"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim.
To je izvor svake stvarne umjetnosti i
znanosti. Osoba koja nikad nije imala ovo iskustvo,
koja nije sposobna ni za kakvo oduševljenje
i koja se ne može zapanjiti od čuđenja,
je isto kao da je mrtva."
(Albert Einstein)
"Negdje, nešto čudesno čeka da bude otkriveno"
(Carl Sagan)
22.02.2008., petak
LIPI ZAGREB MOJ
Nakon proteklih "svemirskih" postova, danas sam se opet zatekao u onoj situaciji, onoj dobroj staroj situaciji, a to je jedna obična gradska šetnja u kojoj puno toga shvatiš. A šetao se Zagrebom...
Ni sam ne znam čemu ovo nostalgično raspoloženje, ali mogao bi to usporediti s foto albumom kojeg je uvijek lijepo otvoriti i prisjetiti se nekih prošlih vremena. Ionako u foto albume stavljamo samo one slike koje su nam drage i koje nas podsjećaju na nešto lijepo. To je sad Zagreb meni, jedan foto album, pun lijepih uspomena.
Ja sam rođeni Zadranin, pravo "dite s asfalta" kojem bi ljudi znali reći da imam ZD registraciju na čelu, koji sam u stanju pobjesniti kad mi blate moj grad, i koji gdje god da ide prvo će reklamirati Zadar. Obožavam moj rodni Zadar i on je prvi na svakoj ljestvici, ali mišljenja sam da i svako ostalo mjesto na svijetu ima svoj duh i svoje određene čari i ljepote za koje je potrebno samo otvoriti oči i doživiti ih na pravi način.
Ali Zagreb.... svaki put kad dolazim, čim ga vidim u daljini malo prije naplatnih kućica, odmah me obuzme taj neki specifični osjećaj, lijepi osjećaj. A onda ta buka prometa, smjena godišnjih doba, ulice, trgovi, kafići s uspomenama, kina i kazališta, tramvaji, Gornji grad...
Vezan sam uz Zagreb, tu sam ostavio dio sebe, doživio prve ljubavi, smirio mladenački vrtlog želja, sanjario o životu, razočarao se u svijet i opet ga zavolio, provodio pijane noći s dragim ljudima, prijateljima i kolegama, krpao kraj s krajem, sazrijevao na mnogo načina....i u njemu sam mnogo toga našao... a najvažnije je što sam našao sebe.
Uz potpunu pomrčinu Mjeseca koja je bila noćas i na svu sreću bili smo u milosti oblaka, ima još nekoliko astronautičkih novosti.
Naime, američki špijunski satelit USA-193, lansiran 14.12.2006. i o kojem se moglo čuti proteklih dana u medijima, pogođen je raketom sa američkog ratnog broda blizu Havaja. Krhotine satelita ući će u atmosferu kroz narednih nekoliko tjedana. I prije nego je satelit pogođen, rizik da nekog pogodi na Zemlji ili da se sruši na neko naseljeno mjesto je bio malen, a nakon ovog događaja, rizik je još manji. Prema izjavi američke vlade, glavni razlog za poduzimanje ovog čina je hydrazine. Od cijele priče jedino još preostaje izgaranje krhotina u atmosferi, a ukoliko se to bude vidjelo iz naših krajeva, svakako treba uposlit kamere i fotoaparate :)
Druga novost je da se Space Shuttle Atlantis, koji je uspješno obavio misiju na Međunarodnoj svemirskoj postaji kamo je dopremio dvije milijarde dolara vrijedan europski istraživački laboratorij Columbus, vratio na Zemlju. Na ovoj priloženoj snimci odvajanja od ISS-a i slijetanja, može se vidjeti i dio Hrvatske.
Ugodan vam dan, a vama koji ste zavijali noćas na Mjesec, ugodan san!
Kako naš planet Zemlja kruži po eliptičnoj stazi oko naše zvijezde odnosno Sunca, tako i Mjesec kruži oko Zemlje. Zbog toga ponekad Mjesec prođe kroz Zemljinu sjenu, a ponekad na Zemlju baci svoju sjenu. To je na neki način jednostavno rečeno zašto se događaju pomrčine.
Sutra, odnosno noćas, 21.02.2008. dogodit će se potpuna pomrčina Mjeseca koja će, osim iz naših krajeva, biti vidljiva iz jednog dijela Afrike, Sjeverne i Južne Amerike.
