|
Tri djevojke spustile su kovčege u predvorju.Klara je otvorila vrata ormara i izvadila tri kišobrana.Dok su išle kroz hodnik prema stražnjem dijelu kuće, svjetla su počela žmirkati.
-Nije valjda da će nestati struje.-tiho zavapi Zdenka.
-Jeste li sigurne da je Marija u sjenici?Nije li pomalo ludo biti sada tamo?-upita Ivana kroz šapat.
Svjetla su ponovno žmirkala , ali se nisu ugasila.
-Rekla je da će tamo biti zabavno jesti i promatrati oluju.-reče Klara.
-Vjerojatno ima na umu neki plan kako da nas smakne grom.-suho promrlja Ivana.
-Ja još uvijek mislim da nas ona neće pustiti.-tiho će Zdenka
Otvorile su krilo prozora koji je gledao na stražnju stranu terase.Travnjak su osvjetljavali reflektori koji su se automatski uključivali kad se smrači.Kapi kiše svjetlucale su na jakom svjetlu.
Tri djevojke brzo prelete terasu i otvore svoje kišobrane.Terasa je izgledala kao veliko jezero .Klari je kišobran skoro odletio iz ruke.
Bljesnula je dugačka munja, nakon čega se prolomila snažna grmljavina.Reflektori su žmirnuli, no potom su opet normalno svijetlili.
-Je li ona tamo u sjenici?-uznemireno upita Zdenka, zastajući iza dviju djevojaka.
-Ne mogu dobro vidjeti od kiše.-odgovori Klara.
-Mislim da vidim svjetlo u sjenici.-reče Zdenka objema rukama čvrsto držeći ručku svog kišobrana.-Vjetar toliko zanosi , bit ću mokra kao miš.-žalila se.
Šljapkajući svojim tenisicama po travi i mekoj zemlji, cure su se uputile prema sjenici pokraj teniskog igrališta koje je bilo osvijetljeno jakim reflektorima kao u pola bijela dana.
U sjenici je žmirkalo svjetlo.Bubnjanje jake kiše prigušilo je šum podivljalih morskih valova tik iza ograde igrališta.
Klara je oklijevajući zastala kad se našla pred malom, bijelo obojenom šupom na rubu travnjaka.-Kakav je to užasan smrad?-upitala je.
Usprkos kiši koja je padala, teški, kiseli smrad, kao od trulog mesa ili pokvarenih jaja, nadirao joj je u nosnice.
-Uf!Sad i ja osijećam.-izjavi s gađenjem Ivana.
-Odvratno !-složila se Zdenka.
Vrata šupe bila su pritvorena.
-To je čudno.-reče Klara.-Mislila sam da je Marija vrlo savjesna oko zaključavanja svega.
-Što god bilo strašno zaudara!-izjavi Ivana.-Hajdemo do sjenice i onda idemo odavde!
-Ne, pričekajte.-Klara jednom rukom zadrži Ivanu.
Ne razmišljajući , krenula je prema odškrinutim vratima šupe.Njezine dvije prijateljice u stopu su je pratile.
Kako su se približavale šupi, kiseli smrad postajao je sve teži.
Čvrsto držeći kišobran u jednoj ruci i pokušavajući ga normalno držati na jakoj kiši,Klara otvori vrata šupe.
Sve tri djevojke zavrištale su kada je van ispalo Marijino beživotno tijelo.Ukočeno, onako ispalo iz šupe ukaže se na neugodnoj svjetlosti blještavih reflektora.
Prije no što je Klara stigla okrenuti glavu i prekriti lice rukom primjetila je da je Marijino tijelo ljubičasto.Oči su joj utonule duboko u očne duplje.Brada ukočena u vječni , stravični vrisak.
-Neeeeeee! Iz Zdenke je provalio izraz jeze i nevjerice.
Ivana je okrenula glavu od stravičnog prizora i zabila glavu u Klarino rame.-Ovo se ne događa.Ovo se ne događa.-ponavljala je.
