PUT U NEBO: KRIŽ I TRPLJENJE
"Ako tko hoće da ide za mnom, neka se odreče samog sebe i uzme križ svoj i ide za mnom!"
(Marko 8.34.)
"I tko ne nosi križa svoga i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!"
(Luka 14.27.)
"Zaista, zaista vam kažem, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam!"
(Ivan 16.23.)
Križ i trpljenje
Svaki čovjek mora trpiti, da li hoće ili ne. Ali način, kako se ljudi drže prema trpljenju, je različit. Jedan trpi strpljivo, kao dobri razbojnik, drugi sa nestrpljenjem i mrmljanjem, kao onaj zli. Obadvojica su morali isto snositi, no jedan je znao, da si svojim trpljenjem sabire zasluge za nebo, on ga je smatrao kao zadovoljenje za svoje grijehe. I k njemu se okrenuo raspeti Spasitelj i rekao utješljive riječi: "Još danas ćeš biti sa mnom u raju." No drugi je jadikovao i mrmljao, kleo i hulio Boga, umro je u najstrašnijem očaju.
***
Upirući se na jednoglasno svjedočanstvo svih svetaca tvrdim, da su križevi i trpljenje i razne kušnje najbolja sredstva, da dušu dovedu k Bogu. Ta vidimo sami, da su najveći sveci bili najveći nosioci križa, samo svoje prijatelje odlikuje dragi Bog križevima. Pomislite na sv. Aleksija! 17. godina živio je on neprepoznat u jednom uskom kutu pod stubama u kući svojih roditelja, primljen kao strani siromah, pa ipak, neprestano su njegove riječi bile: "Moj Bože, Ti si pravedan, Ti me kazniš, jer sam grješnik i jer me ljubiš".
***
Od onog časa, kad smo po sv. krštenju primljeni u broj djece Božje, natovarili smo na sebe križ, koji će nas kod smrti ostaviti.
***
Na dva se načina može trpljenje snositi: sa i bez ljubavi. Sveci su snosili križ i trpljenje strpljivo, radosno i ustrajno, jer oni su ljubili. No mi smo u trpljenju srditi, puni dosade i nevoljkosti, jer ne ljubimo. Kad bismo bili puni ljubavi prema Bogu, mi bismo svoj križ ljubili, priželjkivali ga strpljivo, čak radosno nosili, posve zadovoljni time, da možemo trpjeti nešto iz ljubavi prema Onomu, koji je radi nas tako mnogo muke htio podnijeti. Na što da se potužimo? Ne moraju li bijedni pogani, koji nisu tako sretni, da znadu nešto o Bogu i Njegovoj savršenosti, iste križeve nositi, kao mi, ali bez ovih utjeha?
***
Vidite, moja djeco, samo prvi korak na putu križa nas nešto stoji. Strah pred trpljenjem je gori, nego naš najveći križ. Nama manjka odvažnosti, da križ prihvatimo. Kako ludo! Jer, mi možemo činiti, što hoćemo, uvijek čeka na nas križ, mi mu izbjrći ne možemo.
***
Trpljenje je tvrdo, kažete vi. Ne, trpljenje je utješno i drago! Trpljenje je sreća. Ali vi morate u trpljenju ljubiti i trpjeti u ljubavi.
***
Zašto se bojite križa? Što imamo da izgubimo? Zašto svoga križa ne ljubimo i ne poslužujemo se njime, da u nebo uđemo?
***
jednom se jedan pobožni redovnik tužio našem Gospodinu, da ga progone. Pitao je: "Gospodine što sam učinio, da me tako muče?" No naš Gospodin mu je odgovorio: "A ja, što sam učinio, da su me odveli na Kalvariju i na križu do smrti izmučili?" redovniku je tada bilo jasno, sa suzama je molio za oproštenje i nije se više od ovog časa usudio, da se potuži na svoj križ i trpljenje.
***
Svjetski ljudi su bezutješni, ako imaju kakvi križ, a dobri su kršćani bezutješni, ako nemaju nikakvoga. Kršćani žive usred križeva i trpljenja, kao riba u vodi. Samo po križu možemo dospjeti u nebo, u zajednicu sa svetima.
Izabranici vide u nebu, da su do slave i sreće, koju uživaju, došli po križu, i da je na tom svetom drvetu rođena ona ljubav, koja će ih vječno napajati. Naprotiv će kod osuđenika sama prisutnost križa prouzročiti očaj.
***
Ima samo jedno sredstvo, da se izbjegne križ – treba mu ići u susret. To dobro zapamtite! Tko tako čini, taj će moguće naići na križ, ali on radi toga nije zadovoljan, on ga radosno uzima na sebe i odvažno ga nosi. Križ ga povezuje s Isusom, on ga čisti i iz zemaljskih ga dubina diže k Bogu, odstranjuje zapreke, koje čovjeku pripravlja vlastito srce, vodi čovjeka iznad bezdana ovog života, kao most iznad vode. Mislite na svete. Oni su same sebe proganjali, ako nisu bili proganjani.
