Dan D (36)
      Ne zaboravimo Donu:    |
30.09.2007., nedjelja
28.09.2007., petak
Još jedna preporuka
|
Ovih dana, izgleda, malo manje pišem, a malo više čitam. Teta iz prirode počela je nedavno voditi blog o zanimljivostima iz prirode - uključujući i recepte za marmelade i travaricu. Juče revoltirano piše kako se ne snalazi u okrutnosti i bezobzirnosti ljudi u Dalmaciji - kaže da su u zadnje vrijeme postali upravo takvi prema starijima. A meni se čini da se to ne odnosi samo na starije, i da se ne ograničava samo na Dalmaciju. Iako je svaka negativnost nekako vidljivija baš u toj nevoljnoj Dalmaciji. Ne znam, ali zabole te takve stvari, pogotovo kad ispadne da si baš ti usamljen i na meti. Čitajte Tetu iz prirode. |
27.09.2007., četvrtak
Whoa!
 Slušam molećivi šapat izbezumljenih, stoput silovanih stabala bala-ne, čija je spužvasta kora ugodna ljudskoj puti; čujem režanje kajmana koji sada bez straha napuštaju Veliku rijeku i dolaze u selo da se pare s mužjacima, sa ženkama tuđe vrste; slušam tapire kako rokću i njuškama riju ne samo po prljavštini tla; slušam jezivi krik ljenivca koji svoj vječni drijemež napušta samo za ovu priliku i svojim pretjerano dugim udovima grli sve što mu se nađe na putu; slušam kako trava raste i kako se vlati povijaju u oble, podatne oblike ne bi li prizvala brojne prašumske životinje na nekakav neslućeni blud; slušam, na kraju, ovu svakodnevu amazonsku kišu, rondanje, lupanje krupnih i oblih kapi po lišću, po grmlju po tlu; gledam kako ta ista kiša moči gola i ustreptala tijela razbacana svuda ukolo u stanju posvemašnje ekstaze, kako ih mazi, kako ih miluje, kako se pridružuje tom sveopćem grijehu. Ukratko, danas čitajte pametnog zuba. |
25.09.2007., utorak
Lora fora
|
Svratio poslom u Loru. Nakon dugog razdoblja zapuštenosti i mirnog propadanja iznenadila me neuobičajena živost. Popravili su ogradu, ograbljali travnjake, obojali torpedo u parkiću, sade oleandar i maćuhice. Pretpostavljam i da su premazali krvave fleke u podrumu. Pojačane mjere osiguranja, uz vojnu i civilna policija. Umjesto da se ročnici lijeno vuku na dizanje i spuštanje zastave, a debeli časnici vise po prašnjavim kancelarijama kao obično, danas vidiš dosta uniformi, sviju rodova, neke i strane. Gotovo pomisliš da im dolazi najdraži sin naših naroda i narodnosti. Međutim, izgleda da je i gore od toga: navodno se sprema posjet neke evropske ili NATO komisije. U svoj toj vrevi, ne bi bilo teško prošvercati fotoaparat i kliknuti koju smiješnu sličicu (uostalom, nigdje ne piše da je fotografiranje zabranjeno), ali ja sam staromodno odgojen, pa neću podrivati našu Armiju. Jedina slika koju ćete dobiti bit će ova:  |
23.09.2007., nedjelja
Dan D (35)
|
Tema dana: svakome prema potrebama.          A napose za Donu:  |
21.09.2007., petak
Ja nešto ne kužim
|
Evo teksta iz lanjskog udžbenika hrvatskog jezika za drugi razred osnovne škole moje male, koji mi je danas nekako zapeo za oko.  Pa se pitam: koja je poanta uvrštavanja ovakvih tekstova u osnovnoškolsku čitanku? Osobno smatram da je to stupidno. Tekst niti je povijesno istinit, niti je pametan, a niti dobro napisan. Možemo diskutirati da je čak i uvredljiv zbog nazivanja povijesnog hrvatskog grba "šahovnicom" – taj naziv bi početkom devedesetih štoviše bio smatran otvorenom provokacijom – nekom manjinskom saborskom zastupniku ne bi ga oprostili ni danas. Nadalje, priziva stereotip po kojem smo se mi, pitomi, dobri i nedužni Hrvati, kao, tisuću godina borili protiv stranih zavojevača koji su nam