Mosor2

Slobodna Dalmacija od 26.07.2007.

Čekam da se usijane glave ohlade

'Priče koje se kao po pravilu pojave uoči nekog mog velikog koncerta s gnušanjem odbijam. Od Sarajeva pa nadalje meni ostaje samo čuđenje zbog ponašanja nekih ljudi.'

Piše: TANJA ŠIMUNDIĆ-BENDIĆ


Uoči velikog koncerta na splitskom Starom placu Marko Perković Thompson opet se našao u centru političkih provokacija, ovoga puta članova društva Stormfront White National, koje putem web-a okuplja oko 114 tisuća pobornika rasističkih, nacističkih i fašističkih ideja iz cijelog svijeta. Na svojim forumskim stranicama oni su Thompsona izdeklarirali kao promotora 'bijelog ponosa', proglašavajući ga hrvatskom nacionalističkom ikonom.

Izabran za žrtvu

Thompson koji se s timom ljudi posljednjih tjedana isključivo posvetio pripremi vrhunskog produkcijsko - scenskog spektakla na Starom placu, takve je stavove nazvao glupošću šačice neimenovanih ljudi, tvrdeći kako je već svima dobro jasno da on apsolutno ne mrzi nikoga, poštuje svakoga i s ljubavlju se odnosi prema svojima.

- Presmiješno! Priče koje se po pravilu pojave pred neki moj veliki koncert s gnušanjem odbijam. Od Sarajeva pa nadalje meni ostaje samo čuđenje zbog ponašanja nekih ljudi i ljubomore pojedinaca koji na ružan i uvredljiv način napadaju i mene i moju publiku. Ja samo pjevam, nemam veze s politikom, i onaj sam koji stoji na pozornici pričajući o ljubavi prema Bogu, domovini i ostalim našim vrednotama. Ali određenim skupinama koje stalno i već dugo među hrvatskim narodom traže fašiste, tako nešto iznimno smeta, prokomentirao je Thompson, smatrajući kako je u cijeloj priči izabran za žrtvu.

Thompson tvrdi i kako ga uporno žele uvući u polemike ljudi koji ga otvoreno nazivaju ustašom, na što on, veli, uzvraća tek šutnjom i svojom pjesmom. Sve takve objede čavoglavski pjevač drži za primitivne i glupe, navodeći da u polemike ne želi ulaziti. Svoje poštovanje prema vjernoj publici, kaže, otvoreno će pokazati na splitskom koncertu za kojim posljednjih tjedana vlada veliki interes. Stari plac, navodi Thompson, ponudit će vrhunsku glazbenu poslasticu u kojoj neće nedostajati ni poznatih gostiju.

Live album iz Splita

Scenografiju na Starom placu potpisuje Ivica Propadalo/Jakov PRKIĆ/CROPIX- Starom placu smo posvetili ogromnu pažnju, imat ćemo vrhunsku scenografiju i tehniku, na svemu tome radi i maksimirska ekipa, i očekujemo uistinu spektakl. Zagrebački koncert je zaokružen s DVD-om, a splitski će dobiti svoj live album. Ljudi zovu sa svih strana, ugostit ćemo brojne poznate sportaše, veterane Hajduka, glazbenike i političare, Torcida će nas primiti u svojim prostorijama... Split je moj grad i želio sam mu darovati dobru priču, a njega sam izabrao i za završetak koncertne turneje, kao točku na i, koja će se okruniti poljudskim spektaklom u ljeto naredne godine - najavljuje Thompson.

Scenografiju na Starom placu potpisao je, kao i u zagrebačkom slučaju, Ivica Propadalo, uz centralno guvno bit će tu i tri pomoćne pozornice i pet videozidova. No to je tek uvertira za poljudski happening, nastavak priče koja je na istom mjestu 2002. godine označila svojevrsnu prekretnicu u Thompsonovoj glazbenoj karijeri.
- Ponovit ću takav happening, a do njega me čeka još 120 koncerata diljem Hrvatske, BiH i svijeta. Zovu nas sa svih strana, čak iz južne Afrike i Amerike. Čeka nas uistinu puno posla - kaže Thompson koji se nada da će nastupiti i pred sarajevskom publikom čekajući trenutak, kako veli, da se usijane glave ohlade, a demokracija nađe svoje mjesto.

