Primjeren citat
Komentirajući Donin komentar na prošli post, napisao sam kako bi u našoj situaciji bilo presudno inzistirati na nesmiljenoj diktaturi pravne države - ali da to može provesti samo politička vrhuška, a naša za to zasad nema volje, jer inzistira na prolongiranju statusa quo. Zašto to rade donekle je razumljivo - to je najlakše od svega, i materijalno im se isplati - ali je i neshvatljivo neodgovorno, jer ovu zemlju i njene stanovnike dovodi na rub ekonomskog, moralnog i političkog kolapsa. Ljudi koji se vesele izjavama svjetskih ekonomista kako se recesiji vidi kraj, jer smo se, kao, izvukli bez većih posljedica - još par mjeseci kriznog poreza, pa ćemo moći po starom - izuzetno su kratkovidni. Naša ekonomija nije u krizi zbog svjetske recesije - nego je recesija pomogla da sagledamo gdje smo. Pojednostavljeno: mi već godinama živimo na stranom dugu, i opstajemo samo daljnjim zaduživanjem - kad je kriza postrožila uvjete kreditiranja, i prekinula dotok novih kredita, na trenutak se digla magla i mogli smo vidjeti dubinu provalije kraj koje smo godinama bezbrižno šetali. Nije problem što su naše vlade uzimale kredite, nego što su ta sredstva trošena na vatrogasne mjere kako bi HDZ opstao na vlasti i nisu uložena u oporavak privrede i osmišljavanje dugoročnih ciljeva. Da nije bilo recesije, današnjih 40 milijardi duga naraslo bi uskoro na 50, potom na 60 - i dalje, sve dok vjerovnici ne bi došli na naplatu. Ako sutra, kad svjetska kriza jenja, dozvolimo da političari na vlasti nastave po starom, po tko zna koji put ćemo pokazati kako smo blesani koji pod milim bogom ništa nisu kadri shvatiti ni naučiti. Prilažem citat iz emisije Peščanika s početka ove godine, gdje ekonomist Vladimir Gligorov savršeno oslikava osobine domaćih političara: "...U tom poslu neki ljudi imaju kratkotrajnu političku slavu i verovatno zbog te kratkotrajne slave sve to i rade. Taj deo ja nikad nisam uspeo da razumem. Vi dobijete neku šansu, recimo da zaista nešto uradite, nešto što stvarno menja čitavu stvar, gde je opšti dobitak očigledan... Stvar se sama piše, a vi odjedanput rešite da je neki vaš unutrašnji minimalni cilj, nekakav provincijski, besmisleni cilj mnogo važniji od velike šanse koja se vrlo retko dobija... To je šansa koja se ne ukazuje svaki dan... Znači, to ja ne razumem, šta je to što ljudima ovde smeta da iskoriste priliku koja se praktično sama piše, sama se strukturiše, vi prosto treba samo da budete, da kažem kao Marks, agent istorije. I vi umesto toga izaberete da imate celu noć da nešto pričate, ili da sedite, ili da se bogatite, ili da dajete intervjue i pravite se važni, tražite neke lake izlaze u nacionalizmu, patriotizmu, u nekom folkloru... Ne razumem tu sklonost da se propusti prilika koja vam se ukaže i koja i ne zahteva nikakav veliki intelektualni, politički ili moralni napor, nego prosto zahteva odlučnost i želju da to uradite. Zašto svaki put krenete stranputicom?" |