Sretan & zaljubljen
30.10.2006., ponedjeljak
Stigla je i jesen, ne samo kalendarski
 ...   Evo nakon duže vremena (nekom možda i nije toliko dugo ali nema veze) da se i ja pojavim. Malo sam odmarao od bloga. I neka sam, barem sada ima da se piše. Ali ono što želim prvo da vas obavijestim – jesen je stigla i u moje krajeve! Da, da, vjerovali ili ne. Znam, oktobar je odavno u prolazu, ali kako je bilo zadnjih 15tak dana slobodno se moglo misliti da smo se svi zajedno preselili na južnu hemisferu i da smo u lijepim proljetnim danima sa temperaturama iznad 20 stepeni i suncem koje sija po cijeli dan. E od sinoć se sve promijenilo, barem što se ambijenta tiče. Nakon jakog nevremena kao da je sve preko noći požutilo i opalo i napravilo idilični jesenski ambijent. I zahvaljujući gradskom prevozu koji po običaju predstavlja savršenu priliku da se guraš, ja odlučim da prošetam od tačke A do tačke B i to lijepim Vilsonovim šetalištem gdje sam uživao u zrakama sunca koje su magično se probijale kroz krošnje djelimično oslobođene od lišća. Uživao sam. Šteta što svakodnevnica ne dozvoljava da se više uživa.  Ljubav ko ljubav, ne smijem previše da se žalim. Sluša. Kao i u svakoj ljubavi, malo gore, malo dole ali najbitnije da je i dalje tu. O generalnim efektima koje ljubav ima na nas ću nešto kasnije, odmah ispod slijedeće slike, pa ko ne može da čeka – prst na miš i skrolaj. Oni koji su još tu - super. Samo da podijelim jednu super pjesmu sa vama. Vraćajući se neko veče kući šaltam radio stanice po mobitelu i naletim na pjesmu uz koju smo vjerujem svi mi ('80.-'84.) odrastali, pjesma uz koju smo učili taj famozni engleski jezik, jezik na kojem su bile ispjevane sve te nama tada extra dobre pjesme. E ova je jedna od njih. Sjećam se da sam dok sam je kao mali slušao zamišljao ta hladna, velika prostranstva Rusije, tadašnjeg SSSR-a. I uvijek dok sam je pjevušio osjećao sam se kao pokretač nečega. Vjerujte, ni danas mi nije baš najjasnije čega. Možda mi jedino današnja pamet i spoznaja djelimično govore da je ta pjesma imala prizvuka onoga što će se već u slijedećoj dekadi desiti sa cijelim tim područjem. Čitajući upravo prvu strofu pjesme pomislim da sam u nekom takvom „filmu“ i ja danas bio šetajući se Vilsonovim. Pjesma je „Wind Of Change“ legendarnih Scorpions-a. I follow the Moskva Down to Gorky Park Listening to the wind of change An August summer night Soldiers passing by Listening to the wind of change The world is closing in Did you ever think That we could be so close, like brothers The future's in the air I can feel it everywhere Blowing with the wind of change Walking down the street Distant memories Are buried in the past forever The wind of change blows straight Into the face of time Like a stormwind that will ring The freedom bell for peace of mind Let your balalaika sing What my guitar wants to say Take me to the magic of the moment On a glory night Where the children of tomorrow share their dreams With you and me Take me to the magic of the moment On a glory night Where the children of tomorrow dream away In the wind of change Bila su to bezbrižna vremena. Činilo ti se da je najbitnije da što bolje shvatiš tekst pjesme, da ga naučiš pjevati bez akcenta... Eh...  