29.07.2007., nedjelja

Dan D (28)


http://img520.imageshack.us/img520/6135/14112peta08large123842ltz7.jpg


http://img264.imageshack.us/img264/696/14464peta38large123486leq6.jpg


http://img261.imageshack.us/img261/6817/16163petapreg3378123420jz0.jpg

- 09:40 - Komentari (17) - Isprintaj - #

27.07.2007., petak

Namjeri se junak na junaka - bijel rasista na Perković Marka


Uoči svog večerašnjeg splitskog koncerta, opet se oglasio Kralj, intervjuom u jučerašnjoj Slobodnoj Dalmaciji.

Slobodna Dalmacija od 26.07.2007.

Čekam da se usijane glave ohlade

'Priče koje se kao po pravilu pojave uoči nekog mog velikog koncerta s gnušanjem odbijam. Od Sarajeva pa nadalje meni ostaje samo čuđenje zbog ponašanja nekih ljudi.'

Piše: TANJA ŠIMUNDIĆ-BENDIĆ


Uoči velikog koncerta na splitskom Starom placu Marko Perković Thompson opet se našao u centru političkih provokacija, ovoga puta članova društva Stormfront White National, koje putem web-a okuplja oko 114 tisuća pobornika rasističkih, nacističkih i fašističkih ideja iz cijelog svijeta. Na svojim forumskim stranicama oni su Thompsona izdeklarirali kao promotora 'bijelog ponosa', proglašavajući ga hrvatskom nacionalističkom ikonom.

Izabran za žrtvu

Thompson koji se s timom ljudi posljednjih tjedana isključivo posvetio pripremi vrhunskog produkcijsko - scenskog spektakla na Starom placu, takve je stavove nazvao glupošću šačice neimenovanih ljudi, tvrdeći kako je već svima dobro jasno da on apsolutno ne mrzi nikoga, poštuje svakoga i s ljubavlju se odnosi prema svojima.

- Presmiješno! Priče koje se po pravilu pojave pred neki moj veliki koncert s gnušanjem odbijam. Od Sarajeva pa nadalje meni ostaje samo čuđenje zbog ponašanja nekih ljudi i ljubomore pojedinaca koji na ružan i uvredljiv način napadaju i mene i moju publiku. Ja samo pjevam, nemam veze s politikom, i onaj sam koji stoji na pozornici pričajući o ljubavi prema Bogu, domovini i ostalim našim vrednotama. Ali određenim skupinama koje stalno i već dugo među hrvatskim narodom traže fašiste, tako nešto iznimno smeta, prokomentirao je Thompson, smatrajući kako je u cijeloj priči izabran za žrtvu.

Thompson tvrdi i kako ga uporno žele uvući u polemike ljudi koji ga otvoreno nazivaju ustašom, na što on, veli, uzvraća tek šutnjom i svojom pjesmom. Sve takve objede čavoglavski pjevač drži za primitivne i glupe, navodeći da u polemike ne želi ulaziti. Svoje poštovanje prema vjernoj publici, kaže, otvoreno će pokazati na splitskom koncertu za kojim posljednjih tjedana vlada veliki interes. Stari plac, navodi Thompson, ponudit će vrhunsku glazbenu poslasticu u kojoj neće nedostajati ni poznatih gostiju.

Live album iz Splita

Scenografiju na Starom placu potpisuje Ivica Propadalo/Jakov PRKIĆ/CROPIX- Starom placu smo posvetili ogromnu pažnju, imat ćemo vrhunsku scenografiju i tehniku, na svemu tome radi i maksimirska ekipa, i očekujemo uistinu spektakl. Zagrebački koncert je zaokružen s DVD-om, a splitski će dobiti svoj live album. Ljudi zovu sa svih strana, ugostit ćemo brojne poznate sportaše, veterane Hajduka, glazbenike i političare, Torcida će nas primiti u svojim prostorijama... Split je moj grad i želio sam mu darovati dobru priču, a njega sam izabrao i za završetak koncertne turneje, kao točku na i, koja će se okruniti poljudskim spektaklom u ljeto naredne godine - najavljuje Thompson.

Scenografiju na Starom placu potpisao je, kao i u zagrebačkom slučaju, Ivica Propadalo, uz centralno guvno bit će tu i tri pomoćne pozornice i pet videozidova. No to je tek uvertira za poljudski happening, nastavak priče koja je na istom mjestu 2002. godine označila svojevrsnu prekretnicu u Thompsonovoj glazbenoj karijeri.
- Ponovit ću takav happening, a do njega me čeka još 120 koncerata diljem Hrvatske, BiH i svijeta. Zovu nas sa svih strana, čak iz južne Afrike i Amerike. Čeka nas uistinu puno posla - kaže Thompson koji se nada da će nastupiti i pred sarajevskom publikom čekajući trenutak, kako veli, da se usijane glave ohlade, a demokracija nađe svoje mjesto.

