Na milosnoj strani ulice...

28.10.2009., srijeda

UZ DAN SVIH VJERNIH POKOJNIH

Dona eis pacem! Sred mira čempresova sat mudrosti Gospod drži, snažnije no ikad zbori bez ijedne riječi govorom križa govori kažiprstom čempresa što do neba diže se... Govori Gospod poučava ove što dostojanstvenom tišinom zapretenom riječju i tisućama pitanja neizgovorenih šutijahu. Lekcija govorom humka, čempresa, izrečena... "Vanitas vanitatis..." Tek hrpa kostiju i kamena ploča ko materijalni dokaz našeg bivovanja ostaje... I sve drugo za život nam treba al konačno, zaludno je ... I križ ugledah što viče mi da drugdje u bogatstvu ljubavi - blizine Njegove život traje, cvate, slavi se... I sve drugo za život treba al konačno zaludno je... ...ako ljubav ne zauzme mjesto koje joj pripada ako ljubav nedostaje... ...samo mir, molitva, svijeća užežena, cvijet položen, suza i bol i kažiprst čempresa ka visinama k Njemu kod kojega je "život u izobilju"... Preminuli prijatelji, znanci ili neznanci naši to nam poručuju da prešli su rijeku i život im tek je započeo u kraljevstvu bez granica, u kraljevstvu bez lažnih obzira, bez natjecanja i licemjerja... u vječnom Jeruzalemu štono ga je On novog stvorio, krvlju s križa svoga oprao, otkupio, spasio... duše vjernih preko rijeke bola nedorečenog nikad sročenog al življenog naš je Gospod krvlju spasio, preko rijeke propasti milošću križa svoga preveo... Valerija B.

- 12:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Isus u mojoj lađi

Fanatik

DODIR LJUBAVI

20.10.2009., utorak

ZLATNA ZRNCA - sv. Marije Ivana Vianney-a (4)