A sada o efektima ljubavi. Na razmišljanje o ovome me potakao snoopy boy koji se u svom zadnjem postu pita šta bi mu trebalo da bude prioritet u životu i pokušava da si razjasni zašto mu uspijeh na fakultetu ne pričinjava više toliko zadovoljstvo, odnosno zašto ima osjećaj da su mu fakultet/karijera i ljubav zamijenili mjesta prioritetnosti. I tu je pozvao one "iskusnije" sa sličnim iskustvom i razmišljanjem da mu na neki način pomognu. Vjerujem da oni koji su do sada čitali ovaj blog dobro znaju moju problematiku sa ljubavi. I slobodno se mogu nazvati "ekspertom" kada je u pitanju spoznaja da sve što te okružuje, sve što ti je nekada bilo i više nego bitno - postaje potpuno marginalno onog momenta kada shvatiš da postoji nešto što te mnogo više pokreće nego sve to zajedno - istinska ljubav prema nekome! Studirao sam i ja na početku sa razmišljanjem da mi je karijera bitna, da trebam sebi da obezbjedim uslove da mogu nakon faxa živjeti onako kako želim, osigurati si materijalnu podlogu za sve to. Ali mislim da sam podsvjesno potiskivao najviše ono što sam znao - spoznaju o samom sebi. I trajalo je tako sve do sredine studija kada sam dozvolio da ljubav uđe u moj život, da me ne vodi više razum nego srce. Dalji put znate. Ono što možda snoopy-u može da pomogne je moja spoznaja da je sasvim u redu da neke stvari zamijene mjesta po važnosti u životu. Nisam ja postao ništa lošiji student nakon ulaska jedne "obaveze" više u moj život. Naprotiv. Shvatio sam i naučio koliko mi je truda u prosjeku potrebno da dođem do cilja - da naučim što je potrebno da znam za neku oblast koja se obrađuje na pojedinačnom predmetu i da upišem ocjenu. Kada sam to shvatio nastavio sam da živim mnogo slobodniji, da uživam u onome što imam, a uspijeh je dolazio prividno sam od sebe. Prosjek je i dalje tu. Ali nije sam. I to mi je najbitnije. Mislim da osoba koja je pomakla dalje od prve godien studija već zna put kojim treba da ide da bi došla i do njegovog kraja. Tada je u mogućnosti i da nađe vremena za ono dodatno što će ga ispunjavati, davati mu balans da bude uspiješan i u stvarima koje su nam nametnute skoro pa kao društvena obaveza. Možda zvuči smiješno, ali ima neke istine u onome da ( parafraziram i generalizujem ) "...iza svake uspiješne osobe stoji druga osoba...". Možda to ne bi trebali da gubimo iz vida. Jer, mislim da ćemo se složiti da je jedno leći sam navečer u krevet i ujutro se isto tako sam probuditi, a nešto sasvim drugo to isto učiniti uz osobu koju volimo. Sa kojim "scenarijom" će nam dan prije početi dobro i dati nam snage za svakodnevne zezalice i probleme? Zato, snoopy, UŽIVAJ U LjUBAVI! Fakultet će biti i proći. Njega ćeš stići. To barem i sam znaš. |
24.10.2006., utorak
Bilo je lijepo dok je trajalo…
 Pa eto, prošla su i ta dva dana slavljenja, smaranja, odmaranja i uživanja. I hedonističkog ponašanja. Hedonizam kulinarskog tipa. Priznajem da su tome uslijedila i dva dana spremanja, pripremanja i drugih vrsta manje dragih i prijatnih smaranja, ali je sve na kraju bilo zaboravljeno kada je osvanuo i prvi dan praznika, prvi dan Bajrama! I sve je proteklo manje-više kao i obično, rano ustajanje, „fizičko“ i vizualno sređivanje, čestitanje najbližima koji se tu zateknu i uvijek neizbježna tzv. „Bajram-banka“. Sramota me priznati, odavno sam prerastao te godine kada bi kao trebao da dobivam taj za djecu najslađi vid „nagrađivanja“, ali eto, valjda je to tako sve dok su ti roditelji živi, uvijek ostaješ njihovo malo dijete. Nakon toga uslijedilo