***
Na križu je zasađena ona nebeska mana, klanjanja naime vrijedni Sakramenat Euharistije, koji će do konca vremena biti hrana naših duša. Ovaj je križ nosio one tajanstvene grozdove, kojih sok okrepljuje našu dušu za vrijeme njezina progonstva.
***
Većina ljudi nažalost okreće leđa križu, što više mu nastoje izbjeći, to više ih on udara i toliko teže leži na njihovim leđima. Ako hoćete biti mudri, činite tako, kao sv. Andrija – idite križu u susret! Apostol je križ, na kojem je trebao umrijeti, vidimo, kako mu pred očima lebdi u zraku, te je u svetoj radosti povikao: "Zdravo, ljubljeni križu, ti divni, žarko žuđeni križu! Zatvori me u svoje ruke! Uzmi me od ljudi i odvedi me opet k mojemu Učitelju, koji me je na tvojem drvetu otkupio."
***
Ako vas netko pita: "Što moram činiti, da se obogatim?" vi odgovoriti: "Raditi". No dobro, da u nebo dođemo, moramo trpjeti. Put nam je pokazao dragi Spasitelj u osobi Šimuna Cirenca. Isus traži od svojih prijatelja, da za Njim nose križ. Mi ne smijemo nikada odvratiti svojega pogleda od križa, tako hoće Bog. Ta posvuda ga se diže, na putovima, na visinama, na javnim mjestima, da nas pogled na njega neprestano sjeća na muku Kristovu, te uvijek možemo reći: "Evo, tako je Bog ljubio svijet."
***
Samo po križu i trpljenju možemo doći u nebo. Sve bolesti, napasti i suprotivštine za nas su putovi u nebo. Što nas ovdje na zemlji muči, skoro će proći. Mislite na svece, koji su unišli u nebo, na svete Mučenike! Od nas Bog ne traži tjelesnog mučeništva, samo mučeništvo srca i volje. Božanski Spasitelj ide sa svojim uzvišenim primjerom pred nama. Stoga uzmimo križ na sebe i slijedimo Njega. Činimo onako, kao Napoleonovoi vojnici. Oni se jedino nisu usudili, da idu naprijed preko jednog mosta, jer je neprijatelj upravio na njih svoje topove. Tada Napoleon, jer je bezuvjetno morao prijeći, uhvatio zastavu, kao prvi jurne naprijed, i svi su slijedili. Činimo mi isto tako, pođimo za drugim Spasiteljom, koji je na križnom putu pred nama kročio.
***
O, koja utjeha za jednog kršćanina, da kod svoje smrti drži u rukama križ, ako mu je on u životu bio često predmetom njegova razmatranja i ljubavi!
***
Zar bi mogao jedan kršćanin pogledati na križ, a da se ne bi u njemu probudila grižnja savjesti, a da mu ne bi sinula spoznaja, što on jest, i što mu je činiti?
***
Bolest je vrlo dragocjena milost Božja, ona nas zove natrag k Bogu i potiče nas, da uđemo u sebe. Ona nas lupi od života, pokazuje nam sve stvorene stvari, dobra, užitke, časti i t.d. kao bezvrijedne i prezirne vrijedne stvari, nedostojne, da svoje srce na njih vješamo. Dani i noći što ih provodimo na bolesničkoj postelji, znače za nas zaista kao dragocjeno vrijeme! U takvim časovima dolazi nam pred oči cijeli naš život, mi se sjećamo svega dobra i zla, što smo ga počinili.
***
O Bože, kad bismo ipak mogli shvatiti, kako veliko su dobročinstva za nas križ i trpljenje iz Tvoje ruke! Ne zaboravimo nikad, da će kod smrti križ biti jedino naše utočište!
***
Jedan Bog živi i umire u trpljenjima, a jedan kršćanin, premda natovaren sa grijesima, ne će ništa da trpi!
***
Tko bi mogao imati srca i odvažnosti, da bilo kojoj strani udovolji, kad jednog Bog vidi pribita na križ?
***
Promatrajmo ipak jedanput sv. Lidvinu! Ona je bila u svojoj mladosti izvanredno lijepa, no ipak, jer se je bojala, da bi joj njezina ljepota mogla škoditi duši, molila je Boga, da joj radije oduzme ljepotu, nego da radi nje padne u grijeh i zauvijek bude izgubljena. Molitva bi joj uslišana. Uslijed jednog nesretnog slučaja zadobila je ona nebrojne bolesti, skopčana sa silnim nutarnjim i vanjskim ranama i velikim, neiskazanim bolovima. Od lijepe djevojke postala je ona slikom bijede, odvratnosti i gnušanja. Ispočetka malo nestrpljiva, postala je ona pod vodstvom jednog mudrog, prosvijetljenog svećenika divnim uzorom strpljive patnice, dok je nije nakon 38. godina sveta smrt riješila njezinih muka. Koliko bi od onih, koji su sada u nebu, gorjeli u paklu, kad im dragi Bog ne bi bio darovao milost jedne dugotrajne bolesti!
