Moje sretno dijete

Volim te moje dijete zbog toga što mi svaki dan činiš ljepšim, volim te zbog zagrljaja koji mi puno puta u danu poklanjaš, volim te zbog tvog tako slatko izgovorenog volim te mama, volim te zbog tvog smijeha koji odjekuje našim domom, pa i onog koji zna biti na silu samo kako bi meni i tati zaokupio pažnju i smijali se zajedno s tobom, volim te i zbog načina na koji se ljutiš kada ti nije nešto po volji i jer postaješ svjestan svojih emocija, volim te i kada plačeš jer nešto ne smiješ jer znam da su te suze put ka učenju strpljivosti, volim te i kada mi kažeš da me ne voliš jer ti nešto ne dam jer se učiš tako tome da u životu ne može biti sve kako ti želiš, volim te zbog ljubavi koju poklanjaš drugim ljudima i zagrljaju koji daješ prijateljima u vrtiću kada vidiš da plaču i da su tužni, volim te zbog tvoje tvrdoglavosti i upornosti kada nešto želiš jer znam da će te to dovesti do toga da se izgradiš u osobu sa stavom, volim te zbog načina na koji me gledaš, zbog sjaja u tvojim okicama kada uhvatiš moj pogled jer u njima vidim beskrajnu ljubav, volim te zbog načina na koji se igraš samnom i kada glumiš mog frizera iako znaš da to ne volim, ali te toliko volim da ti to dopustim, volim te zbog tvoje želje i volje da naučiš nove stvari, volim te zbog tvojih riječi, mama dosadna si, kada tražim od tebe da nešto napraviš, a tebi se neda, jer znam da te na takav način učim odgovornosti, volim te i onda kada nam se negdje žuri, a tebi baš tada treba tako duuugo da se obučeš i kada trebaš ići spavati, a ti si se baš „tek“ počeo igrati, volim te i zbog način na koji drugima govoriš što je dobro, a što loše i što si tako mali, a već znaš razlikovati što je dobro, a što loše ponašanje, volim te zbog tvoje radoznalosti i tisuću postavljenih pitanja zašto, pa kada mi kažeš, ali mama ja te moram to pitati jer sam ja mali i moram naučiti, volim te zbog tvoje dobrote i načina na koji dijeliš svoje igračke sa drugima, kada onaj zadnji kiki bombon radije daš nekom drugome nego da ga ti pojedeš, jer si tako nesebičan, pun ljubavi, topline i dobrote, volim te zbog načina na koji se diviš tako malim stvarima, zbog sreće koju pokazuješ dok zajedno gledamo izlazak sunca, volim te jer si me vratio u djetinjstvo, jer si me ti naučio da je život pjesma, da je život tako jednostavan, jer si me naučio da uistinu sreću čine male stvari i želim ti reći jedno veliko hvala na svemu tome, što sam zbog tebe spoznala ljepotu života, ljepotu smijeha. Hvala ti što si mene izabrao za mamu, da imam čast tebe odgajati i gledati kako raste jedno tako divno biće kao što si ti. Hvala ti ljubavi mamina.

Savršeni roditelj ne postoji niti će ikada postojati. Svi mi radimo najbolje što znamo, učimo djecu onako kako mislimo da je najbolje, prenosimo im neka uvjerenja koja su usađena duboko u nama, želimo za njih najbolje, ali možda to i nije najbolje za njih. Svaki roditelj u odgajanju djece radi greške, svjesno ili nesvjesno. Netko smatra da je batina izašla iz raja te će dijete odgajati tako da ga za pogreške i propuste kazni udarcima, jer drugačije nezna i smatra da je tako najbolje, a netko će pak primjeniti metodu discipliniranja djeteta, dati djetetu mogućnost izbora i da dijete bude svjesno toga da će za posljedice svog ponašanja biti samo krivo, gdje roditelji ne primjenjuju metodu udaranja jer imaju uvjerenje da će puno više postići ako se sa djetetom razgovara, do onih roditelja koji na žalost nemaju nikakvu kontrolu nad djetetom, puste dijete da radi što želi, udovoljava svakom njegovom hiru, odkad je dijete malo pa i kada naraste. Ono što je svima zajedničko je što svi misle da rade najbolje za svoje dijete, ono što je u interesu njegovog djeteta. Neki roditelji će se truditi biti bolji roditelj, raditi će na sebi, educirati se o nekim drugim odgojnim metodama koje imaju dugotrajnije učinke i koje dijetetu daju puno jaču lekciju nego što su u ovom slučaju batine ili kada se djetetu pusti sve što ono želi. Neki će za sebe reći da su odličan, pa čak i savršen roditelj i oni to usitinu i misle, misle da je najbolje dijete udariti ako ne posluša jer kao, ja sam roditelj i dijete me mora slušati, a drugi će reći ja mislim da sam savršen roditelj jer svom djetetu ću omogućiti sve što želi. Ali savršeni roditelj ne postoji, ni ovi koji spadaju u ovu skupinu roditelj koji sve rješavaju sa djetetom kroz razgovor, daju djetetu mogućnost izbora, roditelji koji su dosljedni u svojim odgojnim metodama, isto nisu savršeni roditelj, i njima se nekada dogodi da će popustiti djetetu, da im se jednostavno neda taj dan raspravljati sa djetetom, ali je razlika u tome što će neki roditelji priznati sebi da nisu savršeni, prihvatiti će od drugih savjet, uvijek će tražiti način da budu bolji, da se educiraju, čitati će knjige o tome kako biti bolji roditelj, i upravo takvog roditelja, to čini savršenim. On je savršen zbog toga jer se trudi uvijek biti bolji, bolji radi sebe i svog djeteta.

