Nakon proteklih "svemirskih" postova, danas sam se opet zatekao u onoj situaciji, onoj dobroj staroj situaciji, a to je jedna obična gradska šetnja u kojoj puno toga shvatiš. A šetao se Zagrebom...
Ni sam ne znam čemu ovo nostalgično raspoloženje, ali mogao bi to usporediti s foto albumom kojeg je uvijek lijepo otvoriti i prisjetiti se nekih prošlih vremena. Ionako u foto albume stavljamo samo one slike koje su nam drage i koje nas podsjećaju na nešto lijepo. To je sad Zagreb meni, jedan foto album, pun lijepih uspomena.
Ja sam rođeni Zadranin, pravo "dite s asfalta" kojem bi ljudi znali reći da imam ZD registraciju na čelu, koji sam u stanju pobjesniti kad mi blate moj grad, i koji gdje god da ide prvo će reklamirati Zadar. Obožavam moj rodni Zadar i on je prvi na svakoj ljestvici, ali mišljenja sam da i svako ostalo mjesto na svijetu ima svoj duh i svoje određene čari i ljepote za koje je potrebno samo otvoriti oči i doživiti ih na pravi način.
Ali Zagreb.... svaki put kad dolazim, čim ga vidim u daljini malo prije naplatnih kućica, odmah me obuzme taj neki specifični osjećaj, lijepi osjećaj. A onda ta buka prometa, smjena godišnjih doba, ulice, trgovi, kafići s uspomenama, kina i kazališta, tramvaji, Gornji grad...
Vezan sam uz Zagreb, tu sam ostavio dio sebe, doživio prve ljubavi, smirio mladenački vrtlog želja, sanjario o životu, razočarao se u svijet i opet ga zavolio, provodio pijane noći s dragim ljudima, prijateljima i kolegama, krpao kraj s krajem, sazrijevao na mnogo načina....i u njemu sam mnogo toga našao... a najvažnije je što sam našao sebe.
Jednostavno, volim lipi moj Zagreb.
|
