monasticism

Braćo, prijeko nam je potrebno moliti se, ali ne tako da iz naših usta izlazi mnoštvo svetih riječi i glasova. Doista, dužni smo kroz čitav život slaviti i zazivati milosrdnog Boga, i to iskrenim riječima i dobrim djelima. Nemojte misliti kao da Gospod Bog čeka na vas da sami sebe preporučite. On znade što je svakom od vas potrebno iako Ga ne molite. Uho Božje ne treba čuti riječi da odgonetne vaše misli. On je kadar upoznati i vašu tajnu prošnju koja se krije samo u vašem srcu. Zar niste čuli kako je Mojsije jednom samo duboko uzdisao zazivajući Boga u pomoć te, iako ni glasa nije dao od sebe, ipak Gospod upita Mojsija: »Zašto zapomažeš prema meni?« (Izl 14, 15).

(...)

Zato, braćo, misleći uvijek na Gospoda Boga, imajte u svom srcu Njegov strah i sjećajte se u u svim molitvama svojih bližnjih. Mnogo možete i pomoći da uđu u kraljevstvo Božje. Držite se, dakle, čvrsto nade u dobrostivog Boga. Očekujte od Njega pomoć i budite sigurni da uvijek kad se na Njega obratite, On ne samo da vas neće odbiti nego će se i sam približavati k vama i reći: »Evo me!« (Iz 58, 9). Braćo, ako neprestano budete imali na pameti to da je Gospod Otac vaš prisutan na svakom mjestu, da On svakom pomaže, da On i tajnu vaših srdaca poznaje, tada vas neće nadvladati zle misli niti koje drugo zlo, tada ćete se očuvati od svakog grijeha, a zbog toga će zlatom postati vaša molitva. Zapamtite da i mir također lijepo osposobljuje duše na slavljenje Boga. Ako se vaša duša ne rastresa u ispraznim stvarima ovog svijeta i ukoliko ne lijeće po svoj zemlji, tada se ona okreće sebi samoj a preko sebe i Bogu. Tako uz Njega, uz Njegovu ljepotu prikovana zaboravlja čak na svoje potrebe, pa niti ne nastoji brinuti se za hranu, odjeću i ostale potrebe tijela nego se samo brine za to da stekne vječna dobra. Braćo, nemojte pristajati ni na to da vam polovica života prođe bez koristi na drijemanju i spavanju. I zato podijelite noć na san i na molitvu, pa čak i vaš san neka bude podvigom pobožnosti. U njemu neka se razbuđuju sveta čuvstva i misli koje su preko dana ispunjavale vašu dušu. A odmah čim sunce ranim rankom počne izlaziti, prije nego svane dan, vi već pjesmom i psalmima slavite svoga Stvoritelja, jer od ovog nema na svijetu ništa svetijeg. A kad se sunce počne dizati, spremajte se na posao, a molitva neka vas svugdje prati. I kao što sol začinja jelo, tako sveti psalmi neka budu začin svemu što izlazi iz vaših ruku.

Molite se, braćo, prije svakog jela, jer je dostojan Gospod da mu zahvaljujemo za te darove koje nam sada pruža kao i za one koje nam čuva za buduće dane. Molite se također odmah nakon što ste nahranili svoje tijelo, jer i tada treba slaviti nebeskog Oca i moliti Ga za milost da On nikada ne zaboravi izvršiti data nam obećanja. Da! Molite se, jer molitva je čudesna stvar. Ona utiskuje u duši jasnu sliku samoga Boga, ona Ga dovodi k nama na stan, ona Ga obuhvaća i miluje u sjećanju i u srcu. Ta molitva čini da smo Božja svetinja te da se naš razum i naša čuvstva ne gube u zemaljskim stvarima nego se uznose visoko prema Gospodu i u Njemu se naslađuju.

Ono što je za mnoge u molitvi dan, to je za svete revnitelje na slavu Božju ponoć. Grobna noćna tišina ulijeva u njihove duše čudesno raspoloženje. U njihova srca ne uvlači se u noći ništa zla niti na oči ni kroz uši, nego svraćaju svoj um na razmišljanje o svojini grijesima, donose spasonosne odluke čuvati se grijeha i mole za sebe žar i pomoć od nebeskog Oca.

