Sveta Pričest
Isus Krist, Spasitelj naš, nije za vrijeme svog zemaljskog života nikad prošao mimo kojeg mjesta, a da ne bi tamo iza sebe ostavio svoj blagoslov, nikad se sastao s kojim čovjekom, koji je dobre volje, a da mu ne bi podijelio milost oproštenja grijeha, obdario ga zdravljem duše i tijela i dobročinstvima svake vrsti. Kako velika i dragocjena moraju biti dobročinstva spasa, što ih dobijaju oni, koji imaju sreću, da Isusa često i dostojno primaju u sv. Pričesti!
Sv. Pričest je svagdanji kruh duše. "Kruh naš svagdanji daj nam danas", tako molimo u Očenašu. Mi se sastojimo iz tijela i duše. Mi molimo dragog Boga, da našemu tijelu dade svagdanju hranu. I On –dobrostivi – uslišava našu molbu. Godinu za godinom iz sjetve slijedi žetva, naša polja blagosiva On plodnošću i daje, da iz materinskih krila zemlje u izobilju niče sve, što trebamo tijelu za hranu.
No mi Ga moramo i za to moliti, da On sa korisnom hranom opskrbi našu dušu, koja je beskrajno vrjednija i važnija, nago tijelo. No koja je to hrana, koju naša duša treba? Oh, zemlja je presiromašna i premalena, a da bi ona našoj duši mogla pružiti hrane, od koje bi se mogla nasititi. Ljudska je duša stvorena za Boga, neugasivu žeđ za najvišom blaženošću. Jedini je Bog može zadovoljiti.
I dobri Bog je i ovu molitvu uslišao, visoko iznad našeg i najsmjelijeg očekivanja. Isus Krist, druga Osoba u Božanstvu, nije smatrao ispod svog dostojanstva, da se najvišeg nebeskog prijestolja siđe na ovu siromašnu zemlju i uzme ljudsko tijelo. I ovo Tijelo treba da bude hrana našoj duši, koja je božanski Spasitelj, dok je još sa svojim učenicima hodao po zemlji, jasno i svečano obećao ovim riječima:
"Ja sam kruh života. Oci su vaši jeli manu u pustinji i umrli od gladi. Ovo je kruh, koji s neba silazi, da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi, koji sam s neba sišao. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će dovijeka, i kruh, koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta… Zaista vam kažem: Ako ne jedete Tijelo Sina čovječjega i ne pijete Krvi Njegove, nemate života u sebi. Tko jede Tijelo Moje i pije Krv Moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti na sudnji dan. Jer je Tijelo moje doista jelo i Krv je moja doista pilo. Tko jede Tijelo moje i pije Krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, i koji jede mene, i on će živjeti po meni… Tko jede ovaj kruh, živjet će uvjeke." – (Iv. 6, 48-59)
***
Idite dakle k sv. Pričesti, moja braćo, dolazite k Isusu sa ljubavlju i pouzdanjem! Primajte Ga kao hranu duše! Živite od Njega, da za Njega živjeti možete. Ne recite, da nemate vremena, da imate previše posla. Zar nije božanski Spasitelj rekao: Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i Ja ću vas okrijepiti!" Zar biste se mogli jednom ovako nježnom i ljubaznom pozivu opirati??
Ne recite, da niste dostojni. Istina je, vi niste dostojni, ali vi Njega trebate. Kad bi naš Gospodin i Spasitelj našu dostojnost imao pred očima, nikad ne bi On svog divnog Sakramenta ljubavi ustanovio, jer Njega nitko nije dostojan, niti sveci, niti anđeli, niti arhanđeli, niti knezovi nebeski. Ali On je imao pred očima potrebe naše duše, i nama je svima potrebno, da Ga primamo.
Nemojte reći, da ste grješnici, da uzdišete pod previše bijede i nemoći, i da se stoga ne usuđujete k Njemu se približiti. To glasi upravo tako, kao kad biste rekli, da ste previše bolesni i stoga da nećete upotrijebiti nikakav lijek, niti zapitati liječnika.
