Afrika priča
Nekako s proljeća
1. Prošlo je neko vrijeme da se nisam javio pa eto šaljem jedan bosanski lonac svega i svačega.
2. «Danas je prvi dan u proljeću, i ona uživa kao da je posljednji...» Šta da vam kažem Ruandu zovu i zemlja vječnog proljeća tako da je meni uvijek nekako s proljeća.
3. Bio sam u jednoj fantastičnoj šetnji prošle nedjelje. Baš sam popravljao neka računala i dođe Fidele, momak iz doma koji malo kasni sa školovanjem zbog iste nesretne priče koja se ponavlja u sudbinama većine mladih ovdje ali koji je sad u drugom salezijanskom centru u gimnaziji i koji je vjerujem možda i najperspektivniji od svih njih ovdje. Kad se netko s takvom prošlošću digne i pokaže hrabrosti i snage i toliko volje za život to i meni puno govori i znači. No dobro, naletio Fidele i kaže da ide u šetnju pa i meni više dojadili i kompovi i šarafi i RAM i šta ti ja znam i ajmo. A sunce udara nemilo ali idemo. I izađemo iz centra i počnemo se penjati. A Kigali je cijeli u brdima i teško da se može vidjeti neka panorama. I čim smo izašli netko me vuče za ruku a ono mali Erike, naš dječak iz programa Inshuti za Yezu, sad prvi razred osnovne škole s kojim sam se nekako posebno zbližio i da će i on s nama pa neka ide. I tako smo se penjali kroz siromašna naselja (centar i jest u poprilično siromašnom dijelu grada), među djecom, ljudima, i shvatio sam da sam ovdje preko 7 mjeseci a da bolje znam centar grada nego šta se nalazi iza zida kuće gdje živim. Malo je ljudima čudno jer muzungu baš ovdje i ne zalazi ali ništa zato. Pa smo onda došli i do dijela di su malo bogatiji to su već fine kuće a jedna je ogromna kao dvorac. I okružena i zaštićena kao dvorac. Koliko god da ima sirotinje puno ovih malo bogatih popravljaju prosjek jer ima ih koji žive stvarno u nemilom bogatstvu. I kad smo izašli iz naselja i nastavili u brdo došli smo na mjesto gdje su svi tereni već ograđeni ali nije još ništa sagrađeno. A pogled fantastičan. Prvi put da sam vidio Kigali skoro kao na dlanu, mada je nemoguće jer je pola grada još iza dva tri brežuljka, ali pogled predivan i žao mi je da nisam uzeo kameru. Fidele je u formi jer ionako svaki dan ide pješke sat vremena u školu i sat nazad, ja i mali Erike pušemo i idemo dalje. Pa smo došli u neko kao selo koje je u biti selo u gradu jer pripada Kigaliju i odmah sva djeca za nama i gledaju šta ja radim tu. A mi tražimo Fantu. I našli butigicu u kojoj su tri klupice i možda deset artikala. Među njima i palmino ulje a i normalno ulje se prodaje na vrećice na deci. Cigarete na komad. Mali Erike je dobio i kekse a kako su djeca visila na vratima unatoč prodavačici koja ih je tjerala i oni su dobili kekse. Pa je došla jedna baba tražiti pivo ali nije joj baš išlo. Mi smo malo odmorili i pričali sa ljudima koji su nailazili a prodavačica priča s nama i doji dijete na pultu ali na te prizore sam ionako već navikao, u crkvi, na ulici, posvuda. I šta fali. I iza toga polako nazad, otpratili malog Erikea doma (koji je slijedeći tjedan me našao u centru i poručio da idemo i druge nedjelje i da se lijepo obučem jer da će on isto) i drugim putem vratili se u centar. Opet kroz siromašna naselja. Možda vam se ova šetnja ne čini ništa posebno ali meni je bila skroz super i pravo osvježenje i jedva čekam da idemo opet. Samo Fidele ima sad ispite. Al budemo. I kako je ovo moj blog ova šetnja zaslužuje da bude tu.
