odmorili a Krešo je non stop nešto pisao vidi se da je pismen o tome imate priliku čitati u Jutarnjem listu u Magazinu i Nedjeljnom izdanju (ovo je jedna ko nije reklama). Došao Sebastijan po nas u utorak na granicu i išli nazad za Kigali napokon. U međuvremenu su Špehar i Saša otišli za Zambiju i Tanzaniju kod naših misionara ali moraju se još vratiti u Kigali odakle će se vraćati. Ja u četvrtak vozim radnike na jezero. Onda je u petak Krešo otišao, ispratili ga, u subotu došle fra Ivici nećakinje, ja u nedjelju i opet na jezero ima kao neki spektakl, a slijede me Talijani u autu. Prvo im otpadne što drži auspuh. Nastavismo pa im otpade i auspuh. Legli ja i momak ispod pa to nekako privezali ajmo dalje ali nakon par kilometara stade jer teško je nekako voziti kad ti auspuh uopće nije u motoru nego se eto tako klatara ispod ali moram priznati vrlo stabilno jer smo ga dobro privezali. Ajde pustim ja njih i trk na jezero po alat da to malo sredimo i vraćam se nazad i počne kiša i skližemo se. Ali stavio sam na sva četiri pogon pa idemo polako ali sigurno. To su naravno sve putevi skoro pa off road. Kad iza zavoja stiže crni na bicikli i razvija nevjerojatnu brzinu ja stao a momak mi se zabije u retrovizor i odleti tamo negdje u polje. Asti sto. Izišli mi gledam momak se ustaje ajde živ je kiša pljušti, retrovizor je najmanje sto dolara original a ovaj nema ni sto franaka u džepu (jednu kunu) šta ću sad s njim gubim vrijeme odosmo. Došli do auta od Talijana i shvatili da je sve u neredu ali nekako stići će mehaničar koji ide za nama i ja uzeo cure Talijanke i vozim ih na jezero šta će sad čekat na brdu dok se to ne riješi kad evo nas na onom mjestu nesreće stoji frajer sa kompićima i piše registraciju auta. Ja stao izlazim van pitam ga šta radi on kaže da bi mu mi sad još trebali platiti liječenje... Što je ogrebao ruku... Uuuuuu... A to je tako obično kad se vidi bijeloga to znači evo love. No objasnih ja njemu eto da to neće baš ići i nastavismo. Itd. itd. što ovaj može pričati uglavno bio je pravi spektakl jer su se skupili ljudi sa brda i toliko su uživali gledajući naše akrobate i plesače i tamburinere da je to bilo pravo veselje. Mislim da ću staviti puno slika na internet jer je bilo vrlo zanimljivih lica...
I jučer sam rekao sutra počinjem učiti i nisam slagao. Počeh sa dovršavanjem posla i finiširanjem u Gatengi do Velike Gospe. Na prvom mjesto knjižnica ima još posla da podijelim knjige profesorima ali veoma sam hrabar i motiviran i onda možemo to zaokružiti tu godinicu koliko sam obećao pred Bogom i ljudima. A šta ću kad ne mogu otići tek tako...
