Marketing
Stigla je i jesen, ne samo kalendarski
...
Evo nakon duže vremena (nekom možda i nije toliko dugo ali nema veze) da se i ja pojavim. Malo sam odmarao od bloga. I neka sam, barem sada ima da se piše.
Ali ono što želim prvo da vas obavijestim – jesen je stigla i u moje krajeve! Da, da, vjerovali ili ne. Znam, oktobar je odavno u prolazu, ali kako je bilo zadnjih 15tak dana slobodno se moglo misliti da smo se svi zajedno preselili na južnu hemisferu i da smo u lijepim proljetnim danima sa temperaturama iznad 20 stepeni i suncem koje sija po cijeli dan. E od sinoć se sve promijenilo, barem što se ambijenta tiče. Nakon jakog nevremena kao da je sve preko noći požutilo i opalo i napravilo idilični jesenski ambijent. I zahvaljujući gradskom prevozu koji po običaju predstavlja savršenu priliku da se guraš, ja odlučim da prošetam od tačke A do tačke B i to lijepim Vilsonovim šetalištem gdje sam uživao u zrakama sunca koje su magično se probijale kroz krošnje djelimično oslobođene od lišća. Uživao sam. Šteta što svakodnevnica ne dozvoljava da se više uživa.
Ljubav ko ljubav, ne smijem previše da se žalim. Sluša. Kao i u svakoj ljubavi, malo gore, malo dole ali najbitnije da je i dalje tu. O generalnim efektima koje ljubav ima na nas ću nešto kasnije, odmah ispod slijedeće slike, pa ko ne može da čeka – prst na miš i skrolaj. Oni koji su još tu - super. Samo da podijelim jednu super pjesmu sa vama. Vraćajući se neko veče kući šaltam radio stanice po mobitelu i naletim na pjesmu uz koju smo vjerujem svi mi ('80.-'84.) odrastali, pjesma uz koju smo učili taj famozni engleski jezik, jezik na kojem su bile ispjevane sve te nama tada extra dobre pjesme. E ova je jedna od njih. Sjećam se da sam dok sam je kao mali slušao zamišljao ta hladna, velika prostranstva Rusije, tadašnjeg SSSR-a. I uvijek dok sam je pjevušio osjećao sam se kao pokretač nečega. Vjerujte, ni danas mi nije baš najjasnije čega. Možda mi jedino današnja pamet i spoznaja djelimično govore da je ta pjesma imala prizvuka onoga što će se već u slijedećoj dekadi desiti sa cijelim tim područjem. Čitajući upravo prvu strofu pjesme pomislim da sam u nekom takvom „filmu“ i ja danas bio šetajući se Vilsonovim.
Pjesma je „Wind Of Change“ legendarnih Scorpions-a.
I follow the Moskva
Down to Gorky Park
Listening to the wind of change
An August summer night
Soldiers passing by
Listening to the wind of change
The world is closing in
Did you ever think
That we could be so close, like brothers
The future's in the air
I can feel it everywhere
Blowing with the wind of change
Walking down the street
Distant memories
Are buried in the past forever
The wind of change blows straight
Into the face of time
Like a stormwind that will ring
The freedom bell for peace of mind
Let your balalaika sing
What my guitar wants to say
Take me to the magic of the moment
On a glory night
Where the children of tomorrow share their dreams
With you and me
Take me to the magic of the moment
On a glory night
Where the children of tomorrow dream away
In the wind of change
Bila su to bezbrižna vremena. Činilo ti se da je najbitnije da što bolje shvatiš tekst pjesme, da ga naučiš pjevati bez akcenta... Eh...
A sada o efektima ljubavi. Na razmišljanje o ovome me potakao snoopy boy koji se u svom zadnjem postu pita šta bi mu trebalo da bude prioritet u životu i pokušava da si razjasni zašto mu uspijeh na fakultetu ne pričinjava više toliko zadovoljstvo, odnosno zašto ima osjećaj da su mu fakultet/karijera i ljubav zamijenili mjesta prioritetnosti. I tu je pozvao one "iskusnije" sa sličnim iskustvom i razmišljanjem da mu na neki način pomognu.
Vjerujem da oni koji su do sada čitali ovaj blog dobro znaju moju problematiku sa ljubavi. I slobodno se mogu nazvati "ekspertom" kada je u pitanju spoznaja da sve što te okružuje, sve što ti je nekada bilo i više nego bitno - postaje potpuno marginalno onog momenta kada shvatiš da postoji nešto što te mnogo više pokreće nego sve to zajedno - istinska ljubav prema nekome! Studirao sam i ja na početku sa razmišljanjem da mi je karijera bitna, da trebam sebi da obezbjedim uslove da mogu nakon faxa živjeti onako kako želim, osigurati si materijalnu podlogu za sve to. Ali mislim da sam podsvjesno potiskivao najviše ono što sam znao - spoznaju o samom sebi. I trajalo je tako sve do sredine studija kada sam dozvolio da ljubav uđe u moj život, da me ne vodi više razum nego srce. Dalji put znate. Ono što možda snoopy-u može da pomogne je moja spoznaja da je sasvim u redu da neke stvari zamijene mjesta po važnosti u životu. Nisam ja postao ništa lošiji student nakon ulaska jedne "obaveze" više u moj život. Naprotiv. Shvatio sam i naučio koliko mi je truda u prosjeku potrebno da dođem do cilja - da naučim što je potrebno da znam za neku oblast koja se obrađuje na pojedinačnom predmetu i da upišem ocjenu. Kada sam to shvatio nastavio sam da živim mnogo slobodniji, da uživam u onome što imam, a uspijeh je dolazio prividno sam od sebe. Prosjek je i dalje tu. Ali nije sam. I to mi je najbitnije.
Mislim da osoba koja je pomakla dalje od prve godien studija već zna put kojim treba da ide da bi došla i do njegovog kraja. Tada je u mogućnosti i da nađe vremena za ono dodatno što će ga ispunjavati, davati mu balans da bude uspiješan i u stvarima koje su nam nametnute skoro pa kao društvena obaveza.
Možda zvuči smiješno, ali ima neke istine u onome da ( parafraziram i generalizujem ) "...iza svake uspiješne osobe stoji druga osoba...". Možda to ne bi trebali da gubimo iz vida. Jer, mislim da ćemo se složiti da je jedno leći sam navečer u krevet i ujutro se isto tako sam probuditi, a nešto sasvim drugo to isto učiniti uz osobu koju volimo. Sa kojim "scenarijom" će nam dan prije početi dobro i dati nam snage za svakodnevne zezalice i probleme?
Zato, snoopy, UŽIVAJ U LjUBAVI!
Fakultet će biti i proći. Njega ćeš stići. To barem i sam znaš.
Post je objavljen 30.10.2006. u 14:55 sati.