***
Sv. Terezija pripovijeda, da joj se jednog dana prikazao Isus i rekao joj: "Moja kćeri, nemoj se čuditi nad time, što vidiš. Moji vjerni sluge idu kroz život noseći križ i prezir. Što više moj Otac jednu dušu ljubi, to više trpljenja natovari na nju".
***
Želite li, da vaš trpljenja postanu laka, odnosno , slatka i ugodna? Dođite sa mnom na jedan čas k podnožju križa, od kojega smo mi u Isusu Kristu preporođeni.
***
Jedna siromašna žena ležala je mnogo godina na bolesničkoj postelji. Kad su je pitali, što joj daje jakost, da ovako strpljivo nosi svoje trpljenje, odgovorila je: "Ja sam zadovoljna, da sam to, što Bog hoće, te ja ne bih htjela za nikakvo blago svijeta mog položaja promijeniti. Kada na to mislim, da je to volja Božja, što trpim, onda sam puna utjehe".
***
Grješnik nalazi u križu svoje obraćenje, a pravednik svoju ustrajnost. O dragi i dragocjeni križu! Kako jak i kako strašan bio bi prema paklenim vlastima onaj, koji bi se često našao na tvom podnožju!
***
Na podnožju križa učimo, što je grijeh, kakva je cijena našoj duši, i kolika je ljubav jednog Boga prema ljudima.
Nađimo se često na podnožju križa, da istresemo svoje srce, i mi ćemo ovdje spoznati, što je jedan Bog učinio za nas, i što mi moramo učiniti za Njega.
Potražimo često podnožje križa, i mi ćemo ovdje vidjeti ključ, koji nam je otvorio nebo, a zatvorio pakao.
***
Slijedite Isusa kao nosioci križa, i vi se nećete bojati smrti, naprotiv, ona će biti za vas sreća, jer vas sjedinjuje sa Bogom. Ako vi živite, a da se ne vješate na stvari ovoga svijeta, tada će vaše srce biti posve za nebo.
***
Križ obuhvaća i osjenjuje cijeli svijet, on je na sve četiri strane zasađen, svaka zemlja ima od njega svoj dio. Na putu u nebo su križevi kao lijepi kameni most, koji vodi preko rijeke. Kršćani, koji nemaju ništa za pretrpjeti, prelaze preko rijeke ne slabom mostu od tankih greda, koje se svaki čas mogu slomiti.
***
Tko ne ljubi križ, možda je moguće da se spasi, ali teško je to. Njegova će duša tada biti samo jedna mala zvijezda na nebeskom svodu vječnosti. No tko je na zemlji za dragog Boga trpio i borio se, taj će sjati kao sjajno sunce. Ako su križevi u plamenovima ljubavi promijenjeni, to su onda oni slični svežnju trave, koji, u oganj bačen, izgori do pepela. Trnje je tvrdo, no pepeo je mekan.
***
Križevi su za nas ljestve za nebo. Kolika li utjeha u trpljenju, kad Božje oči počivaju na nama, i mi se uvečer kod ispitivanja savjesti možemo reći: «Ej, moja dušo, danas si dva ili tri sata bila slična Isusu, s Njim si bila bičevanja, trnjem krunjena i raspeta.» O, kojeg li blaga za smrtnu uru! Kako je lako umrijeti onomu, koji je živio na križu!
Koprive sišu melem, križ daje od sebe slatkoću! No koprive treba rukama dobro istiskati, da ne bodu, a križ treba dobro na svoje srce pritisnuti, da dade od sebe slatkoću, koja mu je svojstvena.
***
Trpljenja i suprotivštine vode nas k podnožju križa, a križ nas nosi k vratima neba. Samo oni su na ovom svijetu sretni, koji u svim nevoljama sačuvaju mir srca. Oni kušaju radost djece Božje. Sva trpljenja nose u sebi slatkoću, ako trpimo u sjedinjenju s Isusom.
***
Tko jedan lijepi, zreli grozd preša, dobiti će sladak sok. Naša duša, ako je pod prešom križa, daje također od sebe sok, koji je hrani i krijepi. Ako na našim leđima ne leži nikakav križ, to smo tada suhi, ako pak kakvi križ sa predanjem nosimo, to mi onda osjećamo takvu slatkoću, sreću i utjehu, kao da bismo bili već u nebu. Mi se tada nalazimo neprestano u dobrom društvu, kod dragog Boga, kod Preblažene Djevice Marije i svih svetaca, oni stoje uz nas, oni gledaju na nas. Put u vječnost jednog dobrog kršćanina je kao zabavni put jednog čovjeka, kojega nose na cvijećem posipanoj nosiljci.