Da li je dijete zločesto kada nonstop radi neke stvari koje njega kao oca i njegovu suprugu izluđuju, kao da ih namjerno želi isprovocirati, kao da se namjerno ogluši na njihove zapovijedi, i da dijete nonstop viče po kući, kada mu oni kažu da prestanu, on još više počne vikati...?
Moj odgovor na ovo pitanje je prije svega da ni jedno dijete nije zločesto i uistinu ne volim kada ljudi djecu nazivaju zločestima. Ni jedno dijete nije zločesto, samo je neko dijete manje poslušno, više voli privlačiti pažnju na sebe, razigranije je, i možda dijete nad kojim roditelj nema baš neku kontrolu, ali isključivo zbog svog popustljivog načina odgoja, nedosljednosti. Ali ne zato jer je dijete zločesto, već zato jer roditelj nema stav prema djetetu. Dragi tata, u ovoj situaciji ni vaše dijete nije zločesto već vaše odgojne metode nisu dobre, vi i vaša supruga idete iz krajnosti u krajnost što dovodi do frustracije djeteta, dijete vam biva izgubljeno u svemu tome i zato se tako ponaša. Ne možete dijete jedan put zbog nekog neprimjerenog ponašanja „kazniti“ pa sljedeći put kad se bude ponašao na isti takav način, oglušiti se na to. Dijete će te zbuniti sa tim i više neće znati što smije raditi, a što ne smije. Ako smatrate neko djetetovo ponašanje nedopustivim, onda takvo ponašanje smatrajte uvijek nedopustivim, a ne da to ovisi o vašem raspoloženju i koliko taj dan imate tolerancije. Dijete tako gubi red. Ako jedan dan djetetu objasnite da ne smije vikati i da nešto ne smije raditi i upozorite ga na posljedice njegovog ponašanja, i to i provedete, pa se djetetovo ponašanje opet ponovi, ne smijete dopustiti sebi da se taj put oglušite na njegovo ponašanje, jer on neće više znati kad mislite ozbiljno, a kada ne. Znači ono što vi morate napraviti je ostati dosljedni u provođenju svojih odluka kako bi vas dijete moglo shvatiti ozbiljno. I ne, vaše dijete nije zločesto, ono samo iskušava granice do kojih može ići.

Djeca odkad se rode imaju osjećaje, a dijete kako se razvija i raste ujedno i spoznaje različite osjećaje. Ono dok je malo i dok ne može pričati, te osjećaje iskazuje kroz smijeh i plač, te na takav način roditelj razlikuje kada je dijete sretno, a kada ga nešto čini nesretnim. Kada dijete malo naraste, ono svoju ljutnju počinje iskazivati bacanjem igračaka, udaranjem, vikanjem, a kada malo naraste i počne pričati onda svoje osjećaje iskazuje govorom. Dijete dok ne progovori može zbog svojih emocija koje se u njemu isprepliću, imati ispade bijesa, plača, jer nešto želi napraviti, a ne može, ne zna se izraziti i zato se javljaju ti njegovi ispadi plača i ljutnje. Kada dijete počne govoriti i kada njegov raspon riječi bude dovoljno velik da može iskazati svoje osjećaje, njegovi ispadi će biti znatno manje jer se može izraziti. Sa djetetom se može uspostaviti normalna komunikacija što znatno olakšava situaciju djetetu, a i roditelju, ali su često ti izrazi emocija prožeti vikanjem, plačem, ali je djetetu lakše jer može izraziti riječima što osjeća, pa će dijete često reći da je ljuto, da je tužno, ali i sretno. Koliko god se vama činilo da su razlozi zbog kojeg se dijete ljuti ili zbog čega je tužno, bezvezni i da se ljuti bez razloga i možda se vama to učini smješnim, ali vi kao njegov roditelj morate biti uz njega i pomoći mu da se sa svojim osjećajima nosi. Biti mu rame za plakanje i utjeha, da znam da ste mu vi sigurna luka i da će te biti tu da mu pomognete riješiti njegov problem. Nikada nemojte ismijavati djetetove osjećaje i u takvim situacijama reći da zašto plače, da nije mala beba. Ne bi ni vi voljeli da se vama netko ismijava i da vam se ruga kada plačete, kada ste ljudi i nervozni jer bi u vama to izazvalo samo još veći bijes i ljutnju i osjećali bi da ta druga osoba nema razumjevanja za vaše osjećaje. Tako je isto i sa vašim djetetom. I zamislite kako bi se vaše dijete osjetilo iznevjereno od strane vas, kao njegovog roditelja i prijatelja, kada bi naišlo na nerazumjevanje. Kada vidite da je vaše dijete ljuto ili tužno, priđite mu, pitajte ga što ga muči, pomozite mu napraviti to što mu ne ide. Nikako nemojte vi raditi nešto umjesto njega, već budite tu da mu samo pomognete. Tako će znati da se za neke stvari treba i pomučiti, ali će opet znat da u vama ima potporu, da će te uvijek biti uz njega i razumijeti njegove probleme. Vi ste prva stanica u njegovom životu i na putu njegova odrastanja gdje će spoznati što su osjećaji, da je u redu osjećati se loše, tužno, ljuto, da osjećaje uvijek treba pokazati, bez straha od osuđivanja. Tu se grade njegovi temelji za budući život.