posjekli šume za svoje galije, itd... Svi relevantni povjesničari suglasit će se da se radi o mitomaniji i da je posve kontraproduktivno ako djecu zaista želimo naučiti vlastitoj povijesti. Takav, pragmatični pristup povijesti zbog viših ciljeva njegovan je u socijalizmu, pa smo vidjeli do čega nas je to dovelo devedesetih. Unatoč tome, čak ni u davno doba kad sam ja išao u drugi osnovne (početkom sedamdesetih) i kad smo također učili o zlim Mlečićima ideologizirani tralalala tekstovi nisu bili ovako sirovi i glupasti, niti je oprema teksta bila ovako kičasta. Pročitajte pitanja i upute nakon teksta, pa tek onda zavarite. Ako ćete iskreno, slučaj me najviše asocira na prizor iz dječje serije "Babino unuče", koju je sedamdesetih emitirala TV Beograd. U njoj brkati Dragan Nikolić odmah nakon oslobođenja iz partizana na biciklu dolazi za učitelja u neko malo selo. Direktor škole, igra ga Bata Stojković, ne može se načuditi njegovom odsustvu entuzijazma za epska pretjerivanja, karakteristična za to vrijeme: "Vi, mladi kolega morate deci primerom da pokažete šta je socijalizam, da im objasnite, kao pravi komunista. Evo, na primer - Deco, sad ću ja da vam ispričam jedan vic. Išli jednom Englez, Francuz i jedan naš čovek... I sad, ne mogu baš da se setim šta je bilo, ali uglavnom, naš ispadne pametniji od one druge dvojice. Šta gledate? Smejte se, deco, smejte!" I djeca su se smijala, na i pred TV ekranima, ne vicu, nego budali. Sedamdesetih godina, dakle, nama je klincima takav pristup bio smiješan, a danas su naši vlastiti klinci vraćeni u blesavi totalitarni ideološki kalup sa kraja četrdesetih. Koju pouku mogu djeca izvući iz tog pamfletića, kojemu fali čak i literarna vrijednost? Da smo u svemu naj – naj – naj, ili da je bajka naše mjerilo stvarnosti? Pa nisu ni klinci toliko bedasti, štoviše, pametniji su od nas. Ako ništa, trajniji. Ne valja se zavaravati, nakon generacije koja je raskrčmila gotovo sve što je generacija prije nje u muci stvorila, i naše generacije, koja se cinično predala i zadovoljila mrvicama, dolazi generacija koja će pomesti i iznijeti nagomilano smeće (ne dajte da vas zavaraju barbike i playstationi). Morat će, jer joj naš konformizam neće ostaviti izbora, u protivnom će se ugušiti od smrada. Kako ćemo u tom neugodnom suočavanju s istinom, prvom nakon mnogo vremena, proći mi, ovisi samo o tome koliko ćemo hrabrosti, morala i pameti pokazati danas. Uostalom, čega nas je strah? |
18.09.2007., utorak
Gorskim Kotarom (2)
|
Evo još nekoliko slika iz Gorskog Kotara.  Vrbovska poljana, livada Okruglica, šumske ceste i staze padinama Bjelolasice.  U zelenilu šume ima nešto što pouzdano fascinira Dalmoše, naročito u kombinaciji s plavom nebeskom pozadinom.  Valjda nam toga fali, što li, umori nas onoliki kamenjar i more.  A nisko iznad svega toga, jer si u planini, brzo piče bijeli oblaci.  Uokolo se odvija uobičajeni život šumskih stanovnika, tragove mu pronalazite u blatu.  Na ovakvim livadama lako zamišljaš scene iz Bambija – a nedaleko smo jedne godine zaista vidjeli srnicu.  Naravno, ima i drugih životinja.  (Bismo li se trebali zabrinuti? Jedne je godine nedaleko odavde za nekima od nas već trčao medvjed.)  Evo grebena Bjelolasice, gledanog s Okruglice.  I malo jarebike za Tetu iz prirode.  A evo i mene, s ruksakom, kapom i u šlampavoj košulji van hlača – da ne mislite da sam to sve ja. U iskušenju sam da sliku uzmem za avatar.  |
17.09.2007., ponedjeljak
Jesu li vas kada intervjuirali za posao u kakvoj farmaceutskoj firmi?