PUT U NEBO: KRIŽ I TRPLJENJE "Ako tko hoće da ide za mnom, neka se odreče samog sebe i uzme križ svoj i ide za mnom!" (Marko 8.34.) "I tko ne nosi križa svoga i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!" (Luka 14.27.) "Zaista, zaista vam kažem, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam!" (Ivan 16.23.) Križ i trpljenje Svaki čovjek mora trpiti, da li hoće ili ne. Ali način, kako se ljudi drže prema trpljenju, je različit. Jedan trpi strpljivo, kao dobri razbojnik, drugi sa nestrpljenjem i mrmljanjem, kao onaj zli. Obadvojica su morali isto snositi, no jedan je znao, da si svojim trpljenjem sabire zasluge za nebo, on ga je smatrao kao zadovoljenje za svoje grijehe. I k njemu se okrenuo raspeti Spasitelj i rekao utješljive riječi: "Još danas ćeš biti sa mnom u raju." No drugi je jadikovao i mrmljao, kleo i hulio Boga, umro je u najstrašnijem očaju. *** Upirući se na jednoglasno svjedočanstvo svih svetaca tvrdim, da su križevi i trpljenje i razne kušnje najbolja sredstva, da dušu dovedu k Bogu. Ta vidimo sami, da su najveći sveci bili najveći nosioci križa, samo svoje prijatelje odlikuje dragi Bog križevima. Pomislite na sv. Aleksija! 17. godina živio je on neprepoznat u jednom uskom kutu pod stubama u kući svojih roditelja, primljen kao strani siromah, pa ipak, neprestano su njegove riječi bile: "Moj Bože, Ti si pravedan, Ti me kazniš, jer sam grješnik i jer me ljubiš". *** Od onog časa, kad smo po sv. krštenju primljeni u broj djece Božje, natovarili smo na sebe križ, koji će nas kod smrti ostaviti. *** Na dva se načina može trpljenje snositi: sa i bez ljubavi. Sveci su snosili križ i trpljenje strpljivo, radosno i ustrajno, jer oni su ljubili. No mi smo u trpljenju srditi, puni dosade i nevoljkosti, jer ne ljubimo. Kad bismo bili puni ljubavi prema Bogu, mi bismo svoj križ ljubili, priželjkivali ga strpljivo, čak radosno nosili, posve zadovoljni time, da možemo trpjeti nešto iz ljubavi prema Onomu, koji je radi nas tako mnogo muke htio podnijeti. Na što da se potužimo? Ne moraju li bijedni pogani, koji nisu tako sretni, da znadu nešto o Bogu i Njegovoj savršenosti, iste križeve nositi, kao mi, ali bez ovih utjeha? *** Vidite, moja djeco, samo prvi korak na putu križa nas nešto stoji. Strah pred trpljenjem je gori, nego naš najveći križ. Nama manjka odvažnosti, da križ prihvatimo. Kako ludo! Jer, mi možemo činiti, što hoćemo, uvijek čeka na nas križ, mi mu izbjrći ne možemo. *** Trpljenje je tvrdo, kažete vi. Ne, trpljenje je utješno i drago! Trpljenje je sreća. Ali vi morate u trpljenju ljubiti i trpjeti u ljubavi. *** Zašto se bojite križa? Što imamo da izgubimo? Zašto svoga križa ne ljubimo i ne poslužujemo se njime, da u nebo uđemo? *** jednom se jedan pobožni redovnik tužio našem Gospodinu, da ga progone. Pitao je: "Gospodine što sam učinio, da me tako muče?" No naš Gospodin mu je odgovorio: "A ja, što sam učinio, da su me odveli na Kalvariju i na križu do smrti izmučili?" redovniku je tada bilo jasno, sa suzama je molio za oproštenje i nije se više od ovog časa usudio, da se potuži na svoj križ i trpljenje. *** Svjetski ljudi su bezutješni, ako imaju kakvi križ, a dobri su kršćani bezutješni, ako nemaju nikakvoga. Kršćani žive usred križeva i trpljenja, kao riba u vodi. Samo po križu možemo dospjeti u nebo, u zajednicu sa svetima. Izabranici vide u nebu, da su do slave i sreće, koju uživaju, došli po križu, i da je na tom svetom drvetu rođena ona ljubav, koja će ih vječno napajati. Naprotiv će kod osuđenika sama prisutnost križa prouzročiti očaj. *** Ima samo jedno sredstvo, da se izbjegne križ – treba mu ići u susret. To dobro zapamtite! Tko tako čini, taj će moguće naići na križ, ali on radi toga nije zadovoljan, on ga radosno uzima na sebe i odvažno ga nosi. Križ ga povezuje s Isusom, on ga čisti i iz zemaljskih ga dubina diže k Bogu, odstranjuje zapreke, koje čovjeku pripravlja vlastito srce, vodi čovjeka iznad bezdana ovog života, kao most iznad vode. Mislite na svete. Oni su same sebe proganjali, ako nisu bili proganjani. *** Na križu je zasađena ona nebeska mana, klanjanja naime vrijedni Sakramenat Euharistije, koji će do konca vremena biti hrana naših duša. Ovaj je križ nosio one tajanstvene grozdove, kojih sok okrepljuje našu dušu za vrijeme njezina progonstva. *** Većina ljudi nažalost okreće leđa križu, što više mu nastoje izbjeći, to više ih on udara i toliko teže leži na njihovim leđima. Ako hoćete biti mudri, činite tako, kao sv. Andrija – idite križu u susret! Apostol je križ, na kojem je trebao umrijeti, vidimo, kako mu pred očima lebdi u zraku, te je u svetoj radosti povikao: "Zdravo, ljubljeni križu, ti divni, žarko žuđeni križu! Zatvori me u svoje ruke! Uzmi me od ljudi i odvedi me opet k mojemu Učitelju, koji me je na tvojem drvetu otkupio." *** Ako vas netko pita: "Što moram činiti, da se obogatim?" vi odgovoriti: "Raditi". No dobro, da u nebo dođemo, moramo trpjeti. Put nam je pokazao dragi Spasitelj u osobi Šimuna Cirenca. Isus traži od svojih prijatelja, da za Njim nose križ. Mi ne smijemo nikada odvratiti svojega pogleda od križa, tako hoće Bog. Ta posvuda ga se diže, na putovima, na visinama, na javnim mjestima, da nas pogled na njega neprestano sjeća na muku Kristovu, te uvijek možemo reći: "Evo, tako je Bog ljubio svijet." *** Samo po križu i trpljenju možemo doći u nebo. Sve bolesti, napasti i suprotivštine za nas su putovi u nebo. Što nas ovdje na zemlji muči, skoro će proći. Mislite na svece, koji su unišli u nebo, na svete Mučenike! Od nas Bog ne traži tjelesnog mučeništva, samo mučeništvo srca i volje. Božanski Spasitelj ide sa svojim uzvišenim primjerom pred nama. Stoga uzmimo križ na sebe i slijedimo Njega. Činimo onako, kao Napoleonovoi vojnici. Oni se jedino nisu usudili, da idu naprijed preko jednog mosta, jer je neprijatelj upravio na njih svoje topove. Tada Napoleon, jer je bezuvjetno morao prijeći, uhvatio zastavu, kao prvi jurne naprijed, i svi su slijedili. Činimo mi isto tako, pođimo za drugim Spasiteljom, koji je na križnom putu pred nama kročio. *** O, koja utjeha za jednog kršćanina, da kod svoje smrti drži u rukama križ, ako mu je on u životu bio često predmetom njegova razmatranja i ljubavi! *** Zar bi mogao jedan kršćanin pogledati na križ, a da se ne bi u njemu probudila grižnja savjesti, a da mu ne bi sinula spoznaja, što on jest, i što mu je činiti? *** Bolest je vrlo dragocjena milost Božja, ona nas zove natrag k Bogu i potiče nas, da uđemo u sebe. Ona nas lupi od života, pokazuje nam sve stvorene stvari, dobra, užitke, časti i t.d. kao bezvrijedne i prezirne vrijedne stvari, nedostojne, da svoje srce na njih vješamo. Dani i noći što ih provodimo na bolesničkoj postelji, znače za nas zaista kao dragocjeno vrijeme! U takvim časovima dolazi nam pred oči cijeli naš život, mi se sjećamo svega dobra i zla, što smo ga počinili. *** O Bože, kad bismo ipak mogli shvatiti, kako veliko su dobročinstva za nas križ i trpljenje iz Tvoje ruke! Ne zaboravimo nikad, da će kod smrti križ biti jedino naše utočište! *** Jedan Bog živi i umire u trpljenjima, a jedan kršćanin, premda natovaren sa grijesima, ne će ništa da trpi! *** Tko bi mogao imati srca i odvažnosti, da bilo kojoj strani udovolji, kad jednog Bog vidi pribita na križ? *** Promatrajmo ipak jedanput sv. Lidvinu! Ona je bila u svojoj mladosti izvanredno lijepa, no ipak, jer se je bojala, da bi joj njezina ljepota mogla škoditi duši, molila je Boga, da joj radije oduzme ljepotu, nego da radi nje padne u grijeh i zauvijek bude izgubljena. Molitva bi joj uslišana. Uslijed jednog nesretnog slučaja zadobila je ona nebrojne bolesti, skopčana sa silnim nutarnjim i vanjskim ranama i velikim, neiskazanim bolovima. Od lijepe djevojke postala je ona slikom bijede, odvratnosti i gnušanja. Ispočetka malo nestrpljiva, postala je ona pod vodstvom jednog mudrog, prosvijetljenog svećenika divnim uzorom strpljive patnice, dok je nije nakon 38. godina sveta smrt riješila njezinih muka. Koliko bi od onih, koji su sada u nebu, gorjeli u paklu, kad im dragi Bog ne bi bio darovao milost jedne dugotrajne bolesti! *** Sv. Terezija pripovijeda, da joj se jednog dana prikazao Isus i rekao joj: "Moja kćeri, nemoj se čuditi nad time, što vidiš. Moji vjerni sluge idu kroz život noseći križ i prezir. Što više moj Otac jednu dušu ljubi, to više trpljenja natovari na nju". *** Želite li, da vaš trpljenja postanu laka, odnosno , slatka i ugodna? Dođite sa mnom na jedan čas k podnožju križa, od kojega smo mi u Isusu Kristu preporođeni. *** Jedna siromašna žena ležala je mnogo godina na bolesničkoj postelji. Kad su je pitali, što joj daje jakost, da ovako strpljivo nosi svoje trpljenje, odgovorila je: "Ja sam zadovoljna, da sam to, što Bog hoće, te ja ne bih htjela za nikakvo blago svijeta mog položaja promijeniti. Kada na to mislim, da je to volja Božja, što trpim, onda sam puna utjehe". *** Grješnik nalazi u križu svoje obraćenje, a pravednik svoju ustrajnost. O dragi i dragocjeni križu! Kako jak i kako strašan bio bi prema paklenim vlastima onaj, koji bi se često našao na tvom podnožju! *** Na podnožju križa učimo, što je grijeh, kakva je cijena našoj duši, i kolika je ljubav jednog Boga prema ljudima. Nađimo se često na podnožju križa, da istresemo svoje srce, i mi ćemo ovdje spoznati, što je jedan Bog učinio za nas, i što mi moramo učiniti za Njega. Potražimo često podnožje križa, i mi ćemo ovdje vidjeti ključ, koji nam je otvorio nebo, a zatvorio pakao. *** Slijedite Isusa kao nosioci križa, i vi se nećete bojati smrti, naprotiv, ona će biti za vas sreća, jer vas sjedinjuje sa Bogom. Ako vi živite, a da se ne vješate na stvari ovoga svijeta, tada će vaše srce biti posve za nebo. *** Križ obuhvaća i osjenjuje cijeli svijet, on je na sve četiri strane zasađen, svaka zemlja ima od njega svoj dio. Na putu u nebo su križevi kao lijepi kameni most, koji vodi preko rijeke. Kršćani, koji nemaju ništa za pretrpjeti, prelaze preko rijeke ne slabom mostu od tankih greda, koje se svaki čas mogu slomiti. *** Tko ne ljubi križ, možda je moguće da se spasi, ali teško je to. Njegova će duša tada biti samo jedna mala zvijezda na nebeskom svodu vječnosti. No tko je na zemlji za dragog Boga trpio i borio se, taj će sjati kao sjajno sunce. Ako su križevi u plamenovima ljubavi promijenjeni, to su onda oni slični svežnju trave, koji, u oganj bačen, izgori do pepela. Trnje je tvrdo, no pepeo je mekan. *** Križevi su za nas ljestve za nebo. Kolika li utjeha u trpljenju, kad Božje oči počivaju na nama, i mi se uvečer kod ispitivanja savjesti možemo reći: «Ej, moja dušo, danas si dva ili tri sata bila slična Isusu, s Njim si bila bičevanja, trnjem krunjena i raspeta.» O, kojeg li blaga za smrtnu uru! Kako je lako umrijeti onomu, koji je živio na križu! Koprive sišu melem, križ daje od sebe slatkoću! No koprive treba rukama dobro istiskati, da ne bodu, a križ treba dobro na svoje srce pritisnuti, da dade od sebe slatkoću, koja mu je svojstvena. *** Trpljenja i suprotivštine vode nas k podnožju križa, a križ nas nosi k vratima neba. Samo oni su na ovom svijetu sretni, koji u svim nevoljama sačuvaju mir srca. Oni kušaju radost djece Božje. Sva trpljenja nose u sebi slatkoću, ako trpimo u sjedinjenju s Isusom. *** Tko jedan lijepi, zreli grozd preša, dobiti će sladak sok. Naša duša, ako je pod prešom križa, daje također od sebe sok, koji je hrani i krijepi. Ako na našim leđima ne leži nikakav križ, to smo tada suhi, ako pak kakvi križ sa predanjem nosimo, to mi onda osjećamo takvu slatkoću, sreću i utjehu, kao da bismo bili već u nebu. Mi se tada nalazimo neprestano u dobrom društvu, kod dragog Boga, kod Preblažene Djevice Marije i svih svetaca, oni stoje uz nas, oni gledaju na nas. Put u vječnost jednog dobrog kršćanina je kao zabavni put jednog čovjeka, kojega nose na cvijećem posipanoj nosiljci. *** Koliko li protivriječja –jedan Bog trpi za nas, jedan Bog prolijeva suze nad našim grijesima, a mi ne bismo ništa htjeli trpjeti, nego se samo radovati! *** Mi moramo ili trpjeti na ovom svijetu, ili napustiti nadu, da ćemo u nebu Boga gledati. *** Hajde, promatrajte život svetih, pazite na put, kojim su išli. Oni su se smatrali nesretnima, od Boga ostavljenima, ako nisu imali ništa za pretrpjeti. Sv. Bernard uzimao je križeve na sebe s toliko ljubavi, da je jedanput sa suzama govorio Bogu: «Kako sretan bih bio, Gospodine, kad bih imao snagu svih ljudi i mogao nositi sve križeve cijelog svijeta!» Kad je sv. Elizabeta, tirinška kneginja i kćerka ugarskog kralja, bila od svojih vlastitih podanika iz Wartburga protjerana, nije ni jednog časa mislila na osvetu, nego je pohitala u crkvu, da dade tamo u zahvalu otpijevati «Tebe Boga hvalimo». Veliki ljubitelj križa, sv. Ivan Zlatousti, rekao je, da radije hoće s Isusom na križu trpjeti, nego s Njim na nebu vladati. Na sv. Ivana od Križa su njegovi neprijatelji navalili sa svom okrutnošću. Bacili su ga u tamnicu i tako strašno udarali, da je bio sav krvlju obliven. Ipak onima, koji su bili svjedoci ovog užasnog zlostavljanja, rekao je: «Moji prijatelji, vi plačete, jer trpim, ja nikad nisam imao sretnije ure». I božanski mu se Spasitelj prikazao i rekao mu: «Ivane, kakvu plaću hoćeš da ti dadem za sve, što iz ljubavi prema meni podnosiš?» - «Gospodine, odgovori svetac, daj da još više trpim!» Tako evo vidimo, koliko su sveci bolje nego mi razumjeli sreću, da za dragog Boga trpe. Sv. Augustin je uzviknuo: «Bože, moj Bože, ne štedi me ovdje na zemlji, daj mi da trpim. Ako mi samo u drugom životu iskažeš svoje milosrđe, bit ću zadovoljan». *** Sv. Franjo Saleški je rekao na svojoj bolesničkoj postelji: «Kako sretan sam, da sam tako lako sredstvo našao za zadovoljenje mojih grijeha!» Koliko slađe i utješnije je, božanskoj Pravednosti zadovoljiti na bolesničkoj postelji, nego u plamenovima čistilišta. *** Promatrajte jednu osobu, koja ljubi Boga i želi Boga gledati! Ona ovako govori: «O Bože, kako malo znače moja trpljenja u usporedbi s onom kaznom, koju moji grijesi zaslužuju na drugom svijetu! Ti daješ, da jedno kratko vrijeme trpim na ovom svijetu, da me za to kroz cijelu vječnost učiniš sretnim. Kako dobar si, o Bože! Daj mi, da trpim, neka budem predmetom prezira i odvratnosti u očima svijeta, samo ako imam sreću, da se Tebi svidim, drugo ne trebam ništa». *** Kolikogod bila naša trpljenja velika, to nas je Bog ipak samo sa malim prstom dodirnuo, no trpljenja i muke, koje moramo na drugom svijetu pretrpjeti, stvorila je Njegova svemogućnost i Njegova srdžba. *** Kako lijepo je to, ako se svako jutro dragom Bogu prikažemo i sva trpljenja i suprotivštine iz Njegove ruke prihvatimo kao naknadu za svoje grijehe! Treba moliti za ljubav prema križu, istom tada on postaje lakšim. Ja sam to iskusio kroz četiri godine. Snašle su me mnoge klevete, protivriječja i prijekori. Imao sam križeva… Gotovo više, nego sam mogao snositi. Tada sam počeo moliti za ljubav prema križu. I postao sam sretan. *** Mi ne smijemo nikad time razbijati glavu, odakle nam dolaze križevi. Koji nam ih šalje, to je dragi Bog, koji je uvijek naš najljubazniji Otac, te nam po križu i trpljenju hoće dati priliku, da Mu dokažemo svoju ljubav. *** Kad uđemo u koju kuću, tada tražim okolo očima, da opazim znak našeg spasitelja. Ako ga ne nađem, tada moram oplakivati nesreću ove kuće i njezinih stanara. Ta što treba da mislimo o jednoj kući, u kojoj nema raspela niti ikakva drugog