***
Koliko li protivriječja –jedan Bog trpi za nas, jedan Bog prolijeva suze nad našim grijesima, a mi ne bismo ništa htjeli trpjeti, nego se samo radovati!
***
Mi moramo ili trpjeti na ovom svijetu, ili napustiti nadu, da ćemo u nebu Boga gledati.
***
Hajde, promatrajte život svetih, pazite na put, kojim su išli. Oni su se smatrali nesretnima, od Boga ostavljenima, ako nisu imali ništa za pretrpjeti.
Sv. Bernard uzimao je križeve na sebe s toliko ljubavi, da je jedanput sa suzama govorio Bogu: «Kako sretan bih bio, Gospodine, kad bih imao snagu svih ljudi i mogao nositi sve križeve cijelog svijeta!»
Kad je sv. Elizabeta, tirinška kneginja i kćerka ugarskog kralja, bila od svojih vlastitih podanika iz Wartburga protjerana, nije ni jednog časa mislila na osvetu, nego je pohitala u crkvu, da dade tamo u zahvalu otpijevati «Tebe Boga hvalimo».
Veliki ljubitelj križa, sv. Ivan Zlatousti, rekao je, da radije hoće s Isusom na križu trpjeti, nego s Njim na nebu vladati.
Na sv. Ivana od Križa su njegovi neprijatelji navalili sa svom okrutnošću. Bacili su ga u tamnicu i tako strašno udarali, da je bio sav krvlju obliven. Ipak onima, koji su bili svjedoci ovog užasnog zlostavljanja, rekao je: «Moji prijatelji, vi plačete, jer trpim, ja nikad nisam imao sretnije ure». I božanski mu se Spasitelj prikazao i rekao mu: «Ivane, kakvu plaću hoćeš da ti dadem za sve, što iz ljubavi prema meni podnosiš?» - «Gospodine, odgovori svetac, daj da još više trpim!» Tako evo vidimo, koliko su sveci bolje nego mi razumjeli sreću, da za dragog Boga trpe.
Sv. Augustin je uzviknuo: «Bože, moj Bože, ne štedi me ovdje na zemlji, daj mi da trpim. Ako mi samo u drugom životu iskažeš svoje milosrđe, bit ću zadovoljan».
***
Sv. Franjo Saleški je rekao na svojoj bolesničkoj postelji: «Kako sretan sam, da sam tako lako sredstvo našao za zadovoljenje mojih grijeha!» Koliko slađe i utješnije je, božanskoj Pravednosti zadovoljiti na bolesničkoj postelji, nego u plamenovima čistilišta.
***
Promatrajte jednu osobu, koja ljubi Boga i želi Boga gledati! Ona ovako govori: «O Bože, kako malo znače moja trpljenja u usporedbi s onom kaznom, koju moji grijesi zaslužuju na drugom svijetu! Ti daješ, da jedno kratko vrijeme trpim na ovom svijetu, da me za to kroz cijelu vječnost učiniš sretnim. Kako dobar si, o Bože! Daj mi, da trpim, neka budem predmetom prezira i odvratnosti u očima svijeta, samo ako imam sreću, da se Tebi svidim, drugo ne trebam ništa».
***
Kolikogod bila naša trpljenja velika, to nas je Bog ipak samo sa malim prstom dodirnuo, no trpljenja i muke, koje moramo na drugom svijetu pretrpjeti, stvorila je Njegova svemogućnost i Njegova srdžba.
***
Kako lijepo je to, ako se svako jutro dragom Bogu prikažemo i sva trpljenja i suprotivštine iz Njegove ruke prihvatimo kao naknadu za svoje grijehe! Treba moliti za ljubav prema križu, istom tada on postaje lakšim. Ja sam to iskusio kroz četiri godine. Snašle su me mnoge klevete, protivriječja i prijekori. Imao sam križeva… Gotovo više, nego sam mogao snositi. Tada sam počeo moliti za ljubav prema križu. I postao sam sretan.
***
Mi ne smijemo nikad time razbijati glavu, odakle nam dolaze križevi. Koji nam ih šalje, to je dragi Bog, koji je uvijek naš najljubazniji Otac, te nam po križu i trpljenju hoće dati priliku, da Mu dokažemo svoju ljubav.
***
Kad uđemo u koju kuću, tada tražim okolo očima, da opazim znak našeg spasitelja. Ako ga ne nađem, tada moram oplakivati nesreću ove kuće i njezinih stanara. Ta što treba da mislimo o jednoj kući, u kojoj nema raspela niti ikakva drugog kršćanskog znaka? Moramo misliti, da u njoj stanuju ljudi, koji su izgubili vjeru, postali neprijatelji križa i samo su po imenu kršćani.
