Pregled posta

Bezdan

Utopit ću se , shvatila je Klara.
Ta pomisao nagnala ju je da se okrene oko sebe i počne izbezumljenim pogledom tražiti brod.
Gdje si Marija?
Nigdje nije vidjela brod.
Visoki val zapljusnuo ju je preko glave noseći je prema naprijed.Hvatala je dah i opet se počela gušiti.Mogla je osjetiti kako je struja vuče pod površinu.
Žao mi je , Zdenka.Pokušala sam.
Tako mi je žao.
Ruke su joj podrhtavale dok se pokušavala izvući iz struje.Grč u nozi opet se vratio i sijevajuća bol ukočila ju je uzduž desne strane.
Sad ću se utopiti, pomislila je , ispuštajući uzdah.
Uginut ću.
Tiho gibanje vode postajalo je glasno hučanje.
Hučanje je postajalo brujanje.
Tonem, pomislila je.Tonem u huk.
Ruke su joj sada već bile preteške da bi mogla napraviti pokret.
Noge su joj trzali bolovi.
Mogla je osjetiti kako tone u zaglušujući huk.
A onda su je neočekivano nečije ruke obgrlile oko ramena.
Osjetila je kako su je dohvatile dvije snažne ruke i povukle prema gore.
Nije brujalo u njezinoj glavi.
Brujanje je zapravo bio zvuk motora,.Motora od broda.
A nju je netko upravo izvukao iz vode.Dvoje ljudi radilo je na tome da je podigne i stavi u brod.
I to upravo pokraj Zdenke.
Zdenka joj se smješila prekriživši ruke na prsima dok joj se niz naježeno tijelo cijedila voda, a cijelo tijelo joj se treslo ko grančica na vjetru.
-Jesi li dobro?Klara, jesi li dobro? –upitao ju je neki drugi glas koji nije pripadao Zdenki.
Klara se zagledala u zabrinuto lice.Pokušala je usmjeriti pogled na crnu kosu koju je mrsio snažni morski vjetar.
Usmjerila je pogled na crne oči.
-Karlo!-uzviknula je.
-Karlo i Dino na usluzi za spašavanje.-tiho je rekao dok mu se na tamnom licu pojavljivao smiješak.
Klara se okrenula i ugledala Dina za kormilom.Pridigla se na koljena a tamnosmeđa kosa pala joj je preko lica.Drhtavom rukom pomaknula je kosu s lica.-Zdenka ,jesi li dobro?
Zdenka je klimnula glavom.-Da, samo se ne mogu prestati tresti.-
-Za dlaku .-uspjela je Klara promucati.
-Odvest ćemo vas do Marijina pristaništa.-reče Karlo položivši toplu ruku na njezino rame.
Klara se skoro srušila na leđa kada je malena batela pojurila naprijed.Borila se da održi ravnotežu.Otirući vodu iz očiju vidjela je da se nalaze u malenom gliseru.
Pogledom je pretraživala horizont nebi li ugledala Marijin brod,no nije ga vidjela.Brodić je glasno brujio poskakujuć po valovima.
Klara se primakne Zdenki.-Što se dogodilo?-viknula je.-Jesi li pustila konop?
-Ne znam.-reče Zdenka još uvijek drhteći iako je sunce pržilo ravno iznad njih.-U jednom sam trenutku bila na vodi, a slijedećeg pod vodom.Držala sam prečkicu, ali-ali taj konop-ne znam!Jednostavno više nisam bila vezana za brod.Ne znam što se dogodilo Klara.Zahvatila me je struja i..i….
Klara je utješno obuhvatila Zdenku oko ramena koja su drhtala.Vidjela je pred sobom bijelo pristanište.
-Dobro smo .-pomislila je.
Dobro smo.
Klarine noge su se tresle kada su joj nekoliko trenutaka kasnije Karlo i Dino pomagali da se uspne na mol.Zdenka im je uputila osmijeh olakšanja dok su je izvlačili iz broda.
-Dečki, vi ste junaci.-rekla je.