-Vidjele smo je prije samo nekoliko sati.-reče Klara razmišljajući naglas.-Kako može sada biti ovakva?
-Uu-ubijena je.-promucala Zdenka, ispusti kišobran iz ruke i zarije glavu u svoje ruke dok je kiša natapala njezinu kratku kosu i majicu.
-Tko je ovo učinio?-upita Klara osjećajući se ošamućeno i nestabilno.Promatrala je žuti odsjaj svjetla reflektora i kišu kako lijeva.Zvuk kiše koju je nosio vjetar uspio je prigušiti šum plavetnila u pozadini.
-Je li možda Bruno?-pitala se Klara dok se bojazan širila njezinim tijelom.-Je li još uvijek u blizini?-
-Ovdje nema nikoga osim nas!-viknula je Zdenka.
-Tko je onda ubio Mariju?-ponovila je Klara pokušavajući odagnati napadaj panike koji se polako širio njezinim tijelom i nastojeći smiriti srce koje je luđački tuklo.
-Moramo smjesta pozvati policiju!-izjavi Ivana.Bacila je kratak pogled na Marijino ukočeno lice, nepomično tijelo i brzo se okrenula.
-Tako je, idemo!-složila se Zdenka.
Izbjegavajući duboke lokve na travnjaku, Klara je šepajući slijedila svoje prijateljice natrag u kuću.Na kućnom pragu odbacila je kišobran na pod.Kad je ušla unutra silovito je zatresla glavom kao da je htjela otresti iz glave stravičnu sliku Marijina ljubičastog lica.
Podrhtavajući i smočena do gole kože, Klara se požurila u kuhinju za svojim prijateljicama.
Zaustavila se na pragu.Svjetla su još jednom žmirnula no nisu se ugasila.
Ivana je stajala pored šanka s telefonskom slušalicom u ruci.Ispustila je uzvik pun očaja.
-Što nije u redu?-upita Zdenka istovremeno brišući svoje naočale papirnatim rupčićem.
-Veza je prekinuta.-tiho odgovori Ivana.
-Zar ne možemo pozvati policiju?-izgovori Zdenka bez daha.
Ivana odmahne glavom i vrati slušalicu na mjesto.
-Moramo otići odavde.-reče Klara dok su joj oči skakale s jedne prijateljice na drugu.-Tko god da je ubio Mariju krenut će i za nama!-
-Nee!-vrisnula je Zdenka, a fluorescentno svjetlo nad njezinom glavom otkrivalo je njezino lice bez kapi krvi.
-Moramo otići do mjesta.Moramo otići na policiju.-reče Klara.Osjećala je kako joj se od panike stisnulo grlo.
-Kako je moguće da je Marija….?-zajaukala je Ivana čvrsto stiskajući naslon visoke barske stolice.-Pa vidjele smo je prije pola sata.Kako se to dogodilo?
Udarac groma sve ih je natjerao da preplašeno poskoče.
-Uzet ćemo nešto opreme za kišu iz ormara.-reče Klara .-Izaći ćemo na cestu i početi hodati, osim ako neka od vas slučajno zna gdje su ključevi od auta.-Nijedna od djevojaka nije odgovorila.-Možda će netko putem naići i povesti nas do grada.-
-Njezino lice- izgledalo je strašno!-uzviknula je Ivana.A tek usta.Onako otvorena i ukočena kao da je izdahnula s vriskom na usnama.-
-Prestani , Ivana!.-zagrmi na nju Zdenka, problijedivši još više.
-Stvarno Ivana,-složila se Klara.-Pokušaj izbaciti Mariju iz glave.Mi moramo otići odavde.Moramo otići na policiju.
Kroz prozor se vidjelo sijevanje munja.Dok je vani tutnjala grmljavina, djevojke su se uputile prema ormaru pronaći neku opremu za kišu.
