Sljedećeg jutra kad se Klara probudila, s užitkom se protegnula u svom raskošnom krevetu.
Prve jutarnje sunčane zrake prodirale su kroz čipkaste zavjese na prozorima.Ostavila je preko noći jedno krilo prozora pritvoreno i sada je kroz otvor dopirao oštar miris slanog zraka i šum udaranja valova o obalu; gdje god da se nalazim, pomislila je sa smiješkom, mogu čuti šum valova.
Odgrnula je plahtu i lagani ljetni pokrivač sa sebe, sjela na krevet i uživala u elegantno namještenoj sobi.
Toaletni stolić od trešnjina drveta sa ogledalom stajao je točno nasuprot krevetu.Kraj njih je stajala komoda napravljena od istog drveta.Na susjednom zidu nalazio se mali, izrezbareni radni stol, opskrbljen papirom za pisanje i nalivperom.Na rubu stola stajala je kristalna vaza napunjena svježim cvijećem dok su bočice sa raznim parfemima stajale na tolaetnom stoliću.Vrata iza stola vodila su u osobnu kupaonicu.Klara pomisli kako joj se baš kupaonica najviše sviđa.Večer prije,dok je ležala u dubokoj kadi, podigla je pogled prema stropu i shvatila da je cijeli strop oslikan sirenama.
Ova raskošna soba Marijinih bila je tako drugačija od njezine skučene sobe koju je dijelila sa svojom mlađom sestrom Lucijom.Lako bi se mogla naviknuti na ovakvu raskoš.-pomisli Klara.
Kako je bilo Mariji ovako živjeti cijelo vrijeme?Je li ona uopće primjećivala kako je sve oko nje predivno?
Klara nije mnogo znala o Marijinoj obitelji, osim da je njezin otac , Joško bio financijski genij.Stekao je bogatstvo kupujući nekretnine po cijelom svijetu, a činilo se da Marija uvijek komunicira s njim skajpirajući mu u Beč, Stockholm ili Barcelonu.Po Marijinim riječima, majka joj je bila pripadnica društvene kreme.Pratila je svog muža na svim putovanjima provodeći većinu vremena na dobrotvornim zabavama.
Marija je sigurno često jako osamljena.-pomisli Klara.Nije ni čudo što je htjela da joj dođe društvo preko tjedna, da ne bude sama u ovolikoj kućerini.
Ustavši se iz kreveta,Klara je sjela za toaletni stolić da pregleda svoje opekline.Koža joj je još uvijek bila alarmantno crvene boje i obično podizanje obrva ili boranje nosa, pa čak i smijanje, zadavalo joj je bol.
-Što ti je bilo Klara?-upitala je svoj odraz u ogledalu.Izgorjela je prvi put nakon dugog niza godina.Bila je glupa što je pristala da je zakopaju u pijesak i još luđa što je zaspala na suncu!
I zašto je ni jedna cura nije probudila?Nije mogla vjerovati da su je mogle zaboraviti.Znale su da lako izgori.Kako su je mogle ostaviti da zaspi na suncu?
No, nema svrhe sada razmišljati o tome.Što je bilo , bilo je.Bilo pa prošlo na svu sreću.Treba preskočiti današnji dan, dogovorile su se curke predvečer prošetati šetalištem uz obalu.Ivana i Zdenka ionako će prespavati pola dana, a Marija će napucavati teniske loptice -Nek joj bude.-mislila je Klara u sebi još uvijek ljuta na svoju prijateljicu zbog onog od sinoć.-Sve je izmislila…i još mi se i smijala, a i one dvije pametnjakovičke skupa s njom….uf
Četverolist se lijepo skockao i izašao predvečer.Buka na šetalištu bila je tako jaka da je uspjela zagušiti pjesmu valova iako se plaža nalazila ravno ispod šetališta.
Ispod arkada gužva se razrijedila.Svjetla su bila prigušena.Klara je polizala posljednji zalogaj šećerne vune i potom bacila štapić u kantu za otpatke.
Oblizala je svoje ljepljive prste i uperila pogled u nebo.Visoko na nebu vidjela je malobrojne oblačiće kako plove preko blijedog punog Mjeseca.Daleko od luna parka,štandova s hranom i gužve, zrak je bio svjež i vlažan.
Bolje bi mi bilo da se vratim i potražim svoje prijateljice.-pomislila je.
Kad se okrenula, opazila je kako netko stoji u blizini i pažljivo je promatra.
Zapanjena Klara je zastala i uperila pogled u mušku priliku.
Odmah je prepoznala njegovu ravnu, dugačku kosu i vatrene crne oči.
Bruno.
-Dječak duh!-glasno je uskliknula.
