|
Gledajući u sjajno blještavilo poslijepodnevnog neba,Klara je popravila naramenice na svom ljubičastom kupaćem kostimu, otresla pijesak s leđa i usmjerila pogled na plažu.
Idem na jedno poduže trčanje, odlučila je.
Unatoč napetosti koju su tri djevojke osjećale , dan je prolazio prilično dobro.Većinu jutra Ivana i Zdenka provele su spavajući kao i Marija, a onda je rekla da mora obaviti neke poslove.
Ivana je nakon ručka otišla do grada.Zdenka je objavila da će odmarati u ljuljački , a Marija je morala pisati nekakva pisma.Klara je riskirala odlazak na plažu.
Razdvajanje je dobra stvar, razmišljala je.Izdržat ćemo još ovaj dan, a onda će rano ujutro doći moja mama i mi ćemo otići odavde.
Bosih nogu potrčala je prema jugu u smjeru plaže.Držala se blizu pličaka gdje je pijesak bio mokar i čvrst.Hladni i slani valovi zapljuskivali su njezine bose noge.
Gledajući u galebove koji su, vinuvši se u visine, tvorili na sivobijelom nebu oblike slova V, izgubila je pojam o vremenu.Valovi su je i dalje zapljuskivali .Dok je trčala, stopalima je udarala u nakupine mokrog pijeska.Shvatila je kako trči po plaži koja se prostirala pokraj ptičjeg rezervata.Shvatila je da je još jednom pogrešno procijenila snagu sunca.
Iako se sunce jedva probijalo kroz visoke sive oblake, mogla je osjetiti kako je prži po tijelu.Požalila je što nije ponijela bocu s vodom i nešto odjeće koja bi je bolje štitila, umjesto samo jednodijelnog kupaćeg kostima.Žalila je što nije bila tip osobe koja lako potamni a da prethodno ne izgori.
Trebam li se okrenuti i vratiti natrag?-upitala je samu sebe.
Ne.Tako se dobro osijećam dok trčim.Idem još samo malo naprijed.
Nedaleko ispred nje u vodu je zadirao lukobran napravljen od velikog okruglog kamenja.Odlučila je otrčati do njega i onda se vratiti natrag.Mogla je čuti zvuk vlastitih koraka, svoje teške udisaje i zapljuskivanje valova o obalu.
No zrak je odjednom postao vrlo miran.
Stala je.
Što to ovdje nije u redu?
Što je tako čudno?
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati da je čudna tišina oko nje.
Što se dogodilo s kricima galebova, vivaka i ostalih morskih ptica?
Osluškivala je.
Tišina.
A ovo je ptičji rezervat , zar ne?
Pa gdje su onda ptice?
Izoštrila je pogled u daljinu i na svoje iznenađenje ugledala još jednu osobu kako trči uz rub plaže.Sličila je Mariji-nitko drugi nije imao takvu pepeljastoplavu kosu i tako savršenu, vitku figuru kao ona.
-Marija!-zazvala ju je Klara zaoblivši dlanovima usne.
Djevojka u daljini nije ni zastala niti se okrenula.
To mora da je netko drugi,-zaključila je Klara.
Zaboravivši na djevojku, pogledom je pretraživala drveće nebi li ugledala koju pticu.
Nije bilo ni jedne na vidiku.
Nije bilo cvrkuta ni živkanja.
Zašto bi sve ptice odjednom nestale?
Zašto?
Na um joj je pao samo jedan odgovor.
A zbog tog odgovora osjetila je kako joj se niz kralježnicu spušta hladna jeza unatoč suncu koje je pržilo.
Nešto je preplašilo ptice i natjeralo ih u bijeg.
Grabežljivac.
U blizini se sigurno nalazi predator-i to veliki.
Klarine pretpostavke su se i potvrdile kada je nekoliko sekundi kasnije, tik iza sebe, začula tiho režanje.
Okrenula se i ugledala ogromnog, crnog dobermana.Stajao je, odmjeravao je.Njegova njuška bila je spuštena,prijeteći ju je gledao pokazujući dugačke , zaoštrene očnjake.zarežao je u znak upozorenja.
-Mir, dobar momak.-promucala je tihim , drhtavim glasom.-Mirno samo.Idi kući, idi ,O.K.?
Odgovor je bio samo pojačano režanje koje je dopiralo iz njegovih grudi.
-Dobar pas,- očajna Klara pokušavala je smiriti psa, dok joj je srce luđački tuklo.-Idi kući dečko.-
Slina je curila iz njegovih usta.Njegovo režanje postalo je glasno i zastrašujuće.
Polako, očiju prikovanih za psa, Klara je počela uzmicati.
Kao odgovor, pas je nevjerojatnom brzinom skočio prema njoj.
Okrenula se i počela trčati, udarajući nogama u velike hrpe mokroga pijeska.
Okrenula se i vidjela kako trči za njom pokazujući svoje velike zube, s očima koje su pokazivale spremnost za lov.