Ovaj post pišem za sve očeve, tate, koji uistinu vole svoje vrijeme posvetiti svom djetetu. U svakodnevnom životu, u svom poslu susrećem očeve koji ne mare toliko za svoju djecu, očeve koji smatraju da je majka ta koja se treba brinuti o djeci, da je njegova uloga u obitelji ta da mora pridonositi novčano, da mora prehraniti obitelj, do onih očeva koji jedva čekaju doći kući sa posla i posvetiti se svom djetetu, zagrliti ga, poljubiti ga i reći mu koliko ga voli. Ja sam svog tatu oduvijek zvala tatice, jer je moj otac bio oličenje pravog tatice, koji je, kada bi došao sa posla, a radio je skoro po cijele dane, sjeo na pod i posvetio se igri sa mnom i sa sestrom, koji me je držao za ruku kada bih išla u doktora, koji bi svojim poljupcem uklonio svaku bol, koji mi je pravio frizure i igrao se samnom na čajanku. On je jednostavno u pravom smislu riječi tatica i dan danas. I nema mi veće sreće nego i danas sa ovoliko godina doći, zagrliti ga, sjesti mu na koljena i reći mu koliko ga volim.
Danas kada imam svoje dijete i supruga, vidim da se moj suprug trudi biti tatica kakav je meni moj tata bio, iako sam svjesna, gledajući danas mlade očeve, da je to rijetkost. Nekada mi se čini, da kada se tata želi posvetiti svom djetetu, kada želi za svoje dijete nešto napraviti, da ga majka u tome ograničava i sputava. U svom poslu, slušajući priče majka o ulozi oca u životu djeteta, shvaćam da mnoge majke, nesvjesno, izguruju očeve iz djetetova životu. Ovdje naravno ne mislim na one očeve koji ne mare za svoju djecu, nego na one očeve koji su nastojali i željeli pomoći supruzi, ali su od supruge dobili odbijanje, a majke kao opravdanje iznose da će one nešto bolje odraditi, brže, da otac kad se igra sa djetetom da to više sliči na rat nego na igru... jednostavno sam slušala svakakve priče. I ovdje želim prozvati sve majke koje se u ovom pronađu, pustite svoje muževe da budu tatice u pravom smislu riječi, neka provode vrijeme sa djetetom na svoj poseban način, koliko god vam se nekada činilo da se ta njihova igra ne može uopće nazvati igrom, kada se dijete udari, neka tata bude taj koji će svojim poljupcem izliječiti bolno mjesto, nekad tata bude nekad rame za plakanje, neka tata izvede dijete sam vanka, da imaju trenutke samo za sebe, ne brinite, to je i njegovo dijete i vratiti će vam ga živog i zdravog, možda sa malo prljavijom odjećom, nekada možda i pokidanom, ali vjerujte, ti trenutci koje on provede sam sa djetetom, bit će za njega i dijete prekrasni i urezati će im se u sjećanje. Nemojte misliti da vaše dijete neće biti dobro ako vas nema tu da bi kontrolirali situaciju. Nekada se djeca i bolje zabavljaju sami sa očevima nego dok su majke tu, jer mi često, u situacijama vidimo opasnost za dijete, samo mislimo kako će dijete nastradati, dok im očevi dopuštaju da djeca uistinu uživaju u igri ne misleći na to da će se dijete ozljediti, da će se isprljati, da li dijete mora jesti. Otac igrajuči se sa svojim djetetom i sam postaje dijete. Za mene nema ljepše stvari nego kad vidim svog supruga kako se igra sa našim sinom, kako se obojica užive u uloge, kako je njegov tata njemu svemogući, pretvarajući se u svakakve junake iz crtića, kako dijete uživata dok mu tata pusti da slobodno trči bez da viče pazi past ćeš, kao što to ja radim. Majke su jednostavno takve da se ne mogu u potpunosti opustiti jer u svakoj situaciji vide neku opasnost za dijete, dok se očevi time ne zamaraju i zato pustite neka djeca uživaju sa njima u slobodnoj, nesputanoj igri, da im ne viče nonstop netko za vratom pazi ovo, pazi ono.