-Hej , mi to stalno radimo.-sa smiješkom joj odvrati Karlo.
Brujenje motora drugog broda natjeralo ih je da se okrenu prema moru.Marija i Ivana divlje su mahale dok je Marijina brodica poskakivala po površini krečući se prema pristaništu.
Nekoliko sekundi kasnije Ivana je iskočila iz barke i sretno podcikujući dotrčala do Klare i Zdenke i sretno ih zagrlila.
Marija je privezala svoj brod i iskočila na obalu sa širokim osmijehom na licu.-Tako sam sretna.-uzviknula je.Moj glupi, kretenski brod.Moram nabaviti novi motor.Ivana i ja smo vidjele da ste na sigurnom.Onda sam i ja napokon uspjela pokrenuti svoje ovo govno.Valjda je u motor ušlo nešto vode ili nešto slično.
Potom je uslijedilo još nekoliko grljenja i zahvaljivanja momcima koji su se pokušavali ponašati ležerno no Klara je vidjela koliko su zapravo bili zadovoljni sobom.Obojica sinovi mjesnog ribara držali su radnju za iznajmljivanje skutera, skija i opreme za podvodno ronjenje .Čak im je i Marija iznova i iznova zahvaljivala, a to im se činio poseban uspjeh.
-Mi bismo trebali vratiti našu brodicu.-reče napokon Karlo.
-Mi smo ga ,recimo, na neki način posudili.
Svi se nasmijaše.
-Možda se vidimo kasnije.-reče Dino osmjehujući se Zdenki.
-Da, vidimo se poslije.-ponovio je za njim i Karlo.
Četiri cure gledale su momke kako brujeći odlaze u malenom gliseru.
-Hajdemo u kuću!-zavapila je Zdenka osmjehujući se Mariji.-
Umirem od gladi!
-I ja uvijek ogladnim nakon što izbjegnem smrt za dlaku!-izjavi Klara stavivši ruku preko Zdenkina ramena.
-Za ime svijeta, Zdenka , što se dogodilo?-upita Marija, a osmijeh joj je polako išćezavao s lica?.-Ispustila si dršku ili što?
-Ne znam.-počne govoriti Zdenka.
No Klara ju je prekinula.Nagnula se i iz vode izvukla jedan kraj konopa za koji se držala Zdenka.-Pogledajte ovo!-.-pozvala je ostale.
Podignula je taj kraj konopa da ga i ostali vide.Ruka joj je počela podrhtavati kada je shvatila što je upravo otkrila.
-Što nam to pokazuješ?-upita je Marija kad su se tri djevojke nagurale oko Klare.
-Pogledajte ovaj konop za vučenje.-mirno reče Klara.-Nije izlizan.Nije se ni potrgao.
-Ha?!Kako misliš Klo?-Ivana zbunjeno zatraži odgovor.
-Ovaj je konop netko morao presjeći.Pogledaj kako je kraj pravilno odrezan.Konop je prerezan tako da pukne pod opterećenjem.
-Hoćeš reći..-počela je govoriti Zdenka podižući ruku prema ustima.
-Mislim da je netko ovo namjerno učinio.-reče Klara okrečući se prema Mariji.
Marija zabaci unatrag svoju plavu kosu, plavim očima pomno razgledavajući ostatak konopa.-To je nemoguće.-rekla je povišenim glasom.-Moj tata i ja smo prošli tjedan skijali ovim brodom.Konop je bio sasvim u redu.Ja zaista ne mislim….
Marija otvori usta u nevjerici.Skrenula je pogled na brod..-Ah!-uzviknula je,-Samo malo….!
-Što je ?-upita Zdenka.-O čemu razmišljaš Marija?
-Dječak kojeg si vidjela u kuhinji,Klara.Pitam se…
-Bruno?!-uzviknula je sada Klara.-Zašto bi on prerezao konop?
-Imam ja drugo rješenje.-promišljeno odgovori Marija pokazujući prstom u smjeru kojim su došli dečki spasioci.