***
Bez Presvete Euharistije ne bi bilo nikakve sreće na ovom svijetu, život ne bi bio podnosiv. Kad primamo sv. Pričest, primamo našu radost i našu sreću.
***
Kruh za duše je u svetohraništu. O, kako lijepo je to, moja braćo! Kada svećenik kod Mise digne sv. Hostiju i vama je pokaže, možete vi tada zaista reći: "Ovo je hrana moje duše!" O, moja djeco, mi imamo previše sreće! Mi ćemo to razumjeti u nebu.
***
Sv. Pričest je naša najveća sreća na ovom svijetu. Istom na drugom svijetu ćemo uvidjeti i shvatiti, kako neizmjerno velika je bila. Kad bismo mogli upoznati sve blago milosti, koje ima u sebi sv. Pričest i podjeljuje onomu, koji je dostojno prima, to zaista naše srce ne bi trebalo ni časa drugoga, da zakuca od najveće radosti, da bude sretno i blaženo.
***
Sve su molitve sv. Mise priprava na sv. Pričest, i cijeli život jednog pravog kršćanina morao bi biti jedna priprava na ovaj veliki, važan čin.
***
Naš božanski Gospodin i Spasitelj dao nam je svečano obećanje: "Sve, što ćete Oca u moje Ime moliti, dat će vam". No ipak nikad ne bismo mi došli na tu misao, da od Boga zatražimo Njegovog vlastitog Sina. Ali što čovjeku nikada ni na san ne bi moglo doći, što ni najžarča fantazija ne bi bila sposobna da zamisli, to je učinio Bog. Što čovjek niti izreći, niti shvatiti ne može, časa on nikada ne bi usudio poželjeti, to je Isus Krist u svojoj beskrajnoj ljubavi zamislio, obećao i izvršio. Da li bismo ikada imali smjelosti, Boga zamoliti, da svoga Sina pusti za nas da umre, da nam Tijelo Njegovo dade za hranu, a Krv Njegovu za pilo? –Ne! Pa ipak se to dogodilo. Kako čudesna tajna!
Kad sve to ne bi bila istina, to bi značilo, da si je čovjek zamislio takve stvari, kojih Bog ne može proizvesti, čovjek bi u snalažljivoj snazi ljubavi išao dalje, nego Bog! No to nije moguće, jer Bog se u ljubavi i velikodušnosti od nikojeg svojeg stvora ne da nadvisiti.
***
Pričest djeluje na dušu slično, kao mijeh na vatru, koja još slabo tinja i gasi se, ali pod pepelom ima loš nekoliko žarkih ugljena. Zapuše se unutra mijehom, i vatra svjetlo plane. Ako mi osjetimo, da naša ljubav prema Bogu u našem srcu hladi, a sv. Pričest ne možemo primiti, tada je brzo nadomjestimo barem duhovnom Pričešću. Ako ne možemo ići u crkvu, okrenimo se barem prema onoj strani, gdje je svetohranište. Bog ne pozna nikakve pregrade, koja bi nas od Njega dijelila. Mi možemo sv. Pričest samo jedanput u danu primiti. No duša, koja plamti od ljubavi prema Spasitelju, nadomještava taj manjak željom, da Ga primi u svakom času, i to je duhovna Pričest.
***
Kako lijepa mora da je duša u nebu, kako je ovdje na zemlji često i dostojno primala sv. Pričest i sa dragim se Bogom sjedinjavala! Tada će slavno Tijelo našeg Gospodina i naše tijelo svojim sjajem obasjati i svoju klanjanja vrijednu Krv sa našom krvlju pomiješati, naša će duša biti obuhvaćena od blagoslovljene duše Bogo-čovjeka kroz cijelu vječnost, tamo će ona u čistoj i savršenoj sreći klicati.
***
Najveće, što jest i može da bude, moja draga braćo, jest Presveti oltarski Sakramenat. Ako vi sva dobra djela cijeloga svijeta usporedite sa jednom dobrom i dostojnom primljenom Pričešću, to je onda tako, kao kad biste zrno pijeska stavili uz jedno brdo. Poslije sv. Pričesti molite se! Dragi Bog će vam dati u srce, kako da se molite. On će vam u svojoj dobroti dati sve, što ga molite, ako Mu prikazujete Njegova Sina i zasluge Njegove muke i smrti.