Klara je pronašla žuti kišni ogrtač koji je bio nekoliko brojeva premalen, no svejedno ga je obukla.Ivana je izvukla dugačku svilenu maramu i omotala je oko glave.Zdenka obuče laganu plavu jaknu preko svoje mokre majice.
-Spremne?.-upita Klara.
-Valjda jesmo.-tiho odgovori Ivana.
-Hajdemo.-promrmlja Zdenka dok joj se u očima ogledao strah.
Klara otvori ulazna vrata i proviri van pregledavajući prostrani travnjak.Jaki reflektori pomagali su joj u pregledavanju.Kiša je malo oslabjela, primjetila je , no i dalje je sijevalo i grmjelo.
-Hajdemo!-pozvala ih je.-Kad krenemo cestom, možda netko naiđe pa nas poveze.-
-Ja se samo želim maknuti odavde!-zavapila je Ivana.
Sagnuvši se malo, cure su počele trčati preko travnjaka šljapkajući tenisicama po vodi i propadajući u mokru travu.
Na kraju travnjaka , pred njima se ispriječila visoka željezna ograda koja je sa druge strane bila skrivena visokom, savršeno podrezanom živicom.
Klara je ispružila ruku prema kvaki.
-Stani!-vrisnu Ivana i povuče Klarinu ruku prema sebi.
Ivana strgnu s glave maramu što je uzela iz ormara i baci je na ogradu.
Iskre su skočile kada je struja spržila maramu koja je dodirnula ogradu.
-Oh, jao!Zaboravila sam !-uzvikne Klara.Okrenula se prema Ivani da joj zahvali.-Hvala ti-
-I što sada?-očajnički je zapomagala Zdenka.-Što da radimo kad ne znamo gdje su prekidači za otvaranje vrata?-
-U klopci smo.-promrmlja Ivana.
-Ne možemo izaći.-složila se Klara gledajući u električnu ogradu.-Zarobljene smo ovdje sve do jutra kad se ograda sama isključuje.-
-Ali –što je s ubojicom?-promuca Zdenka.
Kiša je pljuštala izgledajući pod jakim reflektorima poput srebrnjaka.Visoko nad njihovim glavama sijevale su munje.
-Moramo pronaći prekidače od vrata.-reče Ivana bez daha.
-Mora postojati način da se isključi struja.-
-Zaboravljaš da je sve automatski!- Zdenka će stisnuta glasa.
Kapi kiše blistale su na njezinim naočalama.-Namješteno je na sat.-
-Onda moramo pronaći automat za vrijeme.-pukne Ivana.
-Vjerojatno je u podrumu.-drhteći reče Klara.
-Ja ne idem u podrum!-stresla se Zdenka.-Nema teorije!
Klari je na pamet pala ideja.-Kladim se da možemo isključiti ogradu sa stražnje strane.-rekla im je.-Postoji neki prekidač pokraj vrata koja vode na plažu.Sjećam se da sam vidjela Mariju da ga pritišće.Nešto se treba pritisnuti blizu komandne ploče da se vrata otvore.-
-Hoćeš reći da bismo se trebale spustiti na plažu?-vriskavim glasom upita Zdenka.-Po ovakvoj oluji?-
-Ne,.odgovori joj Klara držeći žutu kabanicu nad glavom.-Samo ćemo onuda izaći.Izaći kroz vrata.Jednom kad se nađemo s druge strane, možemo pratiti ogradu oko kuće i doći do ulaznih vrata.-
-Da,-reče Ivana.-To zvuči dobro.-
-Sigurna si da ćemo moći isključiti stražnja vrata?.-skeptično upita Zdenka.
-Nisam sigurna,ali možemo pokušati.-reče Klara.
Cure su pogrbljeno hodale po jakoj kiši prema stražnjem dijelu kuće dok su im tenisice propadale u mekano blato.Ivana se pokliznula i upala, no brzo se pridignula i povratila ravnotežu.
