Sretan & zaljubljen
27.11.2006., ponedjeljak
... eho doživljenog ...
Nakon što je prošlo dovoljno vremena od mog povratka u stvarnost i što sam skoro pa potpuno odbolovao onu boljku razmišljanja koja se manifestuje kroz klasično razmišljanje "eh, prije tačno 7 dana u ovo doba ja sam bio tu i tu... " i slične scene - spreman sam da malo sumiram sve ono što mi se dešavalo.   Ukupna ocjena svega je 5+! I više od toga. Nemoguće ocijeniti. Prelijepo zajedničko vrijeme. Osjećaj koji me prožeo kada smo se ponovo vidjeli, sve ono što sam osjetio mi je reklo da je sve kao što je bilo i kada smo prekidali naše, sada već, predzadnje sretanje. Nastavak priče. Nastavak istog onog pogleda koji ti sve govori. Pogled razigranog dječaka u tijelu odraslog. Miris. Boja glasa. Osmijeh. Sve je u istom trenutku bilo ponovo tu. Usne. Ta mekoća o kojoj ne želim sada uopšte da razmišljam. Sve je ponovo bilo tu kao i moja želja da sve tako i ostane kako jeste. I pričanje, pričanje, pričanje. Mnogo priča koje su se skoro pa taložile u nama i jedva čekale da izađu, da budu izgovorene. I prosto su se cijelo vrijeme borile za ravnopravnost sa tim najljepšim riječima, Volim te.    Prelijepo smo se proveli, proživili sve faze zajedničkog življenja. Sada kada gledam na to čini mi se da je sve nekako bilo kaoinstant supa, sve su različite ali sve imaju nešto zajedničko. Period kada smo bili samo zaljubljeni par koji ne može da dobije dovoljno jedno od drugog. Zatim faza kada smo bili "samo" dvoje ljudi koji se vole, ali ne razmišljaju o tome nego žive zajedno. Faza kada se cimerski brineš za onog drugog da mu nešto ne fali, ne smeta, da treba da se pokrije malo bolje jer njegov kašalj razdire i tebe samog, dok osluškuješ njegovo disanje u tišini noći. I onda ste odjednom stari bračni par koji odluči da nakon provedenog dana u gradu prihvati poziv na večeru kod prijatelja.   Jedan od ljepših trenutaka? Spremanje da izađemo popodne u šetnju u grad. Dok čekam svoju bolju i ljepšu polovinu da završi sve u kupatilu pričamo i gledam pomalo TV. Počinje tada jedna pjesma, meni nepoznata, ali očigledno samo meni. Ne znam kako je došlo do toga ali nije trebalo puno, a da se moja glava nađe u nečijem krilu, da se moje ruke prepletu oko nečijih koljena... i da kroz tonove pjesme čujem ono što do tada nisam nikada... poznati glas koji mi tiho pjevuši stihove pjesme... ili je to bilo recitovanje ... ne znam, ali se sve to, iako je trajalo samo par stihova, pretvorilo u jedan od najljepših zajedničkih trenutaka. Tako poseban. Jedinstven. Kad je sunce na zapadu palo, kad su želje ugasile dan... moje srce još tad nije znalo, da će s tobom podeliti san... Kad je noć, duga noć skrila zvezde, kada grad tihim snom nemo spi... tad sam ja srela dve tople ruke, tad sam zanala da si pored mene ti... Pričaj mi o ljubavi, glas tvoj neka bude tih... nežne reči pričaj mi, kao drage pesme stih... Pričaj mi o ljubavi, davno želim šapat tvoj... kad si pored mene ti, čitav svet je samo moj...   Eto, toliko za ovaj put. Staću ovdje. Ima toga puno, puno više nego sam možda i sam sposoban da preradim. Ali će slike vjerovatno postepeno isplivavati iz mog sjećanja gdje je sve pohranjeno, najvjerovatnije u onim trenutcima kada si budem postavljao 1001 zašto, a bude mi se činilo da ne postoji nijedno zato. Tada će mi se vraćati sve one zajedničke slike. I davati odgovore na tolika pitanja. Do tada ostaje ono što je i dovelo do svega toga - osjećaj da volim nekoga, i da neko voli mene. Volim te... |
22.11.2006., srijeda
Ponovo sam tamo...