Stoga je neophodno potrebno, da nas Bog kazni, inače nećemo biti ubrojeni među Njegovu djecu.
***
Jedan hrabri ratnik pripovijedao mi jednom, da je za vrijeme jedne bitke pola sata neprestano preko samih leševa koracao. Zemlja da je bila od krvi crvena i tako skliska, da je jedva koji put mogao slobodno zakoračiti. – Kao ovaj vojnik, tako moramo na životnom putu i mi preko trpljenja i križeva koracati, da sigurno stignemo u nebesku domovinu.
***
Križ nam je zaslužio jednu vječnost punu blaženstva, križ je Gospodnju srdžbu pretvorio u beskrajnu ljubav, križ je iz ruke vječnog Oca odstranio strijele i napunio ju sa blagoslovima svake vrste.
***
Kako je korisna za jednog kršćanina jedna duga bolest, ako se znade njome okoristiti! Jer ona mu pruža uspješna i moćna sredstva, da se Bogu vrati, da uđe u se i božanskoj Pravednosti da zadovoljava za svoje grijehe. Kako mnoge duše će na dan suda vidjeti, da su im bolesti prištedjele mnoge godine čistilišta!
***
O sveti križu! O dragocjeni križu! Bez tebe nema neba! Bez tebe nema posjeda Boga! Bez tebe vječni jad u paklu! Bez tebe nema sreće u drugom životu! Zaista, to je onaj križ, koji je s neba privukao Božjeg Sina, čežnjom, koju je imao, da na njemu umre i na taj način cijeli svijet spasi.
***
Trpljenje! Što je to? Ono traje samo jedan čas. Kad bismo mogli osam dana boraviti u nebu, onda bismo razumjeli vrijednost ovog časa. Tada nam se nijedan križ ne bi činio dosta težak, nijedna kušnja dosta gorka. Križ je miraz, koji Bog daje svojim prijateljima.
Kao što je škrtica uvijek iza svojeg novca, tako bismo mi morali hitati za križevima. Samo nam oni kod posljednjeg suda mogu pružiti sigurnost. U onaj dan srdžbe bit ćemo radosni nad time, što smo na zemlji trpjeli, ponosni na to, što smo bili ponizivani, i bogati u mislima na svoje žrtve.
***
Koju li slatkoću nalaze u trpljenju pobožni kršćani, koji posve pripadaju Bogu! Ono im tako prija kao kiseli ocat, u koji je ulito mnogo ulja. Ocat doduše ostaje ocat uvijek, ali ulje ublažuje njegovu oštrinu. Nadaleko odavde, u jednoj susjednoj župi, ležao je jedan dječak, tako bolestan i bijedan, da je dugo vrijeme neprestano bio privezan na krevet. Jednog sam ga dana posjetio i upitao: «Moj dragi mali, zar ne, ti zaista, moraš mnogo trpjeti?» On mi je odgovorio: «Ne, gospodine župniče! Boli, koje su me jučer mučile, danas su nestale, a sutra neću ništa više od mog današnjeg trpljenja osjećati». –«No ti bi ipak radije što prije odzdravio, zar ne?» -«Ne, prije moje bolesti bio sam zao, a ja bih to opet mogao biti. Stoga hoću radije da ostane ovako, kako je».
To je svakako bio ocat, ali ulje je ublažilo njegovu oštrinu. Mi takvo što ne shvaćamo, jer su naše misli i želje previše upravljene na zemlju. Djeca, u kojima stanuje Duh Božji, zasramljuje nas. Mi smo uporni, tužimo se i mrmljamo, ako nam dragi Bog šalje križeve. Tako osjetljivi smo prema svim neugodnostima, s kojima se susrećemo, da bismo uvijek htjeli biti umotani u vatu.
O molitvi
Čovjek ima jednu lijepu sposobnost: da moli i da ljubi. Vi molite, vi ljubite: to čini čovjeka sretnim na zemlji.
***
Molitva nije ništa drugo, nego sjedinjenje s Bogom. Ako čovjek ima čisto i s Bogom sjedinjeno srce, tad su Bog i duša kao dva komada voska, koji su skupa stopljeni. Ovo je doista lijepa stvar: sjedinjenje Boga sa svojim malim stvorom. Ovo je sreća, koje se ne može razumjeti.
***
U čovjeku su dva glasa: glas anđela i životinje. Glas anđela je molitva, glas životinje je grijeh. Oni, koji ne mole, naginje se k zemlji, kao krt, koji nastoji iskopati rupu, da se u nju sakrije. Oni su posve zemaljski, posve ogrubjeli i misle samo na vremenito, kao onaj škrtica, koji je u svojoj bolesti bio proviđen sa sakramentima umirućih, kad mu je svećenik pružio srebrno raspelo, da ga poljubi, rekao je: «To je križ, koji je svakako težak deset unci».
