Pregled posta

Tri protiv jedne

Klara?Klara?
Snažne ruke povlačile su Klaru za ramena.

Klara čuješ li me?
Omamljena , Klara je shvatila da leži potrbuške.Pokušala je podignuti glavu i pogledati kroz svoju rašćupanu , mokru kosu koja joj je padala preko očiju.

Klara, jesi li dobro?-ponovno je upitao glas.
Klara je prostenjala i napravila još jedan pokušaj da se podigne.
Klara?

Jesam li živa?-slabašno je upitala prevrnuvši se na leđa.
Pomaknula je kosu s lica i zaškiljila u nejasan lik ispred sebe.-Marija?
Marija se spustila na koljena pokraj nje, a lice joj se izobličilo od straha.

Jesi-jesi li dobro?

-Marija, što ti ovdje radiš?-izlanula je Klara.Popravila je gornji dio svog ljubičastog kupaćeg kostima.Vidjela je da je sunce nestalo iza gustih olujnih oblaka.Kasno poslijepodnevno nebo postalo je tamnosivo.Hladan vjetar u vrtlozima puhao je plažom.
Stresla se, dok joj je bol probadala stopalo.

-Ja-ja sam te ugledala-promucala je Marija spuštajući svoju toplu ruku na Klarino hladno, mokro rame.Trčala sam najbrže što sam mogla.Valovi su te izbacili na pijesak.
Ti-ti si nepomično tu ležala.Mislila sam…..glas joj se izgubio.
-Moje stopalo.-reče Klara.Podignula se u sjedeći položaj da ga pregleda.Rana je bila duboka, ali ne onoliko koliko je ona mislila dok se borila s psinom.Slana voda zaustavila je krvarenje.
-Sreća što sam te našla.-ushićeno reče Marija.-Krenula sam se okupati i onda sam te vidjela izbačenu na obali.I….
Glasno stenjući Klara se uspravila na noge.

-Možeš li hodati?-upita je Marija pridržavajući je.
Prebacujući težinu tijela Klara energično stane na ozlijeđenu nogu.
-Mislim da mogu.-nesigurno odgovori Mariji.
Činilo joj se da je i sav pijesak na plaži ustao zajedno s njom.

Dugačke plave sjenke pružiše se prema njoj.-Malo mi se vrti.-priznala je.
-Što ti se dogodilo?.-upita Marija.-Kako si posjekla nogu?

-Bilo –bilo je strašno!-zaplakala je Klara.Ganjao me doberman,a zatim morski pas..-Zagrcnula se.-Moj gležanj.-

-Polako , samo polako.Odmah ću pozvati Karlovog oca, on ima svu potrebnu medicinsku opremu pa će ti previti nogu.A onda se namrštila.Ah, zaboravila sam mobitel.No, same ćemo mi to srediti.
Pomagala je Klari dok su išle prema stepenicama.Oslanjajući se na Mariju, Klara pogleda u crne , olujne oblake koji su se nakupljali na nebu i svakakve crne misli počeše joj kružiti glavom.

Marija se nije tek tako pojavila na plaži, razmišljala je Klara dok su se stepenicama penjale prema kući.Marija je bila ona djevojka s plaže.Nepoznata djevojka koju sam vidjela kako trči.

Doberman je bio Marijin pas čuvar.
Dovela ga je na plažu i onda otrčala.

Psa se držalo zatvorenog u žičanom kavezu.Nikada nije smio izlaziti iz njega, osim noću da čuva posjed.Nikad!
Klara se stresla uspinjući se uz drvene stepenice .-Skoro smo stigle--oglasi se Marija.Klara je čula iza sebe grmljavinu koja je tutnjala iznad pučine. –Sprema se prava oluja.-tiho je komentirala Marija.
Dovela je psa dolje na plažu da me napadne, vrtjela je film Klara.
Htjela je da me pas smakne.
Htjela je da me .....

Marija se nagnula nad nisko grmlje , utipkala šifru u tipkovnicu u metalnoj kutiji i vrata su se otvorila.
Klara se oslanjala na Mariju dok su hodale pokraj bazena prema kući.