kršćanskog znaka? Moramo misliti, da u njoj stanuju ljudi, koji su izgubili vjeru, postali neprijatelji križa i samo su po imenu kršćani. Stoga je neophodno potrebno, da nas Bog kazni, inače nećemo biti ubrojeni među Njegovu djecu. *** Jedan hrabri ratnik pripovijedao mi jednom, da je za vrijeme jedne bitke pola sata neprestano preko samih leševa koracao. Zemlja da je bila od krvi crvena i tako skliska, da je jedva koji put mogao slobodno zakoračiti. – Kao ovaj vojnik, tako moramo na životnom putu i mi preko trpljenja i križeva koracati, da sigurno stignemo u nebesku domovinu. *** Križ nam je zaslužio jednu vječnost punu blaženstva, križ je Gospodnju srdžbu pretvorio u beskrajnu ljubav, križ je iz ruke vječnog Oca odstranio strijele i napunio ju sa blagoslovima svake vrste. *** Kako je korisna za jednog kršćanina jedna duga bolest, ako se znade njome okoristiti! Jer ona mu pruža uspješna i moćna sredstva, da se Bogu vrati, da uđe u se i božanskoj Pravednosti da zadovoljava za svoje grijehe. Kako mnoge duše će na dan suda vidjeti, da su im bolesti prištedjele mnoge godine čistilišta! *** O sveti križu! O dragocjeni križu! Bez tebe nema neba! Bez tebe nema posjeda Boga! Bez tebe vječni jad u paklu! Bez tebe nema sreće u drugom životu! Zaista, to je onaj križ, koji je s neba privukao Božjeg Sina, čežnjom, koju je imao, da na njemu umre i na taj način cijeli svijet spasi. *** Trpljenje! Što je to? Ono traje samo jedan čas. Kad bismo mogli osam dana boraviti u nebu, onda bismo razumjeli vrijednost ovog časa. Tada nam se nijedan križ ne bi činio dosta težak, nijedna kušnja dosta gorka. Križ je miraz, koji Bog daje svojim prijateljima. Kao što je škrtica uvijek iza svojeg novca, tako bismo mi morali hitati za križevima. Samo nam oni kod posljednjeg suda mogu pružiti sigurnost. U onaj dan srdžbe bit ćemo radosni nad time, što smo na zemlji trpjeli, ponosni na to, što smo bili ponizivani, i bogati u mislima na svoje žrtve. *** Koju li slatkoću nalaze u trpljenju pobožni kršćani, koji posve pripadaju Bogu! Ono im tako prija kao kiseli ocat, u koji je ulito mnogo ulja. Ocat doduše ostaje ocat uvijek, ali ulje ublažuje njegovu oštrinu. Nadaleko odavde, u jednoj susjednoj župi, ležao je jedan dječak, tako bolestan i bijedan, da je dugo vrijeme neprestano bio privezan na krevet. Jednog sam ga dana posjetio i upitao: «Moj dragi mali, zar ne, ti zaista, moraš mnogo trpjeti?» On mi je odgovorio: «Ne, gospodine župniče! Boli, koje su me jučer mučile, danas su nestale, a sutra neću ništa više od mog današnjeg trpljenja osjećati». –«No ti bi ipak radije što prije odzdravio, zar ne?» -«Ne, prije moje bolesti bio sam zao, a ja bih to opet mogao biti. Stoga hoću radije da ostane ovako, kako je». To je svakako bio ocat, ali ulje je ublažilo njegovu oštrinu. Mi takvo što ne shvaćamo, jer su naše misli i želje previše upravljene na zemlju. Djeca, u kojima stanuje Duh Božji, zasramljuje nas. Mi smo uporni, tužimo se i mrmljamo, ako nam dragi Bog šalje križeve. Tako osjetljivi smo prema svim neugodnostima, s kojima se susrećemo, da bismo uvijek htjeli biti umotani u vatu. O molitvi Čovjek ima jednu lijepu sposobnost: da moli i da ljubi. Vi molite, vi ljubite: to čini čovjeka sretnim na zemlji. *** Molitva nije ništa drugo, nego sjedinjenje s Bogom. Ako čovjek ima čisto i s Bogom sjedinjeno srce, tad su Bog i duša kao dva komada voska, koji su skupa stopljeni. Ovo je doista lijepa stvar: sjedinjenje Boga sa svojim malim stvorom. Ovo je sreća, koje se ne može razumjeti. *** U čovjeku su dva glasa: glas anđela i životinje. Glas anđela je molitva, glas životinje je grijeh. Oni, koji ne mole, naginje se k zemlji, kao krt, koji nastoji iskopati rupu, da se u nju sakrije. Oni su posve zemaljski, posve ogrubjeli i misle samo na vremenito, kao onaj škrtica, koji je u svojoj bolesti bio proviđen sa sakramentima umirućih, kad mu je svećenik pružio srebrno raspelo, da ga poljubi, rekao je: «To je križ, koji je svakako težak deset unci». *** Mi bismo zaslužili, da ne smijemo moliti, ali Bog nam je u svojoj dobroti dozvolio, da Mu smijemo govoriti. Naša je molitva dim od tamjana, koji On s izvanrednim dopadanjem prima. *** Moja djeco, vi imate maleno srce, ali molitva ga raširuje i čini sposobnim, da Boga ljubi. Molitva je pred okus neba, izljev raja. Ona nas nikad ne pušta bez slatkoće. Ona je nebeski melem, koji se spušta u ljudsku dušu i sve ublažuje. Trpljenja nastaju pred dobro obavljenom molitvom, kao što se u suncu topi snijeg. *** Kad bi u nebu mogao biti koji dan bez adoracije (klanjanja), to više ne bi bilo nebo, i kad bi osuđenici, unatoč svojih muka, mogli moliti, ne bi više bilo pakla. Ah, oni su imali srce, da Boga ljube, imali su jezik, da Njega slave. To je bilo njihovo određenje. A sad su na to osuđeni, da Ga kroz cijelu vječnost hule i proklinju. Kad bi se mogli tome nadati, da će jedan jedini put, samo jednu minutu, moći moliti, oni bi ovu minutu sa tolikom čežnjom iščekivali, da bi time sve njihove muke bile ublažene. *** Ima vjernih kršćana, koji se u molitvi izgube, kao riba u vodi, jer su posve pri Bogu. Njihovo srce nije podijeljene. O, kako ja ovo velikodušne duše ljubim! Sv. Franjo Asiški i sv. Koleta vidjeli su Isusa i govorili s Njim kao što mi međusobnom govorimo. – Kako često pak mi idemo u crkvu, a da ne znamo, što činimo i što hoćemo da izmolimo! A ipak, kad nekamo idemo, znamo, zašto idemo. Ima ljudi, za koje se čini, da ovo kažu Bogu: «Ja hoću upravo samo nekoliko riječi da Ti kažem, da Te se riješim». Ja mislim često na to, kad bismo se mi na pravi način našem Gospodinu i Bogu molili, da bismo sve postigli, što želimo, kad bismo mi to zaista prosili sa živom vjerom i čistim srcem. Ali to je baš ono! Mi smo bez vjere, bez ufanja, bez želje i bez ljubavi. *** Sa jednom dobrom molitvom možemo mi zapovijedati nebu i zemlji, sve će nam biti pokorno. *** Hoćemo li, da od đavla, našeg neumoljivog neprijatelja, ne budemo pobijeđeni ? Tražimo bez prestanka svoje utočište u molitvi! *** «Oče naš, koji jesi na nebesima!» O, kako je to lijepo, moja djeco, da imamo jednog Oca na nebu! «Dođite k nama kraljevstvo Tvoje!» Ako pustim, da Bog u mojem srcu vlada, On će mi jednom dopustiti, da i ja s Njim u Njegovoj slavi vladam. «Budi volja Tvoja!» Nema ništa slađega, nego vršiti volju Božju – i ništa savršenijega. Da svoje obveze dobro ispunimo, moramo sve činiti, kako Bog to hoće, u potpunoj suglasnosti sa Njegovim namjerama. *** Molitva je jedino sredstvo, koje nam ostaje, da se riješimo grijeha, da u milosti ustrajemo, da Božje Srce ganemo i da blagoslove svake vrste na sebe privučemo, bilo za dušu, bilo i za naše vremenite potrebe. Kako slatko i utješno je za jednog kršćanina, biti siguran, da može postići sve, za što on Boga u molitvi prosi. *** Vi nećete naći nijednog kršćanina u paklu, čije odbačene nije započelo sa zanemarivanjem molitve. *** Tko bi od nas, a da ne bi od samilosti plakao, mogao slušati one bijedne kršćane, koji se usuđuje reći, da nemaju vremena za molitvu! Vi nemate vremena? Bijedni slijepci! Ta koji je posao dragocjeniji: raditi na tome, da se Bogu svidite i svoju dušu spasite ili da vašoj marvi u štali dajete krmu ili vašim slugama dajte naloge, neka na polje voze đubre? *** Ako đavao hoće da jednog čovjeka upropasti, to on započinje time, da ulije u njega veliku odvratnost prema molitvi. Ma bilo takav kršćanin ne zna kako dobar, ako đavlu uspije, dovesti ga dotle, da on napušta molitvu ili je zlo obavlja, ili je posve zanemari, onda je đavao siguran, da je njegov. *** Mi kažemo, da je molitva uzdignuće srca k Bogu. No bolje bismo rekli, da je ona povjerljiv razgovor djeteta sa svojim ocem, jednog podanika sa svojim kraljem, jednog prijatelja sa svojim prijateljem, u čije on ruke polaže sve svoje jade, brige, muke i poslove. *** Da, našli se mi u ne znam kakvim nevoljama, - ako molimo, imat ćemo sreću, da sve snosimo sa odanošću u volju Božju, i kolikogod bile žestoke naše napasti, ako se utečemo molitvi, mi ćemo ih svladati. *** U molitvi je snaga, da Boga privuče k nama. Ili još više: dobro obavljena molitva prodire nebeski svod, penje se do prijestolja Isusa Krista, razoružava Pravednost Njegova Oca, osigurava Njegovo Milosrđe, otvara blago Gospodnjih milosti, domogne ih se i otima ih, ako smijem tako reći, i puna blagoslova svake vrsti, vraća se k onomu, koji ju je gore poslao. *** Da, moć dobro obavljene molitve je tako velika, da kad bi cijeli pakao, svi stvorovi neba i zemlje zahtijevali osvetu, i sam Bog sa svim svojim strijelama bio oboružan, da grešnika satre – no ako mu se ovaj grješnik baci pred noge i od Njega milosrđe zaprosi, sa pravim kajanjem radi grijeha i čvrstom odlukom za popravak – velim, da je on onda siguran za oproštenje. *** Kad bismo imali milost i sreću, da na pravi način molimo, kako brzo bismo bili sveti pokornici! *** Mi doživljavamo češće, da nam Bog ono, za što Ga molimo, ne daje odmah, kako bismo željeli. To čini dragi Bog zato, da uveća našu želju za uslišanjem, ili, da uslišane više cijenimo. Ovo odlaganje ne znači odbijanje, nego kušnju, koja nas čini sposobnima, da još više primimo, nego smo molili. *** Ako molimo, te nam se čini, da Bog ne sluša naših prošnja, to mi ipak ne smijemo da smalaksamo, nego unatoč toga moramo nastaviti sa molitvom. Ako nam Bog ne daje ono, za što Ga molimo, to nam On daje drugu milost, koja nam je korisnija i potrebnija, nego ona, za koju smo Ga molili. *** Bez molitve ostaje nam samo pakao otvoren. Bez molitve nećemo nikad iskusiti slatkoće, što ih možemo iskusiti onda, ako Boga ljubimo. Bez molitve sva su naša trpljenja bez zasluge. O kako mnoge radosti bismo imali u molitvi, kad bismo imali sreću, da na pravi način možemo moliti! *** Ako ne dobivamo ono, za što Boga molimo, to se događa zato, jer ne molimo s vjerom, ne sa dosta čistim srcem, ili sa dostatnim pouzdanjem, ili jer dovoljno ne ustrajemo u molitvi. Ne, nikad Bog ne odbije nešto onima, niti će ikada odbiti, koji Ga na pravi način za koju milost mole! *** Što bi nas moglo dovesti do sumnje, da li ćemo biti uslišani, pošto se naše pouzdanje oslanja na svemogućnost Božju, koja je neograničena, i na Njegovo milosrđe, koje je beskrajno, i na neizmjerne zasluge Isusa Krista, u čije ime molimo? Ako u Ime Isusovo molimo, onda ne molimo mi, nego Isus Krist sam moli svoga Oca za nas. *** Svaka molitva, koja biva obavljena bez priprave, jest loša molitva, a ova priprava mora se barem u tom sastojati, da se jedan čas Bogom bavimo, prije nego kleknemo, i mislimo na to, s kim kanimo govoriti i za što Ga moliti. *** Molitva jednog grješnika, koji neće da napusti grijeh, jest jedna sramota, koja je nanesena Bogu. *** Na svim mjestima, na kojima nam Isus Krist obećanje, da će nam sve dati, za što Ga zamolimo, stavlja On uvijek i uvjet, da naša molitva mora biti sa vjerom i pouzdanjem. Kad Ga je nekada tko molio za ozdravljenje od bolesti ili za što drugo, uvijek je odgovarao: «Neka ti bude po tvojoj vjeri!» Naše molitve moraju dakle biti obavljene sa čvrstim pouzdanjem i u nepokolebljivoj vjeri, da Bog dati može i hoće, za što Ga molimo, ako to na pravi način činimo. *** Sv. Vinko Fererski, koji je tako mnoge duše obratio, običavao je reći, da za obraćenje grešnika ništa nema toliku moć, kao molitva, ona je kao strjelice, koja probada srce grješnika. *** Molitva čini, da je naš križ manje težak, ona zaslađuje naše trpljenje, i mi manje visimo na životu, ona privlači pogled milosrđa Božjeg na nas, ona jača našu dušu protiv grijeha, ona ulijeva u nas želju za pokorom i čini, da je radosno vršimo. *** Molitva čini, da se dopadamo Bogu, molitvom obogaćujemo svoju dušu i osiguravamo vječni život. *** Ako mi Boga ljubimo, bit će nam molitva isto tako prirodna kao i disanje. *** Bez molitve možemo biti samo nesretni, sa molitvom smo sigurni, da ćemo postići sve, što nam je potrebno za vrijeme i za vječnost. *** Svi grješnici, koji su Boga molili za svoje obraćenje, postigli su ga, i svi pravednici, koji su Boga molili za milost ustrajnosti, ustrajali su. *** Kod molitve uzima Bog jedan niski stvor u svoje ruke, da mu podjeli svakovrsne blagoslove. Što treba da vam još dalje kažem? To je sjedinjenje najnižeg sa Najvećim, Najmoćnijim i Najsavršenijim, što ga ima na nebu i na zemlji. *** Mi možemo svoju sreću na zemlji naći samo u tom, da ljubimo Boga, mi možemo Njega ljubiti samo onda, ako Ga za to molimo. *** Bez molitve moramo mi u vječnosti biti izgubljeni, sa dobrom molitvom možemo sigurni biti, da ćemo se spasiti. *** Ne zaboravimo nikad, da nam Bog svako jutro pripravlja sve milosti, koje su nam potrebne, da dan sveto sprovedemo. Jer Bog pozna sve prilike za grijeh, s kojima ćemo se sresti, sve napasti, što će nam ih đavao kroz dan pripraviti, i ako mi Njega na pravi način molimo, to nam On daje sve milosti, koje su nam potrebne, da ne podlegnemo. *** Nemojmo se čuditi tome, da đavao poduzima sve, što može, da nas odvrati od molitve ili da je loše obavimo, on znade mnogo bolje nego mi, kako strašna je molitva paklu, i da je nemoguće, da nam Bog odbije ono, za što Ga mi molimo. *** Pravi kršćanin računa u svemu samo na Boga, a upravo ništa na sama sebe. Molitva je srce svetaca sa mišlju na Boga ispunila, sa željom, Njemu se svidjeti i samo za Njega živjeti. *** Koliki god mi bili grješnici, ako se molitvi utečemo, i ako na pravi način molimo, možemo sigurni biti, da nam Bog oprašta. *** Jedna dobro obavljena molitva je melem, koji se preko cijele duše izljeva i koji nam daje, da već ovdje kušamo sreću, koju uživaju blaženi u nebu. *** Bog ne gleda niti na duge, niti na lijepe molitve, nego na one, koje izlaze iz dubine srca. Sa iskrenom željom, Bogu se svidjeti. *** Sva zla, koja nas ovdje na zemlji terete, dolaze samo odatle, što ne molimo ili loše molimo. I ako vi hoćete znati razlog – tu je. Kad bismo imali sreću, da se na pravi način Bogu molimo, to bi nam bilo nemoguće, da padnemo u grijeh, i kad bismo bili slobodni od grijeha, ne bi Bog bio prisiljen, da nas kazni. *** Molitva je izvor svih dobara i sve sreće, kojoj se možemo na zemlji nadati. Ako smo stoga tako siromašni i toliko nam manjkaju prosvijetljena i dobra milost, to dolazi odatle, što ne molimo ili loše molimo. *** Molitva je za nas ono, što je kiša za zemlju. Đubrište zemlju, koliko hoćete – ako nema kiše, to sve, što činite, ne će k ničemu voditi. Tome slično, možete vi dobra djela činiti, koliko hoćete, ako vi često i na pravi način ne molite, nećete nikada biti spašeni. Jer molitva otvara oči naše duše, daje joj, da spozna veličinu svoje bijede i potrebu, da se utječe Bogu, ona u nju ulijeva strah pred vlastitom slabosti. *** Ima zasljepljenih kršćana, koji misle, da se previše od njih traži, da dnevno jedno posve kratko vrijeme, barem par minuta, posvete molitvi, osobito ujutro, prije nego idu na posao. Govore: «Mi nemamo vremena za molitvu, mi moramo raditi, svojim se poslom baviti.» Svakako, moj prijatelju, ti treba da radiš i svoj posao tjeraš. Ali, reci mi, što je tvoj najvažniji posao? – Da nastojiš, Bogu se svidjeti i svoju dušu da spasiš, sve drugo dolazi poslije toga. Što ti inače još činiš ili ne činiš, to mogu i drugi učiniti. No ako ti svoju dušu izgubiš, tko će je tada spasiti? Ne dolazi mi s tim ništavim izgovorom! Ako uz njih dođeš u pakao, tada ćeš uvidjeti, što si trebao da činiš, a nisi činio – moliti-!!! Ali tada će biti za tebe prekasno!

