Moje sretno dijete

Zašto jedan roditelj ima puno više strpljenja i tolerancije za djetetovo ponašanje nego drugi roditelj. Zašto je to tako? Nitko od nas nema isti prag tolerancija za nečije ponašanje. Ovdje ću dati odgovor vođena njezinim pitanjem. Majka, koja i najčešće, najviše vremena provodi sa djetetom i nekako mu je više posvećena, mora se prilagoditi više djetetu nego otac, mora izgraditi čelične živce za djetetovo ponašanje i automatski time povećava svoj prag tolerancija za djetetovo ponašanje nego otac. Majka je ta koja će u nekim stvarima više djetetu popustiti nego otac, a samo iz razloga jer majku, koliko god da joj suprug pomaže u kućanskim poslovima, čeka u kući više posla nego supruga. I majka jednostavno nema uvijek vremena natezati se sa djetetom oko nekih stvari pa je jednostavnije popustiti i praviti se da ne vidimo. Svaka majka se nekad nađe u takvoj situaciji. Očevi su ti koji su manje u kući, nisu toliko kao majke naviknuti na djetetove ispade i automatski time mogu manje tolerirati neke stvari i manje će imati strpljenja. Barem većina muškaraca. Ova majka ističe da je njezin problem u tome što je njezino dijete dosta aktivno, voli skakati, vikati, i kako je ona istaknula, raditi gluposti, ali u smislu igranja. Ona to sve tolerira i ne smatra ništa lošim, jer je to ipak samo dijete, a njezin suprug joj kaže da je dijete razmaženo, da se ne smije tako ponašati. Prije svega ću istaknuti da je to ponašanje djeteta sasvim normalno i ne vidim razloga zašto bi se vi, draga majko, mijenjali u svom odgoju i zašto bi svoje dijete spriječavali da se igra. Koliko god vašem suprugu to smetalo. To je ipak samo dijete. Zar bi trebalo biti normalno da vaše dijete sjedi mirno i gleda televiziju kao vaš suprug? Dijete, koliko god vašem suprugu to smetalo, na takav način nastoji privući njegovu pažnju. Jer što vaš suprug radi? Dođe kući i gleda televiziju, a djetetu se ne posveti. I onda naravno, dijete nastojeći zadobiti njegovu pažnju skače po njemu, viče i igra se oko vašeg supruga samo da bi zadobilo koji minut njegove pažnje. Nastojte razgovarati sa vašim suprugom i objasniti mu da je normalno da se dijete igra, objasnite mu da dijete nastoji privući njegovu pažnju i kada dođe kući neka mu se posveti pola sata pa će vidjeti kako dijete neće imati potrebu skakati po njemu.
Iako vaš suprug smatra da ste vi dijete razmazili jer mu dopuštate da skače i viče, ne brinite se jer to nije tako. To je normalno ponašanje djeteta vaše dobi i vjerujte mi da još nisam susrela dijete koje se ne ponaša tako u toj dobi. Zar ćemo im još zabraniti i igranje, pjevanje, smijanje. Pa do čega bi to dovelo? To što vaš suprug nema strpljenja za djetetovo ponašanje, pokazuje samo da je problem u njemu, a ne u djetetu. On dođe kući i fokusira se samo na to da ne može gledati televiziju jer dijete pjeva, skače, viče i naravno da mu to smeta, dok vi, smatrajući da je to normalno ponašanje i niste fokusirani na to, imate strpljenje za to, jer gledate na to kao na djetetovu igru. Na žalost, veliki je broj ovakvih primjera i onda očevi govore majkama da je dijete razmaženo jer im one sve dopuštaju. E pa dragi očevi, ako vi smatrate da će majka razmaziti dijete jer mu dopušta da se igra, pjeva i skače, onda shvatite da je problem u vama, a ne u majkama. Djeca nisu roboti, ne mogu mirno sjediti i gledati televiziju kao što se od njih očekuje u mnogim situacijama i zato ih pustite da uživaju u svom djetinjstvu. Vi ste ti koji morate poraditi na sebi i prestati gledati na takvo ponašanje djeteta kao nedopustivo jer je to sasvim normalno ponašanje za dijete tako male dobi.