-Karlo i Dino.Oni su jučer bili na plaži.Nebi me uopće iznenadilo da su oni prerezali konop.-
Ha?-zavapila je Ivana.-Kako ih možeš tako optužiti Marija?
-Da , oni su nas spasili.-vatreno izjavi Zdenka.
-Utopile bismo se da nije bilo njih!-složila se Klara s njom..-Ti momci su nam….
-Kako su oni znali da trebaju biti tamo?-prekinula ju je Marija.-Ne mislite li da im je sve bilo malo previše na ruku?Kako su oni točno znali kada se trebaju pojaviti da vas spase?-
-Marija.-počne govoriti Zdenka.
Marija je prekinula.-Prerezali su konop kada smo mi jučer otišle s plaže.A onda su nas vjerojatno promatrali s rta čekajući da se počnemo skijati i da konop pukne.Kažem ti Zdenka da su to oni učinili kako bi mogli ispasti junaci.To njihovo pojavljivanje niotkuda zaista je prevelika slučajnost.-
-Uopće nije.-glasno će Ivana sijevajući svojim zelenim očima.
-Ma jeli? Kako to misliš?,-upita Marija.
-Nije bila slučajnost.-priznala je Ivana.-Ja sam im rekla da danas ,ako budu imali slobodnog vremena , navrate malo do nas.-
-Ti si što?!.-proderala se Marija stojeći s rukama na bokovima.
-Molim vas možemo li se mi vratiti natrag u kuću?-zavapi Zdenka.-Moram se presvući i umirem od gladi.-
-Zaista.Idemo.-Ivana se spremno složila krenuvši prema stepenicama koje su vodile gore prema masliniku.Marija ih je pratila zamišljeno se mršteći.
Samo je Klara zastala iza njih ne skidajući pogled s glatkog okrajka konopa koji je držala u ruci.
-Sada znam da sam u pravu.-tiho prošapta Ivana.
-U pravu? U vezi s čim?-upita je Klara.
Bilo je vrijeme odmah nakon ručka.Nalazile su se u mračnoj prostoriji obloženoj drvetom, nagurane na kauč.Marija se izgubila kako bi obavila neke telefonske razgovore.Na drugom kraju sobe, iznad kamina od crvene cigle visjela je glava jelena koji je buljio u njih svojim tužnim očima.
-O čemu ti pričaš ,Ivana?-upita je Zdenka šapćući, očiju prikovanih za vrata sobe.
Ivana se pridigla sa kauča, odšetala do vrata i zatvorila ih prije no što je odgovorila.Bila je odjevena u bijeli topić bez rukava i bijeli šorc pa je odjeća lijepo naglašavala njezinu preplanulu put.
-Samo ono što sam već prije rekla.-šaputala je zabrinuta izraza lica.-O razlogu ovog malog ponovnog okupljanja, društva iz kampa Morska Zvijezda.-Progutala je knedlu u grlu..-O planu da nam se možda skrati život.
-Ivana-ti to stvarno?Daj se spusti na zemlju.-reče Zdenka kolutajući očima.Okrenula se prema Klari tražeći podršku no Klara nije rekla niti riječi.-Svakome se može dogoditi nezgoda dok se skija na vodi.-nije odustajala Zdenka.-Ne možete kriviti Mariju.-
-Da, mogu.Klara je bila u pravu za konop.-nastavila je Ivana povlačeći svoj konjski rep.-Vidjela si i sama, Zdenka.Onaj konop je presječen.
-Ali , Ivana!
-I ti stvarno vjeruješ da se Marijina brodica nije mogla pokrenuti baš kada je trebalo tebe spasiti?-nastavi Ivana.-Vjeruješ da se motor zaglavio baš kada si se ti počela daviti?-
-Ja..ja…ne znam.-odgovori Zdenka odmahujući glavom.Mršteći se , gurnula je svoje naočale sa žičanim okvirima više na nos.
