Klara se protegnula na svom ležaju u bungalovu osjećajući se mlitavo zbog vlažne poslijepodnevne vrućine.Bezvoljno je pljesnula rukama da otjera muhu.Bila je uvjerena da su insekti voljeli svojstvenu kombinaciju mirisa u bungalovu br.21-bila je to naročita mješavina sredstva za odbijanje insekata, dezodoransa i Marijina cvjetnog parfema koji je lebdio u zraku.
Baš je bilo vrijeme nakon ručka, tzv.“slobodno vrijeme“ kada su svi trebali biti u svojim bungalovima i pisati kući.No, srećom je Nina, Klarina animatorica bila zaljubljena u kamperskog animatora zbog čega je nikada nije bilo u blizini pa ni jedna od njih nikada nije morala pisati doma.
Tog su poslijepodneva Klara, Marija i Ivana igrale igru „istina ili izazov“.Bio je red na Ivani.Uputila je Klari podmukao pogled.-Istina- rekla je.-Reci nam koliko danas imaš prištića?
Klara se zacrvenjela kada je shvatila da ju je Ivana sigurno vidjela tog jutra u wc-u kako pažljivo istražuje svoje lice.
-Bi li radije izazov?-lijeno upita Ivana nanoseći blijedoružičasti lak na svoje nožne nokte.
-Tri.-priznala je Klara buljeći u drvene podne daske.-Velika stvar.Pa što onda ako nemam besprijekoran ten poput tvojega?.-
Cure su prasnule u smijeh.
Odjednom se vrata za zaštitu od insekata treskom otvoriše i Anita, Marijina mlađa sestra upadne unutra.Anita je bila godinu dana mlađa od svoje sestre.Kao i ona bila je visoka i vitka, plave kose.No Klara ju je smatrala nešto manje profinjenom od Marije.
Anita nije imala sestrinu neusiljenu dražest ni urođene sportske vještine i nije uopće bila simpatična.
-Cure, što radite?-upitala je Anita.
-Ništa što bi tebe zanimalo.-uvjeravala ju je Ivana.
Marija ju nije niti pogledala.-Gubi se riboglava.-
Čak je I Klara , koja se zaista trudila zavoljeti Anitu,morala priznati da je ova zaista bila derište svjetskog kalibra.Nikada se nije družila sa curama iz svog bungalova.Očajnički se trudila da je prihvate Marijini prijatelji i da postane dio njezina društva, a što bi joj možda i pošlo za rukom da nije bila cinkaroš i uhoda.Anita je uvijek prijavljivala male prijestupe glavnom savjetniku te se svojski trudila da ih uvali u neprilike.
-Želim se igrati.-izjavila je bacivši se na Marijin ležaj.Mogu li se igrati s vama, dosadno mi je.-
-Ne znaš čega se igramo?-izjavila je Ivana frknuvši nosom.
-Istina ili izazov .-reče zadovoljno Anita.
-Prebalava si za to .-reče joj Klara.
-Idi se igrati na autocestu.-hladno reče Marija.-Ne pripadaš ovamo Anita.
-Sve ću vas prijaviti.-prijetila je Anita.-Trebale biste pisati doma.-
-Dobro.-reče Marija.-Želiš se igrati?Onda nam pričaj o tome kako te je mama uhvatila da se ljubiš sa Mladenom Jakovljevim gore u tvojoj sobi.-
-Ha?Nisam nikad!.-tvrdila je Anita.-To je prljava laž.-
-Zar on nije bio tvoj momak Marija?-upita Klara Mariju nemogavši prikriti iznenađenje u svom glasu.
-Bio je moj dečko dok ga Anita nije ugledala.-reče Marija ljutito.
-Lažeš!-vrisnuvši izjavi Anita.-Ti si prljava lažljivica!-
-Oh , da .Svakako.-sarkastično odgovori Marija kolutajući očima..-Ma daj Anita, želiš se igrati?Onda reci mojim prijateljicama što si napravila.Hajde.U detalje!
-To je stvarno zanimljiva priča,ali zar nebi možda Anita mogla otići pa da mi uživamo u svojoj igri?-oglasi se Ivana.
-Upravo tako.Prošeći Anita.-reče Zdenka.
-Hajde Anita,istinu.-inzistirala je Marija.-Ili reci istinu ili prihvati izazov.Istinu Ane.Što se dogodilo između tebe i Mladena?
Anita se zagledala u pod, a onda je podignula pogled i prkosno rekla svojoj sestri;-Prihvaćam izazov.-
-Ne trebaš.Mogla bi za promjenu samo otići.-reče joj Klara.Odjednom joj se nije sviđala atmosfera u malenoj spavaonici.Loš predosjećaj počeo joj je polako nadolaziti iz trbuha, osjećaj strave.