Zuroff vrijeđa mene i Tuđmana

Dr. Efraim Zuroff, direktor Centra Simona Wiesenthala, tražio je u svojem otvorenom pismu korigiranje Vaših stavova...
— Samo su domoljublje i hrvatstvo moj stav. On me proziva na drzak i bezobrazan način. Nitko mene neće učiti što je dobro za moju zemlju, to najbolje znaju oni koji u njoj žive i koji su je stvarali. Svojim izjavama on vrijeđa mene i moju publiku. Posebno mi smeta što na neprihvatljiv način govori o predsjedniku Tuđmanu.
Ustaško znakovlje na Vašim koncertima?
— Ja sam pjevač, neka na to odgovor daju sociolozi. Po mojem mišljenju, ti mladi ljudi izražavaju bunt protiv nečega.
Pozdrav "Za Dom spremni"...?
— ... početak je pjesme, uzvik koji 17 godina nikome nije smetao. Ma koji fašistički pozdrav, to je stari domoljubni poklik.



Ma čuj našeg žrtvenog jarca - provociraju ga, kao, Stormfrontovi bijeli rasisti, povezujući ga s fašizmom.



Kliknemo li, međutim na Stormfrontove stranice

prvi klik

drugi klik

naći ćemo samo tinejdžersko oduševljenje Thompsonovim likom i djelom, tako prisutno i na drugim brojnim fanovskim stranicama toga pjevača. Štoviše, klinci se služe istom retorikom kao i njihov idol, pa pišu: "bilo bi dobro napraviti thread na eng. posvecen thompsonu i njegovu radu. napisati sve od samoga pocetka (sto je bio prije rata, kako je dobi nadimak, kako ga godinama gaze strane i domace novine....)", citiraju Nikolu Šubića Zrinskog, kače Tuđmanove slike i groze se Zuroffu - što je u glavnim crtama i on sam ispoljio u svom intervjuu.



Sad, neću trošiti riječi o nivou naše omladine - prolistajte sami i sami se nervirajte - koliko je tu neznanja, predrasuda i elementarne nepismenosti - ali u jednome im čovjek treba odati priznanje: oni zaista zastupaju ono u što vjeruju (koliko god to musavo i zatucano bilo). Za razliku od šupka Thompsona, koji isto misli, ali nema muda to otvoreno kazati - i onda se odriče te jadne djece čijoj gluposti i sam doprinosi. Kad bi on bio išta više od pompoznog anusa, umjesto da veliča oružje i prijeti "izdajnicima", trebao bi pozvati svoju mladu publiku da na najbolji način pomogne svoju domovinu Hrvatsku - tako što će se iškolovati u sposobne i odgovorne ljude i vlastitim radom učiniti od nje dobro mjesto za život. On je međutim skučen u svoje sitnoprofiterske obzore i to mu ne pada na pamet - kako će na rad pozivati netko tko nema dana pošteno odrađenog radnog staža? Umjesto toga, lovi u mutnom oko nogu svojih gazda - Sanadera, Primorca i drugih, koji ga toleriraju u zamjenu za onu imitaciju patriotizma koju širi, i koja poput kiseline nagriza sve prave vrijednosti našeg društva. Zanimljivo, tek kad se suočim s primjerima ovakvih gadova, s užasom shvatim koliki sam patriot i populist - a da nisam čak ni nacionalist - valjda upravo zbog toga.

A Split je učvrstio svoju kandidaturu u prestižni lanac fascist - friendly gradova svijeta. Nadajmo se da će turisti iz drugih bratskih fascist - friendly zemalja i gradova uočiti njegove prednosti i pokloniti mu pažnju koju zaslužuje.
- 21:59 - Komentari (56) - Isprintaj - #

Oružano bratstvo (2)


Sequel zadnjeg posta pišem tek da naglasim što me u čitavoj priči najviše raspizdi. Mislim, boli mene klinac za svetost i čistoću domovinskih i inih ratova, svi znamo da je ovaj zadnji bio ustvari pljačkaški pohod na susjedov frižider i videorekorder (za sitne kriminalce), te stanove, firme i privilegije (za one malo krupnije), te da je svaka druga politička ili ekonomska posljedica tog rata (stvaranje koliko - toliko slobodne i demokratske Republike Hrvatske recimo) tek usputna, nešto što "elite" koje nama upravljaju u zadnjih 15 - 20 godina vjerojatno smatraju kolateralnom štetom. Što očitije to biva, to oni više pušu obraze i podižući domoljubnu prašinu pokušavaju produžiti najsjajniju sezonu svojih inače prosječnih života, sezonu kojoj se napokon nazire kraj.

Dakle, baš me briga što su hrvatski i srpski bojovnici udruživali snage kadgod bi im se posrećilo da naguze slabijeg. Principijelnost nije nešto što bi se očekivalo od čelnika i časnika tzv. Herceg Bosne išta više od njihovih pandana iz tzv. Republike Srpske, kao ni od njihovih gazdi u "matičnim" zemljama.