-Ja sam u pravu.Znam da jesam,Pijavice u mom krevetu nisu bile nezgoda.Nijedna od „nezgoda“ nije bila nezgoda.Marija mora biti odgovorna za njih.Izvjestila nas je da je policija sve pretražila, ali da nije pronašla ni traga Klarinu momku –duhu.To mora da je bila Marija.Marija nas je dovela ovamo kako bi nam se osvetila.
Klara uputi začuđujući pogled prema Ivani.-Ali zašto?Zbog kojeg razloga?Zašto bi to ona nama htjela učiniti?
Ivana se nagnula prema naprijed, a iz njezinih zelenih očiju polako je nestajala živost.-Jer, šaputala je,-Marija zna da Anitina nesreća nije bila slučajna.-
Klara ispusti tihi uzdah dok su joj Ivanine riječi odjekivale u glavi.Njene riječi ponovno su probudile zastrašujuća sjećanja koja su počela navirati iz tamnih, skrovitih kutaka Klarinih misli.
I prvi put u skoro godinu dana, Klara je dopustila sebi da se prisjeti što se zaista dogodilo te noći kod kanjona.

…..
Klara, Ivana i Zdenka prestrašeno su promatrale kako Anita, stojeći na pola puta na mostiću , održava ravnotežu dok joj je puni mjesec obasjavao vitko tijelo.Do njih je dopirao zvuk brze rijeke koja je tekla pod njom.S rukama ravno ispruženim sa strane, Anita je polako, centimetar po centimetar prelazila spleteni mostić.
Klara, Ivana i Zdenka stisnule su se jedna uz drugu pokraj gustog grmlja.-Ne mogu vjerovati da to ona zaista radi..prošaptala je Ivana.
-Pokušale smo je spriječiti.-šaptom se javila i Klara.-No ,ona je tako tvrdoglava.-
-Drago mi je što Marija nije ovdje s nama-reče Zdenka.-strefio bi je srčani udar.-
-Šališ li se ti?-usklikne Ivana, očiju prikovanih na Anitu.-Marija bi još i tresla mostić.Ona ne podnosi svoju sestru!-
-To nije istina,-usprotivila se Klara.-Marija voli Anitu.No ,znaš nju.Ona ne voli pokazivati da joj je do ikoga stalo.-
I baš tada je Anita zavapila.Činilo se da se spotaknula.Ruke su joj letjele zrakom dok je pokušavala povratiti ravnotežu-Past ću!-uzviknula je.
-Nastavi hodati,-potaknula ju je Zdenka.-Samo što nisi prešla.-
-Ne okreći se prema natrag.-dobacila joj je Ivana.-Nastavi hodati!-
-Stvarno ću pasti!-Anitin glas postao je uspaničen.Ja-ja to ne mogu napraviti.Past ću!
-Anita-prestani se zafrkavati.Požuri prije nego što se netko pojavi.-nestrpljivo joj reče Ivana.
I tada su djevojke ugledale svjetla kako šaraju među drvećem.Koraci su se približavali.Glasovi voditelja kampa.
-Hajde Anita!-požurivala ju je Zdenka.-Ulovit će nas!
-Brže!-viknula je Klara .-Idemo!
I tada su tri djevojke otrčale u šumu bježeći što dalje od svjetla koje se približavalo.
Je li i Anita također trčala?Je li ih pratila natrag prema bungalovima?
Klara se nije potrudila provjeriti.
Dok je trčala, tenisicama je glasno lomila grančice i suho lišće.Tako je glasno trčala da je jedva mogla čuti Anitino piskutavo cviljenje.-Pomozite mi!-I nije čula udarac Anitina tijela o stijene ili zapljuskivanje vode koja ju je progutala.
Kada su u bungalovu shvatili da je nema, počeli su je tražiti.Sljedećeg jutra pronađena je njezina majica natopljena krvlju kako visi na stijeni koja se nalazila u blizini obale rijeke.
Njezino tijelo nije nikada pronađeno.