Kada roditelji imaju samo jedno dijete normalno je da je sva vaša pažnja usmjereva prema njemu, bilo od strane roditelja, baka, djedova, teta i svih drugih. Roditelji svo svoje slobodno vrijeme posvete djetetu, sve igračke koje kupuju, kupuju za njega, samo njega grle i ljube i dijete je naviklo da bude centar svijeta. Kada na svijet dođe braco ili seka, onda vaše dijete kojem ste posvetili sve vrijeme, sve se vrtilo oko njega, sada više nije jedino i roditeljsku ljubav i ljubav rodbine mora dijeliti. Koliko god da se dijete priprema na dolazak brace ili seke, ono se uvijek nekako osjeti „odbačenim“ i koliko god roditelj da mu posveti svoje vrijeme, ono uvijek na neki način pokazuje ljubomora, ima učestale ispade bijesa i ljutnje. Sve je to normalno do neke granice. Što roditelj može poduzeti da se njegovo prvo dijete ne osjeti zanemarenim? Mora odvojiti vrijeme samo za njega, svaki dan, dosta vremena. Kada mala beba dođe na svijet, ona uglavnom jede i spava. Majka i očevi bi trebali to vrijeme dok mala beba spava posvetiti vrijeme drugom djetetu, u potpunosti. Koliko god to iscrpi i nemate nekada snage, to morate učiniti kako ljubomora vašeg starijeg djeteta nebi bila veća nego što se smatra normalnim. Dok se vi zabavljate oko novorođenčeta, uključite starije dijete, neka vam ono pomogne oko hranjenja, presvlačenja, ali da bude sve kroz igru, da se ne osjeća isključenim. Ako vidite da nije zainteresirano za to, neka otac mu otac posveti vrijeme za igru ili neke druge stvari, a kada završite sa bebom onda se i vi draga majko trebate uključiti u igru. Ovdje djetetu najviše ljubomoru izazove to što je majka posvećena više mlađem djetetu nego njemu, zato je bitno da majka što više vremena odvoji za svoje starije dijete, a otac neka preuzme neke kučanske poslove. Često se također dogodi da starije dijete namjerno radi neke stvari kako bi privuklo pažnju roditelja, pa roditelj često počne vikati na dijete, ali to nikako ne smijete raditi jer će se vaše dijete osjećati još samo gore i kao da ga odbacujete. Mirnim tonom razgovarajte sa njim i recite da mora biti dobar jer da braco ili seka spava i ako on bude dobar, braco ili seka će još puno spavat i vi će te se moći igrati, a kad dijete vidi da stvarno vrijeme dok mala beba spava, posvetite njemu, ono će vam u svemu početi pomagati, da što prije završite i posvetite se njemu. Uključite ga u sve ono što vi radite oko male bebe, a također neka se i vaš suprug uključi u kućanske poslove i neka i on odvoji više vremena za djecu, bilo za starije ili mlađe kako bi i vi imali više vremena za druge stvari.

Da li se može dijete razmaziti ako ga se pretjerano grli i ljubi? Moj odgovor je NE! Jer nitko od nas nije niti će postati razmažen jer mu sepoklanja ljubav i pažnja, zagrljaji i poljupci, bilo nama netko da poklanja, ili mi nekome, a ovdje govorim o ljubljenju i grljenju djeteta. Ja svoje dijete obožavam grliti i ljubiti, iako mu to nije uvijek po volji, ali je shvatio da mu je bolje pustiti da ga izljubim kada mi dođe nego da se odupire. To je nešto najljepše što možete pokloniti svom djetetu, zagrljaj i poljubac za dobro jutro, pa tijekom dana kao mali podsjetnik koliko ga volite i navečer za laku noć. Mnogi će reći, posebno odrasli i starija generacija koja je tako učena, da se dijete, prvo kad se rodi, ne smije nositi puno, jer će se na to naviknuti, jer će tako postati razmaženo, pa kad dijete malo naraste i kad počnemo ljubiti te male slatke obraščiće (što ima slađe od toga da stisnete svoje dijete, onako jako, čvrsto i ljubite ga do mile volje), onda stariji kažu, ne ljubi dijete toliko razmaziti ćeš ga. Možda ima i od vas netko tko nije baš za to da se dijete pretjerano ljubi i grli iz ne znam kojeg razloga, ali dragi moji u tome nema ništa loše. Neka vaše dijete zna koliko ga volite, pokažite mu to. Poljubac i zagrljaj je nešto najljepše što čovjek može dobiti, a vaša djeca neće još dugo biti mala i neće još dugo dopuštati da ih ljubite i grlite. I kada narastu i kada vam počnu govoriti, nemoj me ljubiti, nemoj me grliti, onda će vam biti žao što to niste radili malo više dok su vam dopuštali. Moje dijete ne može zaspati a da mene prije toga ne zagrli i ne poljubi, a za mene neća veće sreće od toga, koliko će trajati ne znam, ali dok traje, uživam u tom svakom trenutku. Zato, sada ostavite sve što radite, otiđite do svojeg djeteta i zagrlite ga črvsto, recite mu koliko ga volite, koliko ste sretni što ga imate, ljubite ih i grlite što više jer to je najbolji način pokazivanja ljubavi!!!