***
Mi bismo zaslužili, da ne smijemo moliti, ali Bog nam je u svojoj dobroti dozvolio, da Mu smijemo govoriti. Naša je molitva dim od tamjana, koji On s izvanrednim dopadanjem prima.
***
Moja djeco, vi imate maleno srce, ali molitva ga raširuje i čini sposobnim, da Boga ljubi. Molitva je pred okus neba, izljev raja. Ona nas nikad ne pušta bez slatkoće. Ona je nebeski melem, koji se spušta u ljudsku dušu i sve ublažuje. Trpljenja nastaju pred dobro obavljenom molitvom, kao što se u suncu topi snijeg.
***
Kad bi u nebu mogao biti koji dan bez adoracije (klanjanja), to više ne bi bilo nebo, i kad bi osuđenici, unatoč svojih muka, mogli moliti, ne bi više bilo pakla. Ah, oni su imali srce, da Boga ljube, imali su jezik, da Njega slave. To je bilo njihovo određenje. A sad su na to osuđeni, da Ga kroz cijelu vječnost hule i proklinju. Kad bi se mogli tome nadati, da će jedan jedini put, samo jednu minutu, moći moliti, oni bi ovu minutu sa tolikom čežnjom iščekivali, da bi time sve njihove muke bile ublažene.
***
Ima vjernih kršćana, koji se u molitvi izgube, kao riba u vodi, jer su posve pri Bogu. Njihovo srce nije podijeljene. O, kako ja ovo velikodušne duše ljubim! Sv. Franjo Asiški i sv. Koleta vidjeli su Isusa i govorili s Njim kao što mi međusobnom govorimo. – Kako često pak mi idemo u crkvu, a da ne znamo, što činimo i što hoćemo da izmolimo! A ipak, kad nekamo idemo, znamo, zašto idemo.
Ima ljudi, za koje se čini, da ovo kažu Bogu: «Ja hoću upravo samo nekoliko riječi da Ti kažem, da Te se riješim». Ja mislim često na to, kad bismo se mi na pravi način našem Gospodinu i Bogu molili, da bismo sve postigli, što želimo, kad bismo mi to zaista prosili sa živom vjerom i čistim srcem. Ali to je baš ono! Mi smo bez vjere, bez ufanja, bez želje i bez ljubavi.
***
Sa jednom dobrom molitvom možemo mi zapovijedati nebu i zemlji, sve će nam biti pokorno.
***
Hoćemo li, da od đavla, našeg neumoljivog neprijatelja, ne budemo pobijeđeni ? Tražimo bez prestanka svoje utočište u molitvi!
***
«Oče naš, koji jesi na nebesima!» O, kako je to lijepo, moja djeco, da imamo jednog Oca na nebu! «Dođite k nama kraljevstvo Tvoje!» Ako pustim, da Bog u mojem srcu vlada, On će mi jednom dopustiti, da i ja s Njim u Njegovoj slavi vladam. «Budi volja Tvoja!» Nema ništa slađega, nego vršiti volju Božju – i ništa savršenijega. Da svoje obveze dobro ispunimo, moramo sve činiti, kako Bog to hoće, u potpunoj suglasnosti sa Njegovim namjerama.
***
Molitva je jedino sredstvo, koje nam ostaje, da se riješimo grijeha, da u milosti ustrajemo, da Božje Srce ganemo i da blagoslove svake vrste na sebe privučemo, bilo za dušu, bilo i za naše vremenite potrebe.
Kako slatko i utješno je za jednog kršćanina, biti siguran, da može postići sve, za što on Boga u molitvi prosi.
***
Vi nećete naći nijednog kršćanina u paklu, čije odbačene nije započelo sa zanemarivanjem molitve.
***
Tko bi od nas, a da ne bi od samilosti plakao, mogao slušati one bijedne kršćane, koji se usuđuje reći, da nemaju vremena za molitvu! Vi nemate vremena? Bijedni slijepci! Ta koji je posao dragocjeniji: raditi na tome, da se Bogu svidite i svoju dušu spasite ili da vašoj marvi u štali dajete krmu ili vašim slugama dajte naloge, neka na polje voze đubre?
***
Ako đavao hoće da jednog čovjeka upropasti, to on započinje time, da ulije u njega veliku odvratnost prema molitvi. Ma bilo takav kršćanin ne zna kako dobar, ako đavlu uspije, dovesti ga dotle, da on napušta molitvu ili je zlo obavlja, ili je posve zanemari, onda je đavao siguran, da je njegov.