|
... gdje sam bio i prije 7 dana. Završilo se moje vrijeme uživanja. Vrijeme zajedničkog smijanja i plakanja, odmaranja i umaranja, spavanja i buđenja... Svega što je bilo naše, zajedničko. I ponovo smo se vratili svako u svoju svakodnevnicu. Do novog susreta. Neću puno pisati ovaj put. Puno je toga nesređenog u meni, puno osjećanja, razmišljanja, želja i praznina. Treba mi malo da se ponovo naviknem na ono poznato što me okružuje. Da se vratim i prihvatim da sam ponovo sam.  Duni mi, duni, lađane Duni mi, duni, lađane. Dođi mi, dođi, dragane. U moju baštu zelenu, pod moju ružu rumenu. Sitan sam biser prosula. Dođi mi, dragi, skupi ga. Ti ćeš mi biser kupiti, a ja ću tebe ljubiti. |
15.11.2006., srijeda
Gotovo je! Sada može da počne!
 Sve je spremno! Zadnji pokloni su spakovani. Došao je kraj iščekivanju. Odbrojavanje je gotovo i sada može da počne. Da počne period kada ću se prepustiti samo onome što mi je najbitnije u životu - Voljenoj osobi i ljubavi koju osjećamo.Ne želim sada previše ni da pišem, ni da razmišljam. Pustit ću samo da prođe vrijeme dok ne osjetim ponovo taj zagrljaj i toplinu koja me pokreće. A kada se i to desi pokušat ću da zaustavim vrijeme. Znam, neću moći, provjerio sam to nekoliko već puta. Ali ću da upijem svaki zajednički trenutak i da ga pohranim negdje u sebi, da mi da snage kada mi ona bude najpotrebnija. Neće me biti neko vrijeme. Do slijedećeg javljanja ostajte mi svi dobro raspoloženi. I uživajte u onome što imate. A slobodno možete i meni da poželite lijepe trenutke. Ako kojim slučajem pojedini budete imali neki čudan osjećaj u stomaku i potrebu da iznenada počnete da štucate.... da, da, možda mi i naša spominjanje vas bude uzrok svemu tome  Sretan sam! |
11.11.2006., subota
Kada te Lady In Red pokrene na razmišljanje
" Nego, zanemarimo sobe i krevete. Sta se s tobom desava? Ne bi u ljubavi trebao biti tako izgubljen onda kada osoba koju volis nije kraj tebe. To bi znacilo da ti nisi ono full osoba ako nema nekog kraj tebe. Istina, onaj koga volimo jeste tu da nas ispunjava, ali ako si ti tako ni ovdje ni tamo samo zato sto on nije tu, onda tebe nema uopce! :( Sad si me razocarao! "Lady In Red Moram biti iskren i priznati da mi se ovaj komentar vrti u mislima cijeli dan, jučer i danas. Ako si to htjela draga Lady In Red, onda si i uspjela. I sada sam evo sjeo i razmišljam, a ne znam šta bi odgovorio na ovo. Šta se sa mnom dešava? Ništa, neki bi vjerovatno rekli ništa. Ja bi rekao svašta. Iz jednog prostog i možda trivijalnog razloga - osoba koja mi je najbitnija na svijetu nije trenutno dostupna na način na koji sam ja to navikao. I koji mi omogućava koliko toliko da imam kontakt sa njom. I ono što je najgore od svega - ni ja sam lično nisam sretan onime kako sebe trenutno vidim. Nisam sretan što osjećam toliku prazninu, nisam sretan što toliko mislim, što mi toliko nedostaje. Znam, neki će možda reći i treba da nedostaje, ne bi bila ljubav ali... Da li sam "full osoba" kada sam trenutno "sam"?! Mislim da nisam, barem mislim da trenutno nisam cjelovit. A dobro se sjećam perioda kada sam bio sam i kada sam se osjećao smireniji i spokojniji. Možda duhovno ne toliko ispunjen, ali to tada nisam znao. Nebitno. Pokušavam Lady da saberem