Shvatimo, braćo, ono što nam kazuje Mojsijev primjer, Sv. pismo, naime, opisuje borbu Izraelaca s njihovim neprijateljima Amalečanima, i kaže: »Dok bi Mojsije držao svoje ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali neprijatelje, a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani.« (Izl 17, 11). Ovo je slika naše molitve! Kad u njoj malakšemo i opuštamo se, tada nad nama preuzimlju vlast zle strasti a kad se u molitvi uzdižemo, tada natrag dobivamo snagu i pobjedu u borbi. Prema tome: tko može u Božjem hramu govoriti u vjetar isprazne riječi, tko tu može razmišljati o ružnim stvarima kad, kako kaže prorok David, u svetinji Njegovoj svaki Mu iskazuje slavu. Iz hrama Gospodnjeg ne odstupaju ni sveti anđeli već naše riječi upisuju sebi u knjige. Tu zajedno prebiva nebeski Otac gledajući na srca onih ljudi koji se dolaze Njemu moliti. On vidi tko od njih iskrenim srcem, tko s razmišljanjem, a tko ga tek samo ustima slavi!

Nebesa kazuju slavu Božju, Boga slave svi zborovi nebeskih anđela, sva stvorenja, ona nijema kao i ona što se glasaju, bilo na zemlji bilo na nebu, iskazuju čast svom Stvoritelju. A samo jedini bijedni čovjek ponekad napusti kuću, dođe u Božju svetinju i ne pazi na Božju riječ, ne osjeća svoje vlastite naravi, ne kaje se kad mu na sjećanje dolaze njegovi grijesi, ne boji se strašnog suda, a smije se, pruža svoju ruku znancima, pretvara mjesto molitve u mjesto trgovine i omalovažava opomenu koju daje svim ljudima prorok David kad kaže: »Hvalite Boga u Svetištu njegovu. . . Sve što god diše, Gospoda neka slavi.« (Ps 150). A Bog ne treba ljudske slave. On samo želi da mi postanemo dostojni slave u Njegovom kraljevstvu. Zbog toga: kakvo zrno već na zemlji tko posije, takvo će nekad brati i na drugom svijetu.
(...)

Zapamtite, braćo, usred uzdaha, usred žarkih zaziva, usred neprestanog bdijenja odstranit će od vas Gospod sve opasne kušnje, ohladit će vas od strasti, dat će vam snage, volje i nade za kreposti. Njemu neka bude za sve to slava i poklon sada i vazda i u vijeke vjekova Amen.

U prvim stoljećima nakon Kristova rođenja, u sjevernoafričkim pustinjama, osjetila se žeđ za produbljenijim molitvenim i vjerskim životom. Ta je žeđ dovela do začetaka kršćanske kontemplativne prakse, koja je doživjela svoj procvat u predjelima obale Nila. Ti rani počeci monaškoga života privukli su mnoge ljude iz Egipta i drugih dijelova staroga svijeta i potakli osnivanje sličnih monaških zajednica u području Sredozemlja koje su se proširile u Europu pa i dalje.

Prvotno nadahnuće tim kretanjima monaha kroz pustinju uvelike se pripisuje sv. Antunu Egipatskome. Antun se rodio oko 250. godine. U dobi od oko osamnaest godina umrli su mu roditelji, te je naglo ostao posve sam pod teretom odgovornosti za posjed koji su mu ostavili. Opterećen tim novim brigama, zadubio se u riječi Evanđelja: Prodaj sve što imaš i podaj siromasima. Te su mu riječi dotaknule srce. Nemoćan da im se odupre, ubrzo se odrekao ovećeg obiteljskoga naslijeđa, razdijelio novac i imovinu siromasima. Sljedećih je petnaestak godina proveo proučavajući učenja raznih pustinjaka i asketa koji su bili posvuda raspršeni. Žeđajući za duhovnim rastom, nastavio je živjeti u blizini rodnoga grada i bavio se fizičkim radom kako bi zaradio za vlastite potrebe, a od preostaloga mogao dati sirotinji.

Premda se svega odrekao i posvetio siromaštvu, samoodricanju i stezi te mu je ugled znatno porastao, Antun je nastavio stremiti za još potpunijim predanjem životu vjere i molitve. U trideset i petoj godini sve je više odlazio u udaljena mjesta. Neko je vrijeme bio zatvoren u grobnici a prijatelj bi mu donosio samo ono najnužnije.Tamo su ga ubrzo snašle strahovite kušnje, koje su ga fizički izmučile i pretukle, ali ga nisu dotukle. Prijatelj koji je brinuo o njemu, kad ga je našao u grobnici kako leži bez svijesti, odnio ga je u crkvu. Ljudi iz okolice čuvali su mu stražu. Usred noći Antun se osvijestio i ugledao pozaspale prijatelje oko sebe. Jedino je njegov vjerni prijatelj ostao budan uz njega. Antun ga je usrdno molio da ga odnese natrag i zaključa još jednom u grobnicu i tako vrati njegovim kušnjama. Nemoćan da ustane i moli, ležao je bespomoćno, dok je grobnica sva podrhtavala od utvara i divljih životinja. Pred Antunovim očima pojavljivali su se lavovi, bikovi, zmije, škorpioni i silovito ga napadali. Antun je ostao miran, na njihovo navaljivanje samo bi im dobacio: Kad biste bili jaki, bio bi dovoljan samo jedan od vas. Uskoro nakon toga, grobnica koja se iz temelja potresla, ponovno je utihnula. Demoni i zvijeri zbunjeni su se povukli i nestali, bol u tijelu je prestala, otvorio se krov i grobnicu je obasjalo svjetlo. Svjestan da ima viđenje, Antun je osjetio svoje mirno disanje i upitao: Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio u početku i zaustavio moje nemire? Glas mu odgovori: Bio sam ovdje Antune, ali čekao sam i promatrao tvoju borbu. Sada, budući da si ustrajao i nisi podlegao, bit ću zauvijek tvoj pomoćnik.