|
Nisu ni mene, ali neki koje jesu kažu da to izgleda otprilike ovako: |
16.09.2007., nedjelja
11.09.2007., utorak
Fotoreportaža (tema koja nije završila u Crnoj kronici)
|
Na istočnoj strani Mljeta, tik ispod vojnog objekta, nalazi se uvala Saplunara, s lijepom pješčanom plažom. Unatoč gradnji koja ju je počela osvajati, more je još čisto. A pijesak – pijesak je od one rijetke vrste od koje pješčane kule i dvorci traju doslovno satima. Uz rub šumice još ima žilja, bijelog cvijeća kao na slici.  Došli su oko devet ujutro, njih dvoje, po tridesetak godina, vodeći psa. Naglaskom kajkavci. Pas, jedan od onih koje dvaput pogledaš, pa se za svaki slučaj makneš, posebno ako si s klincima. Treći čovjek, Mljećanin, sa strane je popravljao čamac.  Kad je pas počeo veselo kopkati po pijesku, prišao im je i pristojno objasnio kako se na plaži kupaju i djeca, te ih zamolio da psa odvedu u susjednu uvalu, gdje nema pijeska. Par je to rezolutno odbio. I tako je počelo – riječ po riječ, evo ti sasvim solidne svađe. Jedne od onih teatralnih, dvaju mužjaka, s mahanjem rukama, ritualnim išetavanjima i unošenjem u facu protivnika, uz verbalnu podršku (sočne psovke) bolje polovice iz hlada.  Ključni i više puta ponovljeni argument kajkavskog ćelavca bio je: "Nisam ja sa 16 godina išao u rat da bi ti mene danas tjerao s plaže!" Brko Mljećanin iznio je kompromisni prijedlog da se pozove policija. Reakcija je bila očekivano burna: "Šta policija, nećeš ti meni prijetiti policijom, JA ću zvati policiju!"  Tako i bi. Ćelavac je mobitelom pozvao policiju i narednih sat i malo više zaraćene strane su se odmjeravale ispod oka, pasja strana sjedeći u hladu, a njihov neprijatelj prčkajući po čamcu. Naposlijetku je stigao uniformirani policajac i gotovo sat vremena u hladu pregovarao sa stranom koja ga je pozvala. Nakon njegovog odlaska, pokupili su se i oni.  Čitavo to vrijeme čvrsto je stajao pješčani dvorac kojeg je rano tog jutra napravila češka djevojčica. U neko doba na jarbol mu je sletio vilin konjic i treperio, treperio.  |
10.09.2007., ponedjeljak
09.09.2007., nedjelja
Dan D (33)
|
Pomalo sam štuf ovih ozbiljnih tema, neko ću vam vrijeme samo stavljati sličice. (I znaj, neće biti ironije za kraj.)      |
06.09.2007., četvrtak
05.09.2007., srijeda
Mučnina (zapisano juče)
|
Nisam htio pisati o kornatskoj tragediji, ali... Puno vas ovih dana postove počinje baš ovim riječima. Moralan čovjek osjeća potrebu da šuti u situaciji u kojoj se beskrupulozni natječu za mikrofon. S druge strane, količina gluposti, trivijalnosti i neukusa koju takvi izbacuju mnoge od vas je isprovocirala na oštre reakcije. Ljudi traže ostavke, istrage, smjene, i s pravom. To bi bio dobar početak, kad se ne bi ostalo samo na nekolicini žrtvenih jaraca. Kad se dogodi nesreća, razuman čovjek traži uzroke, krivce i odgovorne, želi se osigurati da se takav slučaj ne ponovi u budućnosti. To je još izraženije ako je tragedija nastala kao posljedica sklopa glupih svakodnevnih slučajnosti koje su se lako mogle izbjeći. No je li zaista bilo tako? Odmah ću se ograditi od vatrogasne struke: nisam mislio procjenjivati visinu raslinja na požarištu, niti analizirati zapovjednu odgovornost – o tome ne znam dovoljno i to će valjda ustanoviti istraga. Ono što tvrdim je da se ovakva nesreća u hrvatskim uvjetima naprosto morala dogoditi – možda ne baš vatrogascima, i možda ne baš u požaru – ali naposlijetku – zašto ne upravo vatrogascima, i upravo u požaru? Pa požari bukte od početka ljeta – jedan upravo dok ovo pišem nekih par kilometara zračne linije od mene, u Rupotinama kraj Solina. Odgovorni u državnom aparatu se osobito ne uzrujavaju, niti trude oko preventive požara, spremno skoče jedino