mislim i napišem ono što osjećam, ali ne ide mi to baš najbolje. Znaš li kad sam sinoć zaspao? Glupo pitanje, kako bi znala. Nekad iza 4h. A legao prije 2h. I cijelu noć se budio, spavao nekim polusnom... O tome kako se danas osjećam tako neispavan neću ni da govorim, sreća pa je dan sunčan i da me je uspio izvući iz kuće. Nije mi bilo lako ni prvi dan kada se nismo čuli, ali je prošao. Drugi dan me nazvao i ja sam kao malo dijete poskočio na ulici, dobio krila, izgubio se kada sam ugledao ime na displeju i čuo taj glas. I uživao. Ništa u tom trenutku nije postojalo za mene. Samo taj glas koji dopire iz mobitela. Šta mi najviše nedostaje? Pored onog klasičnog nedostatka zvanog "nemanje zagrljaja kada legnem navečer", možda će zvučati smiješno i nestvarno, ali to su naši razgovori. Zašto? Ne znam ni ja, ali kada razgovaramo, kada se prepiremo, svađamo, volimo, kažemo jedno drugom to Volim te tek tada se ja osjećam kako ti ono reče "full osoba". Prije sam bio neko ko je skakutao stalno negdje okolo, nešto radio, budalesao se. Njegov ulazak u moj život dao je okvir svemu tome, pokazao mi da mogu biti i drugačiji, skladniji i staloženiji. Ispunjeniji i još bolja osoba. I dopada mi se taj novi JA. Ali za njega potreban je taj oslonac, okvir svemu tome. Kada ga nema, ja pucam, imam potrebu da se ponovo preobrazim u onog koji sam bio prije, neozbiljnog u nekim segmentima i operisanog od osjećanja i potrebe za prisnosti. A to neko drugo, staro JA mi se ne sviđa, ne želim ga. Jer sam osjetio i znam kako je biti onaj pravi za nekoga, naći pravog za sebe. I zato je tolika praznina, toliki osjećaj da sam.... incomplete. Tome dodaš još spoznaju da se bliži trenutak kada ćemo se napokon ponovo sresti i onda dobiješ osobu koja lagano od čežnje i potrebe za nekim gubim svoj životni kompas. Žao mi je što sam te razočarao, takav sam kakav sam. |
07.11.2006., utorak
Ne želim....
|
... da razmišljam ... ... da osjećam ... ... da volim ... ... da ljubim ... ... da želim ... ... da trebam nekoga ... ... ali želim da maštam o velikim spavaćim sobama sa krevetom za dvoje i time dokažem da sam sebe lažem da ja sve ovo navedeno uistini ne želim. Jer jedino mi trenutno maštanje ostaje sada kada sam sam i trebam da preživim vrijeme dok ponovo ne vidim tako drago lice. Nedostaje mi to lice, ali neću o tome da razmišljam. Želim samo da spavam. I maštam.         Koja bi bila vaš izbor? I zašto? |
04.11.2006., subota
He has two fathers, two real fathers
|
Već par dana planiram i nikako da postavim ovaj interesantni klip. Moram priznati da kad sam ga prvi put vidio i poslušao da mi se grlo pomalo stegnulo i da mi je leđima prošao pomiješan čudan osjećaj uznemirenosti i ugode. Pitam se samo kada ćemo mi sa svojom svijesti doći do ovog stadijuma kada ćemo prihvatiti da ako ništa dijecu privikavamo i učimo da postoji nešto s čim se možda i ne slažemo ali da svako ima pravo izbora. Ako sam i sam se ponekad pitao koliko je ovako nešto OK nešto što je Terrence rekao mi je pokazalo kako bi možda svi trebali da gledamo na sve to: " ... It's not ordinary, but for me it's quite OK ... " p.s. Lijepo je bilo jutros vidjeti bijeli pokrivač koji daje nadu da nam je na putu duga i nadam se lijepa, bijela zima... |