-Rekla sam da prihvaćam izazov!-bila je uporna Anita, ljutito ustavši.
-Onda te ja izazivam da odeš natrag u svoj bungalov i ostaneš tamo.-predloži joj Klara smješkajući se Zdenki i Ivani.
-Ne .-usprotivila se Marija, plamteći svojim plavim očima.
-Imam bolji izazov.Ili nam reci istinu ili ćeš večeras prijeći kanjon Gubavice pod punim mjesecom.-
Anita je buljila u svoju sestru s licem bez traga krvi.Svi su znali da se Anita boji visine.Uz to nije baš bila osoba sa najusklađenijim pokretima na svijetu.Nije bilo šanse da Anita preko planinarskog konopima upletenog mostića prijeđe kanjon, pogotovo noću.
Marija je napokon pronašla način da natjera Anitu da ode.
-U redu.-reče tiho Anita, očiju prikovanih za sestrine.-Učinit ću to.-
-Što to pričaš?-uzviknula je Zdenka.-Nećeš Anita!
-Kada hoćeš da se nađemo tamo?-upita Anita ignorirajući Zdenku.
Marija nonšalantno slegne ramenima.-Može kada se ugase svjetla.U deset sati.-
-Nema problema.Vidimo se tamo.-reče Anita i bijesno napusti bungalov.
Te noći, nešto prije deset sati, kada su bile sigurne da je Nina animatorica u kantini sa svojim momkom, četiri djevojke, jedna po jedna, išuljale su se iz svojeg bungalova.Bila je prohladna noć sa žutim punim mjesecom na tamnom nebu.Cvrčci su glasno cvrčali.Drveće je šumilo njišući se na blagom povjetarcu.
Bile su na pola puta prema dubokom kanjonu, spuštajući se krivudavom stazom, kada se jasan snop svjetla promolio kroz borove i uhvatio Mariju u svoj trak.Čuli su Ninin strogi glas:-Ok, Marija, uhvatila sam te.Gdje su ti frendice?-
Mrmljajući sebi u bradu, Marija potpuno zakorači u krug svjetlosti koji je bacala Ninina svjetiljka.Ostale cure su se pritajile.Nisu se uopće micale.Suzdržavale su se da ne ispuste ni zvuka.
Klara je čučnula iza drveta, uvjerena da će je odati njezino disanje.Nina ih je tražila šarajući svjetiljkom po borovini uz stazu.No uskoro je odustala od potrage i zadovoljila se odvođenjem Marije natrag u bungalov.
-Ne bismo li se i mi trebale vratiti?-prošaptala je Zdenka kada su Marija i Nina nestale iz vidokruga.
-Da, ovo je glupo.-reče Klara i dalje se zadržavajući iza velikog bora koji je skrivao.
-Ne.- bila je uporna Ivana.-Nina će nas ionako čekati u spavaonici.Osim toga, što ako je Anita kod kanjona?Bolje da odemo po nju.
Našli su Anitu kako stoji na rubu kanjona i zuri u rijeku Poskočicu koja je tekla dolje u dubini.Klara je znala da je ponor dubok najmanje devet,deset metara.
Jedan,jedini mostić premošćivao je kanjon, a njegova gruba konopljasta površina ljeskala se na sjajnoj mjesečini.
-Anita, vrati se natrag u svoj bungalov.Ovo je ludost.-rekla joj je Klara, približivši se.Samo jedan pogled na Anitino lice bio je Klari dovoljan da shvati koliko je ova bila uplašena.
-Da, u redu je ako te je frka.-reče joj Ivana dlanova zabijenih u stražnje đepove svojih traperica.
-Preduboko je.Ako padneš….-
-Nemoj to raditi Anita.-dodala je Zdenka stojeći na rubu kanjona i virkajući dolje u brzu rijeku koja se pjenila.
Anita ih je ignorirala.-Gdje je moja sestra?-upitala je , intenzivno ih promatrajući.
-Nina ju je ulovila i natjerala da se vrati u bungalov.-odgovori joj Klara.-I mi bismo se također trebale vratiti.-
-Morat ćete reći Mariji da sam napravila njen izazov.-Anita je rekla stisnuta, prigušena glasa.
-Nemoj , molim te!.-vapila je Ivana.
-Vi ste to uspjele napraviti zar ne?-odbrusila je Anita.