Evo još jedan post koji proizlazi iz vašeg pitanja. Što kada jedan roditelj prebacuje odgovornost za ponašanje djeteta na drugog roditelja? Kada jedan roditelj okrivi drugog roditelja da je dijete razmaženo, „zločesto“ i neposlušno radi tog drugog roditelja, ja bih postavila pitanje tom roditelju, kako onda on nije poduzeo određene mjere u odgoju djeteta da dijete ne postane takvo? Roditelji bi trebali zajedno, ravnopravno i sa jednakom posvećenošću odgajati dijete i utjecati na njegov osobni rast i razvoj. Ako je odgoj djeteta više na jednom roditelju, a drugi roditelj se i ne posvećuje toliko odgoju djeteta, već se više sa djetetom zabavlja kroz igru, a odgajanje prepušta drugom roditelju, onda smatram da taj roditelj ne može optuživati drugog roditelja da je dijete razmaženo i „zločesto“. Zločesto stavljam pod navodnike jer ne smatram da je ijedno dijete zločesto, jer ni jedno dijete nema nimalo zločestoga u sebi, ono može biti samo razigrano, neko manje, neko više, neko dijete zbog preveliko popuštanja od strane roditelja može biti razmaženo, odnosno, poduzimati određene radnje kako bi dobilo što želi, jer su ga roditelji na to navikli, jer je na žalost, ponekad roditelju lakše dati djetetu što želi nego slušati njegov plač i vikanje, ali ne smatram da dijete može biti zločesto. Odgajanje djeteta nije ni malo lak posao i zato neki roditelji koji imaju manje živaca posvetiti se odgoju djeteta, objašnjavanju što se smije, a što ne smije, prepusti drugom roditelju, što smatram neprihvatljivim, s jedne strane, ali s druge strane je to možda i bolje, nego da odgaja dijete na način koji nije u interesu djeteta i kojim može samo narušiti djetetov osobni razvoj. Ali onda u takvim situacijama takav roditelj nema za pravo prebacivati odgovornost na tog drugog roditelja ili ga učiti kako bi trebao odgajati dijete, jer ako smatra da je to tako lak posao, zašto onda nije preuzeo on odgovornost za odgoj djeteta, zašto se onda on nije uhvatio u koštac sa tako velikom životnom zadaćom. Odgoj djeteta je najteži posao koji roditelj prolazi kako bi to dijete izraslo u poštenu, odgovornu osobu, punu samopouzdanja, dobrote i ljubavi. Nije odgoj djeteta sjesti sa djetetom sat vremena dnevno i igrati se, već je odgoj djeteta puuuno više od toga, a igra sa djetetom je samo jedan mali dio u životu djeteta kroz koju se dijete razvija.

Svađa između partnera se često odvija pred djetetom, jer partneri, u trenutku bijesa i ljutnje, ne mogu kontrolirati sebe. U tom trenutku se možda i ne sjete djeteta koje to sve gleda, i ne misle na posljedice koje to može ostaviti na dijete. Koliko god se nama to činilo kao bezazlena svađa, kao, pa ne svađamo se puno, ne vičemo puno, dijete čuje samo viku i galamu, a ne ono oko čega se vi svađate, jer to nije ni bitno. Dijete u tom trenutku proživljava strašan stres, doživljava traume koje mu mogu ostati urezane za cijeli život, te ga vaše svađe i te kako utječu na njegov osobni razvoj. Dijete će u tom trenutku često početi plakati, vrištati, izabrati će neku stranu, postati će agresivno ili će se povuči u sebe. Bez obzira na to koliko dijete ima godina, svađa ispred djeteta nije dopustiva ni u kojem slučaju. Iako neki smatraju da je ona dobra jer da se dijete uči stvarnom životu, ali smatram da to nije točno, jer se djetetu tako pokazuje da je normalno svađati se i vikati, a često, kako svađe i završe, vrijeđati druge, a ako dijete živi u obitelji gdje se roditelji ne svađaju, ili barem dijete tome ne svjedoči, onda učimo dijete da se problemi mogu rješiti mirnim putem, kroz razgovor, i uvažavajući mišljenje drugih. Također dijete kroz svađu roditelja često počne misliti da mora birati između dvije strane, da mora birati između svojih roditelja, te postaje sklonije jednom roditelju nego drugome, a često smatra da on mora postaviti se zaštitnički prema nekom od roditelja, te se često uplete u svađu štiteći jednog od roditelja. Problem će se javiti i kada vaše dijete naraste, kada se susretne sa nekim problemima i bude ih trebao reći vama, ono će se bojati iz razloga da nebi vikali na njega, kao što ste vikali i svađali se sa partnerom. Dijete na takav način neće naučiti na važnost međusobnog razumjevanja, uvažavanja, na važnost kompromisa, već da se stvari rješavaju kroz vikanje, galamu, izgovaranje grubih riječi i netrpeljivosti prema drugome. Zato, drugi put kad krenete partneru nešto prebacivati ispred djeteta dobro promislite o tome, jer tako ne činite dobro svome djetetu, a i te kako mislim da je svima nama koji imamo djecu, dobro i interes djeteta na prvom mjestu.