-Moram uhvatiti zraka.-rekla je Mariji.
Marijine oči ispitivački su promatrale Klaru.-O jadnica. Jednostavno ne vjerujem da se sve to dogodilo.-rekla je tihim glasom.-Moraš mi sve ispričati kada uđemo .
Još jednom se prolomila grmljavina nad pučinom.Ovaj put nešto bliže.
-Otrčat ću u kuću pokušati pronaći neke antiseptičke kreme i zavoje.-suosjećajno se ponudila Marija.-Hoćeš moći sama?

-Da , nema problema.-reče Klara trgnuvši se od boli u gležnju.-Samo nek uhvatim daha.Stižem.-
Gledala je Mariju kako trči preko terase i ulazi u kuću kroz prozor u stražnjem dijelu kuće.Kada je bila sigurna da je Marija izvan vidokruga ,Klara se okrene i šepajući , odlučnim koracima uputi se na suprotnu stranu travnjaka .
Pred njenim očima ukazao se kavez u kojem su Marijini držali dobermana, a koji se nalazio pokraj široke garaže.Teško vukući ozlijeđenu nogu požurila se prema njemu.

Morala se uvjeriti.
Moram znati jesam li u pravu,oprezno je razmišljala.
Zaustavila se nekoliko centimetara od žičanih vrata.
Vrata su bila odškrinuta.Katanac nije bio zaključan, već je slobodno visio sa strane.

-Da, bila sam u pravu, shvatila je Klara turobno odmahujući glavom.
On nije razvalio vrata.Pušten je van.
Katanac je netko skinuo i otvorio vrata.
Marija je namjerno pustila psa napadača na nju.
-Ovo dokazuje jednom zauvijek.Mi smo ovdje zaista u opasnosti.-Klara je glasno razmišljala.
Okrene se prema kući , požuri se prema vratima.Zrakom se prolomila nešto tiša grmljavina.Klara je osjetila nekoliko hladnih kapi kiše na svojim golim ramenima.
Znam što moramo učiniti,pomislila je nesretno.Ne možemo više ni minute čekati.Moramo se izvući odavde-istog trena!
Ivana, Zdenka i ona moraju otići odavde što je brže moguće.
Teško dišući , Klara je upala u kuću.Zatvorila je vrata pogledom tražeći Mariju.Nije joj bilo ni traga.
Klara se brzo uputila kroz stražnji hodnik prema stepenicama. A onda, oslanjajući se svom težinom na ulašteni, drveni rukohvat krene se penjati po stepenicama.
Pitala se gdje su Ivana i Zdenka.
Moramo se spakirati.Moramo otići.Sada!
Zdenkina soba bila je prva s desne strane.Lagano je pokucala na vrata.-Zdenka, jesi li tu?-
Zdenka je otvorila vrata prije no što je Klara uspjela ponovno pokucati.-Što se tebi dogodilo?-upita ju Zdenka gledajući njenu rašćupanu kosu punu pijeska.

-Ništa.-Klara žustro odgovori gurajući Zdenku u sobu.-Pakiraj se!Žurno!Moramo ići!

-Ha?!-zinula je Zdenka.
-Moramo požuriti!Stvarno!.-inzistirala je Klara.-Pakiraj se!
-Ali Klara-tvoja mama.Ja sam mislila-sutra-
-Gdje je Ivana?.-upita Klara bez daha.-Moramo reći Ivani.-
-Ali , ali.-Zdenka se uzmucala.-Ali, Klara- rekla je tihim, drhtavim glasom.-Ivane nema.-

-Kako nema? A gdje je ona?-odrješito upita Klara.
Zdenka je raskolačila oči u nju koje su iza naočala izgledale još veće.
Kiša je lagano počela udatari o prozor.Munje su zabljesnule na skoro crnom nebu.
-Još uvijek je dolje , u mjestu.-reče Zdenka.-S Dinom.-
-Još uvijek?Kad se vraća?.-izbezumljeno upita Klara.
Zdenka slegne ramenima.-Prije večere mislim.-
-Pa kreni se pakirati.-reče joj Klara.
Zdenka se namršti.-Ništa ne razumijem.Što se dogodilo?
Prije no što je Klara mogla odgovoriti , vrata se širom otvore i Marija, natovarena zavojima i kremama, uleti u sobu.