***
Mi kažemo, da je molitva uzdignuće srca k Bogu. No bolje bismo rekli, da je ona povjerljiv razgovor djeteta sa svojim ocem, jednog podanika sa svojim kraljem, jednog prijatelja sa svojim prijateljem, u čije on ruke polaže sve svoje jade, brige, muke i poslove.
***
Da, našli se mi u ne znam kakvim nevoljama, - ako molimo, imat ćemo sreću, da sve snosimo sa odanošću u volju Božju, i kolikogod bile žestoke naše napasti, ako se utečemo molitvi, mi ćemo ih svladati.
***
U molitvi je snaga, da Boga privuče k nama. Ili još više: dobro obavljena molitva prodire nebeski svod, penje se do prijestolja Isusa Krista, razoružava Pravednost Njegova Oca, osigurava Njegovo Milosrđe, otvara blago Gospodnjih milosti, domogne ih se i otima ih, ako smijem tako reći, i puna blagoslova svake vrsti, vraća se k onomu, koji ju je gore poslao.
***
Da, moć dobro obavljene molitve je tako velika, da kad bi cijeli pakao, svi stvorovi neba i zemlje zahtijevali osvetu, i sam Bog sa svim svojim strijelama bio oboružan, da grešnika satre – no ako mu se ovaj grješnik baci pred noge i od Njega milosrđe zaprosi, sa pravim kajanjem radi grijeha i čvrstom odlukom za popravak – velim, da je on onda siguran za oproštenje.
***
Kad bismo imali milost i sreću, da na pravi način molimo, kako brzo bismo bili sveti pokornici!
***
Mi doživljavamo češće, da nam Bog ono, za što Ga molimo, ne daje odmah, kako bismo željeli. To čini dragi Bog zato, da uveća našu želju za uslišanjem, ili, da uslišane više cijenimo. Ovo odlaganje ne znači odbijanje, nego kušnju, koja nas čini sposobnima, da još više primimo, nego smo molili.
***
Ako molimo, te nam se čini, da Bog ne sluša naših prošnja, to mi ipak ne smijemo da smalaksamo, nego unatoč toga moramo nastaviti sa molitvom. Ako nam Bog ne daje ono, za što Ga molimo, to nam On daje drugu milost, koja nam je korisnija i potrebnija, nego ona, za koju smo Ga molili.
***
Bez molitve ostaje nam samo pakao otvoren. Bez molitve nećemo nikad iskusiti slatkoće, što ih možemo iskusiti onda, ako Boga ljubimo. Bez molitve sva su naša trpljenja bez zasluge. O kako mnoge radosti bismo imali u molitvi, kad bismo imali sreću, da na pravi način možemo moliti!
***
Ako ne dobivamo ono, za što Boga molimo, to se događa zato, jer ne molimo s vjerom, ne sa dosta čistim srcem, ili sa dostatnim pouzdanjem, ili jer dovoljno ne ustrajemo u molitvi. Ne, nikad Bog ne odbije nešto onima, niti će ikada odbiti, koji Ga na pravi način za koju milost mole!
***
Što bi nas moglo dovesti do sumnje, da li ćemo biti uslišani, pošto se naše pouzdanje oslanja na svemogućnost Božju, koja je neograničena, i na Njegovo milosrđe, koje je beskrajno, i na neizmjerne zasluge Isusa Krista, u čije ime molimo? Ako u Ime Isusovo molimo, onda ne molimo mi, nego Isus Krist sam moli svoga Oca za nas.
***
Svaka molitva, koja biva obavljena bez priprave, jest loša molitva, a ova priprava mora se barem u tom sastojati, da se jedan čas Bogom bavimo, prije nego kleknemo, i mislimo na to, s kim kanimo govoriti i za što Ga moliti.
***
Molitva jednog grješnika, koji neće da napusti grijeh, jest jedna sramota, koja je nanesena Bogu.
***
Na svim mjestima, na kojima nam Isus Krist obećanje, da će nam sve dati, za što Ga zamolimo, stavlja On uvijek i uvjet, da naša molitva mora biti sa vjerom i pouzdanjem. Kad Ga je nekada tko molio za ozdravljenje od bolesti ili za što drugo, uvijek je odgovarao: «Neka ti bude po tvojoj vjeri!» Naše molitve moraju dakle biti obavljene sa čvrstim pouzdanjem i u nepokolebljivoj vjeri, da Bog dati može i hoće, za što Ga molimo, ako to na pravi način činimo.
***
Sv. Vinko Fererski, koji je tako mnoge duše obratio, običavao je reći, da za obraćenje grešnika ništa nema toliku moć, kao molitva, ona je kao strjelice, koja probada srce grješnika.
***
Molitva čini, da je naš križ manje težak, ona zaslađuje naše trpljenje, i mi manje visimo na životu, ona privlači pogled milosrđa Božjeg na nas, ona jača našu dušu protiv grijeha, ona ulijeva u nas želju za pokorom i čini, da je radosno vršimo.