Mene jebe sitnica koja se provlači zadnjim rečenicama teksta, naime, činjenica da nekakvi Firge i Čurtići, likovi za koje se osnovano sumnja da su počinili ratne zločine žive među nama u Hrvatskoj i Splitu, piju kavu na susjednom štekatu, voze se liftom s našom djecom, da je te ljude netko sakrio među nas kako bi zaštitio sebe. A većini nas građana Hrvatske, koji smo također bili žrtve - obmane, rata, privatizacije, krađe, you name it - je itekako u interesu da istina izađe na vidjelo, koliko god neugodna bila, jer izgleda da će nas tek smrad natjerati da temeljito pometemo svoje dvorište. I natjeramo naše pravosuđe da se konačno pozabavi tim, a i drugim likovima s iste živopisne scene.

Ako mi ne vjerujete, pročitajte članak iz Slobodne iz kojega svakome jasno sviće koliko je tzv. Domovinski rat bio kaljav i krvav. Svakome, osim onima koji i dalje odbijaju otvoriti oči. Neki od tih za svoje su žmirenje barem dobro plaćeni. A kakvo je vaše opravdanje?
- 09:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.07.2007., četvrtak

Oružano bratstvo


BH Dani od 20.07.2007.

Ratni zločini: Ni 14 godina nakon pokolja u Han Ploči, Tulicama i Grahovcima niko nije odgovarao

Zločin gurnut ispod tepiha


Piše: Eldin Hadžović

Sud BiH je drugog februara 2007. potvrdio optužnicu protiv Zdravka Mihaljevića, koja ga tereti da je, kao komandant jedinice HVO-a, učestvovao u progonu, ubistvima i mučenju Bošnjaka na teritoriji općine Kiseljak. No, optužnica obuhvata samo osam ubistava, a na ovom prostoru je 76 osoba nestalo bez traga. Njihova će sudbina, kako sada stvari stoje, ostati nerasvijetljena. Dani donose ispovijest jednog od preživjelih i rekonstruiraju posljednja tri dana napada na ova kiseljačka sela

"Kad su pale Tulice, ostali smo samo mi u Han Ploči. Snage HVO-a su nas napale dva dana kasnije, 12. juna 1993. Tada sam imao 21 godinu i bio sam pripadnik Armije BiH. Han Ploču je branila jedinica u sastavu 12. brdske brigade koja je brojala oko stotinjak ljudi. U selu je bilo i dosta civila. Bili smo u okruženju, nije nam bilo spasa", počinje svoju priču Elvir K. Pristao ju je ispričati uz uvjet anonimnosti jer "više nikom ništa ne vjeruje". "Moja izjava postoji u tužiteljstvu, više puta sam je ponovio, ali sam u međuvremenu shvatio da mi to može donijeti više nevolja nego koristi", kaže Elvir. Njegova priča je fascinantna: uspio je izbjeći strijeljanje, a zatim i sigurnu smrt, nakon što je pretrčao preko dva minska polja. Niko mu kasnije neće vjerovati šta je preživio.

Koordinirani napad

Elvir priča: "Srbi su već bili uzeli Ilidžu i selo Buhotinu, koje je od nas udaljeno oko 500 metara. Sa svih drugih strana smo bili okruženi hrvatskim snagama. Organizirali smo noćne straže. Bilo nas je malo, nismo se mogli ni nadati nekim operacijama. Sjedili smo i čekali. Nismo imali nikakvih kontakata sa Armijom BiH."

Dok govori, Elvir u bilježnicu crta mapu terena. Han Ploča se nalazi na samoj tromeđi općina Visoko, Ilidža i Kiseljak. Kroz naselje prolazi asfaltni put, a na uzvisinama iznad su još četiri sela: Buhotina i Tulice prema Ilidži, te Grahovci i Brnjaci prema Kiseljaku.

Selo Tulice se vidi iz Han Ploče. Hrvati su ga zauzeli 12. juna. Kog su tu ubili, ubili su. Zarobljene su potrpali na kamione i putem kroz naše selo odveli prema Kiseljaku. Mi ih nismo dirali, čuvali smo liniju iznad sela. Toga dana, pred sami mrak, pada osam haubičkih granata sa četničke strane, ali se do jutra više ništa nije dešavalo. Ujutru je počelo - Srbi su napali sa svoje strane, a Hrvati su napali iz pravca brda Lepenice i sela Brnjaci. Napad je bio koordiniran: počelo je oko osam ujutru, i Hrvati i Srbi granatiraju istovremeno. Predvečer, oko sedam, vidim - vec je HVO ušao u Grahovce, koji su iznad nas i već su zapalili nekoliko kuća. Mi smo se povlačili, nismo se mogli braniti, bili smo naoružani lakim naoružanjem i jednim neispravnim minobacačem."

Snage Armije BiH, koje su bile zatočene u selu, već su bile razbijene i povlačile su se prema putu, opasno blizu položajima VRS-a. "Nije to bila neka veleodbrana, da budemo načisto", kaže Elvir. "Svako je gledao da spasi svoju glavu. Čekali smo noć da se probamo probiti kroz neprijateljske linije. Uspio sam se sa još jednim drugom skloniti u jednu vikendicu. U selu su ostali otac, mati i nepokretna nena. Nisam znao šta se dešava sa njima."