Dok je trčeći udarala u pijesak, kroz glavu joj je letjelo ono malo što je znala o dobermanima.Dresirani da budu brzi i agresivni, da budu savršeni lovci.
Dresirani za ubijanje.
Pas ju je stizao, vidjela je.
Bio je sve bliže.
I bliže,
Sve dok nije čula škljocanje njegovih zubi i osjetila njegov topli dah na svojim nogama.
Što da učinim?
Što da učinim?
Nije imala izbora.
S očajničkim vriskom , bacila se u vodu.Duboko uzdahnuvši zaronila je pod valove.
Izronila je , žestoko plivajući, grabeći velikim zamasima dalje od obale.
Moram se izvući.
Moram otplivati.
Vrisnula je kada joj je kroz nogu šiknula jaka bol.
Mlateći nogom , pogledala je prema dolje – i ugledala kako su joj pseći zubi šćepali gležanj.
Vrištala je dok je pas sve dublje zabijao svoje zube u njezin gležanj.
-Pusti me!Pusti me!
Pokušala ga je udariti drugom, slobodnom nogom, no jedino što je time postigla bilo je da je zaronila glavom pod vodu dok su joj ruke očajnički lamatale po zraku.
Pas ju je pustio, no i dalje je ostala snažna probadajuća bol koja se dizala po njezinoj lijevoj strani.
Ogromni pas bacio se na nju, režeći i divlje škljocajući zubima.
Grcajući pokušavala se održati na valu i otjerati životinju od sebe.
-U pomoć!
Vrisnuvši prodorno, očajnički , opet je nekontrolirano zaronila.
Gušeći se, boreći se za dah, udarila je stvorenje koje je režalo.
Krv je obojila vodu.Njezina krv.Kroz njen gležanj sijevala je bol.
Onesvijestit ću se.
Ne mogu podnijeti ovu bol
-Pomozite mi!Neka mi netko pomogne!
Moram se izvući.
Moram otplivati.
Očajnički se odbacujući zaronila je pod zapjenjene valove.
Divlje režeći , pas je škljocnuo zubima na njezinu ruku.Promašaj.Ponovno je škljocnuo.
Moram pobjeći.Moram pobjeći od njega.
Srce joj je tuklo spremno iskočiti iz grudi.Grčevito dišući zaronila je dublje pod površinu i počela plivati.Vukući svoju ranjenu nogu, odmicala se, koristeći se svom svojom preostalom snagom, dalje od obale, dalje od škljocanja psećih zubi.
Ostala je pod vodom sve dok nije osjetila kao da će joj se pluća rasprsnuti.A onda, dignuvši glavu nad vodu, udahnula je velike , željne udisaje.
Slana voda pekla je njezinu otvorenu ranu, a noga ju je žarila kao da ju je stavila u vatru.
Tražeći zraka, okrenula se prema natrag i ugledala psa kako pliva prema njoj, crnih očiju prikovanih za njezine.
Moram pobjeći.
Moram ga izmoriti.
Okrenula se prema otvorenom moru i ponovno zaronila.
Još uvijek vukući nogu za sobom, žustro je plivala.
Mogu ga natplivati.Znam da mogu.
Ako otplivam dovoljno daleko, on će se morati vratiti.
Probijajući se kroz tamnu vodu prisiljavala se plivati prema naprijed.
Nakon nekoliko trenutaka, ponovno je izronila, duboko udišući zrak.Kada je obrisala oči od vode, ugleda nešto u blizini sebe- i izgubi svaku nadu.
Jedna jedina, plavosiva peraja glatko je rezala vodu.Ne krivudajući ni lijevo ni desno, kretala se prema njoj brzinom koja čovjeka nije mogla ostaviti hladnokrvnim.
Morski pas!
Neeeeeeee!
Klarin jauk protezao se nad uskomešanim valovima.Uspaničarila se gledajući kako tamna peraja lagano klizi kroz vodu.
Pokušala je zaplivati, no ruke su je izdale.Gušeći je , slana voda joj je navirala u nos i usta.
Kašljući i boreći se za dah, osjetila je kako je podvodna struja vuče ispod površine.
Ne!
Ne smijem se predati.
Ne smijem!
Moram jasno razmišljati.
Udahnuvši veću količinu zraka i zadržavajući dah, Klara se prisilila da obuzda paniku koja joj je zahvatila cijelo tijelo.
Razmišljaj.Razmišljaj!
Pročitala je negdje da morske pse privlači koprcanje i nagli pokreti.To bi značilo da bi se ona trebala prestati kretati.
Morski pas bi je mogao svakako napasti-znala je da će ga privući njezina krv-no mogla bi pokušati usporiti svoje pokrete i smanjiti mogućnost brze smrti.
Iscrpljena i prestravljena prisilila se na sporo, ujednačeno prsno plivanje.Sjetila se svoga trenera plivanja koji joj je govorio:-Kod prsnog plivanja vaše ruke i noge trebaju raditi tako mirne pokrete da jedva mreškaju vodu.-
Tako mirno.
