Mučnina (zapisano juče)
|
Nisam htio pisati o kornatskoj tragediji, ali... Puno vas ovih dana postove počinje baš ovim riječima. Moralan čovjek osjeća potrebu da šuti u situaciji u kojoj se beskrupulozni natječu za mikrofon. S druge strane, količina gluposti, trivijalnosti i neukusa koju takvi izbacuju mnoge od vas je isprovocirala na oštre reakcije. Ljudi traže ostavke, istrage, smjene, i s pravom. To bi bio dobar početak, kad se ne bi ostalo samo na nekolicini žrtvenih jaraca. Kad se dogodi nesreća, razuman čovjek traži uzroke, krivce i odgovorne, želi se osigurati da se takav slučaj ne ponovi u budućnosti. To je još izraženije ako je tragedija nastala kao posljedica sklopa glupih svakodnevnih slučajnosti koje su se lako mogle izbjeći. No je li zaista bilo tako? Odmah ću se ograditi od vatrogasne struke: nisam mislio procjenjivati visinu raslinja na požarištu, niti analizirati zapovjednu odgovornost – o tome ne znam dovoljno i to će valjda ustanoviti istraga. Ono što tvrdim je da se ovakva nesreća u hrvatskim uvjetima naprosto morala dogoditi – možda ne baš vatrogascima, i možda ne baš u požaru – ali naposlijetku – zašto ne upravo vatrogascima, i upravo u požaru? Pa požari bukte od početka ljeta – jedan upravo dok ovo pišem nekih par kilometara zračne linije od mene, u Rupotinama kraj Solina. Odgovorni u državnom aparatu se osobito ne uzrujavaju, niti trude oko preventive požara, spremno skoče jedino kad uoče priliku za knjiženje političkih poena – kao kad su ono još nedavnih godina (ljigavo) prozivali srpske povratnike za podmetanje požara, ili kad se ove godine premijer Sanader obrušio na piromane. (Piromani zaista znaju biti problem – u svakoj općini policija ima par registriranih, ali svaki pametan čovjek – čitajte npr. Modesti - smislit će učas novčano/kazneno/radno/šumarsku rehabilitaciju za svakog takvog, nakon koje mu neće pasti na pamet da se igra šibicama u šumi, i to triput bolju od premijerovog formalnog "Ljudi, drž'te lopova!" prijedloga za pooštravanjem kazni za podmetanje požara.) Činjenica: ljeto je bilo vruće, svuda je bilo puno požara, i naše su vatrogasne, spasilačke, vojne i policijske postrojbe razvučene na previše frontova odjednom, logistički neodgovarajući pokrivene, s tehnikom u koju se predugo ne ulaže dovoljno. Ono što želim reći je: Hrvatska je visoko korumpirana zemlja, u kojoj se zakoni ne provode, a institucije ne rade svoj posao. Zemlja čiji politički i vojni vrhovi šuruju s kriminalcima i sumnjivim poduzetnicima, štiteći njihove interese, forsiraju uvoz na račun proizvodnje, i nebrigom za zaštitu okoline otvoreno ugrožavaju zdravlje stanovništva, u kojoj aktivni generali švercaju drogu, naftu ili bagere, ulicama šeću naoružani nasilnici, a bande napadaju turiste, gdje profesori strepe od svojih učenika i njihovih PTSP roditelja, gologlavi motoristi voze jednako gologlavu djecu, gdje u prometu vlada pravo jačega, u sudstvu opasnijega, u zdravstvu imućnijega, a u javnom životu glasnijega, gdje se javno se i s ponosom ističu fašističke insignije, gdje se javna imovina krčmi kako bi se namirilo nezasitnu crkvenu pijavicu i osiguralo njenu sumnjivu političku podršku, gdje se smanjuje fond nastave matematike, a ujedno u trećem upisnom roku i uz snižene kriterije jedva uspijeva popuniti kvotu studija koji su prije dvadesetak godina bili elitni i imali po pet kandidata na svako ponuđeno mjesto (inženjerski smjerovi matematike i elektronike), gdje možete ubijati, krasti i silovati i dobiti samo na karizmi... dakle takva jedna zemlja može samo skrštenih ruku čekati da se statistički slože veliki brojevi i produciraju ovakvu ili još goru katastrofu. U Hrvatskoj se propisi i zakoni primjenjuju samo kad je sigurno da se neće očepiti kakvu svetu kravu. A svatko od nas može biti sveta krava ako hoće i ako baš nije srpske nacionalnosti – dovoljno je da digne buku i prašinu – opasivanje redenikom uz žongliranje granatama također nije na odmet – među vladajućom političkom klasom toliki je strah od promjene statusa quo (u kojemu im teku med i mlijeko, bez ikakve odgovornosti), da će vam većina gluposti glatko proći, ukoliko naravno njima ne zadrete u pašnjak kakve rogatije krave svetice. Pogledajte sami, kada je zadnji put neko veliko sranje urodilo nekom odgovarajućom kaznom? Pa nije ni čudno da se nesreća dogodilo baš u Dalmaciji, u kojoj su hrvatske apsurdnosti u neprimjenjivanju zakona i propisa još izraženije. Splićani će se sjetiti ratnog veterana koji je pred nekoliko godina džipom jurišao na portu centralne policijske stanice u gradu i šalterske službenice