***
Molitva čini, da se dopadamo Bogu, molitvom obogaćujemo svoju dušu i osiguravamo vječni život.
***
Ako mi Boga ljubimo, bit će nam molitva isto tako prirodna kao i disanje.
***
Bez molitve možemo biti samo nesretni, sa molitvom smo sigurni, da ćemo postići sve, što nam je potrebno za vrijeme i za vječnost.
***
Svi grješnici, koji su Boga molili za svoje obraćenje, postigli su ga, i svi pravednici, koji su Boga molili za milost ustrajnosti, ustrajali su.
***
Kod molitve uzima Bog jedan niski stvor u svoje ruke, da mu podjeli svakovrsne blagoslove. Što treba da vam još dalje kažem? To je sjedinjenje najnižeg sa Najvećim, Najmoćnijim i Najsavršenijim, što ga ima na nebu i na zemlji.
***
Mi možemo svoju sreću na zemlji naći samo u tom, da ljubimo Boga, mi možemo Njega ljubiti samo onda, ako Ga za to molimo.
***
Bez molitve moramo mi u vječnosti biti izgubljeni, sa dobrom molitvom možemo sigurni biti, da ćemo se spasiti.
***
Ne zaboravimo nikad, da nam Bog svako jutro pripravlja sve milosti, koje su nam potrebne, da dan sveto sprovedemo. Jer Bog pozna sve prilike za grijeh, s kojima ćemo se sresti, sve napasti, što će nam ih đavao kroz dan pripraviti, i ako mi Njega na pravi način molimo, to nam On daje sve milosti, koje su nam potrebne, da ne podlegnemo.
***
Nemojmo se čuditi tome, da đavao poduzima sve, što može, da nas odvrati od molitve ili da je loše obavimo, on znade mnogo bolje nego mi, kako strašna je molitva paklu, i da je nemoguće, da nam Bog odbije ono, za što Ga mi molimo.
***
Pravi kršćanin računa u svemu samo na Boga, a upravo ništa na sama sebe.
Molitva je srce svetaca sa mišlju na Boga ispunila, sa željom, Njemu se svidjeti i samo za Njega živjeti.
***
Koliki god mi bili grješnici, ako se molitvi utečemo, i ako na pravi način molimo, možemo sigurni biti, da nam Bog oprašta.
***
Jedna dobro obavljena molitva je melem, koji se preko cijele duše izljeva i koji nam daje, da već ovdje kušamo sreću, koju uživaju blaženi u nebu.
***
Bog ne gleda niti na duge, niti na lijepe molitve, nego na one, koje izlaze iz dubine srca. Sa iskrenom željom, Bogu se svidjeti.
***
Sva zla, koja nas ovdje na zemlji terete, dolaze samo odatle, što ne molimo ili loše molimo. I ako vi hoćete znati razlog – tu je. Kad bismo imali sreću, da se na pravi način Bogu molimo, to bi nam bilo nemoguće, da padnemo u grijeh, i kad bismo bili slobodni od grijeha, ne bi Bog bio prisiljen, da nas kazni.
***
Molitva je izvor svih dobara i sve sreće, kojoj se možemo na zemlji nadati. Ako smo stoga tako siromašni i toliko nam manjkaju prosvijetljena i dobra milost, to dolazi odatle, što ne molimo ili loše molimo.
***
Molitva je za nas ono, što je kiša za zemlju. Đubrište zemlju, koliko hoćete – ako nema kiše, to sve, što činite, ne će k ničemu voditi. Tome slično, možete vi dobra djela činiti, koliko hoćete, ako vi često i na pravi način ne molite, nećete nikada biti spašeni. Jer molitva otvara oči naše duše, daje joj, da spozna veličinu svoje bijede i potrebu, da se utječe Bogu, ona u nju ulijeva strah pred vlastitom slabosti.
***
Ima zasljepljenih kršćana, koji misle, da se previše od njih traži, da dnevno jedno posve kratko vrijeme, barem par minuta, posvete molitvi, osobito ujutro, prije nego idu na posao. Govore: «Mi nemamo vremena za molitvu, mi moramo raditi, svojim se poslom baviti.»
Svakako, moj prijatelju, ti treba da radiš i svoj posao tjeraš. Ali, reci mi, što je tvoj najvažniji posao? – Da nastojiš, Bogu se svidjeti i svoju dušu da spasiš, sve drugo dolazi poslije toga. Što ti inače još činiš ili ne činiš, to mogu i drugi učiniti. No ako ti svoju dušu izgubiš, tko će je tada spasiti? Ne dolazi mi s tim ništavim izgovorom! Ako uz njih dođeš u pakao, tada ćeš uvidjeti, što si trebao da činiš, a nisi činio – moliti-!!! Ali tada će biti za tebe prekasno!
|