Zato jer ste vi tako dijete naučili. Zato jer ste se vi tako postavili. Kao što sam prije govorila, dijete će, kao i odrasli prije poslušati onog tko lijepo zamoli i lijepo nešto kaže, nego onoga tko to govori zapovijednim tonom. Pa tko voli da mu se zapovijeda? Dat ću primjer. Vi kažete djetetu da je vrijeme za spavanje i ono vas ne posluša nego se nastavlja igrati, vi će te mu reći mirnim tonom, ako ne odeš sada spavati sutra se nećeš igrati sa tim(bilo čim što voli), i dijete, ako je naviklo na takav vaš pristup i ako zna da, ako ne ode sada spavati, da se sutra uistinu neće moći sa tim igrati, poslušati će vas, a ako drugi roditelj kaže djetetu da ide spavati, a ovaj ga ne posluša i drugi roditelj počne vikati, dijete će isto početi vikati, biti će frustrirano i možda će poslušati roditelja, ali puno teže nego ovog prvog. Zašto je to tako? Zato jer i kod djece vrijedi ona da, lijepa riječ i željezna vrata otvara. Vaš suprug jednostavno nije došao još na vašu spoznaju o tome da može sa djetetom puno više postići ako dijete zamoli mirnim tonom. Vi mu budite primjer kako sa djetetom treba postupati, neka od vas uči. Kada vidi iz vašeg primjera da dijete puno bolje sluša vas nego njega, onda će s vremenom i on početi tako razgovarati sa djetetom. Nitko se ne može promijeniti preko noći, i dijete možda neće vašeg supruga doživljavati iz prve, ali ako bude uporno i imalo strpljenja, do promjene će doći. Kada se viče, dijete ili ne čuje uopće što mu se govori, ili ako čuje počne vikati i odmah govori ne i neću, jer se u njemu automatski javlja frustracija zbog vašeg tona glasa, a ako se nešto dijete mirnim tonom zamoli, ono čuje što mu se uistinu govori i poslušati će vas. Vi morate biti ti koji će svog supruga potaknuti na promjenu, za to će trebati vrijeme i strpljenje, ali je vrijedno toga kako bi vaše dijete izraslo u sretnu osobu.

Zašto jedan roditelj ima puno više strpljenja i tolerancije za djetetovo ponašanje nego drugi roditelj. Zašto je to tako? Nitko od nas nema isti prag tolerancija za nečije ponašanje. Ovdje ću dati odgovor vođena njezinim pitanjem. Majka, koja i najčešće, najviše vremena provodi sa djetetom i nekako mu je više posvećena, mora se prilagoditi više djetetu nego otac, mora izgraditi čelične živce za djetetovo ponašanje i automatski time povećava svoj prag tolerancija za djetetovo ponašanje nego otac. Majka je ta koja će u nekim stvarima više djetetu popustiti nego otac, a samo iz razloga jer majku, koliko god da joj suprug pomaže u kućanskim poslovima, čeka u kući više posla nego supruga. I majka jednostavno nema uvijek vremena natezati se sa djetetom oko nekih stvari pa je jednostavnije popustiti i praviti se da ne vidimo. Svaka majka se nekad nađe u takvoj situaciji. Očevi su ti koji su manje u kući, nisu toliko kao majke naviknuti na djetetove ispade i automatski time mogu manje tolerirati neke stvari i manje će imati strpljenja. Barem većina muškaraca. Ova majka ističe da je njezin problem u tome što je njezino dijete dosta aktivno, voli skakati, vikati, i kako je ona istaknula, raditi gluposti, ali u smislu igranja. Ona to sve tolerira i ne smatra ništa lošim, jer je to ipak samo dijete, a njezin suprug joj kaže da je dijete razmaženo, da se ne smije tako ponašati. Prije svega ću istaknuti da je to ponašanje djeteta sasvim normalno i ne vidim razloga zašto bi se vi, draga majko, mijenjali u svom odgoju i zašto bi svoje dijete spriječavali da se igra. Koliko god vašem suprugu to smetalo. To je ipak samo dijete. Zar bi trebalo biti normalno da vaše dijete sjedi mirno i gleda televiziju kao vaš suprug? Dijete, koliko god vašem suprugu to smetalo, na takav način nastoji privući njegovu pažnju. Jer što vaš suprug radi? Dođe kući i gleda televiziju, a djetetu se ne posveti. I onda naravno, dijete nastojeći zadobiti njegovu pažnju skače po njemu, viče i igra se oko vašeg supruga samo da bi zadobilo koji minut njegove pažnje. Nastojte razgovarati sa vašim suprugom i objasniti mu da je normalno da se dijete igra, objasnite mu da dijete nastoji privući njegovu pažnju i kada dođe kući neka mu se posveti pola sata pa će vidjeti kako dijete neće imati potrebu skakati po njemu.