Zuroff vrijeđa mene i Tuđmana

Dr. Efraim Zuroff, direktor Centra Simona Wiesenthala, tražio je u svojem otvorenom pismu korigiranje Vaših stavova...
— Samo su domoljublje i hrvatstvo moj stav. On me proziva na drzak i bezobrazan način. Nitko mene neće učiti što je dobro za moju zemlju, to najbolje znaju oni koji u njoj žive i koji su je stvarali. Svojim izjavama on vrijeđa mene i moju publiku. Posebno mi smeta što na neprihvatljiv način govori o predsjedniku Tuđmanu.
Ustaško znakovlje na Vašim koncertima?
— Ja sam pjevač, neka na to odgovor daju sociolozi. Po mojem mišljenju, ti mladi ljudi izražavaju bunt protiv nečega.
Pozdrav "Za Dom spremni"...?
— ... početak je pjesme, uzvik koji 17 godina nikome nije smetao. Ma koji fašistički pozdrav, to je stari domoljubni poklik.

BH Dani od 20.07.2007.

Ratni zločini: Ni 14 godina nakon pokolja u Han Ploči, Tulicama i Grahovcima niko nije odgovarao

Zločin gurnut ispod tepiha


Piše: Eldin Hadžović

Sud BiH je drugog februara 2007. potvrdio optužnicu protiv Zdravka Mihaljevića, koja ga tereti da je, kao komandant jedinice HVO-a, učestvovao u progonu, ubistvima i mučenju Bošnjaka na teritoriji općine Kiseljak. No, optužnica obuhvata samo osam ubistava, a na ovom prostoru je 76 osoba nestalo bez traga. Njihova će sudbina, kako sada stvari stoje, ostati nerasvijetljena. Dani donose ispovijest jednog od preživjelih i rekonstruiraju posljednja tri dana napada na ova kiseljačka sela

"Kad su pale Tulice, ostali smo samo mi u Han Ploči. Snage HVO-a su nas napale dva dana kasnije, 12. juna 1993. Tada sam imao 21 godinu i bio sam pripadnik Armije BiH. Han Ploču je branila jedinica u sastavu 12. brdske brigade koja je brojala oko stotinjak ljudi. U selu je bilo i dosta civila. Bili smo u okruženju, nije nam bilo spasa", počinje svoju priču Elvir K. Pristao ju je ispričati uz uvjet anonimnosti jer "više nikom ništa ne vjeruje". "Moja izjava postoji u tužiteljstvu, više puta sam je ponovio, ali sam u međuvremenu shvatio da mi to može donijeti više nevolja nego koristi", kaže Elvir. Njegova priča je fascinantna: uspio je izbjeći strijeljanje, a zatim i sigurnu smrt, nakon što je pretrčao preko dva minska polja. Niko mu kasnije neće vjerovati šta je preživio.

Koordinirani napad

Elvir priča: "Srbi su već bili uzeli Ilidžu i selo Buhotinu, koje je od nas udaljeno oko 500 metara. Sa svih drugih strana smo bili okruženi hrvatskim snagama. Organizirali smo noćne straže. Bilo nas je malo, nismo se mogli ni nadati nekim operacijama. Sjedili smo i čekali. Nismo imali nikakvih kontakata sa Armijom BiH."

Dok govori, Elvir u bilježnicu crta mapu terena. Han Ploča se nalazi na samoj tromeđi općina Visoko, Ilidža i Kiseljak. Kroz naselje prolazi asfaltni put, a na uzvisinama iznad su još četiri sela: Buhotina i Tulice prema Ilidži, te Grahovci i Brnjaci prema Kiseljaku.

Selo Tulice se vidi iz Han Ploče. Hrvati su ga zauzeli 12. juna. Kog su tu ubili, ubili su. Zarobljene su potrpali na kamione i putem kroz naše selo odveli prema Kiseljaku. Mi ih nismo dirali, čuvali smo liniju iznad sela. Toga dana, pred sami mrak, pada osam haubičkih granata sa četničke strane, ali se do jutra više ništa nije dešavalo. Ujutru je počelo - Srbi su napali sa svoje strane, a Hrvati su napali iz pravca brda Lepenice i sela Brnjaci. Napad je bio koordiniran: počelo je oko osam ujutru, i Hrvati i Srbi granatiraju istovremeno. Predvečer, oko sedam, vidim - vec je HVO ušao u Grahovce, koji su iznad nas i već su zapalili nekoliko kuća. Mi smo se povlačili, nismo se mogli braniti, bili smo naoružani lakim naoružanjem i jednim neispravnim minobacačem."

Snage Armije BiH, koje su bile zatočene u selu, već su bile razbijene i povlačile su se prema putu, opasno blizu položajima VRS-a. "Nije to bila neka veleodbrana, da budemo načisto", kaže Elvir. "Svako je gledao da spasi svoju glavu. Čekali smo noć da se probamo probiti kroz neprijateljske linije. Uspio sam se sa još jednim drugom skloniti u jednu vikendicu. U selu su ostali otac, mati i nepokretna nena. Nisam znao šta se dešava sa njima."

