Za stare i još starije prdonje (4)
|
Gino Paoli - La gatta (1961) |
25.10.2009., nedjelja
Za stare i još starije prdonje (4)
21.10.2009., srijeda
18.10.2009., nedjelja
16.10.2009., petak
Primjeren citat
|
Komentirajući Donin komentar na prošli post, napisao sam kako bi u našoj situaciji bilo presudno inzistirati na nesmiljenoj diktaturi pravne države - ali da to može provesti samo politička vrhuška, a naša za to zasad nema volje, jer inzistira na prolongiranju statusa quo. Zašto to rade donekle je razumljivo - to je najlakše od svega, i materijalno im se isplati - ali je i neshvatljivo neodgovorno, jer ovu zemlju i njene stanovnike dovodi na rub ekonomskog, moralnog i političkog kolapsa. Ljudi koji se vesele izjavama svjetskih ekonomista kako se recesiji vidi kraj, jer smo se, kao, izvukli bez većih posljedica - još par mjeseci kriznog poreza, pa ćemo moći po starom - izuzetno su kratkovidni.  Naša ekonomija nije u krizi zbog svjetske recesije - nego je recesija pomogla da sagledamo gdje smo. Pojednostavljeno: mi već godinama živimo na stranom dugu, i opstajemo samo daljnjim zaduživanjem - kad je kriza postrožila uvjete kreditiranja, i prekinula dotok novih kredita, na trenutak se digla magla i mogli smo vidjeti dubinu provalije kraj koje smo godinama bezbrižno šetali. Nije problem što su naše vlade uzimale kredite, nego što su ta sredstva trošena na vatrogasne mjere kako bi HDZ opstao na vlasti i nisu uložena u oporavak privrede i osmišljavanje dugoročnih ciljeva. Da nije bilo recesije, današnjih 40 milijardi duga naraslo bi uskoro na 50, potom na 60 - i dalje, sve dok vjerovnici ne bi došli na naplatu. Ako sutra, kad svjetska kriza jenja, dozvolimo da političari na vlasti nastave po starom, po tko zna koji put ćemo pokazati kako smo blesani koji pod milim bogom ništa nisu kadri shvatiti ni naučiti. Prilažem citat iz emisije Peščanika s početka ove godine, gdje ekonomist Vladimir Gligorov savršeno oslikava osobine domaćih političara: "...U tom poslu neki ljudi imaju kratkotrajnu političku slavu i verovatno zbog te kratkotrajne slave sve to i rade. Taj deo ja nikad nisam uspeo da razumem. Vi dobijete neku šansu, recimo da zaista nešto uradite, nešto što stvarno menja čitavu stvar, gde je opšti dobitak očigledan... Stvar se sama piše, a vi odjedanput rešite da je neki vaš unutrašnji minimalni cilj, nekakav provincijski, besmisleni cilj mnogo važniji od velike šanse koja se vrlo retko dobija... To je šansa koja se ne ukazuje svaki dan... Znači, to ja ne razumem, šta je to što ljudima ovde smeta da iskoriste priliku koja se praktično sama piše, sama se strukturiše, vi prosto treba samo da budete, da kažem kao Marks, agent istorije. I vi umesto toga izaberete da imate celu noć da nešto pričate, ili da sedite, ili da se bogatite, ili da dajete intervjue i pravite se važni, tražite neke lake izlaze u nacionalizmu, patriotizmu, u nekom folkloru... Ne razumem tu sklonost da se propusti prilika koja vam se ukaže i koja i ne zahteva nikakav veliki intelektualni, politički ili moralni napor, nego prosto zahteva odlučnost i želju da to uradite. Zašto svaki put krenete stranputicom?" |
14.10.2009., srijeda
Pitanje
|