Tog dana je iz pravca Ilidže dovezen i tenk VRS-a, koji je s puta cijeli dan zasipao vatrom Han Ploču i Grahovce, bukvalno pružajući podršku HVO-u, koji je sa svoje strane već ušao u gornji dio sela, hapseći svakoga koga su zatekli. Veliki broj zarobljenih je prebačen kamionima u Kiseljak gdje ih je čekala Komisija za razmjene kojom je rukovodio Ivo Miro Jović, bivši član Predsjedništva BiH. "Iz vikendice u kojoj sam se krio gledao sam kako iz moje kuće odvode oca i mater. Mater su prvu uhapsili i odveli u Kiseljak, a tada su ušli u kuću gdje su bili otac, nena i nekoliko rođaka i komšija."

Elvir se skoro sedam dana uspješno krio, no, napokon je zarobljen. Doveden je pred svoju kuću gdje je najprije premlaćen. "Ispitivali su me gdje su nam pare, gdje mi je otac, gdje je oružje, ali to je ispitivanje bilo tek reda radi, čini mi se. U našem autu sam na sjedištu vidio očeve dokumente, sve mi je odmah bilo jasno. Znao sam da su ga ubili. Njegovo tijelo smo našli 1998. u grobnici u kojoj su bila još dva tijela."

Zločin bez kazne

Prema Elvirovom svjedočenju, dvojica bojovnika s maskama na glavama poveli su ga na strijeljanje. Vozili su se putem prema Kiseljaku u njegovom autu. Bilo je tek prošlo podne. Elvir priča: "Zaustavili su auto na jednom mjestu gdje su bile dvije kuce ili štale, tik uz put. Izveli su me iz auta. Jedan je pozadi čuvao stražu, a drugi mi je samo rekao da stanem uza zid. Dotad sam mislio da i mene vode na razmjenu, ali mi je tada postalo jasno da sam došao na kraj puta. Prislonio mi je pušku uz tijelo. Već sam vidio smrt pred očima, ni sam ne znam kako se sve desilo - čim mi je rekao da stanem uza zid, uspio sam ga udariti šakom u glavu. On je od udarca pao, a ja sam se dao u bijeg. Trčao sam toliko brzo da su mi vec nakon prvih pedeset metara spale patike s nogu. Čuo sam kako viču za mnom, a onda su zapucali. Čuo sam metke kako fijuču oko glave, vidio sam kako rove zemlju pod nogama, ali me ni jedan nije pogodio. Kao bez duše sam se dokopao nekog žbunja. Razmišljao sam - ako krenem asfaltom, vidjet će me, još je dan. Odlučio sam da okrenem na drugu stranu, prema Visokom, prema položajima koje je držala Armija BiH. Tek kad sam kasnije objašnjavao kuda sam prošao, niko mi nije vjerovao. Nisam ni znao da sam prošao kroz dva minska polja!"

No, nisu svi zarobljeni bili Elvirove sreće. Prema podacima Komisije za traženje nestalih BiH, na prostoru Han Ploče, Grahovaca i Tulica nestalo je ukupno 76 osoba. Amor Mašović, predsjednik te komisije, objašnjava: "U proteklih nekoliko godina smo na lokalitetu Han Ploče ekshumirali i identificirali 42 tijela. Trideset i četvero još uvijek vodimo kao nestale."

Svima jednako nepravde

Emina J. traži svoga djeda koji je nestao na prostoru iste općine. "Sramota je da još uvijek tijela nisu pronađena, ni 14 godina nakon zločina. Ali, još je veća sramota da za taj zločin niko nije odgovarao", kaže Emina. To je tačno. Dominik Ilijašević Como je bio optužen kao zapovjednik Maturica, jedinice koja je počinila ovaj stravični zločin na teritoriji Kiseljaka, ali je u posljednjem času oslobođen četiri tačke optužnice koje su ga teretile za Tulice i Grahovce. Oslobođen je i dijela optužnice koji ga je teretio za silovanje Bošnjakinja u Stupnom dolu.

Pred Sudom BiH se trenutno vodi postupak protiv Zdravka Mihaljevića, koji je optužen da je, kao "pripadnik II bojne brigade HVO-a Ban Josip Jelačić iz Kiseljaka i kao komandant jedinice HVO-a za posebne namjene Maturice, učestvovao i pomagao u progonu, ubistvima i mučenju bošnjačkog stanovništva na teritoriji općine Kiseljak". No, ni njega optužnica ne tereti za sva ubistva na području Han Ploče, već se navodi da je "optuženi 12. juna 1993. učestvovao u napadu i uništenju sela Tulice".