***
Kad bi kršćani mogli shvatiti sva neizmjerno dragocjena dobra, koja su sakrita u sv. Pričesti, ne bi trebalo dalje ničega, što bi ljudsko srce zadovoljilo. Škrtica ne bi više trčao za svojim blagom, častohlepni se ne bi više brinuo za slavu. Čovjek bi zemlju napustio, prašinu otresao i prema nebu poletio. Pričest je sjedinjenje s Isusom. O, kakvu sreću je Bog time svojem stvoru darovao!
***
Sva se naša sreća sastoji u tomu, da onakav život vodimo, te bismo bili dostojni, da često primamo našeg Spasitelja, jer po tom se smijemo nadati nebu.
***
Moja djeco, tko bi vrijednost sv. Pričesti uvidio, taj bi se čuvao i od najmanjih pogrješaka, taj bi sačuvao svoju dušu uvijek u nevinosti pred očima Božjim. Vi ste se danas, kako mislim, svi ispovjedili… Sada mislite na to, da dobijete nad sobom. Sad vas usrećuje misao, da ćete sutra ujutro primiti dragog Spasitelja u sebe. Sutra više nećete moći uvrijediti dragoga Boga, vaša će duša potpuno uroniti u dragocjenu Krv našeg Gospodina. Kako lijepo, jednog pravog kršćanina jedino dostojan život!
***
Kad se spremamo, da u sv. Pričesti primimo Gospodnje Tijelo, moramo mi biti u takvom raspoloženju, da možemo mirno umrijeti i sa pouzdanjem stupiti pred sudačku stolicu Isusa Krista.
***
Primanje Isusa Krista u sv. Pričesti dobiva naš duh snagu, mi smo jaki u borbama, naše su nakane sve čišće kod svih naših djela, i naša ljubav plamti sve više i više.
***
S izrekom: "Moja draga djeco" običavao je arški župnik oslovljavati ne samo malene kod kateheze, nego i odrasle slušaoce kod propovjedi. Tko bi ikada mogao da shvati sreću kršćanina, koji Isusa Krista prima u svoje srce? On postaje time malo nebo, on sam je isto tako bogat, kao cijelo nebo skupa.
***
Sva se naša sreća na ovom svijetu sastoji u tome, što Isusa Krista u svetoj Pričesti primamo. Što će nas kroz cijelu vječnost stavljati u udivljenje, jest okolnost, da smo za vrijeme svog zemaljskog života, ovako maleni i bijedni, ovako velikog Boga smjeli primati.
***
Tri su razloga, koji nas moraju poticati, da pristupamo k stolu Gospodnjemu:
1. Jer nam Isus Krist to nalaže, ako hoćemo da postignemo život vječni.
2. Jer nam je to u velikoj mjeri potrebno, da se ojačamo protiv napadaja đavola.
3. Da se svijeta odrečemo i posve se uz Boga prislonimo.
***
Ako se mi često i dostojno pričešćujemo, to onda naše misli, naše želje, kao i svi naši čini i pothvati imaju isti cilj, kakav je imao Isus Krist, kad je hodao zemljom i izvršavao djelo spasenja. Mi ljubimo Boga, duševna i vremenita bijeda bližnjega ide nam k srcu, mi ne mislimo na to, da je lijepo uz zemlju, naš duh misli samo već na nebo, i naše srce ne traži više za ničim drugim, nego za posjedovanjem Boga.
***
Moja djeco, osobito su sretni oni, koji su u smrtnoj uri sa svojim Spasiteljem, po sv. Pričesti sjedine. Kad ih onda odmah poslije smrti Bog Otac posebnom sudu sudi, tada vidi On u njima još Tijelo svoga Sina i ne može ih zauvijek osuditi. Ne, ne! Vidite, braćo moja, koju korist pruža primanje zadnjih sakramenata.
***
Kad mi poslije primitka sv. Pričesti Boga u srcu svom imamo, mora se ono od vatrene revnosti i ljubavi razgorjeti. Srce učenika iz Emausa je gorjelo, kad je Isus na putu s njima govorio.
