Stazama morskim, pa potom gorskim
 Primijetili ste, opet me zadnji vikend nije bilo za tastaturom. Ovaj put, umjesto na kakav otok, zaparali smo u Gorski Kotar, na Veliku Kapelu. Mala ekipa odabranih, svega jedan auto.  Puno kilometara, a samo dva i po dana, pa nije bilo velikih planinarskih pothvata.  Svratili smo samo na Bitoraj, i tu sam se temeljito izblamirao kao vodič (zadnji sam put na Bitoraju bio prije desetak godina, kad je bilo daleko manje šumskih puteva).  Puta kojim smo išli nije bilo ni u Poljaku – očito su ga markirali u međuvremenu, banda (a di bi stari planinarski ganac provjeravao stanje puteva po internetu).  Dakle, kad sam propustio ubosti cestu s odvojkom staze za Jožinu planu, spremno sam povukao ekipu nepoznatom markacijom, i još s pogrešne ceste.  Zvuči neodgovorno, al ježi ga, dan je bio krasan, a u društvu sve iskusni planinari i njihov na sve spremni podmladak.  Ipak, kao preporuka, ne činite to ako baš ne morate.  Markacija ide gore – dolje šumskim cestama i traktorskom prosjecima.  A onda se u zadnjih 40-tak minuta hoda strmo uspne ravno na vrh.  Evo pogleda s vrha.  I on je bio s nama. Zove se Bubi. Kad smo krenuli, bio je skoro posve bijel. Svojoj i njegovoj gazdarici (ženi) kolega ga je vratio sivo – kafenog, punog čičaka i umornog kao – no, kao psa.  |