- 19:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ZLATNA ZRNCA - sv. Marije Ivana Vianney-a (3)

Sveta Pričest Isus Krist, Spasitelj naš, nije za vrijeme svog zemaljskog života nikad prošao mimo kojeg mjesta, a da ne bi tamo iza sebe ostavio svoj blagoslov, nikad se sastao s kojim čovjekom, koji je dobre volje, a da mu ne bi podijelio milost oproštenja grijeha, obdario ga zdravljem duše i tijela i dobročinstvima svake vrsti. Kako velika i dragocjena moraju biti dobročinstva spasa, što ih dobijaju oni, koji imaju sreću, da Isusa često i dostojno primaju u sv. Pričesti! Sv. Pričest je svagdanji kruh duše. "Kruh naš svagdanji daj nam danas", tako molimo u Očenašu. Mi se sastojimo iz tijela i duše. Mi molimo dragog Boga, da našemu tijelu dade svagdanju hranu. I On –dobrostivi – uslišava našu molbu. Godinu za godinom iz sjetve slijedi žetva, naša polja blagosiva On plodnošću i daje, da iz materinskih krila zemlje u izobilju niče sve, što trebamo tijelu za hranu. No mi Ga moramo i za to moliti, da On sa korisnom hranom opskrbi našu dušu, koja je beskrajno vrjednija i važnija, nago tijelo. No koja je to hrana, koju naša duša treba? Oh, zemlja je presiromašna i premalena, a da bi ona našoj duši mogla pružiti hrane, od koje bi se mogla nasititi. Ljudska je duša stvorena za Boga, neugasivu žeđ za najvišom blaženošću. Jedini je Bog može zadovoljiti. I dobri Bog je i ovu molitvu uslišao, visoko iznad našeg i najsmjelijeg očekivanja. Isus Krist, druga Osoba u Božanstvu, nije smatrao ispod svog dostojanstva, da se najvišeg nebeskog prijestolja siđe na ovu siromašnu zemlju i uzme ljudsko tijelo. I ovo Tijelo treba da bude hrana našoj duši, koja je božanski Spasitelj, dok je još sa svojim učenicima hodao po zemlji, jasno i svečano obećao ovim riječima: "Ja sam kruh života. Oci su vaši jeli manu u pustinji i umrli od gladi. Ovo je kruh, koji s neba silazi, da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi, koji sam s neba sišao. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će dovijeka, i kruh, koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta… Zaista vam kažem: Ako ne jedete Tijelo Sina čovječjega i ne pijete Krvi Njegove, nemate života u sebi. Tko jede Tijelo Moje i pije Krv Moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti na sudnji dan. Jer je Tijelo moje doista jelo i Krv je moja doista pilo. Tko jede Tijelo moje i pije Krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, i koji jede mene, i on će živjeti po meni… Tko jede ovaj kruh, živjet će uvjeke." – (Iv. 6, 48-59) *** Idite dakle k sv. Pričesti, moja braćo, dolazite k Isusu sa ljubavlju i pouzdanjem! Primajte Ga kao hranu duše! Živite od Njega, da za Njega živjeti možete. Ne recite, da nemate vremena, da imate previše posla. Zar nije božanski Spasitelj rekao: Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i Ja ću vas okrijepiti!" Zar biste se mogli jednom ovako nježnom i ljubaznom pozivu opirati?? Ne recite, da niste dostojni. Istina je, vi niste dostojni, ali vi Njega trebate. Kad bi naš Gospodin i Spasitelj našu dostojnost imao pred očima, nikad ne bi On svog divnog Sakramenta ljubavi ustanovio, jer Njega nitko nije dostojan, niti sveci, niti anđeli, niti arhanđeli, niti knezovi nebeski. Ali On je imao pred očima potrebe naše duše, i nama je svima potrebno, da Ga primamo. Nemojte reći, da ste grješnici, da uzdišete pod previše bijede i nemoći, i da se stoga ne usuđujete k Njemu se približiti. To glasi upravo tako, kao kad biste rekli, da ste previše bolesni i stoga da nećete upotrijebiti nikakav lijek, niti zapitati liječnika. *** Bez Presvete Euharistije ne bi bilo nikakve sreće na ovom svijetu, život ne bi bio podnosiv. Kad primamo sv. Pričest, primamo našu radost i našu sreću. *** Kruh za duše je u svetohraništu. O, kako lijepo je to, moja braćo! Kada svećenik kod Mise digne sv. Hostiju i vama je pokaže, možete vi tada zaista reći: "Ovo je hrana moje duše!" O, moja djeco, mi imamo previše sreće! Mi ćemo to razumjeti u nebu. *** Sv. Pričest je naša najveća sreća na ovom svijetu. Istom na drugom svijetu ćemo uvidjeti i shvatiti, kako neizmjerno velika je bila. Kad bismo mogli upoznati sve blago milosti, koje ima u sebi sv. Pričest i podjeljuje onomu, koji je dostojno prima, to zaista naše srce ne bi trebalo ni časa drugoga, da zakuca od najveće radosti, da bude sretno i blaženo. *** Sve su molitve sv. Mise priprava na sv. Pričest, i cijeli život jednog pravog kršćanina morao bi biti jedna priprava na ovaj veliki, važan čin. *** Naš božanski Gospodin i Spasitelj dao nam je svečano obećanje: "Sve, što ćete Oca u moje Ime moliti, dat će vam". No ipak nikad ne bismo mi došli na tu misao, da od Boga zatražimo Njegovog vlastitog Sina. Ali što čovjeku nikada ni na san ne bi moglo doći, što ni najžarča fantazija ne bi bila sposobna da zamisli, to je učinio Bog. Što čovjek niti izreći, niti shvatiti ne može, časa on nikada ne bi usudio poželjeti, to je Isus Krist u svojoj beskrajnoj ljubavi zamislio, obećao i izvršio. Da li bismo ikada imali smjelosti, Boga zamoliti, da svoga Sina pusti za nas da umre, da nam Tijelo Njegovo dade za hranu, a Krv Njegovu za pilo? –Ne! Pa ipak se to dogodilo. Kako čudesna tajna! Kad sve to ne bi bila istina, to bi značilo, da si je čovjek zamislio takve stvari, kojih Bog ne može proizvesti, čovjek bi u snalažljivoj snazi ljubavi išao dalje, nego Bog! No to nije moguće, jer Bog se u ljubavi i velikodušnosti od nikojeg svojeg stvora ne da nadvisiti. *** Pričest djeluje na dušu slično, kao mijeh na vatru, koja još slabo tinja i gasi se, ali pod pepelom ima loš nekoliko žarkih ugljena. Zapuše se unutra mijehom, i vatra svjetlo plane. Ako mi osjetimo, da naša ljubav prema Bogu u našem srcu hladi, a sv. Pričest ne možemo primiti, tada je brzo nadomjestimo barem duhovnom Pričešću. Ako ne možemo ići u crkvu, okrenimo se barem prema onoj strani, gdje je svetohranište. Bog ne pozna nikakve pregrade, koja bi nas od Njega dijelila. Mi možemo sv. Pričest samo jedanput u danu primiti. No duša, koja plamti od ljubavi prema Spasitelju, nadomještava taj manjak željom, da Ga primi u svakom času, i to je duhovna Pričest. *** Kako lijepa mora da je duša u nebu, kako je ovdje na zemlji često i dostojno primala sv. Pričest i sa dragim se Bogom sjedinjavala! Tada će slavno Tijelo našeg Gospodina i naše tijelo svojim sjajem obasjati i svoju klanjanja vrijednu Krv sa našom krvlju pomiješati, naša će duša biti obuhvaćena od blagoslovljene duše Bogo-čovjeka kroz cijelu vječnost, tamo će ona u čistoj i savršenoj sreći klicati. *** Najveće, što jest i može da bude, moja draga braćo, jest Presveti oltarski Sakramenat. Ako vi sva dobra djela cijeloga svijeta usporedite sa jednom dobrom i dostojnom primljenom Pričešću, to je onda tako, kao kad biste zrno pijeska stavili uz jedno brdo. Poslije sv. Pričesti molite se! Dragi Bog će vam dati u srce, kako da se molite. On će vam u svojoj dobroti dati sve, što ga molite, ako Mu prikazujete Njegova Sina i zasluge Njegove muke i smrti. *** Kad bi kršćani mogli shvatiti sva neizmjerno dragocjena dobra, koja su sakrita u sv. Pričesti, ne bi trebalo dalje ničega, što bi ljudsko srce zadovoljilo. Škrtica ne bi više trčao za svojim blagom, častohlepni se ne bi više brinuo za slavu. Čovjek bi zemlju napustio, prašinu otresao i prema nebu poletio. Pričest je sjedinjenje s Isusom. O, kakvu sreću je Bog time svojem stvoru darovao! *** Sva se naša sreća sastoji u tomu, da onakav život vodimo, te bismo bili dostojni, da često primamo našeg Spasitelja, jer po tom se smijemo nadati nebu. *** Moja djeco, tko bi vrijednost sv. Pričesti uvidio, taj bi se čuvao i od najmanjih pogrješaka, taj bi sačuvao svoju dušu uvijek u nevinosti pred očima Božjim. Vi ste se danas, kako mislim, svi ispovjedili… Sada mislite na to, da dobijete nad sobom. Sad vas usrećuje misao, da ćete sutra ujutro primiti dragog Spasitelja u sebe. Sutra više nećete moći uvrijediti dragoga Boga, vaša će duša potpuno uroniti u dragocjenu Krv našeg Gospodina. Kako lijepo, jednog pravog kršćanina jedino dostojan život! *** Kad se spremamo, da u sv. Pričesti primimo Gospodnje Tijelo, moramo mi biti u takvom raspoloženju, da možemo mirno umrijeti i sa pouzdanjem stupiti pred sudačku stolicu Isusa Krista. *** Primanje Isusa Krista u sv. Pričesti dobiva naš duh snagu, mi smo jaki u borbama, naše su nakane sve čišće kod svih naših djela, i naša ljubav plamti sve više i više. *** S izrekom: "Moja draga djeco" običavao je arški župnik oslovljavati ne samo malene kod kateheze, nego i odrasle slušaoce kod propovjedi. Tko bi ikada mogao da shvati sreću kršćanina, koji Isusa Krista prima u svoje srce? On postaje time malo nebo, on sam je isto tako bogat, kao cijelo nebo skupa. *** Sva se naša sreća na ovom svijetu sastoji u tome, što Isusa Krista u svetoj Pričesti primamo. Što će nas kroz cijelu vječnost stavljati u udivljenje, jest okolnost, da smo za vrijeme svog zemaljskog života, ovako maleni i bijedni, ovako velikog Boga smjeli primati. *** Tri su razloga, koji nas moraju poticati, da pristupamo k stolu Gospodnjemu: 1. Jer nam Isus Krist to nalaže, ako hoćemo da postignemo život vječni. 2. Jer nam je to u velikoj mjeri potrebno, da se ojačamo protiv napadaja đavola. 3. Da se svijeta odrečemo i posve se uz Boga prislonimo. *** Ako se mi često i dostojno pričešćujemo, to onda naše misli, naše želje, kao i svi naši čini i pothvati imaju isti cilj, kakav je imao Isus Krist, kad je hodao zemljom i izvršavao djelo spasenja. Mi ljubimo Boga, duševna i vremenita bijeda bližnjega ide nam k srcu, mi ne mislimo na to, da je lijepo uz zemlju, naš duh misli samo već na nebo, i naše srce ne traži više za ničim drugim, nego za posjedovanjem Boga. *** Moja djeco, osobito su sretni oni, koji su u smrtnoj uri sa svojim Spasiteljem, po sv. Pričesti sjedine. Kad ih onda odmah poslije smrti Bog Otac posebnom sudu sudi, tada vidi On u njima još Tijelo svoga Sina i ne može ih zauvijek osuditi. Ne, ne! Vidite, braćo moja, koju korist pruža primanje zadnjih sakramenata. *** Kad mi poslije primitka sv. Pričesti Boga u srcu svom imamo, mora se ono od vatrene revnosti i ljubavi razgorjeti. Srce učenika iz Emausa je gorjelo, kad je Isus na putu s njima govorio. *** Jedna jedina dobro primljena sv. Pričest dosta je, da dušu posve promjeni, da raspali u njoj ljubav prema Bogu i ispuni je prezirom prema zemaljskim stvarima. O tom jedan primjer. Nije tome dugo, što je došao u Ars, da se ispovjedi, jedan, koji je u svijetu bio velik. Poslije sv. Pričesti stvorio je odluku: svoj znatni imetak –od 300. 000. franaka- razdijelio je u 3. dijela: prvi dio od 1000. 000. franaka odredio je za gradnju jedne crkve, drugi dio darovao je siromasima, a treći dio prepustio je svojim rođacima. Od svega svoga bogatstva nije za sebe zadržao ništa, nego se odrekao svijeta i stupio u strogi pokornički trapistički red. Gledajte, što je jedna dobra sv. Pričest poručila. *** Kad se ide k sv. Pričesti, osjeća se nešto posve izvanredna, jedna neopisiva prijatnost, koja prostruji kroz cijelo tijelo i dopre do krajnih dijelova. Što je to? –To je Isus, koji se sa svim dijelovima našeg tijela sjedini i učini, da oni od miline uzdrhtanu. Mi smo prisiljeni, da sa sv. Ivanom kažemo: "Gospodin je." Kako velik si, o čovječe, kad bivaš hranjen Tijelom jednog Boga i napajan Njegovom Krvlju! Kako lijep život, kad ti u neprestanom sjedinjenju s Bogom provađaš svoje dane! Takav život je nebo na zemlji, tada nema nikakve tuge, nikakvih križeva više. Kad si doživio sreću, da si dragoga Spasitelja primio u sebe, tada kuca tvoje srce neko vrijeme u osobitoj radosti i slasti. *** Uzmite jednu posudu, punu miomirisne tekućine, i zatvorite je dobro, slatki miris ćete tada tako dugo zadržati, kako hoćete. Jednako dugo ćete žarku vatru osjećati, ako vi poslije sv. Pričesti našeg Gospodina u sabranosti čuvate, ta će vatra u vaše srce uliti sklonost k dobru, a odvratnost prema zlu. *** Ja ne vidim rado, da odmah netko poseže za molitvenikom i počne čitati, kad se vrati od stola Gospodnjega. O ne! Ta što može ljudska riječ vrijediti, kad je sam Bog tu, koji s nama govori? *** Pošto je Bog u Sakramentu svoje ljubavi sam sebe htio dati, ulio je On u našu dušu beskrajno veliku čežnju, koju može sam On zadovoljiti. Ako mi iz ovog utješnog Sakramenta ne crpimo pravu korist, slični smo onomu, koji na obali rijeke od žeđi umire i umre, on bi trebao glavu samo nagnuti, da u izobilju nađe vodu. Mi smo slični luđaku, koji uz veliko blago ostaje siromašan, on bi trebao samo ispružiti ruku i prihvatiti, da se obogati. *** O moja djeco, kako lijepa će biti u vječnosti duša, koja je u sv. Pričesti svoga Gospodina i Boga često i dostojno primala! Tijelo našeg Gospodina će kroz naše tijelo, Njegova klanjanja vrijedna Krv će kroz našu krv prosjajivati, naša duša će kroz cijelu vječnost sa dušom našega Gospodina biti sjedinjena. Tamo će se ona čistoj i savršenoj sreći radovati. Kada duša jednog kršćanina, koja je primila našega Gospodina, ulazi u nebo, umnaža ona radost neba. Anđeli i Kraljica anđela dolaze joj ususret, jer prepoznavaju Sina Božjeg u toj duši. Tada su duši nadoknađene sve žrtve i muke, koje je ona za vrijeme svog zemaljskog života prenijela i pretrpjela. *** Kad primate Spasitelja, morate kod toga uvijek imati neku stanovitu nakanu, i kad se upravo spremate, da Gospodnje sv. Tijelo u sebe primite, govorite ovako: "O dobrostivi nebeski Oče, ja Ti prikazujem sada Tvoga dragoga Sin, onako, kako su Ga, skinuta sa križa, primili, Njegovoj Presvetoj Majci u ruke položili, i kako Ga je Ona za nas kao žrtvu prinijela. Ja Ti žrtvujem Njegovo Presveto Tijelo i Njegovu predragocjenu Krv, i vapijem k Tebi kroz usta Njegove Presvete Majke, oprosti mi moje grijehe, da Ga dostojno primim i ovu ili onu milost zadobijem: vjeru, ljubav, poniznost…. *** Onaj, koji se dostojno pričešćuje, gubi se u Bogu, kao kaplja vode u oceanu. Kako lijepo bi bilo, kad bismo na to mislili: izgubiti se u bezdanu ljubavi za cijelu vječnost. *** Na dan suda će se vidjeti, da Gospodnje Tijelo kroz preobraženo tijelo onih, koji su Ga na zemlji dostojno primali, prosjajuje, kao što se vidi, da zlato bliješti kroz bakar, a srebro kroz olovo. *** Moja djeco, vi se sjećate onog događaja, koji sam vam nedavno ispričao, o jednom sv. svećeniku, koji se je molio za svog pokojnog prijatelja. Očigledno mu je Bog dao spoznati, da se njegova duša nalazi u čistilištu. Tada se sjeti, da on ne bi mogao ništa boljega učiniti, nego da za njezin pokoj prikaže sv. Misu. Kad je bio kod pretvorbe, uzeo je Hostiju u svoje ruke i molio: "Sveti i vječni Oče, učinimo jednu zamjenu. Ti imaš dušu moga prijatelja, koja je u čistilištu, a ja držim Tijelo Tvoga Sina, koji je u mojim rukama. No dobro –izruči Ti mog prijatelja, a ja Tebi prikazujem Tvog Sina sa svim zaslugama Njegove muke i smrti. I zaista, u času podignuća sv. Hostije, vidio je on dušu svoga prijatelja, kako sva u sjaju i slavi uzlazi u nebo. No dobro, moja djeco, ako hoćemo nešto od Boga izmoliti, činimo isto tako. Poslije sv. Pričesti prikažimo Mu Njegovog ljubljenog Sina sa svim zaslugama Njegove muke i smrti, i On nam neće moći ništa uskratiti. *** Na jednoj duši, koja se dostojno nahranila sa Kristovim Tijelom i Krvlju vidi se to. Ona se toliko promjeni u svojim činima i govorima, da je se ne prepoznaje. Prepuna ljubavi, ona je ponizna i prijazna, i ljubi samoodricanje, svojoj prijaznoj čednosti snosi ona sve ljude. Ta je duša kadra, da i velike žrtve podnosi. *** Kad bi nas netko upitao, poslije kako smo se pričestili: "Što nosite u svoju kuću?", mogli bismo odgovoriti: "Ja nosim nebo sa sobom". jedan svetac je rekao, da smo mi Bogonosci. To je zaista istina, ali mi nemamo dosta vjere. Mi ne shvaćamo našeg dostojanstva. Kad mi odlazimo od svetog stola, mi smo isto tako sretni, kako bi bila i sveta tri Mudraca iz istoka, kad bi oni bili mogli u svoju daleku domovinu uzeti sa sobom drago Dijete Isusa, kojega su našli u Betlehemu. *** O čovječja dušo, kako velika si, jer te samo Bog može zadovoljiti! Hrana duše je Tijelo i Krv jednog Boga! O nebeska hrano! Duša može samo Bogom da se nahrani. Nema ništa izvan Boga. Što njoj dostaje, nema ništa izvan Boga, što nju ispuniti može, nema ništa izvan Boga, što njezinu glad utažit može, ona nužno svoga Boga imati mora. Kako sretne su čiste duše, koje imaju sreću, da se sa našim Gospodinom po sv. Pričesti sjedinjuju! U nebu će one sjati kao lijepi dragulji, jer Bog sam sebe u njima vidi. *** Svim živućim stvorenim bićima je potrebna hrana, da se mogu održati na životu. Zato je Bog dao, da rastu drveće i biljke, one su brižno prostrle stol, kojemu dolaze sve životinje, da nađu hranu koja svakoj odgovara. Ali se i duša čovjekova mora da hrani. No koja je njezina hrana? Moja djeco, kad je Bog našoj duši htio dati hranu, da je za vrijeme njezinoga zemaljskog putovanja uzdrži na životu, kružio je svojim očima po cijelom stvorenju i nije našao ništa, što bi nje bilo dostojno. Tada se je vratio k samom sebi i odlučio, da sam sebe dade našoj duši za hranu. *** Ali –vi ćete mi reći – ako je sv. Pričest tako nešto velika i uzvišena, zašto katolički kršćani u svojoj većini imaju tako malo razumijevanja za nju, te mnogi od njih ovaj Božji dar preziru, omalovažuju i pobožne duše, koje se češće pričešćuju, čak ismijavaju i ruže? To dolazi nažalost odatle, što ovi bijedni, nesretni i zasljepljeni nazovi kršćani nikad nisu osjetili sreće od čestog i dostojnog primanja dragog Spasitelja u sv. Pričesti. Jer, što se smrtni čovjek, bijedni stvor, hraniti smije svojim Bogom i Njega kao svoju svagdanju hranu uzimati, to je zaista čudo iznad svih čudesa. O ljubavi bez mjere! O bezgranična srećo, koje niti nebeski anđeli ne poznaju! Moj Bože, kakvu bi prekomjernu radost morao osjećati jedan katolički kršćanin, koji ima vjeru, kada, odlazeći od pričesne klupe, nosi nebo u svom srcu! O presretna kućo, u kojoj takav kršćanin stanuje! Kako svakog poštovanja vrijednim morao bi on, čije je srce postalo drugim svetohraništem, biti za svoje bližnje, kad bi imali vjeru! *** Ali – vi ćete mi mnogi reći – ako je ova sreća tako velika, zašto nam je Crkva zapovjedila, da se samo jedanput u godini pričestimo? – Ova zapovijed nije izdana za dobre i revne katolike, nego za mlake i nemarne, koji ne vode brige oko spasa svoje duše. U prvim je kršćanskim vremenima bilo posve drukčije. Najveća kazna, koja je tada naša Majka, sv. Crkva, mogla da dosudi svojoj zloj djeci, sastojala se u tom, da je svoju zlu djecu isključila od sv. pričesne gozbe i lišila ih sreće, da svoga Gospodina i Boga smiju primiti u sv. Pričesti. Inače, kadgod su prisustvovali sv. Misnoj žrtvi, smjeli su se svaki put pričestiti. Poslije je dakako postalo drukčije. O kako žalosna je promjena nastala u kršćanstvu! Moj Bože, kako se može dogoditi, da ima katoličkih kršćana, koji 3, 4, 5, ili 6. mjeseci ravnodušno žive, a da bijednoj duši ne priušte ove nebeske hrane i puste je da od gladi i bijede pogine! Moj Bože, kolika li je nesreća to, i kako kobno zasljepljenje! Imati na raspolaganju tako mnoga i jaka sredstva, koja su prikladna da bolesnu dušu liječe, i tako divnu hranu, a ne okoristiti se njom! Ah, sa suzama i uzdasima morao priznati: ništa se ne štedi za njegu tijela, koja će prije ili kasnije biti uništeno i postati plijenom crvi, dok se dušu, koja je slika i prilika Božja i ne umire, zanemaruje i sa posebnom se okrutnošću s njom postupamo. Kad je naša Majka, sv. Crkva, vidjela, kako mnogi su kršćani spas svoje duše posve iz vida izgubili, kao i svaku želju za nebeskim kruhom, tada je ona, u nadi, da će barem strah pred vječnom osudom tim slijepcima otvoriti oči, izdala zapovijed, koja ih je obvezivala, da se godišnje tri puta pričeste: o Božiću, Uskrsu i Duhovima. No kad su kršćani postajali još ravnodušniji, išla je Crkva do krajne granice: pod prijetnjom isključenja iz crkvene zajednice, izdala je zapovijed, da se barem jedanput u godini, u uskrsno vrijeme, mora primiti sv. Pričest. No koja li je nesreća i kakva li kobna zasljepljenost dokazuje i to, da jedan katolički kršćanin jednom strogom crkvenom zapovijedi mora biti prisiljavan, da traži svoju sreću! *** Vi, koji samo rijetko pristupate k stolu Gospodnjemu, premda vjerujete u stvarnu prisutnost Kristovu u Presvetom oltarskom Sakramentu, i dosta često ste bili o tom poučeni, da je Presveta Euharistija za vašu siromašnu dušu bezuvjetno potrebna hrana, da li znadete, što činite? Vi činite slično, što i Židovi. Mi njima predbacujemo, što Spasitelja Isusa Krista nisu primili i kao svog Mesiju priznali. Zasljepljeni Židovi su postupali tako, jer Ga nisu upoznali. No vi Ga poznate, i ipak Mu nanosite istu sramotu, time što nemate nikakve želje, da svoju dušu u sv. Pričesti s Njim sjedinite. *** Vi ne smijete zaboraviti, da će jednom poslije vaše smrti kod posebnog suda Isus Krist tražiti od vas račun o svemu dobromu, što ste ga mogli bili učiniti, a niste. On će vam tada pred oči staviti sve sakramente, koje ste u svom životu mogli primiti – kako često ste mogli Njegovo Tijelo blagovati i Njegovu Krv piti, ako ste htjeli pobožan život voditi i više se za vašu dušu brinuti. O veliki Bože, kakvu ispriku ćete tada imati i što će iz vas biti?? *** Kad bi nam bila pružena prilika, da svaki dan imamo kneževski objed, i to posve na trošak našeg gostoprimca, to bismo zaista morali biti čudaci, kad se ne bismo htjeli time okoristiti. *** Sv. Magdalena Pacijske kaže nam, da bi jedna jedina sv. Pričest, primljena čistim srcem i s ljubavlju, dostajala, da nas dovede do vrhunca savršenosti. *** Sv. Terezija poslije svoje smrti pokazala se jednoj od svojih susestara, a uz nju je bio naš Gospodin Isus Krist. Iznenađena dobra sestra zapita: "Zašto, o Isuse, pratiš Ti Tereziju?" – Božanski je Spasitelj odgovorio, da je Terezija vrijeme svog smrtnog života po sv. Pričesti toliko bila s Njim sjedinjena, da se On više ne može od nje rastaviti. *** U posljednji će dan Sudac Isus Krist naše tijelo toliko ljepšim i slavnijim uskrisiti, koliko češće i dostojnije smo mi Njegovo Tijelo u sv. Pričesti primali. Nijedan drugi kreposni čin ne može naše preobraženo tijelo u nebu tako lijepim i sjajnim učiniti, kao sv. Pričest. *** O, kad bismo ipak mogli razumjeti, kako jako Isus Krist teži za tim, da uđe u naše srce! I kad je On jedanput u njemu, ne bi nikako htio više otići, niti se od nas odijeliti, niti za života, niti u smrti. *** O moji dragi kršćani, zašto se tako mučno vučete na putu spasa? Zašto imate tako malo odvažnosti i revnosti, da biste zaslužili veliku sreću, te biste se smjeli pojaviti kod gozbe i tamo blagovati anđeoski kruh, koji slabima daje jakosti? O, kad biste znali, kako ovaj nebeski kruh svaku zemaljsku patnju zaslađuje! O, kad biste ipak jedanput iskusili, kako se Isus Krist, pun milosti i ljubavi, rado spušta do onoga, koji Ga u sv. Pričesti prima! Dođite, draga djeco, i blagujte ovaj kruh jakih, i vi ćete se od pričesne klupe vraćati puni radosti i srčanosti. Vi se više nećete bojati pred patnjama, olujama i borbama, nago ćete za tim još i težiti, da se svidite Spasitelju vašem Isusu Kristu. *** Jedne uskrsne nedjelje, poslije sv. Pričesti, pala je sv. Terezija u zanosu Bogu. Kad je opet došla sebi, osjetila je, da su joj usta puna klanjanja vrijedne Krvi Isusa Krista, koja joj je davala tako neiskazanu radost i slast, da mora od ljubavi umrijeti: "Ja sam vidjela – govorila je poslije – mog božanskog Spasitelja i Otkupitelja, koji mi je rekao: "Moja kćeri, ja hoću da ova klanjanja vrijedna Krv, koja ti pruža toliko ljubavi i slatkoće, bude tvojoj duši na spas. Ne boj se nikada, da će ti moje milosrđe manjkati. Kad sam ja ovu dragocjenu Krv prolijevao, iskušao sam tada samo bol i gorčinu, no tebi neka ona daje samo slatkoću i ljubav." Često se dogodilo, poslije kako je primila sv. Pričest, da su čete anđela sišle s neba, za koje joj se činilo, da nalaze svoju slast u tome, da se s njom sjedinjuju i slave Spasitelja, kojega je ona u svom srcu nosila. *** Kad smo primili sv. Pričest, osjećamo opet radost i prijatnost na nebeskim stvarima, a još više nego dosada prezir prema stvarima zemaljskim. Naša zla nagnuća bivaju slaba, a grijesi i opačine suzbijene. Recite mi, kako može da stoluje oholost u jednom srcu, poslije kako je primilo u sebe jednog Boga, koji se je do potpunog uništenja ponizio? Da li bi se bijedno ljudsko srce moglo još ljuljati u obmani, da ono naše samo od sebe znači? Ne! Vi ćete, naprotiv, naći dosta i suviše razloga, da sami sebe ponizite i prezirete. *** Zar ne bi jedno srce, koje je upravo primilo svog Boga, koji je tako čist i sama svetost, zar ne bi moralo osjetiti nesavladivu odvratnost i užas pred grijehom nečistoće, zar ne bi moralo biti pripravno, prije se dati na komade rezati, nego pristati, ne velim, na jedan zao čin, nego i na samu zlu misao! *** Jedno srce, koje je u sv. Pričesti u sebe primilo Onoga, kojemu sve pripada, Gospodara neba i zemlje, a koji je ipak cijeli zemaljski život dobrovoljno sproveo u najvećem siromaštvu, tako da nije imao, niti kamo da svoju svetu glavu nasloni, i koji na svom smrtnom ležaju nije imao ni jednog svežnja slame, nego je na križu morao svoj duh izdahnuti – recite mi, kako bi se ovo srce moglo još vješati na zemaljske stvari, biti puno škrtosti i lakomosti, poslije kako je vidjelo, što je Spasitelj Isus Krist činio. *** Zar bi jedan kršćanin, koji je u sv. Pričesti primio božanskog Otkupitelja Isusa Krista, koji je umro za svoje neprijatelje, zar bi mogao osjetiti još osjetljivljije misli ili mržnju prema onima, koji su mu nešto na žao učinili? Ne, sigurno ne! On će si naprotiv praviti iz toga zadovoljstvo, da takvim čini dobro, koliko može. *** Kada mi u sv. Pričesti primamo Isusa Krista, primamo mi s Njim ujedno puninu svih duhovnih dobara i blagoslova. Mi vidimo, da je naša vjera jača, mi osjećamo, da nas prožimaju vječne istine naše sv. religije. Mi bolje spoznajemo rugobu grijeha i njihove opasnosti za spas duše. Više nas straši misao na sud, bolnije osjećamo gubitak Boga. Primanje Isusa Krista u sv. Pričesti krijepi naš duh, mi smo ustrajniji u borbama, naše su nakane u svim našim činima čišće, i naša je ljubav prema Bogu i bližnjemu sve veća. Misao, da mi Isusa Krista u svom srcu posjedujemo, radost, koju mi u ovom sretnom času osjećamo, čini se, da nas toliko s Bogom sjedinjuje i povezuje, da duh naš više na ništa drugo ne misli, a srce naše više drugo ništa poželjeti ne može, nego samo Boga. Misao na potpuni posjed Boga toliko nas zaokuplja, da nam se život pričinja dugim, mi ne zavidimo toliko onima, koji dugo ovdje na zemlji smiju boraviti, nego više onima, koji su rano pozvani, da se zauvijek sa Bogom sjedine. Sve, što nas sjeća na nemoćnost i ništavost našeg tijela, prouzrokuje nam radost, mjesto tuge i straha.