kad uoče priliku za knjiženje političkih poena – kao kad su ono još nedavnih godina (ljigavo) prozivali srpske povratnike za podmetanje požara, ili kad se ove godine premijer Sanader obrušio na piromane. (Piromani zaista znaju biti problem – u svakoj općini policija ima par registriranih, ali svaki pametan čovjek – čitajte npr. Modesti - smislit će učas novčano/kazneno/radno/šumarsku rehabilitaciju za svakog takvog, nakon koje mu neće pasti na pamet da se igra šibicama u šumi, i to triput bolju od premijerovog formalnog "Ljudi, drž'te lopova!" prijedloga za pooštravanjem kazni za podmetanje požara.) Činjenica: ljeto je bilo vruće, svuda je bilo puno požara, i naše su vatrogasne, spasilačke, vojne i policijske postrojbe razvučene na previše frontova odjednom, logistički neodgovarajući pokrivene, s tehnikom u koju se predugo ne ulaže dovoljno. Ono što želim reći je: Hrvatska je visoko korumpirana zemlja, u kojoj se zakoni ne provode, a institucije ne rade svoj posao. Zemlja čiji politički i vojni vrhovi šuruju s kriminalcima i sumnjivim poduzetnicima, štiteći njihove interese, forsiraju uvoz na račun proizvodnje, i nebrigom za zaštitu okoline otvoreno ugrožavaju zdravlje stanovništva, u kojoj aktivni generali švercaju drogu, naftu ili bagere, ulicama šeću naoružani nasilnici, a bande napadaju turiste, gdje profesori strepe od svojih učenika i njihovih PTSP roditelja, gologlavi motoristi voze jednako gologlavu djecu, gdje u prometu vlada pravo jačega, u sudstvu opasnijega, u zdravstvu imućnijega, a u javnom životu glasnijega, gdje se javno se i s ponosom ističu fašističke insignije, gdje se javna imovina krčmi kako bi se namirilo nezasitnu crkvenu pijavicu i osiguralo njenu sumnjivu političku podršku, gdje se smanjuje fond nastave matematike, a ujedno u trećem upisnom roku i uz snižene kriterije jedva uspijeva popuniti kvotu studija koji su prije dvadesetak godina bili elitni i imali po pet kandidata na svako ponuđeno mjesto (inženjerski smjerovi matematike i elektronike), gdje možete ubijati, krasti i silovati i dobiti samo na karizmi... dakle takva jedna zemlja može samo skrštenih ruku čekati da se statistički slože veliki brojevi i produciraju ovakvu ili još goru katastrofu. U Hrvatskoj se propisi i zakoni primjenjuju samo kad je sigurno da se neće očepiti kakvu svetu kravu. A svatko od nas može biti sveta krava ako hoće i ako baš nije srpske nacionalnosti – dovoljno je da digne buku i prašinu – opasivanje redenikom uz žongliranje granatama također nije na odmet – među vladajućom političkom klasom toliki je strah od promjene statusa quo (u kojemu im teku med i mlijeko, bez ikakve odgovornosti), da će vam većina gluposti glatko proći, ukoliko naravno njima ne zadrete u pašnjak kakve rogatije krave svetice. Pogledajte sami, kada je zadnji put neko veliko sranje urodilo nekom odgovarajućom kaznom? Pa nije ni čudno da se nesreća dogodilo baš u Dalmaciji, u kojoj su hrvatske apsurdnosti u neprimjenjivanju zakona i propisa još izraženije. Splićani će se sjetiti ratnog veterana koji je pred nekoliko godina džipom jurišao na portu centralne policijske stanice u gradu i šalterske službenice držao kao taoce, da bi umjesto rafala u prsi kao nagradu dobio dozvolu za gradnju kuće u zaštićenom atraktivnom području tik uz more, ili kaštelanskog čelnika HVIDR-e koji se proslavio krađom, nasilništvom i brojnim prekršajima, pa mu nitko ništa ne može. Prijateljice koje rade po srednjim školama kažu mi kako prestaju slati loše učenike na popravne ispite, jer ih njihovi ravnatelji, stručne službe, niti policija ne mogu i ne žele zaštititi od bušenja guma na parkiralištu, anonimnih telefonskih poziva, pa čak ni otvorenih prijetnji. Generalno, kad