***
Jedna jedina dobro primljena sv. Pričest dosta je, da dušu posve promjeni, da raspali u njoj ljubav prema Bogu i ispuni je prezirom prema zemaljskim stvarima. O tom jedan primjer.
Nije tome dugo, što je došao u Ars, da se ispovjedi, jedan, koji je u svijetu bio velik. Poslije sv. Pričesti stvorio je odluku: svoj znatni imetak –od 300. 000. franaka- razdijelio je u 3. dijela: prvi dio od 1000. 000. franaka odredio je za gradnju jedne crkve, drugi dio darovao je siromasima, a treći dio prepustio je svojim rođacima. Od svega svoga bogatstva nije za sebe zadržao ništa, nego se odrekao svijeta i stupio u strogi pokornički trapistički red. Gledajte, što je jedna dobra sv. Pričest poručila.
***
Kad se ide k sv. Pričesti, osjeća se nešto posve izvanredna, jedna neopisiva prijatnost, koja prostruji kroz cijelo tijelo i dopre do krajnih dijelova. Što je to? –To je Isus, koji se sa svim dijelovima našeg tijela sjedini i učini, da oni od miline uzdrhtanu. Mi smo prisiljeni, da sa sv. Ivanom kažemo: "Gospodin je."
Kako velik si, o čovječe, kad bivaš hranjen Tijelom jednog Boga i napajan Njegovom Krvlju! Kako lijep život, kad ti u neprestanom sjedinjenju s Bogom provađaš svoje dane! Takav život je nebo na zemlji, tada nema nikakve tuge, nikakvih križeva više. Kad si doživio sreću, da si dragoga Spasitelja primio u sebe, tada kuca tvoje srce neko vrijeme u osobitoj radosti i slasti.
***
Uzmite jednu posudu, punu miomirisne tekućine, i zatvorite je dobro, slatki miris ćete tada tako dugo zadržati, kako hoćete. Jednako dugo ćete žarku vatru osjećati, ako vi poslije sv. Pričesti našeg Gospodina u sabranosti čuvate, ta će vatra u vaše srce uliti sklonost k dobru, a odvratnost prema zlu.
***
Ja ne vidim rado, da odmah netko poseže za molitvenikom i počne čitati, kad se vrati od stola Gospodnjega. O ne! Ta što može ljudska riječ vrijediti, kad je sam Bog tu, koji s nama govori?
***
Pošto je Bog u Sakramentu svoje ljubavi sam sebe htio dati, ulio je On u našu dušu beskrajno veliku čežnju, koju može sam On zadovoljiti. Ako mi iz ovog utješnog Sakramenta ne crpimo pravu korist, slični smo onomu, koji na obali rijeke od žeđi umire i umre, on bi trebao glavu samo nagnuti, da u izobilju nađe vodu. Mi smo slični luđaku, koji uz veliko blago ostaje siromašan, on bi trebao samo ispružiti ruku i prihvatiti, da se obogati.
***
O moja djeco, kako lijepa će biti u vječnosti duša, koja je u sv. Pričesti svoga Gospodina i Boga često i dostojno primala! Tijelo našeg Gospodina će kroz naše tijelo, Njegova klanjanja vrijedna Krv će kroz našu krv prosjajivati, naša duša će kroz cijelu vječnost sa dušom našega Gospodina biti sjedinjena. Tamo će se ona čistoj i savršenoj sreći radovati. Kada duša jednog kršćanina, koja je primila našega Gospodina, ulazi u nebo, umnaža ona radost neba. Anđeli i Kraljica anđela dolaze joj ususret, jer prepoznavaju Sina Božjeg u toj duši. Tada su duši nadoknađene sve žrtve i muke, koje je ona za vrijeme svog zemaljskog života prenijela i pretrpjela.
***
Kad primate Spasitelja, morate kod toga uvijek imati neku stanovitu nakanu, i kad se upravo spremate, da Gospodnje sv. Tijelo u sebe primite, govorite ovako: "O dobrostivi nebeski Oče, ja Ti prikazujem sada Tvoga dragoga Sin, onako, kako su Ga, skinuta sa križa, primili, Njegovoj Presvetoj Majci u ruke položili, i kako Ga je Ona za nas kao žrtvu prinijela. Ja Ti žrtvujem Njegovo Presveto Tijelo i Njegovu predragocjenu Krv, i vapijem k Tebi kroz usta Njegove Presvete Majke, oprosti mi moje grijehe, da Ga dostojno primim i ovu ili onu milost zadobijem: vjeru, ljubav, poniznost….