- 18:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sveta Filomena

Još dva uradka moje drage prijateljice, neka je dobri Bog blagoslovi i čuva, nju i cijelu njenu obitelj!

- 18:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.10.2009., srijeda

Bogorodica - Theotokos

Ovu sam sliku dobio na poklon od jedne vrlo drage gospođe koja vapi Gospodinu, čija duša nježno titra kao struna Božjeg glazbala...... I baš zato je poklanjam i svima vama blogerima.... Bog vas blagoslovio!

- 04:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.10.2009., petak

ZLATNA ZRNCA - sv. Marije Ivana Vianney-a (2)

Sveta Misna žrtva Žrtve Starog Zavjeta nisu bile dostatne, da božanskom Veličanstvu dadu zadovoljštinu za sve nebrojne grijehe ljudi. Zato je bila potrebna jedna druga žrtva, mnogo svetija i čistija, koja će trajati do konca svijeta i moći da sve naše dugove Bogu isplati. Nema ništa ljepšega i ništa dragocjenijega, nego je sveta Misa, jer ona nam daruje Isusa Krista u Presvetom oltarskom Sakramentu. Kad bismo znali, što je sveta Misa, od radosti bismo umrli. Nikad nećemo na zemlji shvatiti, kolika je sreća, svetu Misu smjeti prikazati. Istom u nebu ćemo razumjet. *** Oltar je kao krilo Marijino, gdje jedan Bog svaki dan u rukama svećenika biva čovjekom. Zaista, ovdje su jasle, gdje On drugi put biva rođen, na ovom se oltaru On žrtvuje, kao nekad na križu na Kalvariji. *** Sva dobra djela skupa nisu ravna svetoj Misnoj žrtvi, jer su ona samo ljudsko djelo, dok je sv. Misa djelo Božje. Mučeništvo prema njoj nije ništa, jer ono je žrtva, koju čovjek sa svojim životom prinosi Bogu. No sv. Misa je žrtva, koju za čovjeka prinosi Bog sa svojim Tijelom i Krvlju. *** Da pravo shvatite veličinu i zaslužnost sv. Misne žrtve, bit će dovoljno, da vam se sv. Ivan Zlatoustim kaže, da sv. Misa cijelo nebo razveseljuje, svim siromašnim dušama u čistilištu donosi olakšicu, svakovrsne blagoslove privlači na zemlju i Boga više časti, nego sve muke svih mučenika, nego pokore svih pustinjaka, više nego sve suze, koje su prolivene od postanka svijeta, i sve, koje će još teći do konca svih dana. Ako me pitate, zašto je tome tako, to je odgovor vrlo jednostavan. Svi su ovi čini bili i bivaju vršeni od ljudi i grješnika, koji su svi manje ili više bili i jesu dužnici Bogu, u svetoj pak Misnoj žrtvi prikazuje Ocu svom nebeskom Njegov bivstveno jednaki Sin, Bog i čovjek, zasluge svoje muke i smrti. Iz toga možete vidjeti, da sv. Misa ima beskrajnu vrijednost. *** Ovo sveto i čisto žrtveno Janje je sam Isus Krist, koji je Bog, kao i Njegov Otac, i ujedno čovjek, kao i mi. On se žrtvuje dan za danom na našim oltarima, kao što se jedanput žrtvovao na Kalvariji, i ovom svojom čistom, neokaljanom žrtvom iskazuje on Bogu svaku čast, koja mu pripada, i isplaćuje sve, što je čovjek Bogu dužan. On se žrtvuje dnevice, da uvijek iznova prizna vrhovno Božje gospodstvo nad stvorovima i posve uništi sramotu, koju grijeh nanosi Bogu. Pošto dakle Isus Krist u sv. Misi djeluje kao posrednik između Boga i ljudi, postiže On nama ovom uzvišenom žrtvom sve milosti koje su nam potrebne. On nadalje božanskom Veličanstvu iskazuje svu zahvalnost, koju su mu ljudi dužni. *** Najbolji način prisustvovanja sv. Misi sastoji se u tome, da se mi sa svećenikom sjedinjujemo u svemu, što on izgovara, i da pratimo sve, što on čini, koliko možemo, te da nastojimo u sebi buditi najživlje osjećaje ljubavi i zahvalnosti. *** Da postignemo beskrajna dobra i blagoslove sv. Misne žrtve, moramo dakako i od svoje strane nešto učiniti. – Ja ću vam na trima primjerim iz Sv. Pisma pokazati, kako možete sa korišću prisustvovati sv. Misi. Prvi je carinik, o kojemu govori Evanđelist Luka (18, 10-14): "Dva čovjeka uđoše u hram da se mole, jedan farizej, a drugi carinik. Farizej stade i moljaše se u sebi ovako: Hvala ti, Bože, što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici , preljubnici ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega, što stičem. A carinik je stajao izdaleka i nije htio ni očiju podignuti prema nebu, nego je bio svoje grudi i govorio: Bože, milostiv budi meni grešniku!" O moja draga braćo, kad bi kršćani naših dana imali milost, da sa jednakim mislima i osjećajima kajanja i skrušenja prisustvuju svetoj Misnoj žrtvi, kakvi su ispunjali srce carinika, kakve bogate milosti, kakva dragocjena dobra bi postigli! Kad bismo mi kod sv. Mise molili ovako, kao carinik, izašli bismo iz Božje kuće puni nebeskih dobara, kao što se pčela sa svog izleta na cvjetna polja vraća puna slatkog meda. Drugi primjer daje nam dobi razbojnik na križu. On nam pokazuje, kako treba da se vladamo kod sv. Mise, naročito u času pretvorbe. Dok su svi drugi, koji su bili svjedoci Kristove žrtve smrti, Njega grdili i psovali, on Ga je hvalio, posvjedočio Njegovu nevinost i priznao Njegovo Božanstvo. Mi se ne trebamo čuditi nad tom velikom promjenom u duši razbojnika, koji je bio uz Krista raspet. Njega je obratio pogled na Božjeg Sina, koji je, raspet na križu, umirao. Može li se zamisliti ikoji pogled, koji bi bio ganutljiviji, nego ovaj? A mi bismo mogli dnevice u njemu uživati, kad bismo imali vjeru. Kako dragocjeni časovi milosti i smilovanja! Nama su oni priušteni u sve dane u sv. Misi kod pretvorbe! O moja draga braćo, kad bismo u času pretvorbe imali sreću i milost, da nas živa vjera oduševi, tada bi jedna jedina sv. Misa udostojala, da nas od svih grijeha oslobodi, okove svih opačina razbije i učini iz nas prave pokornike, tj. savršene kršćane. Treći primjer daje nam satnik u Evanđelju. On nam pokazuje kako treba da se vladamo kod svećenikove Pričesti. Primjer ovog muža tako je lijep i vrijedan divljenja, da se našoj Majci, sv. Crkvi, svidjelo, te nam ga ona svaki dan, kod sv. Mise pred oči stavlja. "Gospodine, nijesam dostojan, da uniđeš pod krov moj, nego reci samo jednu riječ, i ozdravit će duša moja." (Mt.8,8.) O kad bi dragi Bog opazio u nama istu poniznost i istu spoznaju naše ništetnosti, kako rado i s kako bogatim milostima bi se On tada navratio u naša srca i u njima se nastanio! Kako mnogo snage i srčanosti bi nam On tada podijelio, da pobijedimo neprijatelje svoga spasa! Hoćemo li jednu temeljnu promjenu u duši i popravak života, tj. Ostaviti se grijeha i vratiti se k Bogu? Slušajmo tada nekoliko sv. Misa s tom namjerom, i mi smijemo biti sigurni, ako to pobožno činimo, da će nam dobri svemogući Bog pomoći, da se iz bijede grijeha dignemo. O kolike bi nesretne duše bile oslobođene od svojih grijeha, kad bi imale sreću i milost, da pobožno prisustvuju svetoj Misnoj žrtvi! *** Nema nijednog prikladnijega vremena, da pregovaramo s Bogom o velikom i važnom poslu našeg vječnog spasa, nego su dragocjeni časovi, što ih proživljujemo, kad slušamo sv. Misu. Tamo se Isus Krist sam svom nebeskom Ocu žrtvuje, da nam ishodi sve moguće milosti i blagoslove. Sveti nas Ivan Zlatousti ovako bodri: "Ako smo u žalosti i pod kušnjama stenjemo, -tamo ćemo naći utjehu. Ako nas naokolo opsjedaju i muče napasti, hrlimo tada k sv. Misi, i mi ćemo tamo sigurno naći jakost i sredstva, sa nad đavlom iznesemo pobjedu. Zaista, moja draga braćo, kad bismo imali dovoljno vjere, tada bi bila sv. Misa za nas lijek za sva zla, koja nas u ovom životu mogu pogoditi, jer Isus Krist, koji se u sv. Misi za nas žrtvuje, jest uistinu naš svemogući liječnik, koji sve naše nedostatke na tijelu i duši može izliječiti. *** Nijedan čas nije dragocjeniji i uspješniji, da nam ishodi milost obraćenja, nego je čas pretvorbe kod sv. Mise. O, kad bi roditelji, očevi i majke, znali ovaj dragocjeni čas na pravi način iskoristiti, tada njihova djeca ne bi bila tako neposlušna, tako daleko od puta, koji vodi u nebo. O bijedni ljudi, koji tako beskrajno blago imaju pred sobom, a ipak se ne koriste njime! *** No vi ćete mi reći: "Ako smo siromašni i ništa nemamo, to nam i kod sv. Mise nitko ništa ne da." –Ludi govor! Ta što hoćete da vam Bog dade, ako vi računate samo sa svojim radom, a nikako na s Njim? Ako nemate vremena, ni da svoju jutarnju i večernju molitvu obavite, a kamoli da sv. Misu slušate? O vi bijedni slijepci, vi ne poznate sredstava božanske Providnosti, koja onima na raspolaganju stoji, koji se u Boga uzdaju. Hoćete li jedan primjer za to, koji udara u oči? Stoji evo pred vama. To je vaš duhovni pastir i sve ono, što je on u Arsu već stvorio. *** No vi ćete mi reći: "Lako je Vama govoriti, kad vam se sve daruje". –Istina, no tko mi daruje, ako ne božanska Providnost? Od nje je sve moje blago, i od nikud drugud. *** Vianney je za svoje pobožne ustanove raspolagao sa velikim sredstvima, koja su mu sa svih strana pritjecala, i često je obilovao novcem, kojega on nikad nije tražio, nego prezirao i uvijek punim rukama izdavao. *** Iskustvo nas uči, da u pravim kršćanskim obiteljima, koji se članovi često nađu kod sv. Mise, ima mnogo više reda i napretka, i u njihovim zemaljskim poslovima, nego kod onih, u kojima manjka vjere, i koje nikad tobože vremena nemaju za sv. Misu. O, koliko više bismo imali sreće i uspjeha kod svih naših pothvata, kad bi smo imali više vjere i pouzdanja u Boga, mjesto da se oslanjamo posve samo na sebe i na naša nastojanja! *** O moja draga braćo! Kad bismo imali sreću, da vrlo pobožno i sa pravim raspoloženjem srca prisustvujemo sv. Misi, tada bismo mi posve sigurno postigli milost svoga obraćenja, sve kad bismo bili okorjeliji, nego Židovi, slijepiji, nego pogani, i tvrđi, nego golgotske pećine, koje su se kod Isusove smrti otvorile. *** Kada ja poslije pretvorbe u mojim rukama držim Presveto Tijelo našega Gospodina Isusa Krista, i kada se u časovima malodušnosti smatram vrijednim pakla, tada kažem sebi: "Ah, kad bih barem Njega mogao uzeti sa sobom! I pakao bi bio sladak u Njegovoj prisutnosti. Ne bi mi bilo teško, da cijelu vječnost ostanem u njemu i trpim, kad bismo samo bili zajedno. Ali tada to više ne bi bio pakao. Struje ljubavi ugasile bi kaznenu vatru pravednosti." *** Kako slijep je ipak čovjek, da se toliko kinji, da bude vječno osuđen i vrlo nesretan, pa već i na ovom svijetu! Kad bismo imali milost, da ozbiljno mislite na svoj spas i sv. Misi prisustvujete, kad god možete, jasan bi vam bio dokaz za sve ovo, što vam kažem. *** O, kad bi nam ipak Bog dao milost, da na početku sv. Mise na jednoj strani spoznamo veličinu i uzvišenost vječnog Velikog Svećenika Isusa Krista, koji se za nas žrtvuje, a na drugoj broj i težinu naših grijeha, kojima smo opterećeni, te pod njihovim teretom uzdišući pojavimo se pred Njim –kako brzo bismo mi postigli oproštenje i milost ustrajnosti u dobru sve do konca! *** Sv. Toma Akv. Veli nam, da je jednog dana za vrijeme sv. Mise vidio Gospodina našeg Isusa Krista. Ruke su Mu bile pune dragocjenog blaga, koje je htio podijeliti, te mi, ako češće i pobožno pristupamo svetoj Misnoj žrtvi, mnogo više milosti dobivamo, nego obično, i mnogo više sreće i blagoslova i u našim vremenitim stvarima. *** O, kad bi nam dragi bog ipak jedanput dao milost, da pravo razumijemo, što je sv. Misa, -kolika li dobra spasa, na kojima sada oskudijevamo, bismo imali na raspolaganju! O kolikih bi opasnosti bili sačuvani! Kako često li je već pobožno slušanje sv. Mise sačuvalo od svakovrsnih nesretnih slučajeva i nagle smrti, kolike li ih je sačuvalo od teških udaraca sudbine!

