Domaći rad: Kako sam proveo ferije (8)
|
Nedjelja, 30.08, ustajemo prije 6:00. Oblačno, vlažno i prohladno jutro, ali barem ne izgleda da će grmiti. Odlučujemo: ide se. Cilj - Crvena Greda (2175 m). Cerovićev vodič ukratko veli: treba ići 10 - tak kilometara autom do zavoja na cesti za selo Crna Gora, u visini Štuoca (1900 m), odakle se markirana staza odvaja prvo rubom livade, pa kroz klekovinu i nisku šumu vrtačama u Vodeni do (2 sata). Iz Vodenog dola strmo na vrh Crvene Grede, a onda stazom prosječenom kroz gustu klekovinu, mjestimice uz rub stijene i sa fantastičnim panoramama okolnih vrhova grebenom nekih sat vremena do silaza na Jablan jezero, odakle je još sat vremena spusta u selo Bosača i dalje cestom u Žabljak.  U stvarnosti, napuštamo auto nešto prije 7:00 sati i ulazimo u nešto što izgleda kao magla, a ustvari je niski sivi oblak. Sve je bijelo, čak su i zvukovi nekako prigušeni. Počinje kišica, a potom prestaje kako se penjemo u više slojeve oblaka. Probijamo se kroz vlažnu klekovinu i niske borove, pa smo za petnaestak minuta solidno mokri. Preskačemo kolone puževa. Temperatura je oko 10 stupnjeva, što onemogućava dulje zastanke - postane hladno, pa je najugodnije kretati se. Savjet: u ovakvim okolnostima, nema nepromočivih cipela, i svaki gore-tex propušta (ustvari, ne isplati ga se ni nositi, jer će se provlačenjem kroz grmlje oštetiti). Kvalitetnu zaštitu čuvate u ruksaku, zamotanu u nešto nepromočivo, kako biste je odjenuli ukoliko moradnete zastati na duže vrijeme - u slučaju nezgode ili nepredviđenog bivaka. Ne trudite se ostati suhi - važno je očuvati tjelesnu toplinu i energiju. Govoreći o spizi - osim puževa, dosta je borovnica, a ima i jagoda.  Uskoro, Ladinom aparatu crkava baterija. Kako je meni tlaka slikat po kiši, rado joj posuđujem svoj - nadalje gledate Ladine slike.  Pred Valovitim dolom, odvaja se jedna markacija za Jablan jezero. Malo dalje, u vrtaču se spušta pozamašna ledena krpa - staza se provlači tik uz nju. Vidite li me?  Ledeni nanos je na srednjem dijelu preko 3m debeo. Od straha, ili vlage, moj aparat je počeo škiljiti.   Markacija se počesto zavuče u grmlje i onda je treba tražiti. Evo prve kolibe u Vodenom dolu.  Nešto iznad kolibe, markacija se ponovo račva, ovaj put bez putokaza. Idemo lijevim krakom nekoliko stotina metara, gubeći visinu, i onda odlučujemo da se vratimo i pogledamo drugi krak. Nažalost, ovaj je još gori: vodi nas stotinjak metara uzbrdo i onda se gubi - pošto je vidljivost loša, dijelimo se, pa jedno dežura na zadnjoj vidljivoj markaciji, a drugo traži iduću.  Nakon najmanje pola sata traženja, nabasamo na nekakve ružne stine, s ledenim nanosom na dnu, prepoznajemo teren kojim smo već prošli i shvaćamo da je blijeda markacija ustvari bila (zapuštena) varijanta obilaska dola s druge strane. Možda bi to bilo očito da nije bilo magle.  Svejedno, uz maglu i upitnu markaciju, mi smo morali ispitati i tu varijantu. Ponovo se hvatamo lijevog kraka staze i izbijamo na katun u dnu Vodenog dola.  Ovdje je novo križanje: lijevo se ide na Jablan jezero, desno za vrh Crvene Grede. Biramo desni krak i strmo se uspinjemo na vrh. A na vrhu, na mjestu s kojeg bi trebao puknuti spektakularan vidik...   Uboli smo dobar smjer, samo treba paziti na markaciju - jer je klekovina ovdje gusta, a prosjeci znaju biti zarasli. Provlačimo se, na mjestima uz rub stijene. Hm, možda je i dobro da ne vidimo što je ispod nas...    Ponovo križanje, opet bez putokaza. U Ceroviću stoji da se na jednom mjestu nadesno odvaja staza za Jakovljevu pećinu, gdje se neko vrijeme 1941. skrivao prvoborac Jakov Ostojić - slijedimo stazu stotinjak metara i zaključujemo da je to to, već je prošlo podne i nemamo vremena istraživati - vraćamo se i hvatamo lijevi krak.  Odmičemo se od ruba stijene i idemo pašnjacima gore - dole pored vrtača, očekujemo skori spust na Jablan jezero.  Tako još nekih desetak minuta, a onda nailazimo na nekakve kolibe. Kolibe nam se čine jako poznate. Nije ni čudno, uskoro ustanovljavamo - kvragu, pa mi smo opet u Vodenom dolu.    Zaokružili smo i stigli lijevim krakom markacije, na mjesto gdje smo bili prije dva sata.  U ovakvim situacijama, nema koristi od psovki i nerviranja. Najbolje je sve svesti na šalu, iako već pomalo osjećamo umor. Nije važan cilj - važan je put, zezamo se. Vraćamo se dakle istim putem, i pičimo - jer treba voziti natrag do Splita, a cesta kroz kanjon Pive, preko Tjentišta i Mostara neće biti cvijeće. Ponovo odvojak za Jakovljevu pećinu - ovaj put ga slijedimo i on nas nakon nešto više od pola sata dovodi na sipar poviše Jablan jezera. Spuštamo se ispod oblaka - tek sada se otvara nešto pogleda. U pozadini su stijene Crvene Grede, odakle smo upravo sišli.  Ne stignemo na jezero, ali Lada hitro ovjekovječuje primjerke lokalne flore:     Zatim žurno i klizavo: livade, šuma i selo Bosača - cesta.  Srećom, ima signala - naša logistika nas uskoro pronalazi. Već je prošlo 16:00 sati: hitro presvlačenje - i na put. U Splitu smo unatoč manijakalnoj Željkovoj vožnji tek iza ponoći. |