Optužnica dalje navodi da je optuženi, po zauzimanju sela, ubio jednu osobu, da je nakon zauzimanja sela naredio razdvajanje muškaraca od žena, te da je sa još nekoliko vojnika naredio grupi od više od 30 muškaraca da krenu u pravcu mjesnog groblja, gdje je ubio još sedam osoba. U Tužiteljstvu BiH su nam potvrdili da postoji još jedan predmet, ali da u cilju istrage ne mogu pružiti više informacija. "Provodi se istraga protiv više osoba. Problem je u tome što nam je većina njih nedostupna. Mi radimo, ne sjedimo skrštenih ruku. Jeste prošlo 14 godina, ali ima predmeta koji i duže čekaju, svima je jednako", zvanično je, na upit Dana, saopćeno iz Tužiteljstva BiH.

Sve žrtve zločina koje cekaju na pravdu, dobile su podjednaku porciju nepravde. U javnosti se odavno spekulira sa imenima još dvojice bojovnika koji bi mogli biti odgovorni za zločine u Kiseljaku - Erminom Čurtićem i Miroslavom Anićem Firgom. Potonji se, prema dostupnim informacijama, krije u Splitu. Tačnije, slobodno se kreće.

- 09:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.07.2007., utorak

Hemonwood (7)


BH Dani od 20.07.2007.

Hemonwood

Počinioci historije


Piše: Aleksandar Hemon



Polovinom 2002, manje od godinu dana prije invazije Iraka, novinar New York Timesa Ron Suskind našao se sa "višim savjetnikom" (senior adviser) predsjednika Busha. Taj savjetnik nikad nije bio javno identifikovan, ali se smatra da je u pitanju bio Karl Rove, Bushov ideolog i došupnik, kojeg on od milja zove "Mozak". U svakom slučaju, savjetnik - došupnik je Suskindu rekao nešto što, smatra Suskind, izražava samu srž Bushovog režima. Prvo mu je rekao da on (Suskind) pripada "onome što mi zovemo društvom ukorijenjenim u stvarnosti (reality-based community)." Po savjetniku - došupniku, to društvo se sastoji od ljudi koji "vjeruju da rješenja proizlaze iz (njihovog) prosuđivanja prepoznatljive stvarnosti." Suskind je promrmljao nešto o empirizmu i idejama prosvjetiteljstva, ali ga je savjetnik - došupnik prekinuo i rekao: "Svijet tako više ne funkcioniše… Mi smo sad imperija i kad nešto učinimo, stvaramo svoju vlastitu stvarnost. I dok vi proučavate - ili prosuđujete, ako hoćete - mi ćemo učiniti nešto drugo, stvarajući druge, nove stvarnosti, koje vi isto tako možete proučavati, i tako će se sve na kraju odrediti. Mi činimo historiju… a vama, svima vama, ostat će da proučavate ono što mi učinimo."

Dajmo mozgu nekoliko trenutaka da spozna radikalnost ove ideološko - filozofske pozicije i sve njene prošle i buduće implikacije i posljedice.

Irak, recimo: nepostojeća sredstva masovnog uništenja postala su, nekako, stvarna (i jesu još uvijek za značajan broj Amerikanaca), kao što je postala stvarna i fantastična veza između Sadama i Bin Ladina. I nekoliko godina kasnije: nepatvoreni fijasko u Iraku koji se predstavlja kao napredak iračkog naroda prema demokratiji i slobodnom tržištu, eskadroni smrti koji nose uniforme iračke armije, konstantna katastrofa koja košta deset milijardi dolara mjesečno i pričinjava se kao serija promjena u američkoj vojnoj strategiji. Nedavni izvještaj o stanju u Iraku ima dodira sa onim što "društvo ukorijenjeno u stvarnosti" zove stvarnošću samo utoliko što činjenice, stvarnost, žive ljude upotrebljava kao topovsko meso za stvaranje nove stvarnosti u kojoj je dosadašnji odron u Iraku tek "neujednačeno uspješan", ali svejednako na putu prema potpunom trijumfu.

Ili da uzmemo sistematsko mučenje u američkim kazamatima. Strahotne slike iz Abu Ghraiba su zatalasale površinu moralne bare - neki su se bunili, malo pisali, bilo je razblaženih, beznačajnih rezolucija u kongresu - ali se ništa nije promijenilo, svi su se lažni odrazi nove stvarnosti zadržali na istoj površini, štaviše, umnožili su se. Tako televizijska serija "24" konstantno ponavlja scenario koji je u glavama kako mnogih savjetnika - došupnika tako i poštenih Amerikanaca osnova za ideologiju mučenja: dobri američki momci moraju da prevaziđu svoje skrupule i do mile volje izmuče brkatog teroristu kako bi im priznao gdje će neka bomba da eksplodira ili kad će da pucaju na poštenog predsjednika. A ima i čitav vrlo uspješni podžanr filmova strave i užasa, znan kao "pornografija mučenja" (torture porn), u kojim se ne dešava ništa osim što je neki lik zatočen u nekom podrumu ili hotelu gdje ga/ju nepoznata lica podvrgavaju stravičnim mentalnim i fizičkim užasima. Stvarnost u kojoj je mučenje ljudski i moralno neprihvatljivo, štaviše nezakonito, transformisana je tako da je mučenje postalo dio nove svakodnevnice. Ja je evo sad budalasto proučavam i prosuđujem.