- 14:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZLATNA ZRNCA - sv. Marije Ivana Vianney-a

PRESVETA EUHARISTIJA KAO ŽRTVA I HRANA DUŠE DOĐITE K MENI SVI, KOJI STE UMORNI I OPTEREĆENI, I JA ĆU VAS KRIJEPITI" (Mat. XI. 18.) 1. Svećenik Bez sakramenta svetog svećeničkog reda ne bismo mi među sobom mogli imati božanskog Spasitelja. Jer tko je onaj, koji Ga s naba privlači i pod prilikama kruha daje Mu stan u svetohraništu? –Svećenik. Tko je onaj, koji je vašu dušu kod ulaza u ovaj zemaljski život primio i u kupki sv. krsta od istočnog grijeha očistio i sa posvetnom milošću ukrasio? –Svećenik. Tko hrani dušu sa nebeskim kruhom, da joj na njezinom hodočasničkom putu dade snagu i jakost? –Svećenik. Tko pripravlja vašu dušu za pristup pred Božju sudačku stolicu, poslije kako ju je za zadnji put oprao u Krvi Janjetovoj? –Svećenik. I tko pokojnu dušu sa molitvama i blagoslovima Crkve prati sve do iza groba? –Svećenik. Od rođenja do smrti – uvijek i uvijek svećenik! Čast i uzvišenost svečeništva O kako je velik svećenik! Istom u nebu ćemo razumjeti njegovu uzvišenu čast. Kad bismo je na zemlji shvatili, umrli bismo – ne od straha, nego od ljubavi. Katolički je svećenik personifikacija ljubavi božanskog Srca Isusova. *** Kako ipak nešto velika i neshvatljiva je svećenik! Kad bi on sam sebe shvatio, umro bi. Sam bog mu se pokorava. Svećenik izgovori nekoliko riječi, i Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist na te riječi silazi s neba i sakriva se pod poniznu priliku kruha. Bog upravlja svoj pogled na oltar i govori: "Ovo je Sin moj ljubljeni, koji mi je omilio". Sili i zaslugama ove božanske žrtve ne može On ništa uskratiti. Kad bismo imali vjeru, to bismo samog Boga vidjeli, sakrivena u svećeniku, kao svijetlo pod staklom, kao vino, pomiješano s vodom. *** Iza Boga svećenik je sve. Pustite jednu općinu 20. godina bez svećenika, i ona će se klanjati nerazumnim životinjama. Kad bismo ja i moj kapelan otišli iz Arsa, vi biste rekli: "Što imamo još da tražimo u ovoj crkvi? Gospodin naš i Spasitelj nije više ovdje, sv. Misna žrtva se više ne prikazuje u njoj, mi se sada isto tako dobro možemo i kod kuće moliti. *** Ako negdje hoće da unište religiju, počinju time, da protjeraju svećenike, jer tamo, gdje nema više svećenika, nema više niti Misne žrtve, a gdje nema Misne žrtve, propada religija. *** Ako hoćete da se riješite svojih grijeha, idete li tada k Blaženoj Djevici ili kojem anđelu, da se ispovjedite? Hoćete li vas oni odriješiti? – Ne. – Hoće li vam oni Gospodnje Tijelo pružiti? – No. Majka Božja ne može učiniti, da hostija bude pretvorena u Tijelo njezinog Sina. Da imate uz sebe dvije stotine anđela, oni vas ne bi mogli odriješiti. No svećenik, da je ne znam kako jednostavan, može to. Jedini vam on može reći: Tvoji su ti grijesi oprošteni, idi u miru!" *** O divne moći pretvorbenih riječi! Poslije pretvorbe je dragi Bog na oltaru prisutan, pod prilikama kruha i vina. Kad bi čovjek ovu visoku tajnu mogao pravo spoznati, umro bi od ljubavi. Bog nas štedi i pokriva ovu tajnu koprenom, radi naše slabosti. *** Kad bi nam se reklo: u ovu ili onu uru, na ovom ili onom mjestu bit će jedan mrtvac probuđen na život, svi bismo mi tamo pohitjeli, da vidimo čudo. No ni li pretvorba, koja kruh i vino pretvara u Tijelo i Krv jednog Boga, kud i kamo veće čudo, nego uskrsenje jednog mrtvaca? *** Sakramenat svećeničkog reda diže čovjeka k Bogu. Jer što drugo je svećenik, nego čovjek, koji zastupa Božje mjesto i čovjek, koji je opremljen svim punomoćima Božjim? Božanski Spasitelj govori svećenicima: "Idite i učite sve narode…Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji… Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas… Tko vas sluša, mene sluša, i tko vas prezire mene prezire." *** Kad svećenik oprašta grijehe, ne veli: "Bog neka ti oprosti!" nego: "Ja te odriješujem od tvojih grijeha." I u sv. Misi kod pretvorbe ne govori on: "Ovo je Tijelo Gospodnje", nego: "Ovo je moje Tijelo". On govori u ime Vječnog Velikog Svećenika Isusa Krista. *** Kad bih u isto vrijeme sastao jednog svećenika i jednog anđela, to bih najprije pozdravio svećenika. Anđeo je prijatelj i sluga Božji, no svećenik je Njegov zamjenik. Sveta Terezija je običavala ljubiti tragove, što ih je iza sebe ostavljao prolazeći svećenik. *** Jedan pastir duša, koji hoće da vrši svoju dužnost, mora uvijek da u ruci drži mač, da nedužne brani, a grešnike progoni, dok se k Bogu ne vrate; ovo proganjanje ne smije prestati sve do njegove smrti. *** Kako će mnogi vjernici biti pronađeni krivima, koji se moguće nikad nisu Bogu molili za svoje duhovne pastire, koji su se, da njih spase, izlagali pogibli vlastite propasti! *** Svećenik nije svećenik za sebe, on ne može sam sebe odriješiti od grijeha niti si podijeliti posljednje pomazanje. On nije ovdje za sebe, nego za VAS. 2. Presveti oltarski Sakramenat U presvetim Oltarskom Sakramentu je dragi Spasitelj sakriven i čeka na nas, da Ga posjećujemo i svoje mu prošnje podnesemo. Kako ipak je dobar On! On se prilagođuje našoj slabosti. U nebu, gdje ćemo jednom slavno triunfirati, gledat ćemo Njega u Njegovoj potpunoj slavi. Ali kad bi nam se ovdje na zemlji ovakvim pokazao, nitko se ne bi od nas usudio približiti Mu se. No On se sakriva, kao zarobljenik, i govori nam: "Vi me doduše ne vidite, no to ništa ne čini; vi me samo molite za sve, što hoćete, i ja ću vam dati". *** Kad bi nam Bog na volju stavio, da od Njega prosimo, štogod hoćemo, da li bismo se ikad usudili, da svoje ufanje tako daleko rastegnemo? S druge strane – da li bi Bog u svojoj veličini nešto dragocjenijega mogao naći, da nam daruje? Ne, On nije mogao svoje ljubavi dalje tjerati, nego time, što je sama sebe dao, jer kad Njega primamo, primamo Gasa svim Njegovim bogatstvima. Nije li to prava rasipnost jednog Boga? *** Što čini naše crkve tako svetima i vrijednima svakog strahopočitanja? Nije li to prisutnost Isusa Krista? O sretnog li naroda, naroda kršćanskoga! *** Mi vidimo, da roditelji u svojoj oporuci svojoj djeci ostavljaju svoj posjed; ali u oporuci Isusa Krista nisu vremenita doba, koje bi nam On ostavio, nego nam je On darovao svoje svakog klanjanje dostojno tijelo i svoju predragocjenu Krv. *** On boravi tamo u Sakramentu svoje ljubavi, moli i vapi neprestano svojem Ocu za grješnike. Kolikim se nepodopštinama mora On izvrgavati, da može boraviti među nama! On je ovdje prisutan, da nas tješi. Nije li dakle naša dužnost, da Ga često posjećujemo? Kako ugodno bi Mu bilo, kad bismo mi, mjesto često beskorisnih poslova i hodanja, jedan četvrt sata upotrijebili na to, da Njega posjetimo, Njemu se klanjamo, Njega tješimo za sve uvrede, koje Mu se nanose! On se smiješi, kad vidi, da dolaze čiste duše sa žarkom željom. One Mu se približuju s onom bezazlenošću, koja se Njemu tako jako sviđa, kojom one mole za oproštenje svih grijeha obeščašćenja i svih nezahvalnih propusta. *** Koju li sreću osjećamo mi u njegovoj prisutnosti, kad sami klečimo pred svetohraništem pod Njegovim nogama! Hajde, moja dušo, udvostruči žar svoje ljubavi! Ti si sada sama, da se Isusu klanjaš. On gleda sada samo na tebe. On nas ljubi tako, da svuda traži. *** Moja djeco, navikni te se na to: Kad se u noći probudite, premjestite se brzo duhom pred svetohranište i recite dragom Spasitelju: "Dragi Spasitelju, ja sam tu! Došao sam, da Te hvalim, da Te slavim i zahvaljujem ti se. Prinosim Ti moju ljubav i hoću da Ti sa svetim anđelima činim društvo". Moli se onako, kako možete i znate i ako vam je to nemoguće, postavite se iza svog anđela čuvara i molite ga, neka on to mjesto vas čini. *** Moja djeco, kada stupite u crkvu, uzmite blagoslovljenu vodu i dignite ruku na čelo, da napravite znak svetog križa, tada upravite svoj pogled prema svetohraništu. Jer u ovom ga času Gospodin i Spasitelj svijeta naš Isus Krist malo otvori, da vas blagoslovi. *** U Presvetom sakramentu je Gospodin naš kao prijazni kralj među svojim podanicima, kao dragi otac u krugu svoje djece, kao dobri pastir među svojim ovcama. *** Kada klečimo pred Presvetim Sakramentom, tada zatvorimo oči, a otvorimo srce, mjesto da okolo gledamo. Tada će na, Bog i svoje Srce otvoriti. Mi idemo k Njemu, On dolazi k nama: jedan da prosi, drugi da prima. To će biti tajanstven put od jednog k drugom. Kolike li slatkoće u tom, da sebe zaboravimo, a tražimo Boga! *** Bilo je u prvim danima mog boravka u Arsu. Živio je ovdje jedan čovjek, koji nikad nije prošao mimo crkve, a da se ne bi u nju navratio. Ujutro, kad bi išao na posao, i uvečer, kad bi se vračao, ostavljao bi svoju lopatu i motiku pred vratima i ostajao dugo vrijeme klanjajući se pred Presvetim Sakramentom. Ja sam vrlo rado to gledao. Pitao sam ga jednom, što on govori našem Gospodinu za vrijeme svojih dugih posjeta. Znate, što mi je odgovorio? "No, gospodine župniče, ja Mu ne velim ništa. Ja gledam Njega, On gleda mene". Kako lijepo je to, moja djeco, kako lijepo je to!!! *** Dragi Spasitelj boravi u Presvetom Sakramentu kao žrtva. Naviknite se na slijedeću molitvu, koju Bog vrlo rado sluša: molite Preblaženu Djevicu, da Ona vječnom Ocu za obraćenje grešnika prikaže svoga krvlju oblivenog i ranama pokritog božanskoga Sina. Od svih molitava ova je najbolja, jer konačno uspjeh svih molitava ovisi od Imena i zasluga Kristovih. Ovo si dobro zapamtite, moja djeco! Sve milosti, što sam ih postigao, isprosio sam takvom molitvom. Ona nikad ne zataji. *** Ne čudimo se više nad tim, da su mnoge svete duše sprovele svoj život u kući Gospodnjoj, dan i noć, one se više nisu mogle odijeliti od Njegove prisutnosti. One su iz svojih očiju izgubile same sebe, samo da boga gledaju. One su zaboravile na sve stvorene stvari, samo da Njega nađu. *** Gdjegod mi bili, upravimo radosno svoje misli, svoje želje prema onoj strani, gdje u Presvetom Sakramentu počiva klanjanja dostojno Tijelo Isusa Krista, da se sjedinimo sa anđelima, koji Mu se sa toliko strahopočitanja klanjaju. Kad bismo sa anđeoskim očima mogli vidjeti, kako je Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist na oltaru prisutan i na nas gleda, o kako bismo Ga ljubili! Mi se više ne bismo htjeli od Njega odijeliti. Mi bismo neprestano ostali klečeći pred njegovim nogama. To bi bilo predokus nebeskog blaženstva. Sve bi se drugo činilo kao ludost. Ali nam manjka vjera. Mi smo siromašni slijepci. Pred našim se očima talasa jedno more od magle. Samo vjera bi ga mogla probiti. Moja djeco, kad budem ja sada u procesiji dragog Spasitelja u rukama nosio, i On vas u svojoj dobroti bude blagoslovio, tada Ga molite, da se udostoji otvoriti oči vašega srca. Recite Mu poput slijepca iz Jeriha: "Gospodine, daj mi, da progledam!" A ako vi ovako bezazleno molite, vi ćete sigurno postići, što od Njega želite, jer On hoće vašu sreću. On je svoje ruke napunio milostima i traži duše, kojima da ih podijeli. Ali, jao, nitko ne će da ih ima. O kolika ravnodušnost, o kolika nezahvalnost! Moja djeco, mi smo previše zasljepljeni, a da bismo mogli ove uzvišene stvari shvatiti. Jedanput ćemo ih shvatiti, ali tada neće biti za nas više vremena.