Stražnji dio kuće bio je na vidiku.Kiša je snažno udarala o popločanu terasu, snažno se slijevajući poput kišnice iz žljebova.
-Moramo li proći pokraj šupe?-slabašnim glasom upita Zdenka.
-Ne moramo.Možemo proći s druge strane pokraj gostinjske kuće.-odgovori joj Klara.Bol joj je ponovno razdirala nogu i svaki put kad bi stala na nju osjetila bi bolan grč.
Ivana je nešto rekla , no njezine riječi zaglušila je kiša.
Bile su skoro pred gostinjskom kućom kada se ispred njih pojavila figura obasjana svjetlom reflektora.
-Oh.-iznenađeno protisne Klara.
Sve tri prijateljice se slediše.
Figura je bila obučena u ogrtač koji je bio stisnut u struku.Slamnati šešir široka oboda prekrivao joj je glavu bacajući sjenu na lice.
-Kakav je to sjajni predmet što ga drži u ruci?-pitala se Klara.
-Je li to možda pištolj?
Povukla je šešir prema natrag i pokazala svoje lice.U njezinim hladnim plavim očima vidio se odsjaj svjetla reflektora dok je bijesno gledala tri djevojke.
-Marija!.-Ivana je uspjela protisnuti.-Ali Marija- ti si mrrrtt….
Sklonile su se od kiše pod nadstrešnicu ispred gostinjske kuće.Pištolj se i dalje svjetlucao pod jakim svjetlima reflektora.Marija ga je držala podignutog u razini svojeg struka.
-Iznenađene ste, ha?-cinično je upitala.
-Vidjele smo tvoje tijelo u šupi.-uspjela je izustiti Klara.-Mislile smo da si ti...
Gorak osmijeh pojavio se na Marijinom licu.-Klara, ti si ona koja vjeruje u duhove.Pretpostavljam da sam onda i ja duh.-
Klara zakorači prema Mariji.-Pištolj.-počela je govoriti Klara ne mičući pogled sa pištolja i osjećajući kako je preplavljuje hladna jeza.
Grmljavina se orila nad pučinom.U leđa im je puhao vjetar noseći kišu.
-Sve mi izgledate jako zbunjeno.-primijeti Marija dok joj je na usnama poigravao gorak osmijeh.Njezine plave oči svjetlucale su u kišnoj noći.
-Tako nam je drago da si živa!-uzviknu Ivana.
-Ali Marija nije živa.-začuo se zaprepašćujući , ujednačen odgovor.-Marija nije živa.Ubila sam je prije tjedan dana.Prije nego što ste vi uopće došle.
-Ha?!.-krikne Klara.
Ivana ispusti uzvik pun iznenađenja.Zdenka je i dalje stajala skamenjena ne skidajući pogleda sa sjajnog srebrnog pištolja.
-Marija je ubijena već tjedan dana!Zar nije mogla zaključiti po smradu?-
-Onda..onda..-zamuckivala je Klara.Odjednom je osjetila slabost u nogama i kako joj počinje lupati u sljepoočnicama.
-Upravo tako.Ja nisam Marija.Ja sam Anita..-skinula je s glave slamnati šešir i bacila ga na kišu.Plava kosa joj je luđački padala oko lica.Plamtećim pogledom promatrala je Klaru.-Ja sam Anita i vratila sam se sa“onoga svijeta“.A sada je Marija ona koja je tamo .Iznenađenje, iznenađenje.-
Klara i ostale dvije cure buljile su u Anitu u tihom šoku.Nitko se nije ni pomaknuo.
Reflektori su zažmirkali.
Anita je čvršće stisnula pištolj i uperila ga prema Ivani.
-Izgledate mi jako zbunjeno.-vikala je da nadglasa kišu.-A ne kao u kampu kad ste mislile da sve znate.-tiho i ogorčeno izgovori drugi dio rečenice.
-Ali, Anita.-počela je govoriti Klara.