Tog dana je iz pravca Ilidže dovezen i tenk VRS-a, koji je s puta cijeli dan zasipao vatrom Han Ploču i Grahovce, bukvalno pružajući podršku HVO-u, koji je sa svoje strane već ušao u gornji dio sela, hapseći svakoga koga su zatekli. Veliki broj zarobljenih je prebačen kamionima u Kiseljak gdje ih je čekala Komisija za razmjene kojom je rukovodio Ivo Miro Jović, bivši član Predsjedništva BiH. "Iz vikendice u kojoj sam se krio gledao sam kako iz moje kuće odvode oca i mater. Mater su prvu uhapsili i odveli u Kiseljak, a tada su ušli u kuću gdje su bili otac, nena i nekoliko rođaka i komšija."

Elvir se skoro sedam dana uspješno krio, no, napokon je zarobljen. Doveden je pred svoju kuću gdje je najprije premlaćen. "Ispitivali su me gdje su nam pare, gdje mi je otac, gdje je oružje, ali to je ispitivanje bilo tek reda radi, čini mi se. U našem autu sam na sjedištu vidio očeve dokumente, sve mi je odmah bilo jasno. Znao sam da su ga ubili. Njegovo tijelo smo našli 1998. u grobnici u kojoj su bila još dva tijela."

Zločin bez kazne

Prema Elvirovom svjedočenju, dvojica bojovnika s maskama na glavama poveli su ga na strijeljanje. Vozili su se putem prema Kiseljaku u njegovom autu. Bilo je tek prošlo podne. Elvir priča: "Zaustavili su auto na jednom mjestu gdje su bile dvije kuce ili štale, tik uz put. Izveli su me iz auta. Jedan je pozadi čuvao stražu, a drugi mi je samo rekao da stanem uza zid. Dotad sam mislio da i mene vode na razmjenu, ali mi je tada postalo jasno da sam došao na kraj puta. Prislonio mi je pušku uz tijelo. Već sam vidio smrt pred očima, ni sam ne znam kako se sve desilo - čim mi je rekao da stanem uza zid, uspio sam ga udariti šakom u glavu. On je od udarca pao, a ja sam se dao u bijeg. Trčao sam toliko brzo da su mi vec nakon prvih pedeset metara spale patike s nogu. Čuo sam kako viču za mnom, a onda su zapucali. Čuo sam metke kako fijuču oko glave, vidio sam kako rove zemlju pod nogama, ali me ni jedan nije pogodio. Kao bez duše sam se dokopao nekog žbunja. Razmišljao sam - ako krenem asfaltom, vidjet će me, još je dan. Odlučio sam da okrenem na drugu stranu, prema Visokom, prema položajima koje je držala Armija BiH. Tek kad sam kasnije objašnjavao kuda sam prošao, niko mi nije vjerovao. Nisam ni znao da sam prošao kroz dva minska polja!"

No, nisu svi zarobljeni bili Elvirove sreće. Prema podacima Komisije za traženje nestalih BiH, na prostoru Han Ploče, Grahovaca i Tulica nestalo je ukupno 76 osoba. Amor Mašović, predsjednik te komisije, objašnjava: "U proteklih nekoliko godina smo na lokalitetu Han Ploče ekshumirali i identificirali 42 tijela. Trideset i četvero još uvijek vodimo kao nestale."

Svima jednako nepravde

Emina J. traži svoga djeda koji je nestao na prostoru iste općine. "Sramota je da još uvijek tijela nisu pronađena, ni 14 godina nakon zločina. Ali, još je veća sramota da za taj zločin niko nije odgovarao", kaže Emina. To je tačno. Dominik Ilijašević Como je bio optužen kao zapovjednik Maturica, jedinice koja je počinila ovaj stravični zločin na teritoriji Kiseljaka, ali je u posljednjem času oslobođen četiri tačke optužnice koje su ga teretile za Tulice i Grahovce. Oslobođen je i dijela optužnice koji ga je teretio za silovanje Bošnjakinja u Stupnom dolu.

Pred Sudom BiH se trenutno vodi postupak protiv Zdravka Mihaljevića, koji je optužen da je, kao "pripadnik II bojne brigade HVO-a Ban Josip Jelačić iz Kiseljaka i kao komandant jedinice HVO-a za posebne namjene Maturice, učestvovao i pomagao u progonu, ubistvima i mučenju bošnjačkog stanovništva na teritoriji općine Kiseljak". No, ni njega optužnica ne tereti za sva ubistva na području Han Ploče, već se navodi da je "optuženi 12. juna 1993. učestvovao u napadu i uništenju sela Tulice".