Gospođa J. radi na porti u jednoj od poslovnica moje firme, u gradiću S. nedaleko Splita. Nekoliko je godina starija od mene, udana, ima dvoje djece u školskoj dobi. Podstanari su preko 20 godina, s ukupnim primanjima ispod 10000 kn. Prije desetak godina krenuli su u stvaranje vlastitog doma: uzeli kredit, kupili komadić zemlje u okolini S. i upustili se u dugotrajnu proceduru sređivanja papira za dobivanje građevinske dozvole. Oboje, gospođa i gospodin J. poštuju zakon, ili su samo bojažljivi, pa im ni na pamet nije palo da ga zaobiđu i grade bez papira. Nažalost, ionako spora administracija sve je dodatno zakomplicirala. Prvo je trebalo čekati donošenje urbanističkog plana za to područje. To je trajalo dvije godine. Nakon toga, ustanovilo se da stanje na terenu ne odgovara željenom zbog stanja prilaznih puteva (koji su, kao i obično, asfaltirani poljski putevi), pa se izdavanje papira odgodilo do izrade detaljnog plana uređenja (DPU) područja. Kad sam gospođu J. prošli put vidio, lani, optimistički mi je rekla kako ju je sam gradonačelnik, komu se u nekoliko navrata obraćala, kao i drugi vlasnici zemljišta u susjedstvu, uvjerio kako će njihovi problemi biti riješeni do Nove Godine. Sretoh je juče, pitam - gradi li se, a žena sva u neprilici. Kaže, došla je malo prije Nove Godine u gradsku upravu pitati kako ide s papirima, a službenici rekoše kako je postupak donošenja DPU do daljnjega odgođen. Sva luda, otišla je kod gradonačelnika, i tu počinje priča. Gradska uprava S. planirala je u neposrednom susjedstvu placa gospođe J. otkup nekih 20000 m2 zemljišta za izgradnju nekoliko zgrada s dodatnim sportskim i obrazovnim sadržajima. Dobivši povlaštenu informaciju, međutim, grad je preduhitrio poduzetnik M, vlasnik građevinske firme I. kupivši te kvadrate, kako bi profitirao gradnjom ili preprodajom. Ništa neviđeno - takvu je igru svojedobno odigrao i Kerum, kupnjom ex - Jugoplastike. Gradska uprava S. se tada zainatila, i stopirala donošenje DPU kako bi poduzetnika M. onemogućila u njegovoj zamisli i možda ga navela da zemljište proda njoj. M. se međutim nije dao ucijeniti - ali su skupa s njim na led stavljeni građani koji godinama čekaju izdavanje papira. "Pa što ja da sad radim?", zavapila je gđa J. "Gradite", rekao je gradonačelnik. "A papiri?" "Dok sam ja ovde, niko Vas neće dirati." "Ali što ako me netko prijavi?" "Slobodno tu prijavu donesite meni - ili mom dogradonačelniku - dok smo tu, mi Vam to jamčimo." I tako je gđa J. počela na crno graditi kuću. Kuća je već pod krovom - još je treba srediti iznutra, kako bi se porodica u nju preselila na proljeće. Što nam govori ova priča? Na prvi pogled, ovo je tipična hrvatska priča s hepiendom, jer u njoj svi dobivaju. Na dobitku je obitelj gđe J, koja će se na proljeće spasiti podstanarstva, dobiva i poduzetnik M, jer je lukavim poslovnim potezom osigurao posao za svoju firmu, i/ili vlastiti probitak - pošto zemljište može samo dobiti na vrijednosti, a s vremenom će se naći gradska uprava koja će htjeti pregovarati s njim, na dobitku su vlasnici zemljišta koji su prodali zemlju baš M, a ne općini, jer su postigli povoljniju cijenu, na dobitku je i sam gradonačelnik, jer je dobio naklonost nekoliko novih glasača. Uvjeren sam kako dio nas smatra kako je gradonačelnik najsimpatičniji lik u priči, jer se, eto, bori s privatnim kapitalom u korist grada, a usto je voljan zaobići propise kako bi svojim građanima pomogao. Sve su navedene strane, dakle na dobitku - a ja vas uvjeravam da u ovoj priči netko ipak gubi. Možete li pogoditi tko?  |
09.10.2009., petak
Domaći rad: Kako sam proveo ferije (8)
|
