Pregled posta

BH Dani od 20.07.2007.

Hemonwood

Počinioci historije


Piše: Aleksandar Hemon



Polovinom 2002, manje od godinu dana prije invazije Iraka, novinar New York Timesa Ron Suskind našao se sa "višim savjetnikom" (senior adviser) predsjednika Busha. Taj savjetnik nikad nije bio javno identifikovan, ali se smatra da je u pitanju bio Karl Rove, Bushov ideolog i došupnik, kojeg on od milja zove "Mozak". U svakom slučaju, savjetnik - došupnik je Suskindu rekao nešto što, smatra Suskind, izražava samu srž Bushovog režima. Prvo mu je rekao da on (Suskind) pripada "onome što mi zovemo društvom ukorijenjenim u stvarnosti (reality-based community)." Po savjetniku - došupniku, to društvo se sastoji od ljudi koji "vjeruju da rješenja proizlaze iz (njihovog) prosuđivanja prepoznatljive stvarnosti." Suskind je promrmljao nešto o empirizmu i idejama prosvjetiteljstva, ali ga je savjetnik - došupnik prekinuo i rekao: "Svijet tako više ne funkcioniše… Mi smo sad imperija i kad nešto učinimo, stvaramo svoju vlastitu stvarnost. I dok vi proučavate - ili prosuđujete, ako hoćete - mi ćemo učiniti nešto drugo, stvarajući druge, nove stvarnosti, koje vi isto tako možete proučavati, i tako će se sve na kraju odrediti. Mi činimo historiju… a vama, svima vama, ostat će da proučavate ono što mi učinimo."

Dajmo mozgu nekoliko trenutaka da spozna radikalnost ove ideološko - filozofske pozicije i sve njene prošle i buduće implikacije i posljedice.

Irak, recimo: nepostojeća sredstva masovnog uništenja postala su, nekako, stvarna (i jesu još uvijek za značajan broj Amerikanaca), kao što je postala stvarna i fantastična veza između Sadama i Bin Ladina. I nekoliko godina kasnije: nepatvoreni fijasko u Iraku koji se predstavlja kao napredak iračkog naroda prema demokratiji i slobodnom tržištu, eskadroni smrti koji nose uniforme iračke armije, konstantna katastrofa koja košta deset milijardi dolara mjesečno i pričinjava se kao serija promjena u američkoj vojnoj strategiji. Nedavni izvještaj o stanju u Iraku ima dodira sa onim što "društvo ukorijenjeno u stvarnosti" zove stvarnošću samo utoliko što činjenice, stvarnost, žive ljude upotrebljava kao topovsko meso za stvaranje nove stvarnosti u kojoj je dosadašnji odron u Iraku tek "neujednačeno uspješan", ali svejednako na putu prema potpunom trijumfu.

Ili da uzmemo sistematsko mučenje u američkim kazamatima. Strahotne slike iz Abu Ghraiba su zatalasale površinu moralne bare - neki su se bunili, malo pisali, bilo je razblaženih, beznačajnih rezolucija u kongresu - ali se ništa nije promijenilo, svi su se lažni odrazi nove stvarnosti zadržali na istoj površini, štaviše, umnožili su se. Tako televizijska serija "24" konstantno ponavlja scenario koji je u glavama kako mnogih savjetnika - došupnika tako i poštenih Amerikanaca osnova za ideologiju mučenja: dobri američki momci moraju da prevaziđu svoje skrupule i do mile volje izmuče brkatog teroristu kako bi im priznao gdje će neka bomba da eksplodira ili kad će da pucaju na poštenog predsjednika. A ima i čitav vrlo uspješni podžanr filmova strave i užasa, znan kao "pornografija mučenja" (torture porn), u kojim se ne dešava ništa osim što je neki lik zatočen u nekom podrumu ili hotelu gdje ga/ju nepoznata lica podvrgavaju stravičnim mentalnim i fizičkim užasima. Stvarnost u kojoj je mučenje ljudski i moralno neprihvatljivo, štaviše nezakonito, transformisana je tako da je mučenje postalo dio nove svakodnevnice. Ja je evo sad budalasto proučavam i prosuđujem.