***
Onaj, koji se dostojno pričešćuje, gubi se u Bogu, kao kaplja vode u oceanu. Kako lijepo bi bilo, kad bismo na to mislili: izgubiti se u bezdanu ljubavi za cijelu vječnost.
***
Na dan suda će se vidjeti, da Gospodnje Tijelo kroz preobraženo tijelo onih, koji su Ga na zemlji dostojno primali, prosjajuje, kao što se vidi, da zlato bliješti kroz bakar, a srebro kroz olovo.
***
Moja djeco, vi se sjećate onog događaja, koji sam vam nedavno ispričao, o jednom sv. svećeniku, koji se je molio za svog pokojnog prijatelja. Očigledno mu je Bog dao spoznati, da se njegova duša nalazi u čistilištu. Tada se sjeti, da on ne bi mogao ništa boljega učiniti, nego da za njezin pokoj prikaže sv. Misu. Kad je bio kod pretvorbe, uzeo je Hostiju u svoje ruke i molio: "Sveti i vječni Oče, učinimo jednu zamjenu. Ti imaš dušu moga prijatelja, koja je u čistilištu, a ja držim Tijelo Tvoga Sina, koji je u mojim rukama. No dobro –izruči Ti mog prijatelja, a ja Tebi prikazujem Tvog Sina sa svim zaslugama Njegove muke i smrti.
I zaista, u času podignuća sv. Hostije, vidio je on dušu svoga prijatelja, kako sva u sjaju i slavi uzlazi u nebo. No dobro, moja djeco, ako hoćemo nešto od Boga izmoliti, činimo isto tako. Poslije sv. Pričesti prikažimo Mu Njegovog ljubljenog Sina sa svim zaslugama Njegove muke i smrti, i On nam neće moći ništa uskratiti.
***
Na jednoj duši, koja se dostojno nahranila sa Kristovim Tijelom i Krvlju vidi se to. Ona se toliko promjeni u svojim činima i govorima, da je se ne prepoznaje. Prepuna ljubavi, ona je ponizna i prijazna, i ljubi samoodricanje, svojoj prijaznoj čednosti snosi ona sve ljude. Ta je duša kadra, da i velike žrtve podnosi.
***
Kad bi nas netko upitao, poslije kako smo se pričestili: "Što nosite u svoju kuću?", mogli bismo odgovoriti: "Ja nosim nebo sa sobom". jedan svetac je rekao, da smo mi Bogonosci. To je zaista istina, ali mi nemamo dosta vjere. Mi ne shvaćamo našeg dostojanstva. Kad mi odlazimo od svetog stola, mi smo isto tako sretni, kako bi bila i sveta tri Mudraca iz istoka, kad bi oni bili mogli u svoju daleku domovinu uzeti sa sobom drago Dijete Isusa, kojega su našli u Betlehemu.
***
O čovječja dušo, kako velika si, jer te samo Bog može zadovoljiti! Hrana duše je Tijelo i Krv jednog Boga! O nebeska hrano! Duša može samo Bogom da se nahrani. Nema ništa izvan Boga. Što njoj dostaje, nema ništa izvan Boga, što nju ispuniti može, nema ništa izvan Boga, što njezinu glad utažit može, ona nužno svoga Boga imati mora. Kako sretne su čiste duše, koje imaju sreću, da se sa našim Gospodinom po sv. Pričesti sjedinjuju! U nebu će one sjati kao lijepi dragulji, jer Bog sam sebe u njima vidi.