je sve kao po nekom ustaljenom redu, red koji ti je dobro poznat i koji ti ulijeva sigurnost, toplinu. Dolazak ostatka porodice, zajednički doručak koji svi zajedno, uz više priče nego obično, spremamo. Tu već „padne“ i prva slatka žrtva i počinje prvi šećerni udar na dušu i tijelo. Ove godine sam bio principijelan pa sam ga preskočio, čuvao se za drugi talas nakon ručka. I tu se dijele stari i mladi, mladi su se pokupili i zahvalni na lijepom i sunčanom danu otišli da obiđu mezare onih koji više nisu među nama. Tu ponovo sretanja sa dragim ljudima i prijateljima koje čovjek tako neprimjetno izgubi iz vida. „Hvala ti“ svakodnevna frko na tome. Ali eto, ipak se vidimo. Slijedi posjeta ostatku porodice i povratak na ručak, drugi talas slatka (nisam ovaj put ni pokušao da se odupirem tom užitku za nepce i stomak). Na kraju, da ne dužim previše – ova dva dana su bila odlična. Puni i poklona, i onih "klasičnih" ali i onih ... skupljih. I drago mi je zbog njih. Ali zaključak do kojeg sam sinoć došao nakon cijelog dana je da sam najljepši poklon dobio navečer od voljene osobe – napokon smo proveli ponovo duže vrijeme zajedno, ispričali se, nasmijali, počastili nekim našim poklonima (koji slijede uskoro) i… tako sretan priveo svoj dan kraju. Priznajem, JEDVA čekam taj skori zagrljaj i stisak … A sutra? Sutra me sustiže svakodnevnica... i ne bojim je se. |
21.10.2006., subota
Na kraju jednog dana...
|
... dana koji je bio ispunjen obavezama, poslovima i trkom za vremenom. Stići sve uraditi što si čovjek isplanira. I stigne se nekako. Ali na kraju... samo umor. To je sve što ostane. OK, i osjećaj zadovoljstva da sam ipak uradio sve, nabavio, kupio, spakovao, srdio. Vrhunac je bio nakon dugotrajnog relaksirajućeg tuširanja pronaći dovoljno snage i kreativnosti da popakujem sve poklone. Da, da, ali i to je iza mene. I upravo sada razmišljam da već drugu noć zaredom ja se bavim poklonima, na direktan ili indirektan način. Večeras sa pravim. Sinoć sa onim manje pravim. Ili je i on bio pravi? Jedna mala, plava, gumena ragbi loptica... Za našeg Crnog. I kao savjesni "suvlasnik" sinoć sam je uzeo i očistio alkoholom , za svaki slučaj. Ne želim da razmišljam kuda je sve prošla i ko ju je sve dirao u radnji za kućne ljubimce. Za kraj jedna pjesma koja mi se već sedmicama stalno vrti u glavi i koju svi znate, ali eto, mene je okupirala i tek od skora "kupila". Počesto je i slušam i sada sam je sebi pustio. Prija mi dok se dopisujemo porukama.  Prava ljubav Vezala me tuga svojim koncima, tražila sam ljubav na krivim mjestima, što samoća čini ja najbolje znam, čovjek nije rođen da bi bio sam, zarobi me svojim usnama i nedaj mi da potonem do dna Lomio sam grane od života svog ko' da neću umrijet, da sam iznad tog, i bilo me je svuda, sad sam kraj tebe još vjerujem u čuda i u nas oboje. I reci da će ovoga puta biti sve što želim ja, kaži da si mene čekala. I reci kako ovoga puta nema roka trajanja jer prava ljubav nije potrošna... |
18.10.2006., srijeda
Sitnice i sjećanja