Optužnica dalje navodi da je optuženi, po zauzimanju sela, ubio jednu osobu, da je nakon zauzimanja sela naredio razdvajanje muškaraca od žena, te da je sa još nekoliko vojnika naredio grupi od više od 30 muškaraca da krenu u pravcu mjesnog groblja, gdje je ubio još sedam osoba. U Tužiteljstvu BiH su nam potvrdili da postoji još jedan predmet, ali da u cilju istrage ne mogu pružiti više informacija. "Provodi se istraga protiv više osoba. Problem je u tome što nam je većina njih nedostupna. Mi radimo, ne sjedimo skrštenih ruku. Jeste prošlo 14 godina, ali ima predmeta koji i duže čekaju, svima je jednako", zvanično je, na upit Dana, saopćeno iz Tužiteljstva BiH.

Sve žrtve zločina koje cekaju na pravdu, dobile su podjednaku porciju nepravde. U javnosti se odavno spekulira sa imenima još dvojice bojovnika koji bi mogli biti odgovorni za zločine u Kiseljaku - Erminom Čurtićem i Miroslavom Anićem Firgom. Potonji se, prema dostupnim informacijama, krije u Splitu. Tačnije, slobodno se kreće.

BH Dani od 20.07.2007.

Hemonwood

Počinioci historije


Piše: Aleksandar Hemon



Polovinom 2002, manje od godinu dana prije invazije Iraka, novinar New York Timesa Ron Suskind našao se sa "višim savjetnikom" (senior adviser) predsjednika Busha. Taj savjetnik nikad nije bio javno identifikovan, ali se smatra da je u pitanju bio Karl Rove, Bushov ideolog i došupnik, kojeg on od milja zove "Mozak". U svakom slučaju, savjetnik - došupnik je Suskindu rekao nešto što, smatra Suskind, izražava samu srž Bushovog režima. Prvo mu je rekao da on (Suskind) pripada "onome što mi zovemo društvom ukorijenjenim u stvarnosti (reality-based community)." Po savjetniku - došupniku, to društvo se sastoji od ljudi koji "vjeruju da rješenja proizlaze iz (njihovog) prosuđivanja prepoznatljive stvarnosti." Suskind je promrmljao nešto o empirizmu i idejama prosvjetiteljstva, ali ga je savjetnik - došupnik prekinuo i rekao: "Svijet tako više ne funkcioniše… Mi smo sad imperija i kad nešto učinimo, stvaramo svoju vlastitu stvarnost. I dok vi proučavate - ili prosuđujete, ako hoćete - mi ćemo učiniti nešto drugo, stvarajući druge, nove stvarnosti, koje vi isto tako možete proučavati, i tako će se sve na kraju odrediti. Mi činimo historiju… a vama, svima vama, ostat će da proučavate ono što mi učinimo."

Dajmo mozgu nekoliko trenutaka da spozna radikalnost ove ideološko - filozofske pozicije i sve njene prošle i buduće implikacije i posljedice.

Irak, recimo: nepostojeća sredstva masovnog uništenja postala su, nekako, stvarna (i jesu još uvijek za značajan broj Amerikanaca), kao što je postala stvarna i fantastična veza između Sadama i Bin Ladina. I nekoliko godina kasnije: nepatvoreni fijasko u Iraku koji se predstavlja kao napredak iračkog naroda prema demokratiji i slobodnom tržištu, eskadroni smrti koji nose uniforme iračke armije, konstantna katastrofa koja košta deset milijardi dolara mjesečno i pričinjava se kao serija promjena u američkoj vojnoj strategiji. Nedavni izvještaj o stanju u Iraku ima dodira sa onim što "društvo ukorijenjeno u stvarnosti" zove stvarnošću samo utoliko što činjenice, stvarnost, žive ljude upotrebljava kao topovsko meso za stvaranje nove stvarnosti u kojoj je dosadašnji odron u Iraku tek "neujednačeno uspješan", ali svejednako na putu prema potpunom trijumfu.