Detaljnije na slici:
Slika preuzeta od Sky & Telescope
Ulazak Mjeseca u Zemljinu sjenu počinje u 02:42h, najdublje u sjeni će biti u 04:26h (maksimum), a iz sjene počinje izlaziti u 04:51h. U 06:09h Mjesec će potpuno izaći iz sjene.
Kliknite na sliku za veći prikaz
Na svojoj putanji oko Zemlje Mjesec se nađe na suprotnoj strani od Sunca svakih približno 29,5 dana, koliko mu, gledano sa Zemlje, treba da napravi puni krug. Zbog nagiba njegove ravnine vrtnje oko Zemlje on se ne nađe svaki puta u Zemljinoj sjeni već malo iznad ili malo ispod nje i tada ga vidimo kao puni Mjesec. Ipak svake se godine nekoliko puta dogodi pomrčina, ponekad djelomična, rjeđe potpuna, a tada je vidljiva samo iz onih krajeva u kojima je u to vrijeme Mjesec iznad horizonta.
Za vrijeme potpune pomrčine, Mjesec nikada ne pada u potpuni mrak nego dobije crvenkastu boju. Ovo se događa zbog loma svjetlosti u Zemljinoj atmosferi. Da pojednostavim, crvena boja Mjeseca dolazi od svih trenutnih izlazaka i zalazaka Sunca na Zemlji. Čudesno, zar ne? :)
Tko o čemu ja opet o televizji. Al' što ću kad je to nevjerojatno sve skupa.
Samo zbog tog dana jučer, ovih dana na televiziji našoj svagdašnjoj ima svega, odnosno svih vrsta pakovanja umotanih u lijepe sjajne papire s mašnicama... a zapravo sve je to jedno te isto sranje. Kako su i naši stari ljudi govorili – isto sranje drugo pakovanje. Najdraže od svih tih sranja je ta patetika. To nije normalno koliko je ima. I onda sam skužio da to nije dobro jer to nikako ne može biti dobro. Ljude to navodi na jednu spoznaju koja teško pada. Među svim tim bajkama sa turbo zgodnim ljudima, nerijetko bogatim, onda svih onih kao mrguda koji na kraju ipak popuste divotama valentinova (ma daj ne seri)... čovjek se na trenutak opusti i pomisli kako i mi živimo u bajci. No to pomišljanje kratko traje jer takva ''strana misao'' ne može dugo preživjeti u ovoj surovoj stvarnosti. I onda kad se probudiš iz tog trenutnog sanjarenja shvatiš da je oko tebe teško ludilo i samo te baci u neko pizdarijsko stanje i nemaš volje za ništa .. i onda ti gledaj te bajke po televiziji. Nema šanse da ja to više gledam, jer idu mi na živce svi ti kao pozitivni likovi kojima uvijek sve ide po planu a ovi što su negativni su jedno 5 puta inteligentniji, sposobnoji i domišljatiji.. ali naravno uvijek popuše, zato jer je to tako zamislio neki amerikanac. Stvarnost je ipak malo drugačija.
Primjetio sam, nakon dva takva filma čovjek se osjeća kao onaj jadni kojot. Ajme jadan li je taj kojot koji je cijeli svoj život posvetio hvatanju one tuke, guske.. ptičurine, što god to bilo. I tu je ista situacija. Kojot je inžinjer nad inžinjerima, on nije samo moj idol inžinjer, on je idol svih inžinjera. Njegovi planovi su do zadnje točke proračunati, provjereni, konstruirani, i još se koristi onim plavim inžinjerskim papirom, on je domišljat, on je inteligentan on je faca... ali jebiga, ona ptičurina okolo laprda i ne radi ništa i onda je ona kao neka faca. Ide mi to na živce. To mi tako ide na živce i sve bi dao da vidim kako je uhvati, kako će je operušati i staviti pod peku ili na gradele ili je skuhati.. ma bilo što. Ista stvar i s ovim bajkama po televiziji. Kad će se više pojaviti neka faca koja će zapapriti ovim kao dobrim likovima po filmovima i poslati ih sve u tri pizde m. Ali da shvaćam... to se ne bi prodalo. Tako se ni valentinovo ne bi dobro prodalo da nije tih pizdarija po televiziji... i gdje god se okreneš.
A sve ostalo o valentinovu što bi dodao, već je dodao moj blog-kolega mamish.