-Vjerojatno biste htjele da vam malo pojasnim stvari-nastavila je govoriti ignorirajući Klaru.-Vidite, ni Marija nije znala da sam ja živa.Mislila je da je njezina jadna sestra poginula u kampu.Ona nije znala da sam ja živa dok se ja nisam pojavila ovdje prošli tjedan i skratila joj život.-
-Ali zašto?-prekine je Ivana visoka glasa..-Zašto si ju uuubbb…
-Zato što me je gledala kako padam u kanjon.Nakon što ste se vas tri razbježale-Marijino lice bilo je posljednje što sam ugledala prije nego što sam pala.Gledala je u mene stojeći na rubu stijene, gledala me je sa smiješkom na usnama!
-Ne!-uzviknula je Klara.-Nije mogla.-
-Marija mi se smijala.-vikala je Anita vitlajući pištoljem,-Nije ju bilo briga za mene.Nikoga u mojoj obitelji nije bilo briga jesam li živa ili mrtva.Stoga, kada me je jedna obitelj izvukla iz rijeke onako izudaranu i polumrtvu i kada su bili tako dobri i brižni prema meni, ja sam odlučila ostati s njima.Pretvarala sam se da imam amneziju.-
-Ti si što?-prekinula ju je Ivana u čudu blenuvši u nju.
-Pretvarala sam se da sam izgubila pamćenje.-derala se Anita.-tako da se ne moram vratiti svojoj odvratnoj obitelji.Odlučila sam da je to moja prilika da započnem novi život.U sretnoj obitelji.I tako sam se ja pretvarala da ne znam tko sam i ostala sam živjeti s njima.-
-Ali što sad želiš od nas?Zašto radiš sve ovo?.-promucala je Klara.
-Zato što se u meni nagomilala mržnja.-ogorčeno je vikala Anita.-Bijes me nije nikako prolazio.Tijekom prošle godine samo je rastao.Nisam mogla iz glave izbaciti Marijin osmijeh, njezino strašno osmjehivanje dok sam padala u rijeku.Znala sam da se moram vratiti i osvetiti joj se.
Uputila sam se ovamo ne znajući što ću ovdje pronaći.-nastavila je Anita.-Kao i uvijek , mama i tata su opet bili na putu-Skrila sam se u ostavu.Čula sam Mariju kad vas je pozvala k sebi na godišnjicu vašeg druženja u kampu.
Anita se nacerila.-Što se mene tiče , baš u pravo vrijeme.Nju sam „sredila“, skrila tijelo u šupu i zauzela njeno mjesto.I tako se sada mi cure genijalno provodimo za našu obljetnicu.Zar ne da smo se do sada super zabavljale?
-Anita, spusti pištolj.Molim te!.-preklinjala je Klara.
-O ne, ne .Ni u kojem slučaju.Smiješak je nestao s Anitina lica.Tresla joj se ruka u kojoj je držala pištolj.
-Anita, slušaj.-počela je Klara.
-Niste smjele dopustiti da padnem.-počela je plakati Anita u naletu emocija.-Niste smjele pobjeći.Trebale ste mi pomoći.Makar jedna od vas mi je trebala pomoći.Barem je jednu od vas trebalo biti briga za mene, makar malo.-
Glasno jecajući , pištolj bi uperila čas u jednu čas u drugu curu.
-Ok, sada je zabava gotova.Bilo je zaista sjajno.
-Anita, stani!Mi ćemo ti pomoći!Nama je stalo do tebe!-vikala je Ivana gledajući u pištolj.
-Ovaj put sam ja na redu.-reče Anita ignorirajući Ivanine vapaje.-Ovaj put ću ja imati priliku stajati i gledati vas kako ginete!.-Gledala ih je s odlučnošću , čvrsto stisnute brade.
-Tko želi prvi „putovati“?Bi li mogla prva ti, Klara?-
Klara je prostenjala kada je Anita uperila pištolj u njezine grudi.