Nedjelja, 30.08, ustajemo prije 6:00. Oblačno, vlažno i prohladno jutro, ali barem ne izgleda da će grmiti. Odlučujemo: ide se. Cilj - Crvena Greda (2175 m). Cerovićev vodič ukratko veli: treba ići 10 - tak kilometara autom do zavoja na cesti za selo Crna Gora, u visini Štuoca (1900 m), odakle se markirana staza odvaja prvo rubom livade, pa kroz klekovinu i nisku šumu vrtačama u Vodeni do (2 sata). Iz Vodenog dola strmo na vrh Crvene Grede, a onda stazom prosječenom kroz gustu klekovinu, mjestimice uz rub stijene i sa fantastičnim panoramama okolnih vrhova grebenom nekih sat vremena do silaza na Jablan jezero, odakle je još sat vremena spusta u selo Bosača i dalje cestom u Žabljak.  U stvarnosti, napuštamo auto nešto prije 7:00 sati i ulazimo u nešto što izgleda kao magla, a ustvari je niski sivi oblak. Sve je bijelo, čak su i zvukovi nekako prigušeni. Počinje kišica, a potom prestaje kako se penjemo u više slojeve oblaka. Probijamo se kroz vlažnu klekovinu i niske borove, pa smo za petnaestak minuta solidno mokri. Preskačemo kolone puževa. Temperatura je oko 10 stupnjeva, što onemogućava dulje zastanke - postane hladno, pa je najugodnije kretati se. Savjet: u ovakvim okolnostima, nema nepromočivih cipela, i svaki gore-tex propušta (ustvari, ne isplati ga se ni nositi, jer će se provlačenjem kroz grmlje oštetiti). Kvalitetnu zaštitu čuvate u ruksaku, zamotanu u nešto nepromočivo, kako biste je odjenuli ukoliko moradnete zastati na duže vrijeme - u slučaju nezgode ili nepredviđenog bivaka. Ne trudite se ostati suhi - važno je očuvati tjelesnu toplinu i energiju. Govoreći o spizi - osim puževa, dosta je borovnica, a ima i jagoda.  Uskoro, Ladinom aparatu crkava baterija. Kako je meni tlaka slikat po kiši, rado joj posuđujem svoj - nadalje gledate Ladine slike.  Pred Valovitim dolom, odvaja se jedna markacija za Jablan jezero. Malo dalje, u vrtaču se spušta pozamašna ledena krpa - staza se provlači tik uz nju. Vidite li me?  Ledeni nanos je na srednjem dijelu preko 3m debeo. Od straha, ili vlage, moj aparat je počeo škiljiti.   Markacija se počesto zavuče u grmlje i onda je treba tražiti. Evo prve kolibe u Vodenom dolu.  Nešto iznad kolibe, markacija se ponovo račva, ovaj put bez putokaza. Idemo lijevim krakom nekoliko stotina metara, gubeći visinu, i onda odlučujemo da se vratimo i pogledamo drugi krak. Nažalost, ovaj je još gori: vodi nas stotinjak metara uzbrdo i onda se gubi - pošto je vidljivost loša, dijelimo se, pa jedno dežura na zadnjoj vidljivoj markaciji, a drugo traži iduću.  Nakon najmanje pola sata traženja, nabasamo na nekakve ružne stine, s ledenim nanosom na dnu, prepoznajemo teren kojim smo već prošli i shvaćamo da je blijeda markacija ustvari bila (zapuštena) varijanta obilaska dola s druge strane. Možda bi to bilo očito da nije bilo magle.  Svejedno, uz maglu i upitnu markaciju, mi smo morali ispitati i tu varijantu. Ponovo se hvatamo lijevog kraka staze i izbijamo na katun u dnu Vodenog dola.  Ovdje je novo križanje: lijevo se ide na Jablan jezero, desno za vrh Crvene Grede. Biramo desni krak i strmo se uspinjemo na vrh. A na vrhu, na mjestu s kojeg bi trebao puknuti spektakularan vidik...   Uboli smo dobar smjer, samo treba paziti na markaciju - jer je klekovina ovdje gusta, a prosjeci znaju biti zarasli. Provlačimo se, na mjestima uz rub stijene. Hm, možda je i dobro da ne vidimo što je ispod nas...    Ponovo križanje, opet bez putokaza. U Ceroviću stoji da se na jednom mjestu nadesno odvaja staza za Jakovljevu pećinu, gdje se neko vrijeme 1941. skrivao prvoborac Jakov Ostojić - slijedimo stazu stotinjak metara i zaključujemo da je to to, već je prošlo podne i nemamo vremena istraživati - vraćamo se i hvatamo lijevi krak.  Odmičemo se od ruba stijene i idemo pašnjacima gore - dole pored vrtača, očekujemo skori spust na Jablan jezero.  Tako još nekih desetak minuta, a onda nailazimo na nekakve kolibe. Kolibe nam se čine jako poznate. Nije ni čudno, uskoro ustanovljavamo - kvragu, pa mi smo opet u Vodenom dolu.    