Klara Joskanova polako se budila iz dubokog sna.Osjećala je kako joj nešto hladno i vlažno prekriva prsa i noge.
U nosnicama je osjećala slani morski zrak.
U daljini je mogla čuti razbijanje valova o obalu.Željela je ponovno utonuti u san, ali nije mogla.Lice ju je užasno peklo.
Pokušavala je otvoriti oči, no otečeni kapci nisu joj dopuštali.Borila se da uspravno sjedne, ali nešto poput gustog, teškog tereta pritiskalo ju je prema dolje.
Kada je napokon uspjela djelomice otvoriti oči, vidjela je u blizini svoje glave hrpu osušene morske trave oko koje su zujale muhe.Jedna od njih lagano se došetala preko pijeska do nje, a potom se žmirkajući zelenim očima zaletjela prema njoj.Bljak…pomislila je Klara.Tanke, dlakave nožice dokatknule su joj bradu.Lagano se krečući, muha joj je prešla preko usana.Klara ju je pokušala otjerati, ali nije mogla podići ruku.Borila se da napravi pokret i otjera to dosadno i ljigavo stvorenje , a ova se preko obraza uputila prema Klarinom natečenom oku.
Nemilosrdno poslijepodnevno sunce pržilo je nesmanjenom žestinom.Klara je polizala svoje usne koje su bile ispucane i pune mjehura.Grlo joj je bilo suho, a gutanje joj je zadavalo bol.
Zašto se ne mogu pomaknuti?Što me to pritišće?
Napokon se prisilila da širom otvori oči.Cijelo tijelo joj je bilo zakopano pod brdom pijeska koje je bilo nabacano na nju.
Zakopali su me- živu su me zakopali!Shvatila je osjećajući u prsima paničan napad drhtavice.
Velikim naporom podignula je glavu, dovoljno visoko da vidi valove kako zapljuskuju sve bliže.Shvatila je da se približava plima.
Moram ustati.Moram se izvući iz ovoga.
Ili je gotovo- utopit ću se!
Zabacila je glavu natrag u vrući pijesak i zavapila u pomoć.Glas ju je izdao.Suho grlo ju je boljelo.
Nije bilo nikakva odgovora.
-Ima li ikoga ovdje?-Klara je vrisnula.-Može li mi itko pomoći?-
Visoko iznad njezine glave preletio je galeb podrugljivo kričeći.
Okrutno sunce i dalje je peklo.
Borila se da oslobodi barem jednu ruku, no vrućina je iscrpila svu snagu iz nje.
Koliko dugo spavam ovdje?Koliko dugo sam zatrpana?Gdje su moje prijateljice?
Počelo joj je tuči u sljepoočnicama.Podignuvši oči prema vedrom nebu bez oblačka osjećala je kako je hvata nesvjestica.Borila se da izvuče ruke i noge ispod teškog pijeska, no bezuspješno.Srce joj je luđački tuklo u prsima.Znoj joj se slijevao niz čelo.Ponovno je povikala.
Nije bilo odgovora.Čulo se samo udaranje valova i prodorni krici galebova u visini.
-Zar me nitko ne čuje?-
Znala je da je prijateljice , ako su se vratile u kuću, nikada neće čuti.Nakrivljujući vrat mogla je vidjeti strme drvene stepenice koje su uz liticu, visoku oko dvadeset metara, vodile do kuće.
Kuća je imala debele kamene zidove poput kakve utvrde i znala je da je od tamo nitko neće moći čuti.
Da nitko neće doći.
Svejedno je vikala.
Post je objavljen 03.12.2016. u 20:14 sati.