-Vi ste sve prešle mostić.Što vas navodi na pomisao da ja to ne mogu?-
-Mi smo ga prešle po danu.-odgovori joj Zdenka.-Osim toga mi smo sve sportski tipovi.-
-I ne bojimo se visine.-doda Klara.
-Idemo Anita,.preklinjala ju je Ivana.
Anita više nije rekla ni riječi.Grizući donju usnu i odlučna pogleda, zakoračila je na mostić.
-Ne!-prostenjala je Klara.
Kanjon je bio uzak-širine svega desetak metara.Ali ako bi se omakla i pala, Anita bi sletjela ravno na ogromne stijene koje su stršale iz rijeke u kojoj je struja bila dovoljno jaka da je odnese.
-Anita , stani!-zazvala je Ivana, dlanovima stisnuvši lice.
-Ja to ne mogu gledati.-izjavila je Zdenka, okrenuvši leđa kanjonu.
Polako, drhtavih nogu, Anita je centimetar po centimetar prelazila mostić.
-Anita, dosta je!.-opomenula ju je Klara.-Dokazala si što si htjela.Uspjela si.Vrati se.
-Da, vrati se!.-preklinjala je Ivana.
Anita je ignorirala njihove prestravljene povike.
A onda, kada je bila negdje na trećini puta, Anita je stala, a koljena su joj počela klecati.Trudila se vratiti ravnotežu.
-Oh,pomozite mi.-tiho je izustila.-Past ću.-
-Nećeš pasti.-reče Klara primaknuvši se rubu mostića.-Sve je u redu.Samo sjedni i okreni se i onda se brzo vrati natrag.-
I baš u tom trenutku Klara primjeti snopove svjetlosti kako se poigravaju među drvećem.Trebalo joj je nekoliko minuta da shvati kako svjetlost dolazi od baterijskih svjetiljki.A onda je čula korake.Potom glasove.
-To je Nina!-uzviknula je Ivana.-I drugi animatori!
-Trči!-proderala se Zdenka.-Idemo!Uhvatit će nas!
-Hajde Anita-brže.-požurivala ju je Klara.
-Stižem .-odgovorila je .
A onda su djevojke počele bez daha trčati kroz šumu prema svojem bungalovu, bježeći što dalje od svjetlosti baterijskih lampi i voditelja kampa.
Klara je mislila da je Anita tik iza nje.Klara je mislila da i Anita trči.
Nije vidjela Anitu kako pada.
Nije čula glasni udarac Anitinog pada u rijeku punu ogromnih stijena, niti je čula kako je pljusnuvši, Anita uzburkala brzu vodu.
Ona je iskreno vjerovala da je Anita trčala u stopu iza nje.
I tako je ona trčala što dalje od svjetlosti svjetiljki, trčala kroz mračnu šumu….
Trčala je kroz hladne crne sjenke.
Trčala je……
Klara je osjećala hladnu ruku na svom ramenu.Progutala je knedlu i zagledala se u Brunove oči.-Jesi li dobro?-nježno ju je upitao.
Trepnula je očima, zapanjeno shvativši da nije u kampu.Sjedila je u kabini vrtuljka pokraj Bruna.Vrtuljak je ponovno lagano klizio noseći ih prema sjajno osvijetljenom parku.
-Ti nisi ispao iz kabine?.-izlanula je.
Odmahnuo je glavom, zbunjeno je pogledavši.-Ispao?-Misliš iz sjedala?-smijao se-
-Mislila sam….-Klara je osjetila mučninu.Tlo joj se približavalo velikom brzinom.Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati da se vrtuljak tako okreće.
-Ja sam duh , zar si zaboravila?-zadirkivao ju je Bruno.-Ispao sam ,ali sam dolebdio natrag.-
Klara se usiljeno nasmiješila.
Anita.U mislima si mi bila sve ovo vrijeme.Ti si pala Anita.Ne Bruno.Kakva strašna nesreća.
Nedugo potom, lagano se njišući,sjedalo se zaustavilo na platformi.Bruno je pomogao Klari da izađe.-ovo je bilo super.-rekao je, a crne oči su mu se caklile.
-Da, bilo je lijepo.-složila se Klara, osjećajući se još uvijek pomalo klimavo.-Hvala ti Bruno.-
Dok su se šetali po šetalištu skoro su se sudarili s dva dječaka na rolama koji su munjevito projurili kraj njih.
-Moram pronaći Mariju i ostale cure.-reče Klara.-Hoćeš li mi se pridružiti?Želim im dokazati da –Hej!-
Nije ga više bilo.
Ponovno je nestao.
-Što se to ovdje događa?-pitala se Klara.
/ V dio /
Post je objavljen 14.12.2016. u 23:59 sati.