- 14:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.10.2009., četvrtak

KRATKI ŽIVOTOPIS SVETOG ARŠKOG ŽUPNIKA

KRATKI ŽIVOTOPIS SVETOG ARŠKOG ŽUPNIKA Ivan Krstitelj Marija Vianney, svjetski poznati i slavni "arški župnik", rođen je 8 Svibnja 1786. kao četvrto dijete jednostavnih seljaka u Dardilly-u, u tihom, zaboravljenom seocu kod Lyon-a. Od najranije mladosti osjećala se njegova duša čudnovato i neodoljivo privlačena k Presvetom oltarskom Sakramentu. Već u nježnoj dobi od 5 godina, kad je još čuvao tri ovce i jednog magarca svoga oca, pohrlio bi dječak svaki put, kad bi čuo glas zvona, u crkvu i tamo sa žarom, serafskom pobožnošću pribivao sv. Misnoj žrtvi. Kad je skoro zatim buknula francuska revolucija, bilo je njegovim roditeljima često vrlo teško, da u jednom od Dardilliy-a vrlo udaljenom napuštenom kamenolomu pribivaju sv. Misi. Ipak, uvijek ih je pratio mali Ivan, koji se nije plašio pred nikakvom teškoćom puta ili nepogodom vremena, a da ne bi udovoljio dubokom nutarnjem porivu svog srca, da dođe u blizinu euharistijskog Spasitelja. Kod jedne takve prilike bio je službujući svećenik, opat Groboz, upozoren na dječaka, koji tako pobožno moli, i zauzme se za njega. On se pobrine za njegovu opskrbu kod dviju pobožnih sestara u Ecully-u, rodnom mjestu Vianney-eve majke, koje su tamo upravljale jednom školom, da sačuvaju mladež od zanemarenosti. Ovdje ga je ovaj dobri svećenik nakon duge i brižne priprave priveo k prvoj svetoj Pričesti. To se dogodilo u ljetu g. 1799., i to, radi teških okolnosti onog vremena, u svoj tišini i skrovitosti, u noći, na ekonomskom dobru grofa Pingeona. Da se pred nepozvanim uhodama sakrije svijetlo od svijeća, dovezli su pred sobu, u kojoj je bio izvršen sveti čin, visoke vozove sijena. Ova prva sveta Pričest bila je odlučna za cijeli životni smjer Ivana Krstitelja Vianneya – ona ga je učinila apostolom Euharistije. Kad je u kasnijim godinama došao govor na to, zasjalo je njegovo lice kao preobraženo, i sa suzama od ganuća uzviknuo je: "O, što je ipak lijep bio dan, dan moje prve svete pričesti! To je zaista bio najljepši dan mojeg života; ja ga ne mogu zaboraviti". Sad se vratio sretni dječak opet u Dardilly, u krilo svoje obitelji, I počeo je, da svojom dubokom bogoljubnošću cijelu općinu pobuđuje na pobožnost. Pošto je njegovo rodno selo u onim nevoljama revolucije bilo bez svećenika, išao je mladi Vijanney nedjeljom sa župljanima u Ecully, da tamo pribiva sv. Misi. U radne je dane morao od ranog jutra do kasne večeri raditi na polju. Premda je nakon prve svete Pričesti češće u svojoj nutrini osjećao poticaje, da svoj život posve posveti službi Božjoj, i premda mu je njegov ispovjednik, poslije kako je ispitao njegovo zvanje, savjetovao, da odmah počne sa studije, to mu se ipak u tadanjim vrlo žalosnim prilikama činilo, da nema puta, koji bi ga mogao dovesti do njegova žuđenog cilja – do svećenstva. Istom u godini 1805 – Vianney-u je bilo već 19 godina – uzeo ga je župnik M. Balley u Ecully-u u svoju kuću i davao mu latinsku pouku. Zahvalni je student za to vršio kućne poslove i posluživao župniku kod sv. Mise. Bio je zaista za cijelu župu na pobožnost pobuđujući prizor, promatrati kod oltara starca svećenika svetog života i anđeoskog mladića kao poslužnika. Ovaj je tihi život trajao pet godina; tada je 6.siječnja 1810. ne više mladi student, kao novak uzet u carsku vojsku i trebao je da nosi Napoleonovo oružje protiv Španjolske. Kao nekim čudom izmaknuo je ovoj sudbini, koja je prijetila, da će razoriti sve njegove nade za budućnost; no morao se preko jedne godine držati sakrit u Les-Noes, gdje je u potpunoj povučenosti vodio tihi, sveti život i od tamošnjeg župnika, unatoč pretjerano strogim nazorima tadanjeg vremena, bio puštan k češćoj svetoj Pričesti. Time je bio njegov svećenički poziv učvršćen, ali je vidio da je ostvarenje njegove odluke još daleko. "Ja sam bio tada prepun žalosti, i nisam znao, što da započnem", priznao je kasnije. U ovoj najvećoj nevolji utekao se u svetohraništu stanujućem Bogu mira i čuo jednog dana u nutrini utješni glas: "Ne uznemiruj se, ti ćeš jednog dana biti svećenik". Kratko poslije toga bude on od vojne dužnosti potpuno oslobođen. Vrativši se u Ecully nastavio je, sada već 25 godišnji student, svoj latinski studij, i nakon toga dotjerao ga je dobri župnik Ballej konačno tako daleko, da je mogao biti primljen u mali seminar Verrieres. U srpnju 1813. došao je opet u Ecully, i pod vodstvom svog očinskog prijatelja studirao je teologiju. Tada bude primljen u veliki seminar u Lyon-u, premda je njegova znanstvena naobrazba pokazivala još mnoge praznine, ipak je obzirom na njegovu duboku, uzornu pobožnost, 2. srpnja 1814. zaređen za subđakona. Na isti Marijanski blagdan slijrdeće godine bude on zaređen za đakona, a 9. kolovoza 1815. u Grenoble-u za svećenika. Bilo mu je tada 29. godina. Svoj je žuđeni cilj ipak postignuo. Na lijepi blagdan Marijina Uznesenja, 15. kolovoza 1815. služio je on, obliven suzama radosnicama, svoju prvu sv. Misu. Njegova je radost bila potpuna, kad su ga crkveni poglavari imenovali za kapelana Ecully-u. Sad je mogao, da uz svoga plemenitoga prijatelja i dobročinitelja učini prve korake u svojoj svećeničkoj djelatnosti. S druge pak strane bio je i župnik Balley, koji je međutim ostario i oslabio, vrlo radostan, da je u Vianney-u dobio jednu vrijednu pomoćnu silu. Odnos između obadvojice svetih svećenika bio je vrlo dobar i srdačan, no nije dugo trajao. Već u ljetu 1817. legnuo je župnik Balley bolestan, a 16. prosinca ispustio je svoju dušu. "On je umro sveto, kako je živio", rekao je kasnije o njemu Vianney, "njegova je lijepa duša uzletjela u raj, da se veseli sa anđelima". Kad su 25. godina kasnije kod iskapanja temelja za novu crkvu otvorili grob župnika Balleya, našli su njegovo mrtvo tijelo nepovrijeđeno . "Kad bih bio imao sreću, da sa gospodinom Balley-om dulje zajednički živim, još bi iz mene moglo postati nešto valjana", izjavio je Vianney poslije smrti svoga prijatelja. On u svojoj dubokoj poniznosti nije slutio, da je on već bio "nešto valjana" i da će doskora postati "nešto izvanredno", i da će učenik još daleko nadvladati svoga učitelja. Nije prošlo ni šest tjedana poslije smrti župnika Balley-a, kad je njegov kapelan Vianney iz Ecully-a premješten i imenovan za župnika u Ars-u. Službeno ime mjesta glasi danas Arssur- Formans, 9. km. sjeverno od Trevoux-a, leži u francuskom departementu Ain, spada u diecezu Balley. Kad je Vianney nastupio tamo kao imenovani župnik, 9. veljače 1818. bio je Ars tada jedno posve neznatno gnijezdo sa jedva 500. stanovnika, uz to vjerski i ćudoredno posve zanemaren. Novi je župnik ispočetka imao vrlo težak položaj, i pošto kraj svega svog nastojanja nije vidio gotovo nikakva uspjeha od svoga apostolskog djelovanja, padao je često u najdublju žalost i beznadnost. U ovoj nevolji uteče se on opet Bogu i Spasitelju, sakrivenom pod prilikom kruha, i provodio je cijele dane i noći u molitvi pred svetohraništem, jer za sada za njega drugoga rada u župi nije bilo. Tamo, pred svetohraništem, snabdio se on srčanošću i snagom, koja ga je trebala osposobiti, da preuzme na sebe onaj golemi rad i teški teret, što ih je božanska Providnost postavila na njegova leđa. Već tada, 87. godina prije euharističkih naredaba i dekreta nezaboravnoga Pape sv. Pija X.,koji su pokrenuli svijet, spoznao je ovaj sveti svećenik, da je sv. Euharistija veliko, nepogrješivo i sigurno sredstvo za ozdravljanje teških bolesti svijeta, stoga se je vatrenom revnošću dao na posao, da zasada u svojoj najbližoj okolini, u maloj neznatnoj, njegovoj pastirskoj brizi povjerenoj župi, ovim čudesnim sredstvom obnovi sve u Kristu. Poslije mnogo nastojanja uspjelo mu je, da osnuje bratovštinu Presvetog Sakramenta i da neke od boljih župljana sabere k pobožnosti sv. Krunice u crkvi. Preko Marije htio je on da svoje izgubljene ovčice dovede k Isusu, a po sv. Euharistiji htio ih je izliječiti od njihovih rana i dignuti ih iz njihove religiozne ravnodušnosti i mlakosti. Da što sigurnije pridobije srca svojih župljana, nastojao je župnik Vianney od početka, da im uz duhovna također i tjelesna dobročinstva dijeli i da prema uzoru apostola svima bude sve, da sve pridobije za Krista. S tom je namjerom osnovao u Ars-u jedno sirotište za djevojke, kojemu je dao lijepo ime "Providence" tj. Providnost, čime je htio označiti, da on sam od sebe ne može ništa, nego da sav blagoslov i sav uspjeh svojih djela očekuje jedino od božanske Providnosti. Budućnost je pokazala, da je imao pravo; Bog je pouzdanje svoga sluge nagradio izvanrednim događajima i očitim čudesima. No svoju glavnu djelatnost razvijao je arški župnik na njemu posve vlastitom području praktične dušobrižničke službe, kao svećenik, ispovjednik, propovjednik i kateheta. U ovim je iznad svega važnim i svetim službama on bio neumoran. Pošto je njegov rad bio pomognut od jednog vanredno strogog, svetog svećeničkog života, od djetinji jednostavnog, prijaznog vladanja, od vrhunaravne snage i unkcije u cijelom njegovom biću, stoga mu je konačno uspjelo, da pridobije srca svojih župljana, ne samo to, nego i da daleko preko granica svoje župice djeluje kao apostol. Od godine 1825. dolazili su hodočasnici u sve većim skupinama iz vana u Ars. Jedni su dolazili iz radoznalosti, da vide neobičnog čovjeka, o kojemu je išao glas, da je svetac i da može čudesa činiti, pa da se s njim pozabave; neki- ispočetka dakako samo malo njih- htjeli su se kod njega ispovjediti. No najviše njih je dolazilo, da u svojim vremenitim potrebama potraže kod njega pomoć. Od godine 1835. morala je radi sve veće navale stranaca biti uvedena jedna posebna autobusna veza sa svakodnevnim saobraćajem između velegrada Lyon-a i malog seoca Ars-a. Nekoliko godina kasnije bilo je potrebno pet autobusnih linija da otpreme arške hodočasnike, kojih je broj bio godišnje ocijenjen sa najmanje 20.000. Sve dalje se je širio glas" svetog arškog župnika", i njegov život i djelovanje slučili su jednom neprestanom čudu. Cijeli je svijet bio na njega upozoren. Njegov mu je diecezanski biskup višeputa ponudio promaknuće na više mjesto, no ponizni je Vianney sve te ponude ustrajno odbijao, on je htio biti i ostati samo" arški župnik". Car Napoleon III. podijelio mu je križ začasne legije, a Vianney se tim odlikovanjem okoristio samo kao sredstvom, da može još više dobra učiniti, ne samo kod običnog puka, nego i u višim staležima. Nećemo ovdje govoriti o njegovom divnom kreposnom životu i o vrhunaravnim milosnim darovima, kojima je Bog Gospodin svoga vjernog slugu odlikovao, i koji su mu već za života donijeli opravdani glas svetosti. Predaleko bi nas dovelo, da samo i najpotrebnije navedemo. Koga to zanima, neka potraži u opširnijim životopisima. Nas zanima ovdje Ivan Vianney samo kao propovjednik i kateheta. Najznačajnija mjesta iz njegovih govora i pouka sabrali smo kao "zlatna zrnca" i donosimo ih ovdje, da čitaoci crpe iz njih produbljenje religioznog života, pobudu na pobožnost, te utjehu i bodrenje u trpljenjima i kušnjama života. Neka nam bude dopuštena jedna primjedba. Vianney nije bio nipošto neka neznalica, kako se često misli. Manjkala mu je dakako metodička naobrazba duha, kako je mi danas zahtijevamo od svećenika i naviknuti smo je kod njega vidjeti. Razlog ovom manjku leži u onom žalosnom vremenu, u kojemu je Vianney odrastao, to je samo uz svakovrsne zapreke i poteškoće mogao svoje studije obavljati. On nije dakako bio nikakav učenjak, niti čovjek knjige, on zato je bio ženijalni praktičar. Znanje koje mu je bilo potrebno za vršenje službe, on je ipak posjedovao, pogotovo, uzme li se u obzir tadašnje vrijeme, kada je radi francuske revolucije sva bilo uskomešano. Sa znanjem što ga je stekao, spojio je on zdravi sud, koji nije bio pomućen od nikakve krive, nadute znanosti; posjedovao je nadalje dosjetljivost, koja je gotovo svim južnim Francuzima prirođena, zatim čudnovatu lakoću shvaćanja i zapanjujuću spremnost za odgovor. Uz to posjedovao je on u visokom stupnju onaj prirodni nježni osjećaj, koji je svojstven pravom odgoju srca. Sve što je on u svojim propovijedima i katehezama govorio, dolazilo je iz srca i prodiralo stoga opet u srca njegovih slušatelja. On nije bio govornik, koji bi posebno pazio na ljepotu govora, i malo je polagao vrijednosti na formu. To ne bi bilo imalo ni smisla, jer se većina njegovih slušatelja, barem u prvo vrijeme njegove svećeničke djelatnosti, sastojala iz priprostih, neukih ljudi. Ali sadržaj njegovih nagovora, njegove misli i bljeskovi duha uvijek su vršili snažni dojam i uvjeravali, koji put su bili čudnovato smioni i veliki. Kod svojih se je govora on malo brinuo za sastav svoga slušateljstva, makar bili među njima i odlični ljudi, plemići, oficiri, kanonici i biskupi; on je govorio, kao jedan koji ima moć, kao zamjenik Božji; govorio je dušama, koje je svojom riječi htio pridobiti za Boga. Ispočetka je on običavao svoje propovjedi brižno izrađivati i pisati. No to je on mogao provađati samo prvih dset godina svoje dušobrižničke djelatnosti u Arsu. Od 1818. do 1828. kad je priliv hodočasnika postajao sve jači, i neprekidno, dan i noć, velike skupine puka, koji je tražio pomoć, opsjedale crkvu i župnu kuću, nije on više imao vremena za to. Najveći dio dana i noći proveo je on u ispovjedaonici često 14. da, i 18. sati bez prekida. Iz ispovjedaonice išao je on k oltaru, da prinese sv. Žrtvu, a onima, koji su se skrušeno ispovjedili, podijeli sv. Pričest. Tada se opet uspeo na propovjedaonicu, da oštrim dvoreznim mačem riječi Božje zamahne protiv grijeha i opačina svijeta, ili, ako ga je prisilio preveliki umor, sjeo je on u koru crkve na stolac i govorio puku iz srca, puna ljubavi i nebeskog zanosa, onako, kako mu je Duh Božji dao da govori. Jer ovoga ne smijemo zaboraviti: župnik Vianney je prije svega bio svetac, i njegova znanost je bila znanost svetih. Knjiga, iz koje je on neprestano čitao, bila je Muka Kristova, a izvor, iz kojega je tekla njegova priprosta rječitost, no koji je neodoljivo ulazila u srca i pobjeđivala ih, bijaše božansko Srce Isusovo, koje je kucalo u njegovoj blizini, u svetohraništu. On je imao očito vrhunaravna nadahnuća i rasvjetljenja, i na njemu se ispunilo obećanje, koje je Gospodin sv. Margareti Alacooue dao za revne štovatelje njegova božanskog Srca: "Svećenicima dat ću dar, da i najtvrđa srca, ganu". U kako velikom stupnju je Vianney ovaj rijetki dar posjedovao, pokazalo je njegovo veličajno djelovanje kao ispovjednik. Kao takav je on zaista u novijoj povijesti Crkve postigao jedinstvene uspjehe. Mi ne možemo u to pobliže ulaziti, nego upućujemo na opširniji životopis. Ipak želimo ovdje navesti vrlo zanimljiv izvještaj jednog svjedoka, koji je sve svojim očima gledao. Taj je izvještaj u toliko važniji, što muž, od kojega on potječe, nije nipošto istom tko god, nego je to u cijelom svijetu bio poznat, uvaženi crkveni knez, i u ono vrijeme još nije pripadao prijateljima i simpatizerima svetog muža, nego je došao u Ars sa dušom punom sumnji i predrasuda prema Vianney-ovom djelovanju. To je bio biskup benediktinac William Ullathorne od Birminghama (rođen 7.V.1806- 21.III.1889.) vrlo zaslužan za katoličku Crkvu u Engleskoj i Australiji, neumorno radi za siromahe i za poboljšanje njihova udesa, a u svojoj svećeničkoj revnosti za spas duša služio je kao uzor. Na svom putu na kontinente, nakon pohoda u Rim i na razna sv. mjesta, uputio se i u Ars, 15. svibnja 1854. Neviđen stupi u crkvu, umiješa se među ostale slušatelje i nađe župnika Vianney-a kod njegova najomiljenijeg posla kao katehetu i propovjednika. Izvještaj ovog engleskog biskupa glasi ovako: "Prvo, što je pobudilo moju pažnju, bila je župnikova glava; nikad neću zaboraviti dojam, koji sam osjetio, kad sam vidio ovo blijedo, asketsko lice. On je upravo čitao Misu, a lađa je crkve bila puna pobožnog svijeta. Njegovo je lice bilo maleno, mršavo i pokrito naborima i brazdama. Linije ustiju činile su mi se vrlo izrazite. Njegova je rijetka kosa bila kao snijeg. Pod širokim, poput slonove kosti čelom žarila su se dva oka sa dubokim pogledom; oči su bile gotovo uvijek oborene i sa napola otvorenim kapcima pokrite. Poslije zahvale uspeo se na malu propovjedaonicu, koja se nalazila u sredini crkve, i počeo propovijedati, sa brevijarom u lijevoj ruci, a desnu je naslonio na jedan stup crkvene lađe, za koji je izgledalo, da je samo zato tu, da bude na pomoć slabom i krhkom tijelu propovjednika. Bez sumnje, zato, da pozornost svojih slušalaca probudi, otvorio bi od vremena do vremena oči, iz kojih bi bljesnuo blijesak, čiji bi se sjaj pomalo gasio, kao da hoće da posvjedoči borbu, koja bjesni između ovog od posta iscrpljenog tijela i ove goreće, a ipak mirne vatrene duše. Tokom njegova govora sve jače je izlazila na vidjelo sila i snaga njegova duha, što je bilo u oštroj suprotnosti sa bijednim tijelom. Njegov blagi, no ipak prodirući glas dignuo se do tjeskobnih uzvika, kad je grmio protiv grijeha. Sa žestokom gestom stavio bi on ruku pred oči i prolio obilne suze, kad bi mu misao na grijeh potresla dušu. Tada bi opet otvorio oči, a blijede bi se zvijezde napunile živom vatrom, tada bi sa jednom snažnom kretnjom ispružio svoju slabu ruku, kao da je htio pozvati svoje slušatelje, koji su sa napetom pozornošću i dubokim strahopoštovanjem slušali njegove riječi, neka budu svjedoci svega ovoga, što je rekao. Tad bi podigao svoje oči prema nebu, i cijelo njegovo lice, koje bi zasjalo nekim tajanstvenim, nadzemaljskim sjajem, pratilo bi taj pogled prema gore. On je govorio o Bogu na jedan tako djetinji, nježni od ljubavi usplamtjeli način, te je izgledalo, da su njegove kretnje, njegove ruke, cijelo njegovo tijelo samo jedno srce. Bilo je nemoguće oteti se dojmu, da je ovdje prisutan Bog, i da je On ovog čovjeka uzdignuo sve do stepenice svoga prijestolja." Preko četiri desetljeća je Ivan Krstitelj Marija Vianney na taj način, kao arški župnik, djelovao i napokon je ostario i osijedio. Kao časni starac od 73. godine vršio je on još dan za danom svoju tešku službu i trudio se neprekidno u radu za spas duša, kad li su ga u zadnji dan mjeseca srpnja, koji je posvećen štovanju predragocjene krvi, godine 1859. ostavile sile, te je junački borac Božji pod teretom, koji je tako dug nosio, klonuo. Nekoliko dana poslije toga, u rano jutro četvrtog kolovoza, nastupila je smrt, blaga i blažena smrt, kakvom umiru sveci. Zadnje njegove riječi su bile: "Ne bih vjerovao, da je umiranje tako lako!" Odmah nakon njegove smrti započela je proslava, kojom je pravedni Bog svoga vjernog slugu nagradio na nebu, a njezin je sjaj odmah odrazio i na zemlji. Siromašni arški župnik nikad nije za života ništa činio, da se nešto o njemu znade, no sad je preko 300. svećenika došlo, da ga otprati do groba, a biskup iz Belley-a je držao pogrebni govor. Glas se o pokojnikovoj svetosti već tako daleko raširilo i toliko se to smatralo opravdanim, da je uslijed posebne papinske dispenze već 13. godina nakon Vianney-ove smeti (1872.) mogao biti započet beatifikacioni proces. Informacioni je proces trajao samo 2.godine, već 3. listopada 1874. je Papa IX. potpisao dekret Kongregacije obreda, kojim se uvodi pravi beatifikacioni proces, a arškom se župniku podjeljuje počasni naslov "Časni sluga Božji". 24. lipnja 1896. bi pod predsjedanjem Pape Leona XIII. održana kardinalska komisija, na kojoj je heroičnost njegovih kreposti jednoglasno priznata i 1. kolovoza svečano naredbom Pape objavljena. Istraga o čudesima, što ih je pokojnik za života činio, i koja su se dogodila poslije njegove smrti, trebala je da bude provedena u studenu godine 1903. No Papa Leon XIII. nije toga časa doživio, jer je 20. srpnja 1903. umro. Već 14. dana kasnije, 4. kolovoza, na Vianney-ev smrtni dan, uspeo se nekadašnji seoski župnik Josip Sarto kao Pijo X. na papinsko predstolje. Novi Papa bio je uvijek revni štovatelj njemu duhovno-sličnog arškog župnika. U vrijeme, kad je Vianney ovu zemlju ostavio, bio je Josip Sarto kapelan u Tombolu, i postao je poslije župnikom u Salzanu. Tamo je bio, kad je glas o svetosti arškog župnika dopro do njega i oduševio ga za nasljedovanje. Stoga je on sa velikom revnošću, poslije kako ga je Providnost Božja iz župne kuće u Salzanu dovela na predstolje apostolskog prvaka u Rimu, opet prihvatio u toku se nalazeći beatifikacioni proces svoga tako duboko poštovanog brata u službi i uzora i priveo ga brzo k sretnom koncu. Sa vidljivom radošću i zadovoljstvom prisustvovao je on 26. siječnja 1904. kod one istražne komisije, koju je već njegov predšasnik odredio za 14. srpnja 1903., no koje on već nije mogao održati. Stroga istraga na čudesa način dovela je do povoljnog rezultata, i dekreta izdanim 21. veljače 1904. objavio je Papa Pijo X, da beatifikaciji časnoga arškog župnika već ništa ne stoji na putu. Kolikom je radošću sv. Otac bio ispunjen radi ovog dobrog uspjeha procesa, o tom svjedoče njegove riječi: "Mi možemo jedva dati odgovarajući izraz radosti naše duše sada, kada objavljujemo svečani dekret, koji izriče istinitost čudesa, što ih je učinio Bog na zagovor časnog sluge Božjega Ivana Krstitelja Vianneya, koje treba da dovedu do njegovog proglašenja blaženim. Zaista, ništa ugodnijega i korisnijega nije se moglo dogoditi za Nas, koji smo sami kroz tako mnoge godine rado i radosno obavljali službu župnika i dušobrižnika, nego da ovog časnog župnika vidimo, da je uzdignut među blaženike katoličke Crkve." Svečano je proglašenje blaženim izvršeno 8. siječnja 1905. u crkvi sv. Petar u Rimu. Od beatifikacije od kanonizacije je obično samo kratki korak, a jer su se za proglašenje svetim potrebna čudesa već dogodila, to će svakako doskora doći dan, koji će siromašnog, poniznog arškog župnika, koji za vrijeme svog života nije ništa činio, da se o njemu nešto znade, podignuti na ovu najvišu čast, kao što se to već dogodilo jednom drugom dušobrižniku i duševno sličnomu, sv. Klemensu Mariji Hofbaueru. Kao što ovog velikog bečkog apostola, tako je sada već u Bogu počivajući Papa Pijo X. i arškog katoličkom kleru postavio za nasljedovanje. "Neka bi milost Božja učinila, da si svi dušobrižnici, bez iznimaka, blaženoga Ivana Vianney-a uzmu za uzor, i da u njegovoj školi nauče onu divnu pobožnost, koja svojom tihom riječitostu više privlači i zanosi duše, nego bučni šum riječi, i s kojom se po svojim uspjesima nikakva poplava riječi ne može uspoređivati… neka dušobrižnici nasljeduju onu ljubav, koja ih čini pripravnima i odvažnima, da i vlastita života prezru…" "Tiha rječitost", o kojoj najviši Upravljač Crkve govori u svom dekretu, i koju on radi njezinih uspjeha tako visoko cijeni, neka sada nanovo oživi po ovim "Zlatnim zrncima iz govora i kateheza blaženog arškog župnika", što ih mi ovime pružamo i preporučujemo svećenicima. 4. kolovoza 1914, na 55-ti, spomendan smrti Ivana Krstitelja Vianneya. Dodatak prevodioca: Ivana Krstitelja Vianney kanoniziran je u jubilarnoj godini 1925, dne 31.V., a 23.IV. 1929. proglašen je nebeskim zaštitnikom svih župnika i dušobrižnika.