Iako vaš suprug smatra da ste vi dijete razmazili jer mu dopuštate da skače i viče, ne brinite se jer to nije tako. To je normalno ponašanje djeteta vaše dobi i vjerujte mi da još nisam susrela dijete koje se ne ponaša tako u toj dobi. Zar ćemo im još zabraniti i igranje, pjevanje, smijanje. Pa do čega bi to dovelo? To što vaš suprug nema strpljenja za djetetovo ponašanje, pokazuje samo da je problem u njemu, a ne u djetetu. On dođe kući i fokusira se samo na to da ne može gledati televiziju jer dijete pjeva, skače, viče i naravno da mu to smeta, dok vi, smatrajući da je to normalno ponašanje i niste fokusirani na to, imate strpljenje za to, jer gledate na to kao na djetetovu igru. Na žalost, veliki je broj ovakvih primjera i onda očevi govore majkama da je dijete razmaženo jer im one sve dopuštaju. E pa dragi očevi, ako vi smatrate da će majka razmaziti dijete jer mu dopušta da se igra, pjeva i skače, onda shvatite da je problem u vama, a ne u majkama. Djeca nisu roboti, ne mogu mirno sjediti i gledati televiziju kao što se od njih očekuje u mnogim situacijama i zato ih pustite da uživaju u svom djetinjstvu. Vi ste ti koji morate poraditi na sebi i prestati gledati na takvo ponašanje djeteta kao nedopustivo jer je to sasvim normalno ponašanje za dijete tako male dobi.

Ovaj post ću nadovezati na ovaj prethodni jer smatram da su na jedan način povezani. Omalovažavanje djeta od strane roditelja je nešto što roditelj ponekad čini, a da toga možda nije ni svjesno. Bilo da roditelj izgovori u ljutnji ili se djetetu počne rugati, ismijavati ga, posebno ako se dijete nečega boji. Omalovažavanje i ponižavanje djeteta je oblik psihičkog, emocionalnog zlostavljanja djeteta koje, ukoliko se ponavlja, može dovesti do tjeskobe, depresije i ljutnje samog djeteta, ali i povlačenja u sebe. Uspoređivanje djece je također jedan oblik emocionalnog zlostavljanja, jer govori te sa time djetetu da je manje vrijedno nego njegov brat ili sestra, ponižavate ga govoreći mu da nešto ne zna, a posebno je česta situacija da se roditelj, kada dijete nešto ne uspije napraviti, počne rugati djetetu i govoriti mu da je nespretan i da to ne zna. Mnogi roditelji govore to djetetu i sa podsmjehom, ne smatrajući da je to nešto loše, a da nije ni svjesno što se onda u tom trenutku odvija u toj maloj djetetovoj glavici, da stvara sebi sliku da je ono stvarno ono što mu kaže roditelj, da time gubi samopouzdanje i počne misliti da je ustinu nesposoban za nešto. Primjer je i kada dijete nešto uči i neki predmet mu ide lošije ili mu jednostavno treba malo više da nešto zapamti, a roditelj mu kaže da je glup, da kako to nezna. I tako , ponavljajući to, dijete počne misliti da je stvarno glupo, da ne može to naučiti, jer ste ga vi u to uvjerili. Zar ne shvaćate kakvu štetu činite za razvoj svog djeteta, da će to dijete izrasti u osobu bez samopoštovanja, da će, ili postati agresivno prema drugima, i na takav način izbacivati svoj bijes i frustracije koje su mu se skupili, ili će biti dijete koje će se povuči u sebe, teško će steći prijatelje i teško će uspostaviti kontakt sa drugima. Također, kao oblik emociolnog i psihičkog nasilja je ruganje djetetu kada se boji nečega, kada je sramežljivo, a posebno dječacima kada plaču pa roditelj kaže djetetu da zašto plače, da nije curica. Tada djetetu dajete do znanja i učite ga tome da potisne svoje osječaje, bilo da ga je strah nečega, pa mu govorite da nije mala beba da se boji, ili da dječaci ne plaču. Ima li išta gore od toga da djetetu uskratite da pokaže svoje osjećaje, da u vama ne vidi potporu, ljubav, pažnju, razumjevanje. Ako vi niste tu da mu pomognete u nečemu što pokušava uraditi, a ne može, nego još od roditelja čuje kako je nesposoban, kako je nespretan, kako je glup. Kao da neće dovoljno tih riječi čuti, nažalost, od druge djece u vrtiću i školi, ili će ono zbog tih vaših izgovorenih riječi, jer je to čulo od vas, reći drugom djetetu da je glupo, nesposobno... Zato dragi roditelji, promjenite se dok je vrijeme, vaša djeca vas trebaju da im pružite lijepu riječ, potporu, pohvalu i pomoć kada im je potrebna. I neka nauče od vas da nije lijepo nikoga omalovažavati i ponižavati, a kada neko drugo dijete to kaže njemu, neka zna i čuje od vas da je to drugo dijete reklo to jer je zapravo ono nesretno i povrijeđeno, jer je vjerojatno to čulo od nekoga drugoga, i da mu ne zamjeri.