Ponekad se zapitam da li je moguće zivjeti i ne nailaziti svaki dan na sitnice koje te podsjećaju na neki dio tvog života, neke situacije, scene?  Eto jučer na primjer. Sjedim na predavanjima i kopajući po tašni u potrazi za nečime što bi moglo da posluži svrsi pisanja naletim na - kašikicu. Plastičnu. Nastavim da kopam dalje po unutrašnjem džepu tašne i nedugo nakon toga imam već sve 4 kašikice u ruci. Potajno se smijem u sebi. Pa zar ne mogu da budem ni na predavanjima a da me ne sustigne razmišljanja i neko sjećanje?A sjećanje je lijepo. Naše zadnje zajedničko veče, uzeli smo sladoled iako veče nije bilo baš toplo i iz nejasnog razloga moja voljena osoba je odlučila su nam potrebne po dvije kašikice. I tako, jeli smo sladoled. Šetali, pričali, gledali izloge, komentarisali. Dok pišem ovo prolazim u glavi cijelu tu putanju, čini mi se da bi i ovog trenutka znao tačno gdje smo bili, kuda prošli, gdje zastali. Nasmijali se. Gdje su mi oči bile pune suza , a u grlu knedla. Gdje me je nasmijao. Držao sam neko vrijeme jučer te kašikice. I uživao. Neka sjećanja tu gdje jesu. Treba da su uz mene. Sa nama. To je valjda ono što uvijek nosimo sa sobom, nebitno o čemu da se radi. Primijetio sam da su se već pomalo i izlizale. Vratih ih u tašnu i nastavi da slušam predavanja, iznenada dodatno miran jer sam neplanski bio podsjetit na nešto lijepo, nešto što imam u svom životu. Sjećanja i ljubav. Volim te! Imate li vi sitnice koje naizgled nemaju nikakvu vrijednost, barem ne materijalnu, a koje vam ipak uvijek prežive svako generalno sređivanje sobe, stola, ormara, tašne? I gdje ih čuvate tako da iznenada postanu ponovo vrijedne onog momenta kada na njih naletite? |
15.10.2006., nedjelja
Ljubav i inspiracija i motivacija
 Koliko samo puta imam osjećaj da u meni sve bukti. Da ako samo uzmem papir i olovku da će se sve ono što je u meni samo preliti i ostaviti neki pisani trag koji će mi nekada pomoći da lakše shvatim sve što je u meni. Ali kada to uistinu i pokušam odjednom osjetim promjenu, zamjenu materije i uloga, kao da sam ja sad taj prazni papir koji pokušavam da ispunim. Sve jednostavno nestane. Sve misli, svi zaključci, sva pitanja. Ostane samo ta jedna spoznaja, tako magična da te i ispunjava i prazni. Ljubav. Osjećaj da postoji neko koga mnogo voliš. Osjećaj da isto tako neko i tebe toliko voli. A koliko je to? Ne znam. Ne uspijevam da sagledam, da pojmim koliko je to. Ponekad me guši ta misao i potreba da "izmjerim" koliko je to uistinu. Koliko sam spreman dati, koliko uzeti. Ili sam barem to pokušavao prije. Pokušavao do onog momenta kada sam shvatio da ću najvjerovatnije onog momenta kada budem znao koliko nekoga volim i koliko sam spreman za njega da učinim - da ću ga tog momenta i izgubiti. Odustao sam. I drago mi je zbog toga. Manje imam osjećaj da mi nešto prolazi, da nisam sve rekao, pokazao. Živim i puštam da živi. I osjećam se ispunjeniji time. Osjećamo se ispunjeniji, spokojniji i mirniji... Shvatam da smo i dalje zajedno. Da, ja sam taj koji je izabran da budem nečiji životni pratilac. Neko želi mene pored sebe i, vidi koja sreća, želja je uzajamna! Možda u tome i jeste bit ljubavi - ne pokušavati da se sagledaju njene granice. Živjeti u njoj, ne sa njom. Pustiti je da te okruži i uvuče u sebe. I jednostavno u njoj nastaviti svoj svakodnevni život, ovaj put u paru. Trčati za svim onim stvarima koje želimo da dostignemo u životu. Posrtati, padati i ponovo ustajati, znajući da se sve to dešava zbog onoga što je oko tebe. Onoga ko je zajedno sa tobom u svemu tome... Ljubav i inspiracija i motivacija... najbolje tri drugarice. |
12.10.2006., četvrtak
O crnom, slatkom, ljubomornom stvorenju
|