Nakon toga, Antun se još dublje zaputio u divljinu. Zatvorio se u staru utvrdu i proveo mnogo godina živeći uglavnom od suhoga kruha i vode. Vrlo je malo razgovarao s drugima, pa ipak, kod ljudi je budio sve veće udivljenje te su se mnogi sljedbenici počeli okupljati u blizini utvrde. Konačno, nestrpljivi i žedni pouke, Antunovi su sljedbenici srušili vrata utvrde. Nakon mnogo godina osame, Antun se, potpuno zdrav i čio, pojavio pred zadivljenom gomilom i sav je zračio.

Tijekom kratkotrajnoga javnog života, Antun je liječio bolesne, pomirivao posvađene, tješio uznemirene, propovijedao i poticao mnoge na samotnički život. Malo pomalo u planinska i pustinjska okolna područja naseljavali su se Antunovi gorljivi sljedbenici koji su posvetili život stezi, molitvi i kontemplaciji. Ubrzo nakon toga, Antun se ponovno povukao u još dublju osamu. U pratnji skupine putnika nomada, zašao je u unutrašnjost planine otkrivši mjestance gdje je bio izvor savršeno čiste vode i nekoliko palmi datulja. Oduševio se tim mjestom i nakon nekog vremena odabrao parcelicu pogodnu za oranje. Posijao je pšenicu i tako dobio brašna za sebe i za svoje povremene goste. A ono što bi preostalo, po putnicima bi slao siromašnima u gradove. Antun je živio svoje dane u unutrašnjosti planine i ponekad bi napuštao mjestance kako bi se pridružio zajedničkim okupljanjima monaha što su u blizini osnivali zajednicu. Ponekad bi skrbio za goste, ali uvijek je ostao vjeran samotnom životu molitve i stege sve dok nije 365. godine, u dobi od 105 godina, umro.

Tijekom nepunih četrdeset godina od Antunove smrti, monaški se život počeo širiti Sredozemljem. Negdje 394. godine sedmorica se monaha iz svoga samostana u Jeruzalemu uputila u posjet Egiptu. Jedan od prvih monaha kojeg su posjetili, Ivan iz Lycopolisa, toplo ih je primio i dirnut njihovom odlučnošću da krenu na tako dalek i težak put, upitao je: Čemu se to tako iznimnome nadate ovdje, najdraža djeco, te ste se uputili na tako dalek put s tolikom čežnjom da posjetite siromašne, obične ljude u kojima nema ničeg vrijedna divljenja? Ljudi vrijedni divljenja i hvale nalaze se posvuda: To su Božji apostoli i proroci Crkve, čija djela često čitamo u crkvama. Njih trebate nasljedovati. Divim se vašem žaru i hrabrosti što se niste osvrtali na tolike opasnosti i što ste došli k nama da vas poučavamo, dok mi u našoj lijenosti ne želimo ni izaći iz naših pećina.

Putnici su, nimalo razočarani ovim siromašnim i običnim ljudima, nastavili svoje kružno putovanje. Zabilježili su samo poneke od svojih susreta s pustinjskim monasima, ali su bili zapanjeni vidjevši tisuće, čak desetke tisuća sestara i monaha koji su živjeli u tim područjima. Neki današnji pisac ističe da bi popis svih monaha i monahinja zajedno, po procjeni nadmašio broj čitavog stanovništva države Egipat u to vrijeme. Čak i da ne znamo taj podatak, mogli bismo zaključiti da je takav način života za kakvog se prije Antuna nije čulo, postao u vrlo kratkom vremenu, iznimno popularan.

Bob Walker, Čuj pustinju

Kartuzijanac Guigo, ( + 1188.), deveti prior Velike kartuzije u Francuskoj, pripisuje mu se rasprava pod imenom Ljestve za monahe


Guigo je jednome svom prijatelju cistercitu napisao pismo koje će kasnije postati poticajem mnogim ljudima.