Zaokružili smo i stigli lijevim krakom markacije, na mjesto gdje smo bili prije dva sata.  U ovakvim situacijama, nema koristi od psovki i nerviranja. Najbolje je sve svesti na šalu, iako već pomalo osjećamo umor. Nije važan cilj - važan je put, zezamo se. Vraćamo se dakle istim putem, i pičimo - jer treba voziti natrag do Splita, a cesta kroz kanjon Pive, preko Tjentišta i Mostara neće biti cvijeće. Ponovo odvojak za Jakovljevu pećinu - ovaj put ga slijedimo i on nas nakon nešto više od pola sata dovodi na sipar poviše Jablan jezera. Spuštamo se ispod oblaka - tek sada se otvara nešto pogleda. U pozadini su stijene Crvene Grede, odakle smo upravo sišli.  Ne stignemo na jezero, ali Lada hitro ovjekovječuje primjerke lokalne flore:     Zatim žurno i klizavo: livade, šuma i selo Bosača - cesta.  Srećom, ima signala - naša logistika nas uskoro pronalazi. Već je prošlo 16:00 sati: hitro presvlačenje - i na put. U Splitu smo unatoč manijakalnoj Željkovoj vožnji tek iza ponoći. |
05.10.2009., ponedjeljak
Domaći rad: Kako sam proveo ferije (7)
|
Dobri do, back on the road. Zbog nepokrivenosti mrežom, trebalo je oko pola sata da se čujemo mobitelom s našom logistikom i organiziramo prevoz.   U međuvremenu, prozor lijepog vremena se počeo zatvarati i u 14:00 sati kad smo se vratili u Žabljak, počela je pljuštati kiša.  Planovi su nam se počeli ljuljati. Za obilazak Crvene Grede bilo bi nam potrebno bar 5 sati hoda - kiša ne bi bila problem, ali opcija grmljavinskog nevremena na grebenu po nepoznatom terenu nije zvučala primamljivo. Zato smo za taj dan odustali od nastavka - i to se ubrzo pokazalo kao dobra odluka, čim je počelo sijevati oko vrhova. Ostatak popodneva iskoristili smo što smo bolje umjeli. U Direkciji Nacionalnog parka nabavili smo knjigu "Durmitor i kanjon Tare" Branislava Cerovića, važan planinarski vodič ovog kraja. Kupili smo ukupno 13 kg borovnica. Odvezli smo se do Đurđevića Tare da Željko provjeri uvjete splavarenja Tarom.    Par kilometara uzvodno uzvodno, spustili smo se do rijeke.   Ponovno u Žabljaku - hvatao se prvi mrak, kišica, kao predah između dva pljuska. U Ceroviću smo pronašli alternativni smjer pristupa Crvenoj Gredi - od Štuoca, nekih desetak kilometara vožnje asfaltiranom cestom od Žabljaka prema selu Crna Gora, kojim se dobiva na vremenu, jer se kreće s više nadmorske visine, i većim dijelom puta spušta. Još smo imali taman toliko vremena prije mraka da ubodemo cestu i odvezemo se dio puta njom, da uštedimo vrijeme za ujutro. Prognoza za nedjelju nije obećavala. - nastaviće se - |
04.10.2009., nedjelja
Dan D (53)
|
Tematski ili ne, meni je ovo smiješno, a vi vidite  |
02.10.2009., petak
Domaći rad: Kako sam proveo ferije (6)
|
U subotu 29.08. je svanulo prekrasno jutro i mi smo bili na nogama u 6:00. Odredište: Prutaš (2393 m) - vrh postrani od centralne durmitorske skupine - ali vrlo upečatljiv, i s prekrasnim pogledom na nju. Dvadesetak kilometara vožnje do Todorovog dola, i evo nas u 7:40 na početku markiranog uspona.  Ovo je najkraći uspon na Prutaš, prema literaturi traje 1.5 h, ali tome komotno dodajte pola sata za zastanke, i još pola ako nosite fotoaparat.  Motiva će biti puno.  Staza vijuga presijecajući sipar, dok sunce osvaja okolne visove - mi smo u sjeni.  Evo prvih krpa skorenog snijega/leda. Ova će vjerojatno dočekati i iduću zimu.  Kako se penjemo, vidici se šire. Sunce je stiglo do pojila (lokve) u Todorovom dolu - tu je počeo naš današnji uspon. U daljini - Pivska planina, Maglić i Volujak.  