Ostao sam jednom davno dragoj Lady In Red dužan odgovor na temu o kućnim ljubimcima i njenoj želji da ima malog cuku. Lično nemam ni ja kućnih ljubimaca. Smatram da mi moji stambeni uslovi trenutno to ne dozvoljavaju (iako se određena osoba ne slaže sa mojim mišljenjem). Ali… ima to jedno ali. Moj dragi ga ima. I to jako lijepog. Najljepšeg. I pri tome poprilično pametnog kućnog ljubimca. Prelijepog crnog labradora.   Kada sam ga prvi put uživo vidio i upoznao imao sam priliku da odmah u „paketu“ spoznam i jednu bitnu osobinu tog ljepotana, osobinu koja će me kao „kletva“ proganjati slijedećih par dana, biti tema za smijeh, ali i poneko moje „pucanje“. Naime, Crni je ljubomoran! Ali u pravom smislu riječi. Iako mi je jasno odakle potiče ta njegova ljubomora (ko sam sad ja da mu okupiram osobu sa kojom je on inače provodio vrijeme 24/7), ali da u toj mjeri može životinja da ispoljava svoje negodovanje na određene sitnice i dešavanja – to već nisam mogao da pojmim. A sitnice su podrazumijevale i najobičnije držanje za ruku. Bilo bi dovoljno da sjedimo i pričamo, na dvije odvojene fotelje i da si pružimo ruke, držimo, a da on već bude na putu od kauča do nas, po mogućnosti uvali svoju njušku tu negdje između ta dva dlana (što više to bolje) i bude prividno spokojan – razdvojio nas je. Zagrljaj? E tu su se već palili svi mogući alarmi kod Crnog! Tu se već postavljalo pitanje njegovog opstanka i trebalo je upotrebiti sva moguća sredstva da se ta dva objekta odvoje jedan od drugog. To je tada podrazumijevalo zavlačenje između nogu i propinjanjem prednjih šapa. Naravno , mi smo se na sve to dobro smijali. Nekako sam ipak sticao dojam da njemu to nije smiješno. Eh sad – najintrigantniji dio. Znate onaj zvuk koji nastane kada se dva para usana rastave nakon poljubca? E to je predstavljalo signal za njega da u slučaju da je u drugoj sobi treba da se na najbrži mogući i nemogući način nacrta pored nas i primijeni neku od gore navedenih tehnika razdvajanja, zavisno kako nas zatekne. Ovo sve podrazumijeva da smo mi u „van-spavaca-soba“ prostoru i da se radilo o „bezazlenom usputnom“ poljubcu. Njemu je i to bilo dovoljno. Alarm! Iz svega ovoga možete zaključiti da treba podobro razmisliti i o inteligentnim kućnim ljubimcima kada se upuštate u vezu sa nekom osobom. I da se ne bi stekao loš dojam o Crnom reći ću samo da mi između ostalog često znaju nedostajati naše zajedničke šetnje. Svakodnevni zajednički trenutci u kasne noćne sate kad bi se mi ubacili u obične trenerke i patike te poveli Crnog, našeg Crnog, u dugu skitnju da se istrči. I dok bi tako šetali osluškivali bi samo grebanje njegovih kandži po asfaltu dok bi razdragano trčkarao usnulim ulicama i nestajao u tami pojavljujući se samo u odsjajima koje je bacala ulična rasvjeta. Nedostaje mi spoznaja tog našeg malog svijeta. Svijeta u kojem postojimo samo nas troje. I naša ljubav. |
09.10.2006., ponedjeljak
Kad te neko usreći