struka konstatira da su rezultati postignuti na ispitima loši, politika reagira općim snižavanjem obrazovnih kriterija, a time se još i hvali. Pandan tome je imitacija bolonjskog procese na 90% hrvatskih fakulteta, gdje se puno priča, a uglavnom ništa ne mijenja, posebno ne nabolje. Cilj evropskih reformi je veća briga za studenta, veća odgovornost profesora u izvođenju nastave, jasnoća i usporedivost normi – kod nas se sve uglavnom svodi na prilagođavanje rezultata ispita projiciranim kvotama prolaza – što kao rezultat dobivamo inženjere koji ne znaju dobro derivirati i ekonomiste koje muči postotni račun, kao da nikoga ne zabrinjava. O štetama koje će sutra proizvesti mediokriteti u stručnim i znanstvenim zvanjim da ne govorimo, bojim se npr. misliti na operacije koje će izvesti budući kirurg koji je specijalizaciju dobio preko veze nakon studija završenog s prosječnom ocjenom 2.4. Mislite li da je slučajno što su u Splitu novosagrađene zgrade redovito lošije izvedene od onih građenih prije trideset godina? Reći ćete da to nema veze sa strukom, da se radi o malverzacijama građevinskih poduzetnika. Svejedno, u oba slučaja inspekcije ne rade svoj posao, pa se opet vraćamo u začarani krug. Listu nastavite sami. U medijima se ovih se dana međutim razbacuju velikim riječima. Današnja Slobodna Dalmacija prenosi reagiranja obitelji poginulih vatrogasaca: Uoči početka skupa Dinko Stančić, otac poginulog Marka, potpuno slomljen bolom optuživao je Dražena Slavicu, županijskog vatrogasnog zapovjednika: Pokažite mi ga, di je, ubit ću ga! Izlio je 200 litara vode da više mesa stane u helikopter. Uzeli su mi dite od 17 godina — zapomagao je nesretni otac. Rođak pokojnog Marka Stipe Stančić pridružio se optužbama: — Ovo nije bila sudbina, nego ubojstvo! Kriv je Dražen Slavica. Stavio ih je u helikopter bez kapi vode. Dino je ponio 40 litara, a on je naredio da se voda iznese kako bi stalo još troje dice. Na Kornate su išli s jednom bocom Jane koju je Dino kupio. Bacio ih je u kotlinu i za pola ure su izgorili. On gasi požar ljudima, a ne vodom. Njemu su ljudi broj — vikao je Stančić. Jasno je da su obitelji poginulih očajne, ali novine moraju pripaziti koga i kako citiraju. Kao da nam pored očitih gluposti (vatrogascima bi svakako silno pomoglo tih navodnih 200 litara vode) još treba i poziv na linč. Drugi jedan članak opet se neukusno poigrava naslovom "kornatski mučenici"! A što na sve to kažu naši političari. — Dok je u ratu gubitak života imao cijenu očuvanja slobode i života drugih, sada su životi izgubljeni u bespotrebnoj avanturi, jer ništa nije vrednije od ljudskog života, pa ni najvrednija materijalna dobra, a kamoli trava — palamudi predsjednik Mesić. Ali najveći biser izrekao je ponovo premijer Sanader, kada je najavio podizanje spomenika stradalima (!), te imenovanje vatrogasnih postrojbi njihovim imenima. Mitomanija i skretanje pažnje. Umjesto da gluposti i propuste sistema imenujemo i ispravimo, trubit će se o žrtvovanju i višim ciljevima. Tako slično nama: brod tone, ali umjesto da legnemo na crpke, radije ćemo upriličiti svečanu komemoraciju. — Kao očevi i majke, kao rođaci i prijatelji, i vi ste dio te zajednice, dio hrvatske vatrogasne obitelji. Zato razumijete i znate, kao što naši vatrogasci znaju, koliko je vatrogastvo težak, odgovoran, ali i častan poziv. Poziv, doista, ne samo posao, niti puka zadaća. Obavljaju ga posebni ljudi. Ljudi koji ne odgovaraju samo na poziv zvona za okupljanje pred akciju, već kao da odgovaraju na neki viši zov. Netko je jednom kazao da je junaštvo povezano s odgovornošću. Naši vatrogasci nikada nisu bježali od odgovornosti i zato je njihovo junaštvo neprijeporno. Moramo u sjeni tragedije naučiti i pouku o ozbiljnosti požara kao ugroze života i materijalnih dobara, pa i nacionalne sigurnosti — naglasio je Sanader. Trubi, Sanaderu, trubi, dovoljno si lukav da znaš kakvu muziku vole tvoje ovce: limenu, a najdraži su im pogrebni marševi. I plotuni, bez toga ne ide – naš narod mnogo voli da puca. U prazno. |