U blizini je sijevnula munja.Bijela pruga pokazala se ravno iznad teniskog igrališta.
Klara je čula prasak kada je munja udarila u zemlju.
Vrisnula je iz sveg glasa misleći da je pogođena iz pištolja.
Grom je protresao tlo.
Klara je pomaknula svoju mokru kosu s čela i zabuljila se u drhteći pištolj u Anitinoj ruci.
I dok je tako gledala u pištolj, vrata od gostinske kuće širom se otvore.
-Oh!-Klarin uzvik natjerao ih je sve da se okrenu.
Tamna, zakrabuljena prilika izašla je iz gostinjske kuće i kročila na jako svjetlo.
Zirkajući kroz kišu, Klara je vidjela da je kapuljača dio tamne vjetrovke koju je prilika nosila preko tamnih traperica.
Nalet vjetra skinuo mu je kapuljaču s glave.
Klara je ugledala njegove crne oči i gustu, crnu kosu.
Prepoznala ga je istog trena.Dječak duh!
-Bruno!.-uzviknula je.
Anita je otvorila usta u čudu.Okrenula je pištolj prema pridošlici.-Hej , a tko si ti ?-
Nije odgovorio.Očiju uprtih u Anitu, polako joj se približavao.
-Tko si ti?.-zatražila je odgovor Anita tresući pištoljem u njegovom smjeru.
Napravio je još jedan korak prema njoj.
-On je Dječak duh!.-uzviknula je Klara.
-Ha?-prezirno je reagirala Anita.-Ja sam izmislila tu priču.Jesi li ti luda?
Ne skidajući pogled s Anite, Bruno joj se približio još jedan korak dok se kiša slijevala niz njegovu vjetrovku.
-Hej, ostani gdje jesi!Ne miči se!-derala se Anita, a njezin se bijes odjednom pretvorio u napad panike.-Ne približavaj se više ni milimetra.Upozoravam te!
No, Dječak duh se nastavio polako, smireno kretati prema njoj.
-Upozoravam te!-vrištala je Anita.-Ne približavaj se!
Oči su joj se raširile od straha.
Glasno kriknuvši, Dječak duh se bacio na Anitu hvatajući je oko struka.
Klara se sledila na trenutak.A kad je vidjela kako Anita pada , potrčala je prema naprijed ispruženih ruku i istrgnula pištolj iz Anitine ruke.
Bljesak munje s praskom je udario blizu bazena.
Ovaj put su se ugasila svjetla.
Djevojke su se stresle, zapanjene iznenadnom i potpunom tamom.
Klara je skrenula pogled prema kući.-Nigdje nema struje!-uzviknula je.
Mogla je čuti zvukove borbe koji su dopirali do nje.
-Pusti me!-mogla je čuti Anitine povike.
A kad su joj se oči priviknule na tamu, Klara je vidjela Anitu kako trči preko travnjaka, pokraj teniskog igrališta i bazena po kiši koja je lijevala kao iz kabla, odmicala je velikom brzinom prema izlaznim vratima.
-Ne-Anita!Neeee!-vrisnula je Klara potrčavši za njom.
-Elektrificirano je !- vrisnula je Ivana.-Staaaniiii!Vrata su pod strujom!
-Nema struje glupačo!.proderala se Anita.
Ovaj put su sve tri cure trčale za Anitom.
No bilo je prekasno.
Klara je čula brujanje generatora baš u trenutku kada je Anita uhvatila za kvaku.
Čula je pucketanje. Anitina ruka upala je u žičanu stupicu.Vidjela je Anitu kako se bori da se oslobodi dok su joj bijele iskre okružile tijelo.
Anita je vrisnula.A onda joj se tijelo počelo grčiti i previjati unatrag bijelog strujnog plamena koji je izgledao kao da pleše oko nje.
Prestravljena, Klara je pomislila kako još jednom gleda Anitinu pogibiju.