Ili Laura Bush koja kaže da, zbog Iraka, "niko ne pati više od predsjednika i mene". Dobra Laura (s kojom sam se ja jednom u snu pofatao) živi u stvarnosti u kojoj sabrane muke miliona ljudskih bića nisu ni blizu njene supružne sekiracije.

Ili izjava Michaela Chertoffa, žgoljavog idiota na čelu Domovinske sigurnosti (Homeland Security), da iako nema nikakvih informacija o mogućnosti terorističkih napada, "u stomaku osjeća" (gut feeling) da bi se ovog ljeta moglo nešto desiti. Što će reći da bi nam se stvarnost mogla uskoro promijeniti zbog stomačnih problema spomenutog slabohranog idiota.

Ili nevjerovatna popularnost tzv. stvarnosne TV (reality TV), režiranih programa kao što su Big Brother, koji se prave da su stvarni i koji su simptom potrebe za nepatvorenom, prepoznatljivom, stvarnošću, koja nam stalno izmiče.

Ili odluka federalnog suda u Cincinnatiju u vezi sa tužbom grupe građana koja dovodi u pitanje pravo američke vlade da - u vječnom ratu protiv terora - bez naloga i tajno prisluškuju Amerikance. Sud je presudio da tužba nema osnove, pošto građani ne mogu dokazati da ih se tajno prisluškuje, a to ne mogu dokazati pošto je prisluškivanje tajno. Drugim riječima, tužba protiv tajnog prisluškivanja imala bi osnove da je tajno prisluškivanje javno, što nije, pošto je tajno. Pisac u meni ne može a da ne uzdahne od uzbuđenja zbog savršeno kafkijanske logike u odluci suda - koliko naredne hefte ću opet čitati Kafkin proročanski Proces, u nadi da će nova stvarnost koju mi servira američka ideologija biti malo jasnija.

Da mi je ovo prvi put da vidim kako ideologija agresivno, fanatično mijenja stvarnost, možda bi mi to sve bilo, iz spisateljskih pobuda, vrlo zanimljivo. Ali meni je poznat taj ontološko - epistemološki pristup, znani su mi ljudi koji su vjerovali da ako se stvarnost i nesretnici koji u istoj žive i preživljavaju ne uklapaju u vizije onih koji čine historiju, utoliko gore po stvarnost. Sve totalitarno-autoritativne ideologije i oni koji su na njihovim osnovama činili historiju (Hitler, Staljin, Milošević itd.) aktivno su i krvavo transformisali ono što je "društvo ukorijenjeno u stvarnosti" prepoznavalo kao realnost sopstvenog postojanja. Ideologija po definiciji pretvara nestvarne odnose u stvarne, a najradikalnije se ideologije - ili barem one koje čine najviše zla - upiru da ta pretvorba bude potpuna i nepovratna. Svi koji stoje na putu te pretvorbe potrošne su budale koje u najboljem slučaju mogu, ako prežive, sebi i drugima opisivati, proučavati i prosuđivati ono što se desilo.

Amerika je danas doslovno fantastična. Ovdje naivni pisac može dosta naučiti o načinima izgradnje stvarnosti. Čudesno je gledati kolektivnu nestvarnost koja mnogima izgleda neupitno stvarna, pošto je naizgled jedina moguća. Čudesno je biti pripadnik "društva ukorijenjenog u stvarnosti" i znati da ti neko u ovom trenutku čupa korijene. Problem je, međutim, konstantni osjećaj - koji sam donio iz Bosne - da ja, kao pojedinac, ne činim ni stvarnost ni historiju, osjećaj da je moj život tek fusnota u fantazijama drugih, moćnijih. Sve što mi ostaje, kao piscu i čovjeku, je da uzaludno proučavam i prosuđujem ruševine stvarnosti koje iza sebe ostavljaju mesijanski počinioci historije.


- 20:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.07.2007., utorak

Sisyphus ascending





Znate kako se ono u malim mjestima po Dalmaciji više ljudi katkad zove istim imenom i prezimenom? Zamislite sada i da ista imena imaju i njihovi preci. Zamislite kakve posljedice to može imati npr. u zemljišnim knjigama tih malih mjesta, u kojima se uz ime vlasnika nije vodila adresa ili nedajbože nekakav JMBG. Na primjer, u Kaštelima.

Zamislite zatim dva čovjeka koji se zovu mosor2 Vicko. Jedan je moj pradjed, drugi dalji rođak. Očevi se obojici zovu mosor2 Lovre. Sinovi im se također isto zovu - mosor2 Ivan. A jebi ga, događa se.

Zamislite zatim da su svi ti ljudi s vremenom pomrli, a da su iza smrti onog mosor2 Vicka koji nije bio moj pradjed, njegovi potomci zabunom u ostavinskoj raspravi sebi uknjižili komad zemlje u vlasništvu mog (pokojniku istoimenog) pradjeda. Tko radi, taj i griješi, kažu. Ovo nije priča o bespućima hrvatske sudske zbiljnosti, pa neću o višegodišnjem sudskom zajebavanju koje su moji prošli da bi rečenu zemlju vratili u posjed - srećom su nasljednici pokojnika bili pošteni i pogrešku priznali, inače bi zajebancija još trajala.