Tako mirno…
Jedino čega se Klara morala pridržavati bilo je plivati i uz to ne talasati vodu.
Mirno.
Mirnije.
Ignorirajući svoje srce koje je luđački tuklo,krv koja joj je pulsirala u sljepoočnicama i trzajuću bol u gležnju, Klara je plivala najmirnije što je mogla, tiho brojeći u ujednačenom ritmu.
Jedan, dva , tri, četiri…dva, dva, tri , četiri…tri , dva, tri, četiri…
Previše sam umorna.
Ne mogu više napraviti ni jedan pokret.
Iscrpljenost joj je zahvatila cijelo tijelo.Odjednom joj je svaka ruka težila tonu.
Neću uspjeti.
Ne mogu više plivati.
Morsko čudovište je pobijedilo.
Sada se borila za svaki dah.Borila se da se održi na površini.
I onda, odjednom, nekim čudom, plivanje joj postade lakše.
Što se to događa?
Opet se mičem!
Trebalo joj je dugo da shvati što se dogodilo.A kada je shvatila, s usana joj se oteo ironičan smješak.
Uplivala sam ravno u struju.
I sad me ona nosi dalje od morskog psa.
No hoće li je nositi dovoljno brzo?
Udišući zrak punim plućima, Klara je susprezala želju da se osvrne iza sebe.Ponovno puna energije, nastavila je plivati, zahvalna struji koja ju je nosila.
Bolno cviljenje natjeralo ju je da stane.
-Što je to bilo?-glasno je promrmljala samoj sebi.
Okrenula se baš na vrijeme da ugleda veliku njušku koja se divlje koprcala iznad vode, dok su prednje šape lamatale po zraku.
Val iskonske strave prošao je Klarinim tijelom.
Doberman je ponovno zacvilio.
Morski pas ga napada pod vodom, shvatila je Klara.
Dok je prestravljeno zurila, gejzir krvi počeo je prštati ispod vode.Zapjenjeni vrhovi valova postadoše ružičasti.Metalni miris krvi plutao je po uzburkanoj vodi.
Čak i sa udaljenosti na kojoj je bila ona, vidjela je kako voda tamni od pseće krvi.
Želudac joj se podigao na povraćanje od snažnog naleta mučnine.
Pas je ispustio svoj posljednji, slabašni , bolni vrisak.
Klara je sklopila oči.
No širom ih je otvorila kada je nešto krupno udarilo u nju.Probijajući se kroz vodu, širom je razgoračila oči kada je ugledala nešto odvratno pokraj sebe.
Otvorila je usta da ispusti vrisak, no glas nije izlazio.
Što je to?
Što je to?
Nije ga htjela gledati- no nije mogla odvratiti pogled.
Ubrzo je shvatila da je to veliki, dlakavi komad mesa.
Dio psa.
Voda oko nje bila je crna od njegove krvi.
Vrteći se oko sebe nije vidjela druge ostatke dobermana, ili prisustvo morskog psa.
Nije mogla zaustaviti prestravljen vrisak koji se prolomio iz nje.Dvadesetminutno mučenje iscrpilo joj je tijelo.
Ponovno je nestala ispod površine.Shvatila je da se nikada neće uspjeti vratiti do obale.Ako je morski pas nije dotukao, morska struja sigurno hoće.
Moram plivati, moram se prisiliti da plivam.
Je li morski pas otišao?Je li uistinu nestao?
Je li doberman zadovoljio apetite morskog psa?
Sjetila se predavanja iz biologije;morski psi su najučinkovitiji predatori ikad stvoreni.
Bio je to podatak koji je Klara zapamtila za kontrolni.Sada je u potpunosti shvatila njegovo značenje.
Da je morski pas krenuo za njom, nebi imala nikakve šanse.
Pretražujući pogledom uzburkanu vodu,Klara je još jednom duboko uzdahnula.
Samo plivaj, rekla je samoj sebi.Mirno plivaj.
Sada je već bila jako umorna i pomicanje ruku predstavljalo je pravi napor.No okrenula se prema obali i prisilila se plivati;slijedio je jedan bolni zamah za drugim.
Jedan zamah.Drugi.
Ne – ne mogu više!
Bol joj je sijevala kroz cijelo tijelo.Stopalo joj je sad već bilo umrtvljeno.U prsima ju je stisnulo;osjećala je kao da će se pluća raspuknuti.
Valovi su se prelijevali preko nje.
Plaža.Gdje je plaža?
Užas ju je preplavio kada joj se javio zstrašujući osjećaj da pliva u pogrešnom smjeru.
Zašto ne vidim plažu?
Vrtjela se u vodi dok ju je obuzimala panika.
Gdje je plaža?
Ruke su je izdale.Nije se mogla pomaknuti.
Sada ju je počela nositi struja.
Sve je postalo žarkocrveno.Crveno kako krv.
A onda crno.
|