Ili da uzmemo sistematsko mučenje u američkim kazamatima. Strahotne slike iz Abu Ghraiba su zatalasale površinu moralne bare - neki su se bunili, malo pisali, bilo je razblaženih, beznačajnih rezolucija u kongresu - ali se ništa nije promijenilo, svi su se lažni odrazi nove stvarnosti zadržali na istoj površini, štaviše, umnožili su se. Tako televizijska serija "24" konstantno ponavlja scenario koji je u glavama kako mnogih savjetnika - došupnika tako i poštenih Amerikanaca osnova za ideologiju mučenja: dobri američki momci moraju da prevaziđu svoje skrupule i do mile volje izmuče brkatog teroristu kako bi im priznao gdje će neka bomba da eksplodira ili kad će da pucaju na poštenog predsjednika. A ima i čitav vrlo uspješni podžanr filmova strave i užasa, znan kao "pornografija mučenja" (torture porn), u kojim se ne dešava ništa osim što je neki lik zatočen u nekom podrumu ili hotelu gdje ga/ju nepoznata lica podvrgavaju stravičnim mentalnim i fizičkim užasima. Stvarnost u kojoj je mučenje ljudski i moralno neprihvatljivo, štaviše nezakonito, transformisana je tako da je mučenje postalo dio nove svakodnevnice. Ja je evo sad budalasto proučavam i prosuđujem.

Ili Laura Bush koja kaže da, zbog Iraka, "niko ne pati više od predsjednika i mene". Dobra Laura (s kojom sam se ja jednom u snu pofatao) živi u stvarnosti u kojoj sabrane muke miliona ljudskih bića nisu ni blizu njene supružne sekiracije.

Ili izjava Michaela Chertoffa, žgoljavog idiota na čelu Domovinske sigurnosti (Homeland Security), da iako nema nikakvih informacija o mogućnosti terorističkih napada, "u stomaku osjeća" (gut feeling) da bi se ovog ljeta moglo nešto desiti. Što će reći da bi nam se stvarnost mogla uskoro promijeniti zbog stomačnih problema spomenutog slabohranog idiota.

Ili nevjerovatna popularnost tzv. stvarnosne TV (reality TV), režiranih programa kao što su Big Brother, koji se prave da su stvarni i koji su simptom potrebe za nepatvorenom, prepoznatljivom, stvarnošću, koja nam stalno izmiče.

Ili odluka federalnog suda u Cincinnatiju u vezi sa tužbom grupe građana koja dovodi u pitanje pravo američke vlade da - u vječnom ratu protiv terora - bez naloga i tajno prisluškuju Amerikance. Sud je presudio da tužba nema osnove, pošto građani ne mogu dokazati da ih se tajno prisluškuje, a to ne mogu dokazati pošto je prisluškivanje tajno. Drugim riječima, tužba protiv tajnog prisluškivanja imala bi osnove da je tajno prisluškivanje javno, što nije, pošto je tajno. Pisac u meni ne može a da ne uzdahne od uzbuđenja zbog savršeno kafkijanske logike u odluci suda - koliko naredne hefte ću opet čitati Kafkin proročanski Proces, u nadi da će nova stvarnost koju mi servira američka ideologija biti malo jasnija.

Da mi je ovo prvi put da vidim kako ideologija agresivno, fanatično mijenja stvarnost, možda bi mi to sve bilo, iz spisateljskih pobuda, vrlo zanimljivo. Ali meni je poznat taj ontološko - epistemološki pristup, znani su mi ljudi koji su vjerovali da ako se stvarnost i nesretnici koji u istoj žive i preživljavaju ne uklapaju u vizije onih koji čine historiju, utoliko gore po stvarnost. Sve totalitarno-autoritativne ideologije i oni koji su na njihovim osnovama činili historiju (Hitler, Staljin, Milošević itd.) aktivno su i krvavo transformisali ono što je "društvo ukorijenjeno u stvarnosti" prepoznavalo kao realnost sopstvenog postojanja. Ideologija po definiciji pretvara nestvarne odnose u stvarne, a najradikalnije se ideologije - ili barem one koje čine najviše zla - upiru da ta pretvorba bude potpuna i nepovratna. Svi koji stoje na putu te pretvorbe potrošne su budale koje u najboljem slučaju mogu, ako prežive, sebi i drugima opisivati, proučavati i prosuđivati ono što se desilo.

Amerika je danas doslovno fantastična. Ovdje naivni pisac može dosta naučiti o načinima izgradnje stvarnosti. Čudesno je gledati kolektivnu nestvarnost koja mnogima izgleda neupitno stvarna, pošto je naizgled jedina moguća. Čudesno je biti pripadnik "društva ukorijenjenog u stvarnosti" i znati da ti neko u ovom trenutku čupa korijene. Problem je, međutim, konstantni osjećaj - koji sam donio iz Bosne - da ja, kao pojedinac, ne činim ni stvarnost ni historiju, osjećaj da je moj život tek fusnota u fantazijama drugih, moćnijih. Sve što mi ostaje, kao piscu i čovjeku, je da uzaludno proučavam i prosuđujem ruševine stvarnosti koje iza sebe ostavljaju mesijanski počinioci historije.