Zajebancija je međutim okončana prije valjda godinu dana pravomoćnom presudom. Ovo je priča o radu Porezne uprave, ispostava Kaštela.


08.05.2007.

Glas s telefona: Dobar dan, gospodin mosor2?
Ja: Izvolite?
Glas: Ovdje Š. iz Porezne uprave, ispostava Kaštela, u vezi čestice **** - zovem radi procjene - možete li danas u 14:00?
Ja: ???
Glas: Čestica koju ste dobili pravomoćnom presudom ***** - u vezi procjene poreza.
Ja: Ali radilo se o zemljištu koje je naše od starine - još od mog pradjeda, ali je greškom prije par godina krivo uknjiženo i sad je ta greška ispravljena.
Glas: Ne znam, gospodine, meni ovako piše, odgovara li vam danas u 14:00 na čestici?
Ja: Zapravo ne, radim.
Glas: A sutra ili prekosutra?
Ja: Pa dobro, prekosutra je četvrtak, pa ću moći izaći, a kad?
Glas: Svratite do Porezne u Sućurac iza 13:00, pa ćemo otići na zemlju obaviti procjenu.


10.05.2007.

I tako sam se prekosutra u radno vrijeme odvezao do Porezne. Ispostavilo se da nije potrebno vršiti uviđaj - dali su mi na potpis nekakvu papirnatu procjenu, a ja sam u za to predviđenu rubriku upisao kako i zašto smatram da bih trebao biti oslobođen poreza. Ponudio sam im i sudsko rješenje, ali se ispostavilo da ga već imaju. Pa sam se interesirao - što dalje, i trebam li još što priložiti - ljubazno su odgovorili da je to sve što se njih tiče, a predmet će rješavati gđa Jela I., koje trenutno nema i neće je biti dva tjedna. Neslužbeno sam saznao da gospođa ženi sina, pa je uzela dopust ili bolovanje.


30.05.2007.

Pričekao sam dva tjedna i u idućem terminu kad sam mogao od posla ponovo svratio do Porezne da upoznam gđu Jelu. Izložio sam joj predmet, pa me uputila da u Zemljišniku kopiram povijest Z.K. uloška. Pohvalio sam slike mlade i mladoženje koje su se kao slideshow vrtile na screensaveru.

Sad, morate znati jednu stvar vezanu za moj posao - ne trebam lupati karticu, ali u dane kad ima posla, moram ga odraditi do kraja. Od svih dana u tjednu, nešto ranije mogu izaći četvrtkom i petkom - a tko mi je kriv što kaštelanski Zemljišnik sa strankama uopće ne radi petkom (ni srijedom, ako koga zanima), a idući četvrtak je bio praznik. Potrudio sam se gospođu Jelu upoznati s tim činjenicama.


14.06.2007.

Izletio sam poput rakete s posla oko podne i riskantnom vožnjom uspio do 13 sati (vremena kad zatvaraju i Zemljišnik i Porezna u Kaštelima) stići i uteći, krknuti 40 kn takse, te doći do povijesti uloška i gđe Jele:

Ja: Puf - pant, dobar dan - oprostite što ovako na kraju radnog vremena upadam - donio sam one dokumente.
Gđa Jela: A, dobro, dobro. Ja ću ih staviti u vaš predmet, samo sad mi je doma.
Ja: Aha, a recite, mogu li vam se javiti da vidim ako još što treba?
Gđa Jela: A možete - evo vam broj.
Ja: U redu - onda, da vam se javim kroz idući tjedan?
Gđa Jela: Dobro, ali nije hitno.
Ja: Hvala.


20.06.2007.

Ja (telefonski): Dobar dan, gđa Jela? Ovdje mosor2.
Glas: Je, izvolite.
Ja: Recite, jeste li pogledali onaj predmet - je li sad sve u redu?
Glas: A znate, taj vam je predmet riješen, rješenje je na pošti.
Ja: Super - tako brzo.
Glas: Je, ali riješeno je da morate platiti porez.
Ja: ???!!
Glas: A znate, kako sam ja bila odsutna, moji su kolege radili umjesto mene, pa se skupilo dosta predmeta za potpis dok sam se vratila, a ja nisam gledala, pa sam potpisala i njega.
Ja: Pa šta sad?
Glas: Trebali biste se žaliti. Donesite molbu i 50 kn takse, pa ću ja priložiti onu vašu povijest uloška.


21.06.2007.

Opet četvrtak, jasno, i evo mene s molbom i taksom: mislim si, nekako bi pravo bilo da ne moram baš ja platiti i tu taksu, ali pravim se fin pa šutim. I ti jadni Finci, uvijek ih izjebu. Gđa Jela dobrostivo mi dozvoljava da je ponovo nazovem.


23.06.2007.