4. Vidio sam na net.hr da je neki majstor u Španjolskoj napravio izložbu fotografija masturbirajućeg Isusa, Djevice Marije u raznim pozama sa svecima i šta ti ja znam. I da se biskupi bune. Meni je jasno da nisu svi kršćani i da nekima osoba Isusa Krista ne znači puno ali brate mili neka doza ukusa bi trebala postojati. Nemam šta reći nego bravo majstore pravi si umjetnik. Danas kada je sve dozvoljeno. Liči mi na Cartmana koji hoda okolo i uvjerava ljude: «I can do what I want!» da bi u biti sebe uvjerio. Pa vidiš da možeš Bog je nažalost u svojoj neograničenoj dobroti i tebi dao slobodu. Ja stvarno tog čovjeka ne želim suditi jer mislim da je sam sebi već nanio dovoljno zla i da si sam sudi. A ovakvo nešto koliko god da je degutantno uopće me ne iznenađuje. To je pravilo koje se ponavlja, to je Istina koja je Isus bio. Ne podsjećali vas to na nešto, pogotovo u vrijeme korizme? Deseta postaja: Isusa svlače. Već su ga osramotili i svukli gola. Pljuvali Bogu u lice. Šamarali ga kao balavca i pljuskali kako se kome prohtjelo. Čovjeka koji je «prošao zemljom čineći dobro». I takva je sudbina svih onih koji su ga slijedili i koji ga slijede. A ovaj «umjetnik» potvrđuje pravilo. Njegovi razlozi mogu biti razni. Možda njegov župnik ima novu Toyotu Corrolu pa mu to ide na živce. Ili zna svećenika koji ima dvoje djece što je javna tajna. Ili je u Španjolskoj Crkva zabranila rad nedjeljom a on ima butigicu. Ili mu je jednostavno dosadno. Ili kad je bio mali majka ga nije dovoljno voljela pa traži pažnje. Šta mu je Isus skrivio to se ne mogu nikako dosjetiti. Eto dobio je pažnje pogotovo na ovom mom blogu koji postaje planetarno popularan a ne može se reći da je zaslužio. Gledam kako muslimani naprave reda kad su npr. objavili sliku Muhameda. A naš Isus se ovako sramoti. Da li i trebalo stvarno osnovati kršćanske ekstremiste da zaprijete malo toj sramoti? Ma ne! On sam je pokazao put, dok su ga nevina osuđivali, dok su ga tukli, pljuvali, sramotili, ponižavali, ma mogao je samo prstom maknuti da potaraca sve, a on je molio za njih jer je znao da pojma nemaju što rade. Ni ovaj naš prijatelj pojma nema što radi. Njemu je to fora. A neka ga. A nama ostaje ipak reakcija ali ne nasiljem. Ostaje nam nešto puno teže ali nešto puno više, što od nas čini ipak bolje ljude, razoružavanje ljubaznošću. Osmijehom. Žrtvom. Ljubavlju. To je igra. Ne možeš falit. Ne ide uvijek, znam. Ali možeš probat. I živjeti probavajući. I da završim ovaj odlomak o našem majstoru koji ni ne zna kakvu je čast zaslužio da se o njemu priča i na famoznom muzungu.blog.hr čiji broj čitatelja vrtoglavo raste sa svakim novim danom, nešto što sam danas baš našao u kalendaru: kršćanstvo nije religija grijeha već religija milosti. Ono nije religija osvete nego religija oprosta. Nije niti religija moći nego religija svemoćne ljubavi. Kršćanstvo nije religija smrti nego religija života. I s ovim vam unaprijed želim svima sretan Uskrs, i ko slavi i ko ne slavi, jer taj je događaj najbolji dokaz da ovakve tričarije se pojave i naprave malo buke, privuku malo pažnje, već sutra autora nitko ne pozna i on ostaje ono što je bio a to je jedno nesretno dijete koje je samo sebe upropastilo, dok Ljubav pobjeđuje na duge staze, uvijek, i nikada nikada ne prestaje. I to je jedina dobitna kombinacija. Pa ti vidi.
5. Još sam vam nešto htio reći... Jesam spomenuo da sam završio s upisom knjiga u knjižnicu? I počeo predavati informatiku još 6 grupa djece? To te ja pitam. Sad su praznici između prvog i drugog trimestra (ovdje škola počinje u siječnju). I još uređujem kuću u kojoj sam ostao sam kad je Mladen otišao. 11 jednokrevetnih soba, dva sanitarna čvora, salon, ured, tri ostave, kuhinja, blagovaona, kapela. I još jedna vanjska soba i praonica. Prije rata tu su bile neke časne koje su otišle, onda je bio novicijat koji se preselio a sad je MAP – kuća za smještaj i molitvu. Prijem gostiju. I od te kućerine ja koristim svoju sobu i opet dobro. I vozim i dalje kad i šta treba, i kako se neće nikad desiti da u centru SVI kompjuteri rade idem s jedne strane na drugu i tako. Dan je popunjen ja zadovoljan.
6. Svašta sam pametnog pročitao ovih dana. Dvije stvari bih izdvojio (prije toga dva pravila za uspjeh: 1. Nikad ne reci sve što znaš): 1. Buka ne čini dobro dok dobro ne čini buku. 2. Glupost se gura u prve redove da bude viđena. Inteligencija ostaje u zadnjem redu da vidi.
