" Nego, zanemarimo sobe i krevete. Sta se s tobom desava? Ne bi u ljubavi trebao biti tako izgubljen onda kada osoba koju volis nije kraj tebe. To bi znacilo da ti nisi ono full osoba ako nema nekog kraj tebe. Istina, onaj koga volimo jeste tu da nas ispunjava, ali ako si ti tako ni ovdje ni tamo samo zato sto on nije tu, onda tebe nema uopce! :( Sad si me razocarao! "
Lady In Red
Moram biti iskren i priznati da mi se ovaj komentar vrti u mislima cijeli dan, jučer i danas. Ako si to htjela draga Lady In Red, onda si i uspjela. I sada sam evo sjeo i razmišljam, a ne znam šta bi odgovorio na ovo.
Šta se sa mnom dešava? Ništa, neki bi vjerovatno rekli ništa. Ja bi rekao svašta. Iz jednog prostog i možda trivijalnog razloga - osoba koja mi je najbitnija na svijetu nije trenutno dostupna na način na koji sam ja to navikao. I koji mi omogućava koliko toliko da imam kontakt sa njom. I ono što je najgore od svega - ni ja sam lično nisam sretan onime kako sebe trenutno vidim. Nisam sretan što osjećam toliku prazninu, nisam sretan što toliko mislim, što mi toliko nedostaje. Znam, neki će možda reći i treba da nedostaje, ne bi bila ljubav ali...
Da li sam "full osoba" kada sam trenutno "sam"?! Mislim da nisam, barem mislim da trenutno nisam cjelovit. A dobro se sjećam perioda kada sam bio sam i kada sam se osjećao smireniji i spokojniji. Možda duhovno ne toliko ispunjen, ali to tada nisam znao. Nebitno.
Pokušavam Lady da saberem mislim i napišem ono što osjećam, ali ne ide mi to baš najbolje.
Znaš li kad sam sinoć zaspao? Glupo pitanje, kako bi znala. Nekad iza 4h. A legao prije 2h. I cijelu noć se budio, spavao nekim polusnom... O tome kako se danas osjećam tako neispavan neću ni da govorim, sreća pa je dan sunčan i da me je uspio izvući iz kuće.
Nije mi bilo lako ni prvi dan kada se nismo čuli, ali je prošao. Drugi dan me nazvao i ja sam kao malo dijete poskočio na ulici, dobio krila, izgubio se kada sam ugledao ime na displeju i čuo taj glas. I uživao. Ništa u tom trenutku nije postojalo za mene. Samo taj glas koji dopire iz mobitela.
Šta mi najviše nedostaje? Pored onog klasičnog nedostatka zvanog "nemanje zagrljaja kada legnem navečer", možda će zvučati smiješno i nestvarno, ali to su naši razgovori. Zašto? Ne znam ni ja, ali kada razgovaramo, kada se prepiremo, svađamo, volimo, kažemo jedno drugom to Volim te tek tada se ja osjećam kako ti ono reče "full osoba".
Prije sam bio neko ko je skakutao stalno negdje okolo, nešto radio, budalesao se. Njegov ulazak u moj život dao je okvir svemu tome, pokazao mi da mogu biti i drugačiji, skladniji i staloženiji. Ispunjeniji i još bolja osoba. I dopada mi se taj novi JA. Ali za njega potreban je taj oslonac, okvir svemu tome. Kada ga nema, ja pucam, imam potrebu da se ponovo preobrazim u onog koji sam bio prije, neozbiljnog u nekim segmentima i operisanog od osjećanja i potrebe za prisnosti. A to neko drugo, staro JA mi se ne sviđa, ne želim ga. Jer sam osjetio i znam kako je biti onaj pravi za nekoga, naći pravog za sebe. I zato je tolika praznina, toliki osjećaj da sam.... incomplete.
Tome dodaš još spoznaju da se bliži trenutak kada ćemo se napokon ponovo sresti i onda dobiješ osobu koja lagano od čežnje i potrebe za nekim gubim svoj životni kompas.
Žao mi je što sam te razočarao, takav sam kakav sam.
Post je objavljen 11.11.2006. u 14:17 sati.