Postoje - kaže Guigo u svom pismu - određene etape kroz koje prolazimo za vrijeme čitanja (lectio). Zamislimo ljestve koje su naslonjene na zemlju, dok njihov vrh prodire u oblake. Iako su neobično dugačke, na njima je samo nekoliko prečki, točnije: četiri. Guigo potom predlaže način uspona ovim ljestvama, odnosno dublje poniranje u 'lectio divina'. Ta je njegova metoda kasnije pomogla mnogim ljudima koji se bave čitanjem riječi Božje.

Prvu prečku na ljestvama predstavlja naprosto 'čitanje'. Nije pritom važno što smo odabrali za čitanje, jer ćemo čitanjem i sami razlučiti dijelove koji su značajniji od drugih. Na početku je važna sama potreba za čitanjem. Bez uspona na tu prvu prečku nikada nećemo doseći vrh!

Drugu prečku Guigo naziva 'meditacija', no, budući da ova riječ budi različite asocijacije, možda bi bolje bilo nazvati je 'promišljanjem'. Ovdje je um vrlo aktivan i 'temeljito preispituje svaki element čitanja'. Ovaj stupanj može potrajati neko vrijeme! Različiti ljudi neće jednako dugo promišljati značenje određenih riječi. No, koliko god da promišljanje trajalo, um treba - kaže Guigo - nastavljati tražiti odgovor na jedno posve osobito pitanje. Ono glasi: 'Koja se posebna milost nudi upravo sada u ovom odlomku čitanja?' Možda se odlučimo za opraštanje, utjehu, strpljivost, radost ili što drugo. Konačna analiza pokazuje da je dar, koji nam Bog nudi, njegov vlastiti duh za naše živote! Kada nakon procesa promišljanja postanemo svjesni da je to krajnji odgovor, možda je došlo vrijeme da se popnemo na sljedeću prečku.

Po Guigu treća je prečka 'molitva'! I ovdje bismo mogli pronaći neku zamjensku riječ, budući da i riječ molitva podrazumijeva više značenja. Nazvat ćemo je 'žudnjom', žudnjom za darom nad darovima koji nam se nudi putem svete riječi. Ta žudnja nije samo traženje, koje se dade izraziti riječima, premda ona i to može biti. Ona je nešto više, nešto što izvire iz dubine nas samih. U tim trenucima - primjećujemo - um miruje. On je obavio svoj dio posla pa sada srce preuzima glavnu ulogu. Ono zaziva Gospodina. Možda je srce to činilo tijekom cijelog čitanja i promišljanja, no sada ono ima središnju ulogu te neopterećeno nadolazećim mislima- izražava Gospodinu svoje čežnje i svoje potrebe.

No, postoji i sljedeći korak! Ovaj korak, ili prečka, važan je, ali se često zaboravlja. Prečka je to, međutim, na kojoj se - nakon što smo je dosegnuli - možemo odmoriti, jer smo sigurni da je ono za čime smo najviše žudjeli sada barem donekle već postalo našim vlasništvom. Gospodin, kaže Guigo, 'ne čeka dok čežnjom ispunjena duša ne izrekne sve što bi željela reći, već ju prekida usred njene molitve.' On taj stupanj zove stupnjem 'kontemplacije'. Bilo bi, međutim, korisno promijeniti taj naziv u 'smireno prihvaćanje', jer ovdje se događa upravo to.

Na tom četvrtom stupnju ostajemo, dokle nam Bog to dozvoljava, no 'padnemo' li, ne treba se zbog toga uznemirivati. Tada, naime, možemo pomoći onima koji se nalaze u podnožju ljestava. Ljestve će i nadalje stajati tamo, kada sami iznova budemo spremni penjati se prema smirenoj kontemplaciji i prihvaćanju!

Na Guigovim ljestvama postoje, dakle, četiri različite stepenice i one se sve mogu dohvatiti s Biblijom u krilu. Tako 'čitanje' riječi vodi do mentalnog 'odvagivanja', ono pak pali iskru 'čežnje' u našim srcima, a čežnja nalazi svoje ispunjenje u zahvalnom 'prihvaćanju' i uživanju u tom daru koji nam je Bog namijenio od početka vremena. Postajemo tada sposobniji pomagati i služiti svojim bližnjima. A kada se ponovno vratimo čitanju, možda ćemo se htjeti više usredotočiti na one dijelove koji su u stanju zapaliti naša srca i raspoložiti nas da iznova primamo darove koje samo Bog može dati.

Ambrose Tinsley OSB