7. Sve kasni vrijeme je poremećeno. Čujem da pada snijeg u vas. Ovdje kišna sezona kasni ima više od mjesec dana a to je kao ta velika kišna sezona. Mada je zahladilo.
8. Jesam ikada pričao koliko voća imamo svakodnevno. To je nešto što će mi sigurno nedostajati. Pa gotovo svakodnevno: banane (svakodnevno centar je prepun, i to banane sirove, kuhane, pečene, na žaru, velike, male kao prst (te su najbolje), zelene, žute, crvene), papaja, mango, maracuja, one neke japanske šljive, zatim avokado, guava... Vjerojatno je nešto od toga i povrće ali je svejedno dobro. Kakvo bogatstvo boja, okusa i mirisa, kakav blagoslov... Milina. Od nekih ovako neobičnijih stvari jeo sam samo skakavce i oduševljen sam bolji su od girica ovako za snack ali jeo sam ih i sa paštom i krumpirima skroz dobro. Naleti sezona i posvuda su, po kući, u dvorištu, u sobama, u kosi (tko ima). Onda djeca nakupe pune teglice pa se pripremi. U Ugandi sam vidio sistem kako ih love, u velike bačve stave veliki savijeni komad lima koji viri jedno metar i pol, i onda sa reflektorima blješte u te limove po noći i informirani skakavci se zalijeću u te limove i samo padaju u bačve, samo se čuje pucketanje. I sutra ih prodaju na vreće. Vidiš sistema. I samo da znate ako netko bude pripremao dobro je očistiti nožice i krila jer ti sitni dijelovi zapadnu za zube. Eto da zaključim što se tiče hrane puno zdravoga, povrća i voća, a kad bi skakavaca bilo češće bilo bi još bolje.
8. 18. ovog mjeseca mi je bilo 7 mjeseci da sam u Africi. Dobrih sedam mjeseci. Nema tu neke simbolike samo da vam kažem. I da budete sretni za mene i sa mnom!
9. Kako se ovaj moj lonac bliži kraju ne mogu da ne podijelim još jednu stvar sa vama. Imao sam puno četkica za zube. Raznih boja i veličina i oblika. Neke bolje neke lošije. Sa nekima sam zube prao duže sa nekima kraće. Samo da vam kažem nakon svega da četkica Colgate 360° rules.
10. Eto Uskrs se bliži već je četvrti tjedan korizme. Ja imam tako neki jak osjećaj da ću za Uskrs dobiti čak i više čestitki nego za Božić. Em sam stavio adresu na blog em ima još puno vremena da sve te silne čestitke stignu u Kigali em kako sam već spomenuo broj čitatelja vrtoglavo raste. Iz dana u dan. Ništa se vi ne sekirajte nemojte misliti da će meni biti previše sve ću ja čestitke poslagati po svom stolu i slikati iza Uskrsa staviti sliku na blog da možete prepoznati i svoju čestitku.
11. Živjeli!
Ode Mlajo
Gospodin Mladen Belić svoju je pripremu u Zdencu započeo šest mjeseci prije mene. Prvi put sam ga vidio i upoznao kad sam u Split došao prvi put na intervju sa časnom. Drugi put sam ga vidio kad sam u Split došao drugi put. Kad sam ušao u pripremu 12. rujna 2006. počeli smo zajedno i živjeti u stanu, raditi, ići jedan semestar na teologiju, na jutarnje mise, svaki vikend za Međugorje, prati kombi i sad da ne nabrajam cijelu pripremu a zajedno smo naravno znali i sjesti na kavu i ćakulati. Mjesec dana stariji od mog starog, što smo otkrili kad je za Božić 2006. posjetio mene i moju obitelj, bavi se oduvijek informatikom. I sad da ne nabrajam suhoparne informacije o mom prijatelju Mladenu. Krajem veljače 2006. Mladen je kao drugi po redu Misionar Milosrđa iz Zdenca primio misionarski križ i otputovao za Ruandu kod don Danka Litrića. Dugo ja nisam znao svoje odredište a na kraju sam i ja pošao njegovim stopama i zatekao ga u Gatengi. I za mene je velika pomoć bila što je netko naš tu već sa šestomjesečnim iskustvom. I svo ovo vrijeme do prošle nedjelje smo živjeli skupa u kući, dočekivali goste, radili itd. Eto i tome je došao kraj i Mladen nakon godine dana vratio se kako čujem sretno u domovinu. Ja sam u kući ostao sam i dobio njegovu sobu sa tušem što dobro dođe kad ima vode a ima je često.
E pa prijatelju želim ti svako dobro, da te dragi Bog čuva i da podijeliš svoje iskustvo sa svima koje ono bude zanimalo da vide da to nije nešto nemoguće i predaleko nego sasvim tu, blizu, udaljeno samo malo molitve i vjere. Živio!