Stiže najavljeno rješenje o porezu. Traže love koliko ne zaradim u dvije i po godine dana. Plati u roku od 15 dana, ili se žali u roku od 30. Zatezne kamate 15%. Odlučujem ići u zatvor, ako se žalba izjalovi. Jebote, Šešelj će izaći prije mene.


16.07.2007.

Ja (telefonski): Dobar dan, je li gospođa Jela I.?
Glas s druge strane: Je, izvolite?
Ja: Ovdje mosor2, sjećate se, vezano za onu žalbu?
Glas: Je, je, sjećam se, nije vam to još riješeno, dobit ćete rješenje, kad bude.
Ja: Dobro, ali recite, je li sad sve u redu - hoće li biti pozitivno riješeno, i treba li još nešto?
Glas: A ne znam vam ja to, nisam to još ni pogledala.
Ja: Pa, kad da vam se javim?
Glas: Ne trebate, ja ću se javiti vama.
Ja: Imate broj?
Glas: Imam, imam.


I onda kažu: Hitrorez. S ovakvom državnom upravom i službama, to više liči na Hitrozez.


- 09:12 - Komentari (10) - Isprintaj - #

11.07.2007., srijeda

U dugom bijelom holu, pa na mala vrata





Poznate mi kažu: "faco!" I: "baš si pravi". I još: "onaj moj to ne bi ni u ludilu, ni da ga molim." Jedan rođak mi je, nekako u neprilici, rekao: "ne znan bi li ja to moga, ja sam nekako više tradicionalnih nazora." A bez veze - radi se o tome da sam prisustvovao porodu vlastitog djeteta u svojstvu pratioca.

Odnedavno je i splitsko rodilište uvelo tu mogućnost - za supružnike, ali i mame, sestre i druge bližnje buduće mame. Ukoliko želite u rađaoni nazočiti porodu trebate samo skupa s vašom trudnicom odslušati dvotjedni tečaj u organizaciji splitskog KBC "Firule" po cijeni od 400 kn.

Lako je zamisliti korist od tate na porodu. Time dobiva aktivniju ulogu u dolasku djeteta na svijet, prima nove odgovornosti i zasluge i stiče bolji uvid, što ga još više povezuje sa majkom i djetetom. Može pomoći i u satima koji prethode porodu - tada su rodilje uglavnom prepuštene same sebi - tek povremeno ih netko obiđe. A dobro dođe i ako rodilja poželi nekoga ugristi ili zviznuti. Doduše, dolje kod nas postoji i stanovita računica: zato što je splitska neonatologija potkapacitirana, barem dok se ne dovrši nova zgrada rodilišta, rodilje u pratnji, ukoliko je ikako moguće, u rađaoni dobivaju bolje/nove boksove - investicija u tečaj doživljava se kao neformalna rezervacija.

Kako bilo, tečajevi su dobro posjećeni, mjesečno ih završi više od stotinu parova, što valjda znači da se nešto mijenja i u tradicionalnim nazorima Dalmoša. Česta je komična percepcija trudnice koja na stolu junački tiska - dok se medicinska ekipa bavi onesviještenim tatom. Izgleda da u stvarnosti baš i nije tako - u ovo godinu i nešto više otkako je program startao ni jednom tati nije pozlilo - liječnici kažu da je glavni problem s njima što u rađaoni pokušavaju preuzeti kontrolu.

A kakvi su moji dojmovi s poroda? Pa, drago mi je što sam bio, iako to nije bilo na moju inicijativu. Poslužio sam svrsi i naučio nešto novo. Neću tvrditi da mi je to iskustvo promijenilo život. Neću ulaziti u poetska pretjerivanja poput nekih euforičnih tata. "Za tako nešto trebalo bi ipak imati dušu", poentira moja prija Maja, što je troje donijela na svijet. Ali, ona me ipak zajebaje.



- 09:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

05.07.2007., četvrtak

Daddy cool






Ispričavam se svima zbog nejavljanja i neodgovaranja. Razlog je opravdan - u međuvremenu sam opet postao tata. Mama i beba su stigle kući i sve je u redu. To jest, bilo je u redu nekoliko dana, sve dok juče nisam pokupio nekakvu prehladu, i to kompletan aranžman, sa kašljanjem, kihanjem, šmrcanjem i glavoboljom - vjerojatno na poslu, sa svim onim klimama. I sad od mene nema puno koristi - vršim doduše nabavke i sitne poslove, ali sam inače u izolaciji, da koga ne zarazim. Dobrovoljno sam se čak izagnao u dnevni boravak, na kauč.

To je razlog što gornja slika nije autentična, nego popabirčena s interneta. I ne, to nije bila unaprijed smišljena taktika da izbjegnem cjelonoćna dizanja i slične obaveze.
- 14:23 - Komentari (13) - Isprintaj - #

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2021 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Srpanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (3)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (4)
Listopad 2009 (10)

Komentari On/Off

Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...

O meni i vama oko mene.


mosorov blog-brojač

blog counter
seedbox vpn norway

1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.