Moje sretno dijete

Ovaj post ću nadovezati na ovaj prethodni jer smatram da su na jedan način povezani. Omalovažavanje djeta od strane roditelja je nešto što roditelj ponekad čini, a da toga možda nije ni svjesno. Bilo da roditelj izgovori u ljutnji ili se djetetu počne rugati, ismijavati ga, posebno ako se dijete nečega boji. Omalovažavanje i ponižavanje djeteta je oblik psihičkog, emocionalnog zlostavljanja djeteta koje, ukoliko se ponavlja, može dovesti do tjeskobe, depresije i ljutnje samog djeteta, ali i povlačenja u sebe. Uspoređivanje djece je također jedan oblik emocionalnog zlostavljanja, jer govori te sa time djetetu da je manje vrijedno nego njegov brat ili sestra, ponižavate ga govoreći mu da nešto ne zna, a posebno je česta situacija da se roditelj, kada dijete nešto ne uspije napraviti, počne rugati djetetu i govoriti mu da je nespretan i da to ne zna. Mnogi roditelji govore to djetetu i sa podsmjehom, ne smatrajući da je to nešto loše, a da nije ni svjesno što se onda u tom trenutku odvija u toj maloj djetetovoj glavici, da stvara sebi sliku da je ono stvarno ono što mu kaže roditelj, da time gubi samopouzdanje i počne misliti da je ustinu nesposoban za nešto. Primjer je i kada dijete nešto uči i neki predmet mu ide lošije ili mu jednostavno treba malo više da nešto zapamti, a roditelj mu kaže da je glup, da kako to nezna. I tako , ponavljajući to, dijete počne misliti da je stvarno glupo, da ne može to naučiti, jer ste ga vi u to uvjerili. Zar ne shvaćate kakvu štetu činite za razvoj svog djeteta, da će to dijete izrasti u osobu bez samopoštovanja, da će, ili postati agresivno prema drugima, i na takav način izbacivati svoj bijes i frustracije koje su mu se skupili, ili će biti dijete koje će se povuči u sebe, teško će steći prijatelje i teško će uspostaviti kontakt sa drugima. Također, kao oblik emociolnog i psihičkog nasilja je ruganje djetetu kada se boji nečega, kada je sramežljivo, a posebno dječacima kada plaču pa roditelj kaže djetetu da zašto plače, da nije curica. Tada djetetu dajete do znanja i učite ga tome da potisne svoje osječaje, bilo da ga je strah nečega, pa mu govorite da nije mala beba da se boji, ili da dječaci ne plaču. Ima li išta gore od toga da djetetu uskratite da pokaže svoje osjećaje, da u vama ne vidi potporu, ljubav, pažnju, razumjevanje. Ako vi niste tu da mu pomognete u nečemu što pokušava uraditi, a ne može, nego još od roditelja čuje kako je nesposoban, kako je nespretan, kako je glup. Kao da neće dovoljno tih riječi čuti, nažalost, od druge djece u vrtiću i školi, ili će ono zbog tih vaših izgovorenih riječi, jer je to čulo od vas, reći drugom djetetu da je glupo, nesposobno... Zato dragi roditelji, promjenite se dok je vrijeme, vaša djeca vas trebaju da im pružite lijepu riječ, potporu, pohvalu i pomoć kada im je potrebna. I neka nauče od vas da nije lijepo nikoga omalovažavati i ponižavati, a kada neko drugo dijete to kaže njemu, neka zna i čuje od vas da je to drugo dijete reklo to jer je zapravo ono nesretno i povrijeđeno, jer je vjerojatno to čulo od nekoga drugoga, i da mu ne zamjeri.