 Killing Me Softly With His Song I heard he sang a good song, I heard he had a style. And so I came to see him to listen for a while. And there he was this young boy, a stranger to my eyes. Strumming my pain with his fingers, Singing my life with his words, Killing me softly with his song, Killing me softly with his song, Telling my whole life with his words, Killing me softly with his song ... I felt all flushed with fever, embarrassed by the crowd, I felt he found my letters and read each one out loud. I prayed that he would finish but he just kept right on ... Strumming my pain with his fingers, Singing my life with his words, Killing me softly with his song, Killing me softly with his song, Telling my whole life with his words, Killing me softly with his song ... He sang as if he knew me in all my dark despair. And then he looked right through me as if I wasn't there. But he just came to singing, singing clear and strong. Strumming my pain with his fingers, Singing my life with his words, Killing me softly with his song, Killing me softly with his song, Telling my whole life with his words, Killing me softly with his song ... He was strumming, oh, he was singing my song. Killing me softly with his song, Killing me softly with his song, Telling my whole life with his words, Killing me softly with his song ... With his song ... Osjećam se tako dobro... prelijepo... i previše dobro da bi toga bio svjestan. Sitnica, samo je jedna sitnica bila potrebna da me odlijepi sa zemlje. Sitnica koja se ogledala u tome da je neko evidentirao u sekundi moju omiljenu pjesmu i rekao mi to. Pokazao da zna. Pokazao da se sjeća. Pokazao da mu je bitno. Hvala! Volim te! A sad nešto i za tebe, stoji već duže vrijeme kod mene, prosto sudbinski. I sada, sada je pravi momenat da ti to postavim. Ti i ja, margarita i pčela.  |
08.10.2006., nedjelja
IN MEMORIAM... na žalost ponovo...
 Ana Politikovskaja Upamtite to ime. Upamtite ga jer je Ona to zavrijedila. Slučajnost je htjela da ga i ja upamtim. Prije par godina, kada smo bili svjedoci dešavanja u Beslanu (septembar 2004.) u moru informacija koje su pristizale iz glavnog grada ruske pokrajine Sjeverna Osetija koje su govorile o velikom broju ubijenih u oslobađajučoj akciji zatočenika (331 ubijeno, 160 djece) prosto je nestala u tom trenutku nebitna informacija o problemima sa kojima se jedna do tada široj javnosti nepoznata ruska novinarka, poznata po svom angažmanu u pregovorima između zvanične ruske vlade i čečenskih separatista kao i oštar protivnik Putinovog režima, Ana Politikovskaja susretala na svom putu ka Beslanu, mjestu talačke krize. Tada joj je naime u avionu pozlilo te je izgubila svijest nakon što joj je bio serviran otrovan čaj. Ta kratka vijest mi je ostala u sjećanju, ime novinarke ne toliko koliko svi ostali detalji vezani za nju i cijelu situaciju. I njen lik. Danas, 06. oktobra 2006., par godina kasnije, saznajem da je ista ta novinarka pronađena mrtva u liftu svoje zgrade u Moskvi. Imala je 48 godina. Na mjestu ubistva pronađen je i pištolj. Ovaj put memorišem sebi i ime, Ana Politikovskaja.To je jedino što mogu još da učinim. Ostat će upamćena kao pregovarač između vlasti i čečenskih pobunjenika u rješavanju talačke krize u moskovskom pozorištu 2002.god. Dobitnik je nagrade Amnesty International-a 2001. god. 2003.god – dobitnik nagrade Hermann-Kesten, 2004. god – nagrada Antonio Russo kao i nagrada Ulysses za najbolju europsku novinsku reportažu. 2005. god. dobija nagradu Leipzig, nagradu za slobodu govora. 06. oktobra 2006. Rusija kao i cijeli svijet je izgubila jednog prije svega humanistu, zatim novinara, građanina sa ogromnom građanskom hrabrošću. Majku dvoje djece. Ana Politikovskaja! Upamtit ću to ime. I naknadno joj skidam kapu za svu hrabrost. Kakva je poruka poslana svijetu? |
06.10.2006., petak
Iz dupeta u glavu... da izvinete!