Ovaj put ću zanemarit novine, časopise, radio, internet, reklamne ploče na ulicama, letke i umetke, plakate svih veličina, natpise na ulicama, brodovima, zrakoplovima, automobilima... hm, jesam što zaboravio? Eh da, one hodajuće reklame! Ukoliko sam još nešto izostavio, recite to na konzultacijama. Kad to sve zanemarim, ostaje mi televizija odnosno televizijske reklame koje spadaju među one najiritantnije.
Najčešće su kratkog trajanja, oko jedne minute i gotovo uvijek dolaze u čoporu, tako da doslovno nalijeću na nas s TV ekrana. Dok ih gledaš, cijelo vrijeme se nadaš da je upravo ta reklama zadnja u nizu, ali ipak reklame i dalje naviru, izlaze, prolaze, dolaze i dolaze i dolaze i dolaze... dolaze na živce! Dogodi da budu toliko iritirajuće zbog njihovog naivnog sadržaja da je čovjek prisiljen okrenuti neki drugi TV program i onda tako zaboravi na ono što gleda.
S druge strane, zanimljiv je taj svijet u reklamama. Evo samo nekoliko karakteristika svijeta iz reklama ili možda bi bilo bolje reći raja u kojem su svi lijepi i zgodni, gdje je sve puno razumijevanja i ljubavi. Pa tako imamo automobile koji su uvijek sami na cestama, šesteročlane obitelji koje se prehranjuju jednom vrećicom za juhu, vitke muškarce bez pivskog trbuha u reklamama za pivo, žene bez celulita koje se mažu kremama za skidanje celulita, pa žene od 20-ak godina koje reklamiraju kreme za uklanjanje bora na licu, obrijane muškarce koji se briju, čisto rublje koje se pere, grupe mladih ljudi čije bi se raspoloženje moglo objasnit konzumacijom nekih opijata, sredstva za čišćenje koja s nekoliko kapljica i dva-tri poteza spužvom urede do 20 kvadrata neke prostorije, praškove za pranje rublja kojima su jedina konkurencija praškovi koji se nazivaju ''X'', izgladnjele žene koje se samodopadno valjaju i tako reklamiraju parfeme, samozadovoljne tipove sa šalovima od 8-9 metara koji idu nekud u reklama za GSM usluge, žene koje hranu jedu kao za vrijeme oralnog sexa ... i tako dalje i tako dalje.
Zanimljivi su i pristupi za pojedine proizvode i nevjerojatne su one pjesmice koje idu uz njih. Obično sve ono što nije dobro prikazuje se uz veliku muku i nezadovoljstvo i to nerijetko u crno-bijelim kadrovima, a onda nakon toga krupni kadrovi proizvoda osvjetljenog sa 116 reflektora. Ima tu i poznatih osoba koje zapravo višu nisu tako poznate ili sportaša koji više nisu tako dobri sportaši, i drugih ''kao' poznatih faca''. OK, izborna kampanja je posebna kategorija. I još samo da spomenem kako većina reklama zapravo nema veze s onim što reklamira, a nerijetko su i u nastavcima, a takve posebno iritiraju i sve skupa me sad ovo počinje nervirati :)
Ovo je samo dio tog reklamnog cirkusa, a gdje bi mi bio kraj kad bi još komentirao sve ostale medije. Sve u svemu televizijske reklame su pretjerivanje ogromnih razmjera, i dođe mi da se zapitam ponekad... kako sam uopće živio bez nekog od dotičnih proizvoda...
Danas je u ovoj virtualnoj konobi izložba fotografija, i to ne nekih umjetničkih nego najobičnijih fotografija nastale na popodnevnim ili jutarnjim šetnjama. Osim mora i otoka, te najljepšeg zalaza sunca na svijetu, ono što se najčešće može vidjeti sa Zadarskih obala su brodovi. Pa tako na ovih nekoliko odabranih fotografija možete vidjeti uglavnom brodove, poneki vez i jedan svjetionik.
Svjetionik na Puntamici
''Marko Polo'' uz Istarsku obalu
''Marko Polo'' i spomenik ''Pozdrav suncu''
Vez uz Morske orgulje
''Juraj Dalmatinac'' plovi za Preko
''Vladimir Nazor'' na vezu dok ''Juraj Dalmatinac'' isplovljava iz luke
Na lukobranu Zadarske luke
Šetnja kroz marinu
Brodice uz Branimirovu obalu
Povratak u luku
Sve je fotografirano upravo onom opremom koja je najpogodnija za šetnje, a u ovom slučaju to je 2MP fotoaparat ugrađen na mobitelu Sony Ericsson W850i.
