Otkako vidjeh jednog siromaha
Gladnog kruha pogleda pusta
Protrnuh sve do zadnjega praha
Vidjevšii njegova gladna usta.
Pred vratima crkve bez ikakva glasa
Pogleda prazna s licem od boli
I kao da niotkud nema za nj spasa
Ni otkud svijetla u suznoj doli.
Nešto sitniša mu sažalno dadoh
U smrznutu prljavu praznu ruku
Pa usred vlastita srca padoh
Vidjevši silnu Kristovu muku.
On poljubivši ruku podigne oči
Pa zahvalu tiho izgovori Bogu
I tada usred moje vlastite noći
Poželjeh biti do njegovih nogu.
Potrčah u dućan kupiti kruha
I blagdansku pravu čokoladu
Tko zna ima li jadničak ruha
Poželjeh ga u vlastitu odvesti kadu.
Vratih se žurno koraka teška
I uz nešto sitna dadoh mu hranu
Ugledah suzu što ravan obraz mreška
Stavljajuć melem na njegovu ranu.
Tad svjetlo obasja samoga Krista
U liku uboga jadnog siromaha
U srcu mi život silom zablista
Od čuda umah ostadoh bez daha.
Od tada život isti u mom srcu nije
I nisu isti utvrđeni moji dani
Svako oko suzu za suzom lije
Šalje melem siromahovoj bolnoj rani.
Ta vječna slika pred očima mi blista
„Gladan sam.“ – poruka u ruci siromaha
Papirić potrgan u ruci samog Krista
Ostavlja me kao jeka iznova bez daha.
A bijaše ta zgoda o Svetome Franji
Rano jutrom poslije Mise Svete
Otpočeh biti i niži i manji
Dok misli Kristu u siromahu lete.
Draga braćo i sestre pisanje je izricanje molitve na posve svojstven način, pisanje je rast i odrastanje u duhovnom životu, pisanje je jedan odraz, jedan put….
A onda se „dogodi“ Krist, zasja sunce, vrijeme kad iz kukuljice treba izletjeti leptir…
I u tom trenutku, koji nema datuma ni vrijeme, kad prestane pisanje, kad više nema potrebe za pisanjem, počima život biti molitva, a molitva ne izriče samu sebe…
Molitva živi u srcu vesela darivatelja, tek djelima se da vidjeti…
U razdoblju tišine rađa se mir, mir donosi nečujni zvuk, tek uši vjere čuju kako molitveno srce diše, diše pjesmom što razbija muk….
Sad znam, dodirnuo me Sv. Franjo!
Do sljedećeg slušanja, sve vas radosno blagoslivljam.
Mir i dobro!
Post je objavljen 06.10.2009. u 01:38 sati.