03.09.2007., ponedjeljak
Hajde da još nešto probam
|
Ovo je prije svega za @Donu i @don kihotea, ostao sam im dužan. A naravno, i za sve oženjene. Louie and his wife Kim are in bed, obviously post-coital. He has a rather confused look on his face. Kim: So, what happened there? Louie: What do you mean? Kim: Well, why did you get all weird when I put my finger up your ass? Louie: Lets, uh, lets back up: Why did you put your finger in my ass? Kim: I don't know. Louie: We've been married for 5 years, you never done that. Kim: Well, you know, people do that sometimes. Louie: Have you done it before? Kim: Yeah, alot. Louie: Really? Kim: Yeah, sure, I'm a nurse dummy, I do it to my patients. And today I was doing it and I thought, Hey! Maybe Louie would like this. Louie: Well, I don't, so, please don't do it again, ok? Kim: OK, so you don't want anything put up your ass, but you want to stick your dick up mine? Louie: Wait a minute, who said that? Kim: What do you mean? Don't all guys fantasize about fucking women up the ass? Louie: I don't. Kim: Really? You don't? Louie: No. I never understood that. I mean you are a millimeter away from the greatest place on earth. Why would you want to go in someone's dried out little asshole? Kim: OK, your kinda putting down my asshole here. Louie: I'm sure your asshole's fine -- I never even seen it. Kim: Yeah, well, you should. Louie: Why? Kim: Because I'm your wife you should see my asshole -- you should know everything about me... What if you needed to identify me? Louie: You mean, You mean if you have an accident where your teeth are destroyed but your asshole survives? Alright, fine, I'll take a look (jesus). Kim gets on all fours, facing away from Louie, butt in the air. Louie lifts her teddy, looks at her ass, raises his eyebrows, cocks his head from one side to the other, nods, leans back and looks contemplative. Louie: Well, now I'm... Kim: Never gonna happen. Kim rolls over. |
02.09.2007., nedjelja
Dan D (32)
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
01.09.2007., subota
Stazama morskim, pa potom gorskim
 Primijetili ste, opet me zadnji vikend nije bilo za tastaturom. Ovaj put, umjesto na kakav otok, zaparali smo u Gorski Kotar, na Veliku Kapelu. Mala ekipa odabranih, svega jedan auto.  Puno kilometara, a samo dva i po dana, pa nije bilo velikih planinarskih pothvata.  Svratili smo samo na Bitoraj, i tu sam se temeljito izblamirao kao vodič (zadnji sam put na Bitoraju bio prije desetak godina, kad je bilo daleko manje šumskih puteva).  Puta kojim smo išli nije bilo ni u Poljaku – očito su ga markirali u međuvremenu, banda (a di bi stari planinarski ganac provjeravao stanje puteva po internetu).  Dakle, kad sam propustio ubosti cestu s odvojkom staze za Jožinu planu, spremno sam povukao ekipu nepoznatom markacijom, i još s pogrešne ceste.  Zvuči neodgovorno, al ježi ga, dan je bio krasan, a u društvu sve iskusni planinari i njihov na sve spremni podmladak.  Ipak, kao preporuka, ne činite to ako baš ne morate.  Markacija ide gore – dolje šumskim cestama i traktorskom prosjecima.  A onda se u zadnjih 40-tak minuta hoda strmo uspne ravno na vrh.  Evo pogleda s vrha.  I on je bio s nama. Zove se Bubi. Kad smo krenuli, bio je skoro posve bijel. Svojoj i njegovoj gazdarici (ženi) kolega ga je vratio sivo – kafenog, punog čičaka i umornog kao – no, kao psa.  |