|
Napokon su i bosanskohercegovačke vlasti shvatile da je prošlo dovoljno godina od rata te da su svi pojedinačno imali dovoljno vremena da napune svoje nezasite džepove i da je pomalo red da se nešto uradi i za tu kravu muzaru zvanu Bosna i Hercegovina. Ok, može se reći da su na neki način našli dodatni način kako da privuku još više para bliže istim tim džepovima ali utješno je eto i da ta kap u moru izaziva talase, kakve takve. Naime, političari i silne razine vlasti su se odlučile da treba uložiti veću količinu novca i u reklamu bh.turizma. Stim u skladu su snimljeni promotivni spotovi koji će se u određenim više i manje udarnim terminima emitirati u TV programima najpoznatijih medijskih kuća među kojima je i visokozvučni CNN. U nastavku će te imati priliku vidjeti date klipove, a nakon toga slijedi i jedan mali čas... informatike. Ako ste i dalje tu i imate želje da naučite nešto više onda čitajte dalje. Koliko puta ste poželjeli da neki videoklip preuzmete sa YouTube-a i da ne morate uvijek iznova da se konektujete i čekate da se učita? Vjerujem da ste pokušali i da nekada saznate kako da ih skinete na svoj računar. Isto sam to radio i ja par puta, ali sve upute koje sam dobijao su se vremenom pokazale kao neizvodive i ja bi ponovo ostajao bez smiješnih klipova. E tu stupa sudbina na scenu. Čitajući jedan informatički magazin (cenzura, nema imenovanja - bez reklame) naletim na članak upravo o datoj problematici sa ponuđenim rješenjem. Isprobam ga i - radi! Sada slijede koraci koje trebate da odradite: 1. trebate imati instaliran Mozilla Firefox (link za download, skinite i instalirajte) 2. potrebna vam je tzv. VideoDownloader Firefox-a sa kojom će te dobiti opciju skidanja video klipova preko Firefox-a (link za download, skinite i instalirajte) 3. restartujete Mozilla Firefox (ugasite browser i ponovo ga pokrenete, ništa više i ništa manje) 4. otvorite YouTube stranicu sa klipom koji vas interesuje i pustite da se učita video (jednom to ipak morate uraditi, ništa ne dolazi iz ničega  )5. kliknete na ikonicu VideoDonwloader-a u donjem desnom uglu Firefox-a 6. standardna procedura za download ("Save link as...") sa jedinom dopunom da na kraju imena fajla dodate ekstenziju .flv i sačuvate. Sada bi trebali da imate sačuvan dati fajl na odabranom mjestu. Klip sada možete pogledati pomoću VLC Media Player-a, za one koji nemaju - program je freeware tako da... (link za download, skinite i instalirajte) Sada bi već trebali biti u mogućnosti da pogledate svoj filmić i bez stalne konekcije. Što bi neki rekli - uživajte neovisno o drugima. Uputa za one malo naprednije: dati klip možete lako konvertovati u .avi ili .mpeg format za par minuta uz pomoć Super 2006 koji je - vidi čuda - također freeware i može se naći na slijedećem linku te tako sve to gledati na standardnom Windows Media Player-u. Uživajte i nadam se da će vam ovo biti nekad od koristi. |
04.10.2006., srijeda
...