Danas, 04.veljače je poseban dan za jednu plavu točku u beskraju svemira odnosno za planet Zemlju.
NASA će u okviru međunarodne mreža antena koja podržava interplanetarne misije svemirskih letjelica, radio i radarsko osmatranje solarnog sistema i svemira (DNS – Deep Space Network), u svemir danas poslati digitalizirani signal u svrhu dokaza nas kao napredne civilizacije. Signal će biti poslan u obliku pjesme od Beatlesa – ''Across the Universe''.
Naziv pjesme, ali i projekta Across the Universe nije jedina zanimljivost jer će ovaj događaj obilježiti i 50 godina agencije NASA, 45 godina projekta "Deep Space Network" i 50 godina od lansiranja prvog američkog satelita "Explorer 1".
Signal će biti poslan brzinom svjetlosti prema zvijezdi ''Polaris'' odnosno našem navigacijskom vodiču – zvijezdi Sjevernjači, koja je od nas udaljena 431 svjetlosnu godinu. Koliko je to daleko najbolje ću vam dočarati činjenicom da će digitalni signali do tamo putovati otprilike 431 godinu.
Ipak, ovo nije prvi put da smo u svemir poslali ciljani signal kao dokaz naše napredne civilizacije. Sa Areciba je emitiran 16.11.1974. godine radio signal prema kuglastom skupu galaktike M13 (Messier 13), u zviježđu Herkulesa, koja se nalazi na udaljenosti od oko 25000 svjetlosnih godina od galaktičke ravnine Mliječnog Puta. Signal, koji je osmislio Frank Drake, sadržavao je smislenu poruku u binarnom obliku, koji je s objašnjenjem prikazan na sljedećoj slici.
Frank Drake je između ostalog pomoću matematičke jednadžbe, teoretski pokušao predočiti koliki je broj civilizacija samo unutar Mliječnog Puta (tzv. Drakeova jednadžba).
Bez obzira na ove odaslane poruke u svrhu svjedočenja inteligentne civilizacije u Sunčevom sustavu, Zemlja neprestano odašilje signale u radio spektru, i to od prvih radio i TV emisija dalekih tridesetih godina. Ti su signali bili vrlo slabi, i smiješni da se nazovu "porukom planete Zemlje", ali do danas oni su prešli udaljenost od oko 60 svjetlosnih godina. Ako se neka inteligentna civilizacija nalazi u okviru te udaljenosti i ima dovoljno jake prijemnike, dobila je poruku o dalekoj naprednoj inteligenciji.
Zadnje pitanje na koje tražimo odgovor je: što učiniti ako se naiđe na neki signal izvanzemaljskog inteligentnog oblika života? Da bi se potvrdilo da je signal od druge civilizacije, najmanje dva opservatorija moraju primati istu poruku (sa kašnjenjem u fazi - usporedno sa kretanjem zvijezda). Kada se potvrdi da je signal izvanzemaljskog porijekla, vijest se objavljuje što je brže moguće. Postoji poseban dokument - "Deklaracija o postupcima koji se odnose na aktivnosti nakon otkrivanja izvanzemaljske inteligencije", sastavljena od 6 kompetentnih međunarodnih organizacija za svemirska istraživanja, koji objašnjava postupak u cjelini.
Dosad je mnogo galaksija otkriveno, a samo u našoj galaksiji nalazi se između 200 i 400 milijardi zvijezda. Neka samo polovica od tih zvijezda imaju svoje planete, vjerojatnost za nekakav oblik života je ogromna. A ukoliko smo mi sami u cijelom tom beskraju, što je malo vjerojatno, bilo bi to puno neiskorištenog prostora.
Biti student, pogotovo student u nekom drugom gradu, definitivno spada među najbolje titule koji si za života možete priušiti. Vjerojatno me uhvatila kakva nostalgija za nedavnim vremenima, ali ne toliko da bih pisao pjesme o tome. No mogao bih napisati post.