držao kao taoce, da bi umjesto rafala u prsi kao nagradu dobio dozvolu za gradnju kuće u zaštićenom atraktivnom području tik uz more, ili kaštelanskog čelnika HVIDR-e koji se proslavio krađom, nasilništvom i brojnim prekršajima, pa mu nitko ništa ne može. Prijateljice koje rade po srednjim školama kažu mi kako prestaju slati loše učenike na popravne ispite, jer ih njihovi ravnatelji, stručne službe, niti policija ne mogu i ne žele zaštititi od bušenja guma na parkiralištu, anonimnih telefonskih poziva, pa čak ni otvorenih prijetnji. Generalno, kad struka konstatira da su rezultati postignuti na ispitima loši, politika reagira općim snižavanjem obrazovnih kriterija, a time se još i hvali. Pandan tome je imitacija bolonjskog procese na 90% hrvatskih fakulteta, gdje se puno priča, a uglavnom ništa ne mijenja, posebno ne nabolje. Cilj evropskih reformi je veća briga za studenta, veća odgovornost profesora u izvođenju nastave, jasnoća i usporedivost normi – kod nas se sve uglavnom svodi na prilagođavanje rezultata ispita projiciranim kvotama prolaza – što kao rezultat dobivamo inženjere koji ne znaju dobro derivirati i ekonomiste koje muči postotni račun, kao da nikoga ne zabrinjava. O štetama koje će sutra proizvesti mediokriteti u stručnim i znanstvenim zvanjim da ne govorimo, bojim se npr. misliti na operacije koje će izvesti budući kirurg koji je specijalizaciju dobio preko veze nakon studija završenog s prosječnom ocjenom 2.4. Mislite li da je slučajno što su u Splitu novosagrađene zgrade redovito lošije izvedene od onih građenih prije trideset godina? Reći ćete da to nema veze sa strukom, da se radi o malverzacijama građevinskih poduzetnika. Svejedno, u oba slučaja inspekcije ne rade svoj posao, pa se opet vraćamo u začarani krug. Listu nastavite sami. U medijima se ovih se dana međutim razbacuju velikim riječima. Današnja Slobodna Dalmacija prenosi reagiranja obitelji poginulih vatrogasaca: Uoči početka skupa Dinko Stančić, otac poginulog Marka, potpuno slomljen bolom optuživao je Dražena Slavicu, županijskog vatrogasnog zapovjednika: Pokažite mi ga, di je, ubit ću ga! Izlio je 200 litara vode da više mesa stane u helikopter. Uzeli su mi dite od 17 godina — zapomagao je nesretni otac. Rođak pokojnog Marka Stipe Stančić pridružio se optužbama: — Ovo nije bila sudbina, nego ubojstvo! Kriv je Dražen Slavica. Stavio ih je u helikopter bez kapi vode. Dino je ponio 40 litara, a on je naredio da se voda iznese kako bi stalo još troje dice. Na Kornate su išli s jednom bocom Jane koju je Dino kupio. Bacio ih je u kotlinu i za pola ure su izgorili. On gasi požar ljudima, a ne vodom. Njemu su ljudi broj — vikao je Stančić. Jasno je da su obitelji poginulih očajne, ali novine moraju pripaziti koga i kako citiraju. Kao da nam pored očitih gluposti (vatrogascima bi svakako silno pomoglo tih navodnih 200 litara vode) još treba i poziv na linč. Drugi jedan članak opet se neukusno poigrava naslovom "kornatski mučenici"! A što na sve to kažu naši političari. — Dok je u ratu gubitak života imao cijenu očuvanja slobode i života drugih, sada su životi izgubljeni u bespotrebnoj avanturi, jer ništa nije vrednije od ljudskog života, pa ni najvrednija materijalna dobra, a kamoli trava — palamudi predsjednik Mesić. Ali najveći biser izrekao je ponovo premijer Sanader, kada je najavio podizanje spomenika stradalima (!), te imenovanje vatrogasnih postrojbi njihovim imenima. Mitomanija i skretanje pažnje. Umjesto da gluposti i propuste sistema imenujemo i ispravimo, trubit će se o žrtvovanju i višim ciljevima. Tako slično nama: brod tone, ali umjesto da legnemo na crpke, radije ćemo upriličiti svečanu komemoraciju. — Kao očevi i majke, kao rođaci i prijatelji, i vi ste dio te zajednice, dio hrvatske vatrogasne obitelji. Zato razumijete i znate, kao što naši vatrogasci znaju, koliko je vatrogastvo težak, odgovoran, ali i častan poziv. Poziv, doista, ne samo posao, niti puka zadaća. Obavljaju ga posebni ljudi. Ljudi koji ne odgovaraju samo na poziv zvona za okupljanje pred akciju, već kao da odgovaraju na neki viši zov. Netko je jednom kazao da je junaštvo povezano s odgovornošću. Naši vatrogasci nikada nisu bježali od odgovornosti i zato je njihovo junaštvo neprijeporno. Moramo u sjeni tragedije naučiti i pouku o ozbiljnosti požara kao ugroze života i materijalnih dobara, pa i nacionalne sigurnosti — naglasio je Sanader. Trubi, Sanaderu, trubi, dovoljno si lukav da znaš kakvu muziku vole tvoje ovce: limenu, a najdraži su im pogrebni marševi. I plotuni, bez toga ne ide – naš narod mnogo voli da puca. U prazno. |