Tek po izlazu na greben, obasjava nas sunce.  Staza skreće desno i uspinje se strmo grebenom (oprez, koristiti ruke), s par eksponiranih detalja.  Za nagradu, nakon dvadesetak minuta izbijamo na neopisivo lijepu planinsku livadu podno vrha.  Ovdje smo slikavali bar kvarat od ure.  Lada ima bolji aparat od mene: pun ljubomore, kradem joj ovu sliku - mene nijedan prutaški leptir nije sačekao na mjestu, koliko god se ja lukavo šuljao.  Pogled prekoputa, na glavni masiv Durmitora i najviše vrhove jednako je impresivan, ali zbog kontralihta i jutarnje izmaglice ne baš oštar - strpite se malo dok se sunce digne.  Od livade je još nekoliko minuta do vrha.  Napokon, na vrhu.   Zapis na upisnoj kutiji.  Put dalje vodi travnatim grebenom, južno.  S mjestimičnim pogledom na Prutašove prutove.     Ponekad uskom stazicom.   Na drugoj strani, sada jasni - Soa nebeska i Šareni pasovi.  Pogled natrag - odavde smo sišli.  I naprijed. Oblaci su brzi, vrijeme se mijenja.  Za dejmona, prilažem  A za ostale sladokusce  Evo nas na prijevoju Škrčko ždrijelo (donji desni ugao), na 2114 m, ali danas nećemo na Škrčka jezera. Skrećemo desno za Dobri do.  Još nekih sat vremena blagim spustom prema cesti (pogled natrag, naša staza dolazi iz usjeka slijeva).  I evo nas u Dobrom dolu.  - nastaviće se - |
01.10.2009., četvrtak
Domaći rad: Kako sam proveo ferije (5)
|
Kad smo krenuli iz Ostroga, bilo je blizu 15 sati. Prognoza nije obećavala neko naročito vrijeme za planinarenje preko vikenda: petak je na sjeveru Crne Gore trebao biti promjenjiv, a subota i nedjelja kišne, s mogućim razvedravanjem u subotu ujutro, ali nismo imali puno izbora - morali smo ići baš taj vikend. Ubrzo nas je oprala prva kiša, a Durmitor se pred nama prvi put ukazao oko 17 sati.  Na Durmitoru sam prvi i zadnji put bio pred 25 godina, više turistički nego planinarski (u patikama i trenerki smo uklizavali u Ledenu pećinu), ali još tada me se silno dojmio. To je krasna planina. U njenom podnožju je turističko mjesto Žabljak (1450 m), koje je još osamdesetih imalo nekoliko modernih hotela i odmarališta. Nažalost, crnogorski turizam pati od sličnih privatizacijskih i tranzicijskih boljki kao i hrvatski, pa ovi hoteli trenutno dijelom nisu u funkciji, ali je u mjestu otvoreno više privatnih hotela i pansiona.  I u posljednjih nekoliko godina podignuto puno vikendica, po mom sudu previše - ali halo, tko sam ja da o tome sudim, kad dolazim iz najblesavije betonizirane regije u ovom dijelu Evrope.  Po dolasku u Žabljak i smiještanju u hotel (a što ih ne bi reklamirali, kad imaju dobru spizu, ljubazno osoblje i zgodne konobarice, iako je TV u sobi prikazivao samo sniježne panorame - ali kome treba TV kad je na Durmitoru?), još smo prije mraka prošetali do Crnog jezera i dogovorili se kamo ćemo sutra.  Izbor ture nije bio posve lak, jer Durmitor ima četrdesetak vrhova visine preko 2000 m, ali planinarski najatraktivniji također su i zahtjevni za obične izletnike.  Treba imati na umu i da su planinarske ture na putokazima u Crnoj Gori (bez sumnje zbog ponosnog gorštačkog mentaliteta Crnogoraca) vremenski baždarene prema najboljim, a ne prosječnim hodačima (kako je to drugdje uobičajeno).  Uspon na Crvenu Gredu (ravni masiv na horizontu slike ispod) prema gornjoj tabli snimljenoj nedaleko ove točke na obali Crnog jezera trebao bi trajati tri sata - to doduše nije neizvedivo, ali uz vrlo brzi tempo - i bez zastanaka.  Na kraju smo se odlučili za Prutaš (2393 m) i Crvenu Gredu (2175 m). Ostalo je da se nadamo dobrom ili barem prihvatljivom vremenu. - nastaviće se - |