Nekad, obrazovanim osobama najčešće su se smatrali oni koji su se služili s pregršt latinskih riječi i citatima mrtvih filozofa. Uglavnom, fini i uglađeni, precizni i elegantni u svim javnim prilikama. S druge strane danas među obrazovanim ljudima nema nekih pravila niti obilježja. Ipak, ima i onih stvari koje imaju svoja karakteristična obilježja, a između ostaloga to su kolegiji i profesori.
Karakteristika današnjih kolegijia je da nisu baš neki ''zadnji krik'' znanosti, a u 90% slučajeva što je kolegij po gradivu lakši to otprilike znači mnogo zaguljenih vježbi ili seminara, o kojima brigu obično vode nacistički nastrojeni asistenti. Ipak, svaki kolegij pruži dovoljno teorijskog znanja kako bi se stekla neka opća slika onog što studiraš.Nerijetko, sinonim za neki kolegij je ime ili prezime profesora koji predaje nastavu iz tog kolegija.
Da zanemarim sve moguće činove i titule, ''profesor'' je ipak najpraktičniji naziv za sve one ljude koji te nečemu podučavaju. A na fakultetima obično ima tri vrste profesora koji se naravno dalje dijele na rod, porodicu, red, razred i koljeno.
Tako imamo one koje sam već spomenio, mlade i nadobudne asistente i znanstvene novake. U većini slučajeva to su bivši studenti-genijalci, između 25-35 godina ali izgledaju kao da im je 17-18, stoga se gotovo uvijek dogodi da ih oslovite sa ''ti'' ili da im dobacite ponešto, misleći da vam je to kolega ili kolegica. Održavaju četverosatne vježbe od osam sati ujutro, obično na predavanja dolaze s laptopom i predavanja nikad ne otkažu. Znaju sve o svom malom uskom području, imaju vojnički stav, nalaze sve moguće sitne greške u radovima studenata i pored njih se osjećaš da nemaš pojma o ničemu.
Sljedeći su oni sredovječni, 35-50 godina. Lako ih je prepoznati jer se uglavnom oblače casual stilom, nerijetko neke izlizane traperice i kožne jakne, obične košulje i gotovo nikad nisu u odijelu. Djeluju nezainteresirano, ali obično se naknadno sazna da je upravo jedan od takvih patentirao nešto ili da radi na nekom aktualnom znanstvenom problemu. Predavanja se znaju odgađati, ponekad se održavaju vrlo kratko i uglavnom se na njihovim predavanjima studenti osjećaju ugodno jer takvi profesori znaju o svemu pomalo i o tome pristupačno pričaju. Sve to djeluje jako opušteno dok ne dođe vrijeme za dobiti drugi potpis, a u to vrijeme takvi profesori su zagonetno nedostupni, a ako vam eventualno moraju pregledati kakav rad ili seminar, to obično traje tjednima.
Na koncu, tu su i oni stari profesori, najčešće predstojnici zavoda i katedri, koji su i autori većine literature iz koje se uči. Imaju oko 65-70 godina, no izgledaju kao da im je 120. Proćelavi su, a ćelavi dio prekrivaju sa preostalom kosom. Na predavanjima su dosta enigmatični, s dubokim pogledom u daljinu (ovisi o veličini predavaonice) i sa specifičnim humorom koji neizravno otkriva s kakvim ''starim liscem'' imate posla. Ne mare za eventualni žamor ili nedisciplinu na predavanjima, iako na višim godinama po predavanju bude oko 10 ljudi. Usmeni se ne prolazi iz prve kod njih i na svakom sljedećem usmenom zaborave vam ime, ali ne i greške iz prethodnih testova.
Uglavnom, sveučilište je kao jedna kazališna sezona u kojoj je svaki fakultet jedna predstava. Između ostalog, odlazak na fakultet predstavlja i iskustvo. Bez obzira što ta fraza ''skupljanje iskustva'' zapravo ništa naročito ne govori o tome što ste, i kako ste to nešto radili, ipak je najbolji opis studiranja. Iz više razloga. ''Skupljajući iskustvo'' mogli ste se baciti na kakav volonterski rad i iz toga puno naučiti, ili upasti u kakvu studentsku organizaciju i skupljati bodove kod profesora. Može se dogoditi da se bacite na kakav dobar posao i dobro zaradite, a ako upadnete u neke nemile dugove, uvijek je otvorena opcija da se bacite pod tramvaj.
Sve u svemu, svrha cijele misije ili operacije ''fakultet'' bi bila da se uz minimalne komplikacije i maksimalno uživanje provučete kroz 5-6 godina.
