Ropstvo
četvrtak , 07.01.2016.Jučer mi je dan jedan krasan uvid. Toliko krasan da mi je trenutno zlo od svega što sam vidjela i čula. Bože, zar ti zaista mene učiš svemu što meni ne treba? Ako da, prihvaćam to i zahvaljujem Ti.
U svom naletu neopisive sreće i promjene, na put mi dolaze kutije i razni okviri. U obliku ljudi. Ljudi s okvirima i kutijama u mom univerzumu predstavljaju strašila. Ne da se ja njih bojim ili da ih se netko drugi boji, već je taj paket u koji su se zamotali toliko strašan i istovremeno tužan da se počnem ježiti. To su ljudi koji su se u ime viših ciljeva odlučili robovati. I to uopće ne vide. To su ljudi koji potpuno vjeruju u sustave, u organizacije, u religiju. U druge koji im govore kakvi bi oni trebali biti u ime nekakvih ciljeva koje nitko nije spoznao, no svi neumorno blebeću o njima. To su ljudi koji doista vjeruju da odjeća čini čovjeka iako su čuli za mudru izreku koja govori suprotno.
Zašto s nama nešto ne bi valjalo? Zašto mi ne bi bili sposobni i jaki? Mi ipak nešto možemo učiniti- misliti svojom glavom, promišljati o vrijednostima, razlučiti što je dobro, a što nije- pa na temelju iskustva ako nikako drugačije! Ili ne? Ili je ispran mozak karakteristika današnjeg doba? Nemamo svoju glavu, nemamo svoj stav i nemamo svoju osobnost. Ajmo se deklarirati i biti dio kaljuže. Jer to je tako jebeno jednostavno. To nas tako savršeno odmiče od odgovornosti prema drugima i prema sebi. Jer mi slušamo razne umjetne vodiče koji su postavili razne umjetne sisteme prema kojima bi se mi trebali razvijati. Doista? A vi znate bolje od mene tko sam ja? Ne, pardon, vi znate bolje od Boga tko sam ja i koja je moja uloga?
Zatočenici
I stvarno živimo u robovlasničkom sustavu koji nam se uspio uvući do srži. Vanjsko izrabljivanje prisutno je od pamtivijeka, no individua barem ima mogućnost spriječiti unutarnje porobvljavanje. Zapravo, može li to svaka individua? Možda smo predodređeni da bi bili slobodni ili robovi? Možda je i to uvjetovano pa neki to ne mogu prepoznati. Smijemo li mi to prepoznati kod njih i pokušati ih izbaviti? Ili svatko treba kidati svoje lance?
Sve više mislim da mi ne smijemo doći preblizu tuđih lanaca. To je kao da vidite psa na lancu, približite se želeći ga osloboditi, a on vas ugrize jer jedino što je naučio je biti vezan i osamljen. Jer on je učen da mora biti vezan i osamljen.
Ja ne vjerujem u takav sustav. Ja ne vjerujem u ropstvo i uniforme. Ja ne vjerujem u gotovo ništa više na ovom svijetu jer je sve prekriveno prazninom i laži. Svijet je ljepota koju su ljudi namjerno unakazili zbog svojih malih egoa. Zbog svojih malih nesposobnosti, svojih malih zajedljivosti i svojih malih srca. Svijet je takav zbog vas, bića svijeta.
komentiraj (5) * ispiši * #