***
Svim živućim stvorenim bićima je potrebna hrana, da se mogu održati na životu. Zato je Bog dao, da rastu drveće i biljke, one su brižno prostrle stol, kojemu dolaze sve životinje, da nađu hranu koja svakoj odgovara. Ali se i duša čovjekova mora da hrani. No koja je njezina hrana? Moja djeco, kad je Bog našoj duši htio dati hranu, da je za vrijeme njezinoga zemaljskog putovanja uzdrži na životu, kružio je svojim očima po cijelom stvorenju i nije našao ništa, što bi nje bilo dostojno. Tada se je vratio k samom sebi i odlučio, da sam sebe dade našoj duši za hranu.
***
Ali –vi ćete mi reći – ako je sv. Pričest tako nešto velika i uzvišena, zašto katolički kršćani u svojoj većini imaju tako malo razumijevanja za nju, te mnogi od njih ovaj Božji dar preziru, omalovažuju i pobožne duše, koje se češće pričešćuju, čak ismijavaju i ruže?
To dolazi nažalost odatle, što ovi bijedni, nesretni i zasljepljeni nazovi kršćani nikad nisu osjetili sreće od čestog i dostojnog primanja dragog Spasitelja u sv. Pričesti.
Jer, što se smrtni čovjek, bijedni stvor, hraniti smije svojim Bogom i Njega kao svoju svagdanju hranu uzimati, to je zaista čudo iznad svih čudesa. O ljubavi bez mjere! O bezgranična srećo, koje niti nebeski anđeli ne poznaju! Moj Bože, kakvu bi prekomjernu radost morao osjećati jedan katolički kršćanin, koji ima vjeru, kada, odlazeći od pričesne klupe, nosi nebo u svom srcu! O presretna kućo, u kojoj takav kršćanin stanuje! Kako svakog poštovanja vrijednim morao bi on, čije je srce postalo drugim svetohraništem, biti za svoje bližnje, kad bi imali vjeru!
***
Ali – vi ćete mi mnogi reći – ako je ova sreća tako velika, zašto nam je Crkva zapovjedila, da se samo jedanput u godini pričestimo? – Ova zapovijed nije izdana za dobre i revne katolike, nego za mlake i nemarne, koji ne vode brige oko spasa svoje duše. U prvim je kršćanskim vremenima bilo posve drukčije. Najveća kazna, koja je tada naša Majka, sv. Crkva, mogla da dosudi svojoj zloj djeci, sastojala se u tom, da je svoju zlu djecu isključila od sv. pričesne gozbe i lišila ih sreće, da svoga Gospodina i Boga smiju primiti u sv. Pričesti. Inače, kadgod su prisustvovali sv. Misnoj žrtvi, smjeli su se svaki put pričestiti.
Poslije je dakako postalo drukčije. O kako žalosna je promjena nastala u kršćanstvu! Moj Bože, kako se može dogoditi, da ima katoličkih kršćana, koji 3, 4, 5, ili 6. mjeseci ravnodušno žive, a da bijednoj duši ne priušte ove nebeske hrane i puste je da od gladi i bijede pogine!
Moj Bože, kolika li je nesreća to, i kako kobno zasljepljenje! Imati na raspolaganju tako mnoga i jaka sredstva, koja su prikladna da bolesnu dušu liječe, i tako divnu hranu, a ne okoristiti se njom! Ah, sa suzama i uzdasima morao priznati: ništa se ne štedi za njegu tijela, koja će prije ili kasnije biti uništeno i postati plijenom crvi, dok se dušu, koja je slika i prilika Božja i ne umire, zanemaruje i sa posebnom se okrutnošću s njom postupamo.
Kad je naša Majka, sv. Crkva, vidjela, kako mnogi su kršćani spas svoje duše posve iz vida izgubili, kao i svaku želju za nebeskim kruhom, tada je ona, u nadi, da će barem strah pred vječnom osudom tim slijepcima otvoriti oči, izdala zapovijed, koja ih je obvezivala, da se godišnje tri puta pričeste: o Božiću, Uskrsu i Duhovima. No kad su kršćani postajali još ravnodušniji, išla je Crkva do krajne granice: pod prijetnjom isključenja iz crkvene zajednice, izdala je zapovijed, da se barem jedanput u godini, u uskrsno vrijeme, mora primiti sv. Pričest. No koja li je nesreća i kakva li kobna zasljepljenost dokazuje i to, da jedan katolički kršćanin jednom strogom crkvenom zapovijedi mora biti prisiljavan, da traži svoju sreću!