-Kako si me to nazvala?-brzo joj se približavao, a smiješak mu se počeo pojavljivati na lijepom licu.
-Ma nikako.-postiđeno je promucala.
.Jesi li rekla da sam duh?-upita je , zagledavši se svojim crnim, vatrenim pogledom u njezine oči kao da je u njima tražio odgovor.
-Ne,Ja…ovaj…ja….Klara nije znala što da kaže.
Nagonski mu je zgrabila ruku i čvrsto je stisnula.Ruka mu je bila hladna.
Hladna kao i jučer na plaži, iznenađeno je pomislila.
Hladna kao sssmmrrr…Misao joj se ušuljala u glavu.
-Ne, ne!Ti si stvaran.-rekla je, brzo mu puštajući ruku.Smiješila mu se, a srce joj je ubrzano lupalo.-U krajnjem slučaju osijećam da si stvaran.Hoću reći da…-
-Valjda mi je to kompliment.-odvratio je slegnuvši ramenima.
-Nakon što si mi jučer pomogao, jednostavno si nestao, prije nego što sam ti uspjela zahvaliti.-zbunjeno je rekla Klara.-Nestao si poput utvare pa sam zato…-
-Ti si Klara, zar ne? Upitao je gurajući ruke u đepove svojih tamnih traperica.Bio je odjeven u plavu majicu, a gornji dio sive trenirke zavezao je oko bokova.
Stvarna odjeća, prošlo je Klari kroz glavu, osjećajući se pomalo krivom.
Što me je nagnalo da pomislim da je on duh?
Što li sam samo pomislila?
-Da.-odgovorila je.-Klara Družić-
-Opekline ti ne izgledaju tako strašno.-rekao je pogledom ispitujući njeno čelo.-Rade li to tvoje prijateljice često?Zatrpaju te u pijesak i onda te ostave da se ispržiš?-
-Ne često.-odvratila je.-Mislile su da sam se vratila u kuću.-
-Krasne prijateljice.-reče Bruno odmahujući glavom.
-Dobre su one prijateljice.-odgovorila je Klara zauzimajući obrambeni stav.Otkuda mu pravo da tako sudi o mojim prijateljicama?Nije ih čak nikada ni vidio.-To je bila nezgoda,pogreška.-rekla je.
Polako su išli natrag prema zabavnom parku.Klara je primjetila kako je većinu vremena ona govorila.Pričala mu je o tome kako su cure prošlog ljeta bile u istom bungalovu u kampu i kako ju je iznenadio Marijin poziv da joj dođe u posjet na tjedan dana.
Bruno je pažljivo slušao, s vremena na vrijeme tiho komnetirajući.Klari se učinio jako stidljiv.Ne nelagodno stidljiv, samo stidljiv.Dok su hodali ruka mu je lagano udarala o njezinu.Njegove crne oči su je proučavale.
Zaustavili su se kraj vrtuljka-vidikovca.Dok se vrtuljak okretao, blještava žuta svjetla na njegovom rubu dizala su se u zrak prema crnom noćnom nebu izgledajući poput zvijezda padalica.
Hladan povjetarac puhao je s mora mrseći Klarinu kosu
-Noć je prekrasna.-promrmljala je, osmjehujući se Brunu.
Podigao je ruku.-Gledaj , imam dvije karte.-rekao je , očiju uperenih u vrtuljak.-Red nije dugačak.Idemo se provozati!-
-Može, obožavam se voziti u vrtuljku!-izjavila je.
-Znam.-rekao je misteriozno, uzeo je za ruku i poveo prema redu.
-Zašto mu je ruka tako hladna?-pitala se Klara.
-Što si time htio reći?Kako si mogao znati?-zaigrano ga je upitala.
-Zar si zaboravila da sam ja duh?Ja sve znam!-vragolasto joj se nasmiješio.
Nekoliko trenutaka kasnije, Bruno je dao karte mladiću koji je upravljao vrtuljkom.Prazno mjesto dovrtjelo se do njih.Kolo se zaustavilo.Prošli su kratku rampu i popeli se u sjedalo.Čim je sigurnosna šipka bila spuštena ispred njih, sjedalo se naglo trznulo prema natrag i podrhtavajući, s treskom su se odvojili od zemlje.
Klara se zavalila u plastično sjedalo.Malo se iznenadila kad je shvatila da Bruno drži ruku oko naslona sjedala.
Naslonila je glavu na sjedalo a povjetarac koji je dolazio s mora hladio joj je lice.Gledala je u nebo.
-Noć je tako vedra.-rekla je.-Sve ćemo moći vidjeti.Uvalu , udaljene otočiće i cijelo šetalište pod nama.
Nasmiješio se.-Pun je Mjesec,.nježno je rekao , pokazujući svojom slobodnom rukom na Mjesec.