Klara, Ivana i Zdenka nikada nisu nikome rekle da su one bile tamo kada je Anita pala u rijeku.Nikada nisu nikome rekle da ih je Anita dozivala u pomoć, da su one umjesto toga pobjegle i da nisu nikada provjerile je li Anita bila na sigurnom, na čvrstom tlu.
Možda smo joj mogle pomoći,razmišljala je Klara, preplavljena osjećajem krivnje.
Možda smo mogle otići do nje i pomoći joj da siđe s mostića.
Možda ona nije morala poginuti.
-Kad smo mi otrčale s njom je sve bilo u redu.-rekle su poslije Mariji.-Mi smo mislile da je ona odmah iza nas.Zaista jesmo.-
Marija je vjerovala priči svojih prijateljica.
Nije prošlo dugo , a djevojke su i same počele vjerovati u svoju priču.
Bilo je lako u to vjerovati.
Lakše nego u istinu.
Bila je to ljepša verzija stravične nesreće.
I naposljetku, Klara je shvatila, sve su se držale te priče jer je nudila puno ljepšu sliku o njima samima.
Mi smo vjerojatno mogle spasiti Anitu, znala je Klara.
Umjesto toga pustile smo je da se strmoglavi u stravični bezdan.

Sjećanja na tu jezivu večer jurila su kroz Klarinu glavu brzinom većom od one kojom je protjecala rijeka na dnu kanjona .
To se činilo tako davno.
I tako dugo joj je trebalo da se suoči sa istinom.
Klara otvori oči i nagne se prema naprijed na mekom kožnom kauču.Podignula je pogled prema svojim dvjema prijateljicama.-Mi moramo otići odavde.-reče smireno, ispod glasa.Mislim da je Ivana u pravu.Mislim da je Marija odlučila vjerovati da smo mi mogle spasiti Anitu one večeri u kampu, a mi to nismo učinile.Ja-ja mislim da nas je dovela ovamo da bi nas mučila.Ili možda još nešto gore.-
Zdenka je uzdahnula, raskolačivši oči.-Ali kako ?Što da radimo?Kako da se maknemo odavde?
Marija nam neće dati da otiđemo.-promrmlja Ivana hodajući gore-dolje po sobi.-Neće nam dati Klo.Znam da neće!
Klara ustane i ode do radnog stola.Podigne telefonsku slušalicu.-Nazvat ću svoju mamu i reći joj da nas dođe pokupiti.-rekla je .-Kada se ona pojavi ,Marija će nas morati pustiti.-
Klara utipka broj telefona ,okrene se prema zidu da razgovara sa svojom majkom.
Kada se okrenula natrag prema curama, izraz lica joj je odavao zabrinutost.-Mama može doći tek prekosutra.-rekla im je.
-Što da radimo do tada?-upita Ivana s prizvukom panike.
-Morat ćemo se strpjeti.-glasio je Klarin odgovor dok je spuštala slušalicu.
-Pa možemo izdržati još jedan dan .-reče Zdenka.-Samo moramo biti na oprezu.Što dalje od opasnih sportova na vodi, a ponašat ćemo se kao da je sve u redu.
-Zdenka je u pravu.-složila se Klara brzo.Bit ćemo malo opreznije dok moja mama ne dođe.Spakirat ćemo se i biti spremne za odlazak, I –
Okrenula se prema liku koji je stajao na vratima sobe.
Marija!
Klara se skamenila kada je ugledala Mariju kako nepomično stoji na vratima, jednom rukom se oslonivši na okvir od vrata i netremice promatra Klaru.Zbog namrštenosti, izraz lica joj je izgledao nemilosrdno.
Koliko je od razgovora Marija čula?.-pitala se Klara.
Je li čula njihov cijeli razgovor?
Je li znala da one planiraju odlazak?
Izraz Marijina lica postao je nešto blaži kada je stupila u sobu.Podignula je plosnatu kutiju koju je držala u ruci i uputila se prema djevojkama.
-Želi li tko čokoladu?-upita spuštajući kutiju.-Stvarno su dobre.-








Post je objavljen 18.12.2016. u 23:28 sati.