Po drugi put gledam Anitu kako gine.
Udar struje odbacio je Anitino tijelo od ograde.Tijelo se ispružilo po zemlji, lice zabijeno u blatno tlo.
Trzalo se.
A onda se smirilo.
Kad su se djevojke spustile na koljena pored nje, Anita je već bila „ s onu stranu životne zavjese“.
Jaka svjetla reflektora opet su zažmirkala.Mokra trava ponovno je zablistala na suncu.
Klara je gledala u Anitu.Anita, koja je bila tako krhka i slabašna.Njezina zlatna kosa, prilijepljena za glavu, sjajila je pod jakim svjetlima reflektora.
-Bila je tako lijepa.-pomislila je Klara.Tako lijepa.
Kako je užasno tako mrziti svoju obitelj da ih želiš zaboraviti.Kako je strašan život imala Anita.
Klara je pogledala prema kući i prostenjala.
Potpuno je zaboravila na Dječaka duha.
Kretao se prema trima djevojkama promatrajući ih sablasnim pogledom.
-Je li- je li ona….?upita mladić očiju uperenih u Anitino tijelo.
Klara klimne glavom očiju uprtih u njega dok se primicao.-Da.-
Iza nje stajale su Zdenka i Ivana grleći se i pokušavajući utješiti jedna drugu zbog strahova koje su preživjele te noći.
-Tko si ti?I što radiš ovdje?-zatražila je odgovor Klara, ustajući na noge i pomaknuvši svoju mokru kosu s čela.
-Nisam duh.-odgovorio je , a smrknut osmijeh mu se pokazao na lijepom licu.-Rekao sam ti da se zovem Bruno.-
-Koji Bruno?.-sumnjičavo opet upita Klara.
Ivana i Zdenka su se okrenule da i one čuju.
-Bruno Ivezić.-odgovorio je stojeći pokraj Klare.-Ja sam mlađi Dinov brat, njega ste upoznale vjerujem.
Tri djevojke su se iznenadile.
-Došao sam u posjet tati i braći , jer su mi ljetni praznici na fakultetu.Osim toga tata je dobar prijatelj Marijinih i Anitinih roditelja i oni mi odavno dopuštaju da kada god dođem na praznike slobodno odsjednem u gostinjskoj njihovoj kući ,ako želim i kad god poželim i s obzirom da je kod nas prilično skučeno, posljednje ljetnje raspuste često boravim baš ovdje.O tome nismo nikome htjeli reći, jer Marijini i Anitini i nisu baš najomiljeniji ljudi u mjestu, obrnuto , večina ih izbjegava i ono malo kada su kod kuće.-To je razlog zašto sam bio tako tajnovit.Oprosti, žao mi je.
-U redu je .-tiho odgovori Klara, osjetivši olakšanje.
-Kiša jenjava.Možda su i telefoni proradili.-reče Ivana
-Hajdemo pokušati pozvati policiju.-Zdenka sada progovori.
Ivana i Zdenka potrčale su prema kući šljapkajući tenisicama po vlažnoj zemlji.
Klara je malo zastala za njima.Podigla je pogled prema Brunu.
-Obiju sestara sada više nema .-tužno reče Klara odmahujući glavom.
Želeći je utješiti , Bruno zagrli Klaru.-Bila je ovo strašna, strašna noć.-promrmljao je.
Klara je kimnula glavom u znak slaganja.
-Jesi li stvarno vjerovala da sam ja duh? –upitao ju je povlačeći je prema sebi.
-Možda.-nježno je odgovorila.
Nasmiješio se.-Kako ti mogu dokazati da nisam duh?.-upitao ju je , a crne oči mu zaiskriše.
Klara približi svoje lice njegovu i poljubi ga.
-Prošao si test.Nisi duh.-rekla mu je .-Maknimo se napokon s ove kiše.-
Hodajući rame uz rame, uputili su se prema kući.
|