-Hoćeš li se pretvoriti u vukodlaka za nekoliko minuta?-zadirkivala ga je Klara.
Zarežao je na nju.-Daj se odluči.-rekao je.-Jesam li duh , ili vukodlak?
-Živiš li u gradu?.-upitala ga je.
-Ne.-odmahnuo je glavom.Pramen crne kose pao mu je preko čela.
-Pa gdje onda živiš?Što radiš ovdje?-ispitivala ga je Klara.
-Živim posvuda.Lebdim noćnim nebom.-odvratio je osmjehujući se.Približio joj se, spuštajući svoju ruku s naslona sjedala prema njezinom ramenu.-Opsjedam ljude.-prošaptao je približivši svoje lice sasvim blizu njezinu, a glas mu je bio pun podrugljive prijetnje.
-Jesi li ikada bila sama u tami s duhom?-pitao je, spuštajući glas sve do šapta.-Jesi li ikada bila ovako blizu duha,Klara?
Hoće li on to mene poljubiti?-pitala se Klara
Želim li uopće da me on poljubi?
Želim.
Osjetila je razočarenje kada se povukao nazad u sjedalo.-Hej , pogledaj more.-rekao je.-čini se tako nestvarnim.-
Kada su se uspeli više u zrak, more im se nalazilo s desne strane.Puni Mjesec bacao je trak blijedog svjetla po njemu zbog čega je uzburkana voda svjetlucala poput srebra.
Pod njima se pružalo bučno šetalište koje je vrvilo ljudima.Okrenuvši se na lijevu stranu,Klara je vidjela svjetla mjesta, sićušna i treperava pa se čitavo mjesto doimalo poput kakve igračke.
-Duže si u mjestu od mene.-rekla mu je uživajući u težini njegove ruke oko svojih ramena.-Pokaži mi znamenitosti.-
-Pa dobro,.nevoljko se složio naginjući se preko nje da vidi lijevu stranu.Pokazao je prstom.-Ono tamo je nekakva zgrada.A ono je crveno svjetlo.A ovo je ulica.Tamo je žuto svjetlo.-smijao se , a lice mu je bilo udaljeno od njezina svega nekoliko centimetara.
-Odličan si turistički vodić.-zadirkivala ga je.
-Rekao sam ti da ne živim ovdje.-odgovori joj duboko se zagledavši u njezine oči.
-Tako je zgodan.-razmišljala je Klara. I zabavan.I drag.
Nagonski se nagnula prema njemu i poljubila ga.U prvi je tren bio zatečen, a onda joj je uzvratio poljubac.
-On je stvaran.-uhvatila je Klara svoje misli,-Nije duh, usne su mi bile tople.
Sjedalo se iznenada zaljuljalo i naglo stalo.
-Zašto smo stali?-upitao je Bruno naginjući se preko sigurnosne šipke da pogleda dolje i pri tom je lagano njihao kabinu.
-Puštaju unutra još ljudi.-odgovori Klara, dok je na usnama još mogla osjetiti okus njegova poljubca.Smješila mu se.-
-Sviđa mi se ovdje gore.Pogledaj kako je Mjesec velik.-
-Okladio bih se da ga mogu dohvatiti, rekao je prateći njezin pogled.Ustao je i počeo silovito ljuljati kabinu.-Evo , samo što ga nisam dohvatio.-reče posežući objema rukama.
-Bruno, sjedi!-uzviknula je Klara.
Naginjući se preko sigurnosne šipke, pretvarao se da će uhvatiti Mjesec.
Kada se nagnuo, sjedalo se snažno zatreslo i poletjelo naprijed.
Klara je prestravljeno gledala kako Bruno pada preko sigurnosne šipke i , s rukama još uvijek ispruženim prema naprijed, strmoglavljuje se prema tlu.
Prije nego što je mogla udahnuti , a kamoli vrisnuti , Klara je shvatila da ne gleda Bruna kako pada….
Gledala je Anitu.
Anita.Draga Anita cijelo je ovo vrijeme od svog dolaska u Marijino mjesto bila u Klarinim mislima.
Ponovno je, još jednom, proživljavala nesreću u kojoj je Anita izgubila život.
Kao kada čovjeku pred očima bljesne cijeli njegov život, tako je i tragedija koja se dogodila prošlog ljeta ponovno bljesnula pred Klarinim očima.Silni užas cijelog tog događaja zapljusnuo ju je dok je Bruno ljuljao kabinu vrtuljka-vidikovca.
Ponovno je bio srpanj prošlog ljeta i ona je bila u kampu i bio je puni Mjesec…
/ IV dio /
Post je objavljen 11.12.2016. u 22:22 sati.