Uspoređivanje djece je nešto najgore što možete napraviti za samopouzdanje svog djeteta. Iako vam se u tom trenutku čini da nije tako, ali time nanosite veliku štetu svom djetetu. Ono postaje nesigurno, bez samopouzdanja i kasnije se javlja kod njega to da će i samo početi gledati na druge osobe kao bolje od sebe, a sebe će smatrati manje vrijednim. Nije rijetkost da roditelji uspoređuju svoju djecu, govore jednom djetetu kako je njegov brat ili sestra bolji, pametniji od njega, da je poslušniji i kaže djetetu da zašto nije kao njegov brat ili kao njegova sestra. Zar želite da vaše dijete izraste u osobu koja se neće znati izboriti za sebe, koja će smatrati da su drugi bolji od njega, koje neće biti sigurno u svoje postupke. Nikada nemojte sumnjati u svoju djecu, budite im vjetar u leđa, podržite ih u njihovim odlukama, pa čak i ako smatrate da su pogrešne, ali znati će da u vama imaju potporu, da ste im dopustili i da pogriješe, jer je i to dio odrastanja. Trebaju znati i za pogreške. Ako je jedno vaše dijete bolje u školi, ako je spretnije u sportu, ili bilo čemu drugom, nemojte drugom djetetu govoriti da zašto nije kao brat ili sestra. Potaknite ih da se iskažu u nekim drugim stvarima, neka znaju da su oni bolji u nečemu drugome nego njegov brat ili sestra. Roditelj je taj koji kroz odrastanje svog djeteta gradi njegovo samopouzdanje, koji mu pomaže da se izgradi u čvrstu, karakternu osobu, odlučnu i kao takvo će puno lakše ići kroz život.

Imala sam jednu raspravu na temu udaranja djece i kako mnogi vole reći da je batina izašla iz raja. Radeći svoj posao čula sam brojne roditelje kako govore da ne smatraju da ima išta loše u tome da udare svoje dijete, a neki čak kažu, tko ima stariju djecu, kojom srećom da sam ga tukao još više, danas bi me bolje slušao. Koliko njih kaže da ih dijete ne posluša dok ga se ne udari. Podjednako to misli i majke i očevi, ali ono što je sigurno, je to da oni udare svoje dijete iz svoje nemoći da ovlada njime, jer od samih početaka svog odgoja nisu se postavili kako treba, i naravno da su izlaz našli u tome da udare dijete i onda se dijete smiri. A tko se i ne bi smirio da ga se udari.
Roditelji koji tuku svoju djecu ne shvaćaju da uče djecu da je to nešto sasvim normalno i daju im odobrenje da i oni mogu udariti drugoga, a onda kada njegovo dijete udari drugo dijete, ostane kao zatečeno, a nije svjesno da ga je on sam tome naučio. Također znam pitat te roditelje što misle o zlostavljanju muža ili žene, a onda se kao zgroze i kažu da to nikako ne dolazi u obzir, a ja ih znam pitati, zbog čega smatraju da je udaranje djece nešto drugo, i da je dopustivo. Oni kažu da tako dijete odgajaju. Nevjerojatno je kako ljudi nalaze opravdanje za svoje postupke.
Naši roditelji i roditelji naših roditelja se drže toga da je batina izašla iz raja, i mene je moja majka znala udariti, ali je ne mogu kriviti jer su nju učili tako njezini roditelji, i ona nije znala za drugačiji način i pristup, nije imala dostupnu literaturu i metode iz kojih je mogla naučiti da postoji i drugačiji način odgoja. Ja se ne sijećam ni jednog njenog udarca, samo znam da ih je bilo dosta, a moj otac koji me nikada nije udario me naučio puno više toga i puno više sam zapamtila njegovih riječi i savjeta i puno bolje sam ga slušala jer upravo zbog toga što me nije tukao, smatrala sam da više zasluđuje moje poštovanje i da ga poslušam nego majku koja me tukla. Stalo mi je bilo do toga da svog oca ne razočaram i tila sam mu biti uvijek bolje dijete, a majku kada bih poslušala, to bi bilo iz čistog straha da me nebi udarila.
Svi mi danas imamo dostupne knjige i druge raznorazne načine koji nas mogu uputiti kako da odgojimo svoje dijete bez vikanja i udaranja, samo treba imati strpljenja da rezultati dođu. Nikada nije kasno za promjenu, ali se promjena ne događa preko noći. Ne može se dijete koje je naviklo da ga roditelj udara i viče, odjednom i odmah naviknuti na neke druge odgojne metode, za to je potrebno vrijeme. Nemojte dopustiti da vas dijete sluša samo iz straha da ga ne bi udarili, jer, zar stvarno želite da vas se vaše dijete boji i da osjeća prema vama strahopoštovanje. Pa vi ste njegov roditelj, prijatelj i neka u vama to i vidi, a ne strah i neprijateljstvo.