***
Vi, koji samo rijetko pristupate k stolu Gospodnjemu, premda vjerujete u stvarnu prisutnost Kristovu u Presvetom oltarskom Sakramentu, i dosta često ste bili o tom poučeni, da je Presveta Euharistija za vašu siromašnu dušu bezuvjetno potrebna hrana, da li znadete, što činite?
Vi činite slično, što i Židovi. Mi njima predbacujemo, što Spasitelja Isusa Krista nisu primili i kao svog Mesiju priznali. Zasljepljeni Židovi su postupali tako, jer Ga nisu upoznali. No vi Ga poznate, i ipak Mu nanosite istu sramotu, time što nemate nikakve želje, da svoju dušu u sv. Pričesti s Njim sjedinite.
***
Vi ne smijete zaboraviti, da će jednom poslije vaše smrti kod posebnog suda Isus Krist tražiti od vas račun o svemu dobromu, što ste ga mogli bili učiniti, a niste. On će vam tada pred oči staviti sve sakramente, koje ste u svom životu mogli primiti – kako često ste mogli Njegovo Tijelo blagovati i Njegovu Krv piti, ako ste htjeli pobožan život voditi i više se za vašu dušu brinuti. O veliki Bože, kakvu ispriku ćete tada imati i što će iz vas biti??
***
Kad bi nam bila pružena prilika, da svaki dan imamo kneževski objed, i to posve na trošak našeg gostoprimca, to bismo zaista morali biti čudaci, kad se ne bismo htjeli time okoristiti.
***
Sv. Magdalena Pacijske kaže nam, da bi jedna jedina sv. Pričest, primljena čistim srcem i s ljubavlju, dostajala, da nas dovede do vrhunca savršenosti.
***
Sv. Terezija poslije svoje smrti pokazala se jednoj od svojih susestara, a uz nju je bio naš Gospodin Isus Krist. Iznenađena dobra sestra zapita: "Zašto, o Isuse, pratiš Ti Tereziju?" – Božanski je Spasitelj odgovorio, da je Terezija vrijeme svog smrtnog života po sv. Pričesti toliko bila s Njim sjedinjena, da se On više ne može od nje rastaviti.
***
U posljednji će dan Sudac Isus Krist naše tijelo toliko ljepšim i slavnijim uskrisiti, koliko češće i dostojnije smo mi Njegovo Tijelo u sv. Pričesti primali. Nijedan drugi kreposni čin ne može naše preobraženo tijelo u nebu tako lijepim i sjajnim učiniti, kao sv. Pričest.
***
O, kad bismo ipak mogli razumjeti, kako jako Isus Krist teži za tim, da uđe u naše srce! I kad je On jedanput u njemu, ne bi nikako htio više otići, niti se od nas odijeliti, niti za života, niti u smrti.
***
O moji dragi kršćani, zašto se tako mučno vučete na putu spasa? Zašto imate tako malo odvažnosti i revnosti, da biste zaslužili veliku sreću, te biste se smjeli pojaviti kod gozbe i tamo blagovati anđeoski kruh, koji slabima daje jakosti? O, kad biste znali, kako ovaj nebeski kruh svaku zemaljsku patnju zaslađuje! O, kad biste ipak jedanput iskusili, kako se Isus Krist, pun milosti i ljubavi, rado spušta do onoga, koji Ga u sv. Pričesti prima! Dođite, draga djeco, i blagujte ovaj kruh jakih, i vi ćete se od pričesne klupe vraćati puni radosti i srčanosti. Vi se više nećete bojati pred patnjama, olujama i borbama, nago ćete za tim još i težiti, da se svidite Spasitelju vašem Isusu Kristu.