- 09:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.10.2009., srijeda

Litanije Svetom Župniku Arškom

Gospodine, smiluj se. Kriste, smiluj se. Gospodine, smiluj se. Kriste, čuj nas. Kriste, usliši nas. Oče nebeski, Bože, smiluj nam se Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, Duše Sveti, Bože, Sveto Trojstvo, jedan Bože, Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas Sveta Marijo, odvjetnice svećenika, Sveta Marijo, majko Crkve, Sv. Ivane Vianneyu, Sv. Ivane Vianneyu, kojega je Bog obdario milostima od djetinjstva, Sv. Ivane Vianneyu, blagoslove svojim roditeljima i obitelji, Sv. Ivane Vianneyu, koji si se hranio Tijelom i Krvlju Kristovom, Sv. Ivane Vianneyu, najdraži sine Marije Bezgrješne, Sv. Ivane Vianneyu, siromašan duhom, Sv. Ivane Vianneyu, koji si suze lio nad okorjelošću srca grješnika, Sv. Ivane Vianneyu, krotka i ponizna srca, Sv. Ivane Vianneyu, milosrdan i spreman na opraštanje, Sv. Ivane Vianneyu, koji si zračio čistoćom srca svoga, Sv. Ivane Vianneyu, mirotvorče i pomiritelju zavađenih, Sv. Ivane Vianneyu, progonjen zbog pravednosti, Sv. Ivane Vianneyu, soli zemlje i sjajna svjetiljko Crkve, Sv. Ivane Vianneyu, nagrađen od Oca koji vidi u tajnosti, Sv. Ivane Vianneyu, koji si nam pokazao uska vrata koja vode spasenju, Sv. Ivane Vianneyu, liječniče bolesnih duša, Sv. Ivane Vianneyu, koji si hrlio grješnicima, Sv. Ivane Vianneyu, ozdravitelju od nemoći i bolesti, Sv. Ivane Vianneyu, kojemu je Otac otkrio otajstva Kraljevstva, Sv. Ivane Vianneyu, nježan sa slomljenom trskom i tinjajućim stijenjom, Sv. Ivane Vianneyu, koji si se odrekao sebe, uzeo križ svoj i pošao za Isusom, Sv. Ivane Vianneyu, izabran da prinosiš svetu žrtvu, Sv. Ivane Vianneyu, obogaćen sedmerim darovima Duha Svetoga, Sv. Ivane Vianneyu, revan za ljepotu doma Gospodnjega, Sv. Ivane Vianneyu, ispunjen pobožnošću kod oltara, Sv. Ivane Vianneyu, blagi oče siromaha, Sv. Ivane Vianneyu, koji razumiješ naše slaboće, Sv. Ivane Vianneyu, neustrašiv u propovijedanju istine, Sv. Ivane Vianneyu, hranitelju duša čistim duhovnim mlijekom, Sv. Ivane Vianneyu, obdaren darom proroštva, Sv. Ivane Vianneyu, propovjedniče Riječi u zgodno i nezgodno vrijeme, Sv. Ivane Vianneyu, neustrašiv da uvjeriš, ukoriš i opomeneš, Sv. Ivane Vianneyu, vjerni djelitelju božanskih otajstava, Sv. Ivane Vianneyu, ustrajan u molitvi noću i danju, Sv. Ivane Vianneyu, vjerni klanjatelju Presvetom Sakramentu, Sv. Ivane Vianneyu, povlašteni prijatelju svete Filomene, djevice i mučenice, Sv. Ivane Vianneyu, prožet strahom od Božjega suda, Sv. Ivane Vianneyu, koga je đavao okrutno mučio, Sv. Ivane Vianneyu, sjajna sliko svećeničke svetosti, Sv. Ivane Vianneyu, ražaren svećeničkom revnošću, Sv. Ivane Vianneyu, koji si suosjećao s bolesnima, Sv. Ivane Vianneyu, vjeroučitelju djece i učitelju cijele svoje župe, Sv. Ivane Vianneyu, mudri i razboriti oče duša, Sv. Ivane Vianneyu, koji si dnevice provodio sate u ispovijedaonici, Sv. Ivane Vianneyu, prosvijetljen Duhom Svetim, Sv. Ivane Vianneyu, strašni neprijatelju Sotonina carstva, Sv. Ivane Vianneyu, meka srca na svaku patnju, Sv. Ivane Vianneyu, providnosti siromašne siročadi, Sv. Ivane Vianneyu, povlašten karizmom čudesa, Sv. Ivane Vianneyu, koji si mnoštvo grešnika s Bogom pomirio, Sv. Ivane Vianneyu, koji si pomogao bezbrojnim dušama na putu svetosti, Sv. Ivane Vianneyu, koji si okusio božansku slatkoću na čas smrti, Sv. Ivane Vianneyu, koji se raduješ u slavi nebeskoj, Sv. Ivane Vianneyu, koji veseliš sve koji te zazivaju, Sv. Ivane Vianneyu, zagovorniče sjemeništaraca u borbama, Sv. Ivane Vianneyu, zaštitniče župnika, Sv. Ivane Vianneyu, tješitelju biskupa, Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine. Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine. Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se. Moli za nas sv. Ivane Marijo Vianneyu, Da dostojni postanemo obećanja Kristovih Pomolimo se. Svemogući i milosrdni Bože koji si učinio sv. Ivana Mariju Vianneya čudesnim u njegovu pastirskom radu, daj, molimo, da po njegovu primjeru i zagovoru pridobijemo svoju braću i sestre za Tebe u ljubavi Kristovoj, i s njima postignemo vječnu slavu. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

- 22:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gospe od Ružarja, moguća li si!

Zanimljiva priča „Sv. Ružarje i jedan zanatlija današnjega kova“, koju je 1887. godine s talijanskoga preveo o. Anđeo M. Miškov, svećenik, dominikanac, istaknuti pučki misionar i kulturni djelatnik. "Grozno je to kako su današnja paklena družtva Masonička raztrovala srdce jadnoga zanatlije, osobito po većim gradovima i sridištima. Opakim nagovaranjem, otrovnim štivom novina i romantičkih knjiga, pa hudobskim izgledima, veći dio zanatlijske ruke postade hudim paklenim glavonjom. Popa i Fratra prijzirom šibaju, u Crkvu ne idju, za molitve neznaju, drugomu se rugaju, a Boga nepoznaju nego kad ga svetogrdno psuju i kunu. Jedan takav, tamo u sred Italije, u Milanu, imao je ženu i petero nejake ditce: a stanovao je na petom tavanu kuće u nijkoj ulici, u dvi uzke i mračne sobe za koje, ne on, već kukava žena imala je svaki misec istucati novac da izplati najamninu. On je zbilja svaki uboga dan svojim trudom dobivao forin i po, dva, pa bi svake večeri s prijateljim to sve potrošio po krčmam i po vragu. Tad bi pijan ko čep došao kući, psujući i grdeć ko da je djavlom pobisnuo. Kako bi ga žena i ditca čuli da se teturajuć uz kućne stube penje, i čuli ga kako grdno kune i psuje, svih bi groza spopala, omotala bi se od straha u svojim odrpinam, te udari u grozne suze, u plač. Ušav u kuću lupajuć ko mahnit vratima, razbacujuć po kući što bi mu do ruke došlo, razbijajuć sude, uzlajao bi se ko vuk, pa udri po ženi i po ditci uz grdno psovanje i svakim sramotnim ričetinom kukavnu bi ženu sramotio, a bidnu ditcu kleo. Na sve to, svi u klupko skupljeni, dušili bi u sebi jecanje, lili bi krvave suze, a da im se ni jauk ne čuje, da nebi jauk još veće tog paklenjaka uzpalilo. Zatim bi se umirio, te kao svinje bi se u svoje leglo uvalio. Ali jadna ditca gladna, stala bi ko iza sna iznenada pridušenim glasom vapiti: Ćaćko, dajmi zeru kruha! Ćaćko gladan sam!... nije nam Majka, danas ništa dala, jah što smo gladni! Majka daj nam zeru kruha!... Ne da nam otac ništa, sve sam za se troši, a još nam ti majko nećeš da rečemo da je nam otac zao! Uz to jadna bi Majka svoje srce priklapala, te ušutkala gladnu ditcu, da ih nebi nemili otac izlupao i ubio; te bi im rekla: Mučite jadni! Dat će vam vaš ćaćko! Umirite se, sutra će on meni dati koji šold, sve ću za vas potrošiti, kupit ću vam kruha da se jadni založite! Ajme Gospe moja lipa, ti me pomaži!... pa udri u plač i jecanje ona i ditca!... Jadna se je žena većeputa izjadala i zamolila dobrog i vridnog svećenika, da bi joj on opakog muža na dobro nagovorio, ali to joj ne uspilo; tad se uteče gospodaru kod kojega je on radio i dnevnice dobivao, da bi on iz milinja za gladnom ditcom obustavio mu ako i mali dio dnevne plaće, eda bi barem otim gladnu ditcu nasitila, ni to joj ne koristi; napokon iz puke sdvojnosti hode prositi jednoga po jednoga opake njegove sudrugove da bi ga od sebe odbili. Kucala bi od vrata do vrata, proseć tudju pomoć, sve uzalud! Što joj jadnoj ostajalo? ništa do grozne očajnosti, nemile sdvojnosti! Ipak ne izusti kukavna žena tu zadnju kobnu rič: Ja sdvajam!... Ne već ona dobra i bogoljubna, nenalazeć kod nikoga nit pomoći nit utihe, svake večeri sakuplja jadnu svoju ditcu oko sebe, da s njom skupa izmole Gospino Ružarje. Srdce bi od milinja bilo popucalo, vidjeti ono nejake ditce, iztrošeno blida lica, upalih očiju, mršava i gladna, klečati okolo svoje majke prid nijkom starom čadjavom Gospinom Slikom, sklopljenih ručica, slabim svojim glasićem moliti Zdrave Marije, svakoj od kojih po majčinom naputku bi nadodavali:Gospe mila daj da nam se podobri otac, da nas više ne lupa, i da nam kruha donese: Gospe od Ružarja ti nas pomozi;amen! I tako jadna žena svake večeri svojom ditčicom molila… Kad jedne večeri muž nenašav zar obične svoje zle drugove, priko običaja ranije se kući povrati, dotuli se do razklimanih vrata svojega tavana i stane prisluškivati, te čuje nijko prigušeno šaputanje. Zloban kakav je bio, pomisli odmah krivo na svoju ženu, uzavre mu opaka krv, zapini ustima, pa izvukav nož iza pasa, mahom uleti u kuću da nevinu ženu smakne na zlodilu. Ušav u kuću, stvori se ko bisan na srid kuhinje, tu se okameni i jaoh što vidi! Vidi kukavnu ženu na po mrtvu od svakoga jada i nevolje da srid kuhinje jadna stoji na kolinam gdi držeć krunicu u ruci su ono ditčice okolo sebe, jedva izgovaraju Zdrave Marije moleći Sv. Ružarje, nadodavajuć na svaki čas onu molitvu da se otac obrati, i da im se Gospa smiluje. I tu se za tren razvije novi neopisivi prizor! Koje ti suzu na oko namami. Okrutan čovik, izvali ko nesvistan oči, ko da se pritvorio u kameni stup, s nožem u ruci, stoji, gleda i muči. Spopade ga grozničava trešnja, srdce mu se ljuto uztrese, oblije ga licem rumenilo, pa za tren poblidi kŮ krpa, i obliju ga suze. Spusti s ruke razbojnički nož, pa se zaleti na ženu, zagrlije, ljubi je, grli i ljubi ditcu, te kroz plač, kroz jaukanje, ljuto stade ko ranjeni lav zavijati, te im obećavati, da neće više biti ono što je dosad bio, da će prominiti životinski svoj život, da će raditi i truditi sve za njih, da se neće veće oni glada napatiti, da je Gospa njega pridobila a njih spasila, pa de će zato odmah se ispoviditi i ko dobar pravi kršćanin živiti, i svaki dan s njima lipo molitvu Sv. Ružarja moliti. Što reče to i održa, i siromašana ona obitelj priokrene se u zemaljski raj, u kojoj je bilo uz božiji blagoslov, mir, sklad, ljubav i svako uživanje!... Ah Gospe od Ružarja moguća li si ti, moguća li je ta divna tvoja molitva."

- 22:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.10.2009., utorak

Dodir Svetog Franje

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.