 Yesterday, All my troubles seemed so far away, Now it looks as though they're here to stay, Oh, I believe in yesterday. Suddenly, I'm not half the man I used to be, There's a shadow hanging over me, Oh, yesterday came suddenly. Why she Had to go I don't know, she wouldn't say. I said, Something wrong, now I long for yesterday. Yesterday, Love was such an easy game to play, Now I need a place to hide away, Oh, I believe in yesterday. Why she Had to go I don't know, she wouldn't say. I said, Something wrong, now I long for yesterday. Yesterday, Love was such an easy game to play, Now I need a place to hide away, Oh, I believe in yesterday. Mm-mm-mm-mm-mm-mm-mm. Nevjerovatno je kako vam jedna te ista osoba može da da krila i osjećaj da možete cijeli svijet da obletite, preskočite najveće zidove, prepilivate sva mora svijeta, a onda ista ta osoba je u stanju nesvjesno i nenamjerno u istom danu, istom trenutku vam skreše ta krila i oduzme svu hrabrost i sigurnost. Da se osjećate kao zgažena orahova ljuska. Normalno? |
02.10.2006., ponedjeljak
O svemu pomalo
Fuj! Odvratno! Kretenski! Nehumano! Lažno! Degutantno! Odprilike, svi slični opisni uzvici i pridjevi koji vam mogu proći mislima pristaju uz naslov „Gay-krv je OK“ koji je iza sebe krio tu bombastičnu vijest da će homosexualci u Južnoafričkoj Republici moći davati krv ako se od sexa budu suzdržavali najmanje šest mjeseci. Dosad im je to bilo zabranjeno zbog straha od širenja HIV-a. Molim? Ponovo sam nešto prespavao? Gdje je granica ljudskosti i etičnosti? Da sam tu vijest pročitao prije 20-25 godina možda bi i našao neko opravdanje. To je donekle bilo kao još vrijeme kada se HIV mogao (po meni lažno) ograničiti na određeni dio populacije. Ali sada, u 21. stoljeću/vijeku, u vremenu kada je HIV nešto što pogađa sve, od bebe rođene sa HIVom preko mladih do starih čini mi istinski demagoški ovako nešto raditi. Rizik postoji kod svakoga! I to nema nikakve veze sa sexualnim opredjeljenjem u vremenu kada su granice u sexualnoj slobodi toliko pomjerene kod svih. Kako licemjerno! O tome da se po meni ovakvim mjerama ne može nešto dobiti na sigurnosti ne želim ni da govorim! Kao da svako u ličnoj karti ima rubriku „sexualna opredjeljenost“! Kako rekoh na početku posta: Fuj! Odvratno! Kretenski! Nehumano! Lažno! Degutantno! Mali skok sada. Mogu za sebe kazati da sam obožavalac reklama svih vrsta koje pravi Coca Cola, iako nisam nimalo zaljubljen u to piće, naprotiv, na listi mi je onih pića koja bi pio u krajnjoj nuždi i na samoj granici dehidracije. Da ne dužim, reklame su im uvijek za 10! Pri tome mislim na one koje imamo priliku gledati putem TV ekrana. Uvijek perfektno osmišljene, realizovane, lucidne i duhovite, prepoznatiljive već i prije nego što vidite taj dobropoznati naziv – Coca Cola. E to očigledno ne mora da bude i univerzalno pravilo. Prije neki dan sam vozeći se shvatio da jedna od njihovih reklama sadrži i jednu jako smiješnu nelogičnost. Nadam se da će te je i vi primijetiti.  Kada se zna za koga je reklama – prevelika greška  Ali kako kazu – niko nije savršen!Naknadna uputa: uzmete čašu, napunite je vodom i onda počnete lagano da krivite tu čašu jer želite da vidite koliko je sati na vašem ručnom satu Šta se u tom trenutku počinje da dešava? E da, to, to, to se upravo na ovoj reklami ne dešava. Sada očiglednije o čemu se radi?Sinoć (ili je možda bolje reći jutros) sam se kasno vraćao kući, izbori pa sam imao tu „čast“ da radim na njima. Osjećaj u meni da je dan bio interesantan i pun nekih novih sponzaja. Nešto sam novo naučio, vidio, doživio. Ali… da, postoji tu uvijek to jedno ALI. Vračajući se kući mrtav umoran shvatim kako sam na neki način prazan. Prazan jer nemam najbitniju osobu pored sebe da sa njom podijelim svoja razmišljanja. Znam, vjerovatno bi u ovo doba noći/jutra dobio sočan šamar kad bi pokušao da prenesem sve svoje utiske, ali ono što mi je svakako falilo u tom trenutku je spoznaja da kada dođem kući i pođem leći da će tu biti neko ko će ka meni pružiti svoju ruku i pustiti me da utonem u toplinu kreveta. Zagrljaja. Nisam siguran da li sam se stresao u tom trenutku od jutarnje hladnoće ili praznine u sebi. Nekad je izgleda teže kada spoznamo šta se sve može imati u životu pa onda to nemamo, nego u periodu prije iste te spoznaje. |