-A tu si.-reče Klari..-Posvuda te tražim.Sjedni.Rukom je pokazala na Zdenkin krevet.-Nebi smjela opterećivati tu nogu.-
Klara se poslušno uputila prema krevetu. Mogla je na sebi osjetiti Zdenkin ispitivački pogled.No znala je da nema vremena za objašnjavanje.

Ni za što nije bilo vremena.
Njih tri su morale otići.
Čim se Ivana vrati , Klara će zatražiti od Marije da ih odvede na autobusnu stanicu.A ako Marija odbije….
Ako Marija odbije one će ići pješice do postaje-bila oluja ili ne.Ili će pozvati policiju.

Razmišljajući o svim „nezgodama“ koje su im se dogodile proteklih nekoliko dana, a koje u stvari nisu bile nezgode, Klara je dopustila Mariji da očisti i previje ranu na njenom gležnju.
Marija je ispuštala zvukove nevjerice dok joj je previjala ranu-no nije uopće pitala što je ozljedu prouzrokovalo.
To je zato što ona zna što ju je prouzročilo,ljutito je razmišljala Klara.Ona zna.
Kiša je lijevala nemilice i zbog naleta vjetra udarala žestoko o prozor.

Marija mora da je bila užasno razočarana kada me je našla kako ležim na obali, još uvijek živa, kiselo je razmišljala Klara.
Sjajna munja proparala je zrak poigravši se sjenama u sobi.
Ivana, molim te, vrati se što prije, tjeskobno je razmišljala Klara.Molim te požuri se natrag.Buljila je van u oluju i pitala se hoće li jaka kiša spriječiti Ivanu da se vrati.Poskočila je kada je udario grom.
-Tako.Sad je bolje.-reče Marija osmjehujući se Klari.
-Je li sada bolje?
-Dobro je – odsutno dogovori Klara.

Marija baci pogled na svoj sat.-Skoro je vrijeme večere.-Mislim da će biti zanimljivo večerati vani pod sjenicom.-

-Ali kiša lije sumanuto!-usprotivila se Zdenka.

-Nema veze.-odgovori Marija uputivši se prema vratima.-Sjenica je zatvorena.Bit će zanimljivo sjediti pod sjenicom,večerati uz svijeće, gledati oluju nad morem.-Zastala je na pragu sobe i okrenula se.
-Nadam se da će se Ivana pojaviti na vrijeme.Vidimo se vani oko šest, može?

Nekoliko minuta prije šest sati u Zdenkinu sobu uletjela je Ivana u žutoj haljini, smočena do kože, dok joj se crna kosa prilijepila uz tjeme.
-Što ima?Jesu li svi dobro?.upitala je nervozno.

-Ja sam imala bliski susret .-reče joj Klara spuštajući pogled na svoj povijeni gležanj.
Ivana je prostenjala:-Je li Marija…
-Spakiraj se Ivana.Brzo,Bila si u pravu za Mariju.-rekla je Klara skočivši na noge.-Danas je Marija pustila svog dobermana čuvara na mene.
-Ne!-vrisnula je Ivana, podignuvši ruke k licu.
-Vidjela sam je na plaži.Marija ne zna da sam je vidjela.Bila si u pravu Ivana.Ona nas pokušava „srediti“.
Ivana se stresla.-Daj da se presvučem pa možemo ići.
-Presvuci se i odmah se spakiraj –Klara će –Onda ćemo reći Mariji da želimo da nas odveze dolje u mjesto. -
-A što ako ona to odbije?Što ćemo ako nas pokuša spriječiti?-upita prodorno Zdenka-Što ako ona ….

-Nas smo tri protiv nje jedne.-reče Ivana požurivši se prema vratima dok je sjaj munje osvijetlio nebo.
-Ako nas ona ne bude htjela voziti, hodat ćemo.-čvrsto odgovori Klara.

Zaglušujući udar groma stavio je uskličnik na tu njezinu izjavu.







Post je objavljen 20.12.2016. u 23:17 sati.