Moje sretno dijete

Ovaj post pišem za sve očeve, tate, koji uistinu vole svoje vrijeme posvetiti svom djetetu. U svakodnevnom životu, u svom poslu susrećem očeve koji ne mare toliko za svoju djecu, očeve koji smatraju da je majka ta koja se treba brinuti o djeci, da je njegova uloga u obitelji ta da mora pridonositi novčano, da mora prehraniti obitelj, do onih očeva koji jedva čekaju doći kući sa posla i posvetiti se svom djetetu, zagrliti ga, poljubiti ga i reći mu koliko ga voli. Ja sam svog tatu oduvijek zvala tatice, jer je moj otac bio oličenje pravog tatice, koji je, kada bi došao sa posla, a radio je skoro po cijele dane, sjeo na pod i posvetio se igri sa mnom i sa sestrom, koji me je držao za ruku kada bih išla u doktora, koji bi svojim poljupcem uklonio svaku bol, koji mi je pravio frizure i igrao se samnom na čajanku. On je jednostavno u pravom smislu riječi tatica i dan danas. I nema mi veće sreće nego i danas sa ovoliko godina doći, zagrliti ga, sjesti mu na koljena i reći mu koliko ga volim.
Danas kada imam svoje dijete i supruga, vidim da se moj suprug trudi biti tatica kakav je meni moj tata bio, iako sam svjesna, gledajući danas mlade očeve, da je to rijetkost. Nekada mi se čini, da kada se tata želi posvetiti svom djetetu, kada želi za svoje dijete nešto napraviti, da ga majka u tome ograničava i sputava. U svom poslu, slušajući priče majka o ulozi oca u životu djeteta, shvaćam da mnoge majke, nesvjesno, izguruju očeve iz djetetova životu. Ovdje naravno ne mislim na one očeve koji ne mare za svoju djecu, nego na one očeve koji su nastojali i željeli pomoći supruzi, ali su od supruge dobili odbijanje, a majke kao opravdanje iznose da će one nešto bolje odraditi, brže, da otac kad se igra sa djetetom da to više sliči na rat nego na igru... jednostavno sam slušala svakakve priče. I ovdje želim prozvati sve majke koje se u ovom pronađu, pustite svoje muževe da budu tatice u pravom smislu riječi, neka provode vrijeme sa djetetom na svoj poseban način, koliko god vam se nekada činilo da se ta njihova igra ne može uopće nazvati igrom, kada se dijete udari, neka tata bude taj koji će svojim poljupcem izliječiti bolno mjesto, nekad tata bude nekad rame za plakanje, neka tata izvede dijete sam vanka, da imaju trenutke samo za sebe, ne brinite, to je i njegovo dijete i vratiti će vam ga živog i zdravog, možda sa malo prljavijom odjećom, nekada možda i pokidanom, ali vjerujte, ti trenutci koje on provede sam sa djetetom, bit će za njega i dijete prekrasni i urezati će im se u sjećanje. Nemojte misliti da vaše dijete neće biti dobro ako vas nema tu da bi kontrolirali situaciju. Nekada se djeca i bolje zabavljaju sami sa očevima nego dok su majke tu, jer mi često, u situacijama vidimo opasnost za dijete, samo mislimo kako će dijete nastradati, dok im očevi dopuštaju da djeca uistinu uživaju u igri ne misleći na to da će se dijete ozljediti, da će se isprljati, da li dijete mora jesti. Otac igrajuči se sa svojim djetetom i sam postaje dijete. Za mene nema ljepše stvari nego kad vidim svog supruga kako se igra sa našim sinom, kako se obojica užive u uloge, kako je njegov tata njemu svemogući, pretvarajući se u svakakve junake iz crtića, kako dijete uživata dok mu tata pusti da slobodno trči bez da viče pazi past ćeš, kao što to ja radim. Majke su jednostavno takve da se ne mogu u potpunosti opustiti jer u svakoj situaciji vide neku opasnost za dijete, dok se očevi time ne zamaraju i zato pustite neka djeca uživaju sa njima u slobodnoj, nesputanoj igri, da im ne viče nonstop netko za vratom pazi ovo, pazi ono.