***
Jedne uskrsne nedjelje, poslije sv. Pričesti, pala je sv. Terezija u zanosu Bogu. Kad je opet došla sebi, osjetila je, da su joj usta puna klanjanja vrijedne Krvi Isusa Krista, koja joj je davala tako neiskazanu radost i slast, da mora od ljubavi umrijeti: "Ja sam vidjela – govorila je poslije – mog božanskog Spasitelja i Otkupitelja, koji mi je rekao: "Moja kćeri, ja hoću da ova klanjanja vrijedna Krv, koja ti pruža toliko ljubavi i slatkoće, bude tvojoj duši na spas. Ne boj se nikada, da će ti moje milosrđe manjkati. Kad sam ja ovu dragocjenu Krv prolijevao, iskušao sam tada samo bol i gorčinu, no tebi neka ona daje samo slatkoću i ljubav."
Često se dogodilo, poslije kako je primila sv. Pričest, da su čete anđela sišle s neba, za koje joj se činilo, da nalaze svoju slast u tome, da se s njom sjedinjuju i slave Spasitelja, kojega je ona u svom srcu nosila.
***
Kad smo primili sv. Pričest, osjećamo opet radost i prijatnost na nebeskim stvarima, a još više nego dosada prezir prema stvarima zemaljskim. Naša zla nagnuća bivaju slaba, a grijesi i opačine suzbijene.
Recite mi, kako može da stoluje oholost u jednom srcu, poslije kako je primilo u sebe jednog Boga, koji se je do potpunog uništenja ponizio? Da li bi se bijedno ljudsko srce moglo još ljuljati u obmani, da ono naše samo od sebe znači? Ne! Vi ćete, naprotiv, naći dosta i suviše razloga, da sami sebe ponizite i prezirete.
***
Zar ne bi jedno srce, koje je upravo primilo svog Boga, koji je tako čist i sama svetost, zar ne bi moralo osjetiti nesavladivu odvratnost i užas pred grijehom nečistoće, zar ne bi moralo biti pripravno, prije se dati na komade rezati, nego pristati, ne velim, na jedan zao čin, nego i na samu zlu misao!
***
Jedno srce, koje je u sv. Pričesti u sebe primilo Onoga, kojemu sve pripada, Gospodara neba i zemlje, a koji je ipak cijeli zemaljski život dobrovoljno sproveo u najvećem siromaštvu, tako da nije imao, niti kamo da svoju svetu glavu nasloni, i koji na svom smrtnom ležaju nije imao ni jednog svežnja slame, nego je na križu morao svoj duh izdahnuti – recite mi, kako bi se ovo srce moglo još vješati na zemaljske stvari, biti puno škrtosti i lakomosti, poslije kako je vidjelo, što je Spasitelj Isus Krist činio.
***
Zar bi jedan kršćanin, koji je u sv. Pričesti primio božanskog Otkupitelja Isusa Krista, koji je umro za svoje neprijatelje, zar bi mogao osjetiti još osjetljivljije misli ili mržnju prema onima, koji su mu nešto na žao učinili? Ne, sigurno ne! On će si naprotiv praviti iz toga zadovoljstvo, da takvim čini dobro, koliko može.
***
Kada mi u sv. Pričesti primamo Isusa Krista, primamo mi s Njim ujedno puninu svih duhovnih dobara i blagoslova. Mi vidimo, da je naša vjera jača, mi osjećamo, da nas prožimaju vječne istine naše sv. religije. Mi bolje spoznajemo rugobu grijeha i njihove opasnosti za spas duše. Više nas straši misao na sud, bolnije osjećamo gubitak Boga. Primanje Isusa Krista u sv. Pričesti krijepi naš duh, mi smo ustrajniji u borbama, naše su nakane u svim našim činima čišće, i naša je ljubav prema Bogu i bližnjemu sve veća. Misao, da mi Isusa Krista u svom srcu posjedujemo, radost, koju mi u ovom sretnom času osjećamo, čini se, da nas toliko s Bogom sjedinjuje i povezuje, da duh naš više na ništa drugo ne misli, a srce naše više drugo ništa poželjeti ne može, nego samo Boga. Misao na potpuni posjed Boga toliko nas zaokuplja, da nam se život pričinja dugim, mi ne zavidimo toliko onima, koji dugo ovdje na zemlji smiju boraviti, nego više onima, koji su rano pozvani, da se zauvijek sa Bogom sjedine. Sve, što nas sjeća na nemoćnost i ništavost našeg tijela, prouzrokuje nam radost, mjesto tuge i straha.
|