Ili Laura Bush koja kaže da, zbog Iraka, "niko ne pati više od predsjednika i mene". Dobra Laura (s kojom sam se ja jednom u snu pofatao) živi u stvarnosti u kojoj sabrane muke miliona ljudskih bića nisu ni blizu njene supružne sekiracije.

Ili izjava Michaela Chertoffa, žgoljavog idiota na čelu Domovinske sigurnosti (Homeland Security), da iako nema nikakvih informacija o mogućnosti terorističkih napada, "u stomaku osjeća" (gut feeling) da bi se ovog ljeta moglo nešto desiti. Što će reći da bi nam se stvarnost mogla uskoro promijeniti zbog stomačnih problema spomenutog slabohranog idiota.

Ili nevjerovatna popularnost tzv. stvarnosne TV (reality TV), režiranih programa kao što su Big Brother, koji se prave da su stvarni i koji su simptom potrebe za nepatvorenom, prepoznatljivom, stvarnošću, koja nam stalno izmiče.

Ili odluka federalnog suda u Cincinnatiju u vezi sa tužbom grupe građana koja dovodi u pitanje pravo američke vlade da - u vječnom ratu protiv terora - bez naloga i tajno prisluškuju Amerikance. Sud je presudio da tužba nema osnove, pošto građani ne mogu dokazati da ih se tajno prisluškuje, a to ne mogu dokazati pošto je prisluškivanje tajno. Drugim riječima, tužba protiv tajnog prisluškivanja imala bi osnove da je tajno prisluškivanje javno, što nije, pošto je tajno. Pisac u meni ne može a da ne uzdahne od uzbuđenja zbog savršeno kafkijanske logike u odluci suda - koliko naredne hefte ću opet čitati Kafkin proročanski Proces, u nadi da će nova stvarnost koju mi servira američka ideologija biti malo jasnija.

Da mi je ovo prvi put da vidim kako ideologija agresivno, fanatično mijenja stvarnost, možda bi mi to sve bilo, iz spisateljskih pobuda, vrlo zanimljivo. Ali meni je poznat taj ontološko - epistemološki pristup, znani su mi ljudi koji su vjerovali da ako se stvarnost i nesretnici koji u istoj žive i preživljavaju ne uklapaju u vizije onih koji čine historiju, utoliko gore po stvarnost. Sve totalitarno-autoritativne ideologije i oni koji su na njihovim osnovama činili historiju (Hitler, Staljin, Milošević itd.) aktivno su i krvavo transformisali ono što je "društvo ukorijenjeno u stvarnosti" prepoznavalo kao realnost sopstvenog postojanja. Ideologija po definiciji pretvara nestvarne odnose u stvarne, a najradikalnije se ideologije - ili barem one koje čine najviše zla - upiru da ta pretvorba bude potpuna i nepovratna. Svi koji stoje na putu te pretvorbe potrošne su budale koje u najboljem slučaju mogu, ako prežive, sebi i drugima opisivati, proučavati i prosuđivati ono što se desilo.

Amerika je danas doslovno fantastična. Ovdje naivni pisac može dosta naučiti o načinima izgradnje stvarnosti. Čudesno je gledati kolektivnu nestvarnost koja mnogima izgleda neupitno stvarna, pošto je naizgled jedina moguća. Čudesno je biti pripadnik "društva ukorijenjenog u stvarnosti" i znati da ti neko u ovom trenutku čupa korijene. Problem je, međutim, konstantni osjećaj - koji sam donio iz Bosne - da ja, kao pojedinac, ne činim ni stvarnost ni historiju, osjećaj da je moj život tek fusnota u fantazijama drugih, moćnijih. Sve što mi ostaje, kao piscu i čovjeku, je da uzaludno proučavam i prosuđujem ruševine stvarnosti koje iza sebe ostavljaju mesijanski počinioci historije.