"TUGA NIJE IZRAZ LICA"; Toni Matošin, piše: Denis Kožljan
Upravo je tom konstatacijom, autor istoimenog romana, htio čitatelju dati do znanja, da tuga u stvari nije ništa više, do stanje uma...A što se to skriva u umu glavnog junaka Željka, uspjela sam tek djelomično proniknuti i sve mi se nekako čini da je ovo samo jedna od epizoda uobičajnog života običnog mladog čovjeka koji istovremeno biva zarobljen nekim svojim unutrašnjim nemirima...
Ako znamo da ljubavni roman, odnosno moderni roman, obično obrađuje ljubavnu tematiku, onda ćemo pronaći odgovor je li i Toni Matošin, opisujući stanja svog glavnog junaka Željka te mnogobrojne i nesvakidašnje situacije u kojima se našao, opravdao tematiku ovog proznog djela, a kroz kojeg se ipak isprepliće određena doza liričnosti, poetičnosti, unutarnji doživljaj glavnog aktera.
Težište i ovog proznog djela svakako je na otkrivanju etapa Željkovih ljubavnih doživljaja. Ja, osobno nisam pobornica ovakvog tipa stvaralačkog opusa, no Tonijev me roman, jednostavno pozitivno šokirao, jer sam se i sama čitajući, uspjela pronaći u sličnim životnim situacijama, postaviti si nekoliko osnovnih životnih pitanja, na koje još ni dan danas nisam dobila odgovor. Čini mi se da autor, Toni Matošin, budući kroz lik Željka, zapravo govori o samom sebi, čitavo vrijeme nekako melankolično, rekla bih čak i nepouzdano, promišlja o pronalasku nekog pravog smisla svega onoga što u životu činimo... A što nam to Željko priča, na koji način, koja filozofska pitanja postavlja, vrlo lako ćemo pronaći u ovom, onako "laganini" romanu( iako je zapravo i mnogo više od toga). Tako saznajemo kako njegov junak uvijek iz početka upada u neki labirint, ljubavnih zavrzlama, erotične stvarnosti, bori se sa novim iskušenjima i slabostima koje uostalom posjeduje i svaki od nas ljudi, pojedinačno.
Pa, onda to i nije nikakva sramota, ili povreda moralnih normi?! Ili možda i jeste? Tko će to znati kad svi smo mi u različitim situacijama u kojima se nađemo, drugačiji, drugačijih filozofskih promišljanja, životnih stavova. U Željku se vrlo jasno osjeti i ljubav koja cijelo vrijeme tinja ali se onda možda na opće zaprepaštenje čitatelja pretvara u situaciju, u zbilju ispunjenu elementima požude i strasti, a ta je situacija svaki put vrlo plastično opisana kroz komunikaciju Ane i Željka, žene koja je uvijek spremna da umiri svaku tugu njegova lica...
A upravo lice, "lice" odaje glavnog junaka, tako barem kaže...Lice "vrišti", a Sonja, supruga uvijek mu otvara vrata stana kao da se ništa u međuvremenu s Anom nije dogodilo...A možda i nije?! Možda je ona samo plod mašte, možda Željko i nije prevario svoju suprugu sa studenticom, možda je u stvarnosti Ana, postala Željkova odnosno Tonijeva supruga?
Je, vidljivo je to, vrlo decidirano, autor je pomalo isprvociran situacijom u kojoj se nađe i imam osjećaj kao da želi i nas ostale obične smrtnike, ljude od krvi i mesa pitati i vidjeti naša reagiranja, želi ćuti odgovore ne bi li i sam doznao kakav je kao junak ove proze, loš, dobar ili tek obična kukavica.
Ovako piše Toni:"...I roman koji pišem izraz je, koliko tuge i razočarenja, toliko i prezira.Bar donekle. Jer pisac-pravi pisac, kao kakvog vidimi sebe u najmanje skromnim trenucima..pa neka mi analitičarska piskarala ne zamjere-ne može pobjeći dovoljno daleko od sebe, izlijevajući sve te rečenice iz utrobe..."
Dalje, autor nas čitatelje upozorava da ni ovaj kao ni jedan roman nije dovršen...On nema točku...Njegov je epilog, labirint bez izlaza, a njegov sadržaj nikad dovoljno potpun....Složila bih se s tobom Toni jer sve je to zapravo život koji je započeo još u majčinoj utrobi i traje, traje...dolazi u mnoge kušnje, susreće se sa mnogim dvojbama, postavljaju se opet neka ista pitanja, a jedno je i naziv tvog prekrasnog štiva:" Je li tuga izraz lica ili nije?"
Probajmo pročitavši svaki za sebe ovaj roman, barem djelomično odgovoriti na ovo pitanje.
siši noćas znoj sa mojih bedara, siši kao bumbar slatkog nektara, ne srami se, ljubi me, od prsta nožnog do posljednje vlasi, i ne prekidaj, pusti strasti nek teku našim tijelima, ljubi mi usne vrele od ljubavnog zanosa, ne prestaj, do ludila me uzdigni, otvori mi dušu, tijelo siši, ljubavni napitak prstima briši...i ne srami se...pusti selo neka priča, dopusti mi da bar noćas postanem tvoja vatra, da grijem te u ovoj hladnoj noći...siši...samo siši....
Danas, 17. 07. na portalu digitalnih knjiga izašla je zbirka "Strunjeni pensiri" , autorice, Ide Marković iz Vodnjana. Knjiga je pisana u većini čakavskim dijalektom, ali i standardom te nekoliko pjesama na talijanskom jeziku.
OVO JE PREKRASNA KNJIGA JEDNE MOJE DIVNE PRIJATELJICE, ŽENE KOJOJ SAM PJESME IZ NJENE BILJEŽNICE PRENIJELA U JEDAN PRAVI OBLIK, NE BI LI PJESME SAŽIVJELE I UGLEDALE SVJETLO DANA, NAPISALA POGOVOR, UREDILA TEKST...IDINA ZBIRKA PJESAMA ZAISTA NEŠTO POSEBNO...I SAD ĆEMO JE dati u tisak jer je svojom kvalitetom i već gotovo stotinjak preuzimanja u jednom danu, zasigurno to zaslužila.
Zbirku poezije "Strunjeni pensiri", Ide Marković, predstaviti ćemo vam uz pomoć pogovora knjizi, koji je napisala književnica i pjesnikinja Denis Kožljan.
POGOVOR
"Vi žudite da napustite ove krajeve, ovaj svijet, ovu stvarnost i da uđete u drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svijet u kojem ne postoji vrijeme. Učinite to, dragi prijatelji, ja Vas na to pozivam. Vama je poznato, gdje se on krije, poznato Vam je da je svijet koji tražite. Samo u Vama samim živi ona druga stvarnost za kojom žudite." H. Hesse - Stepski vuk
Ovim riječima Hesse upozorava na neki način nas pjesnike, umjetnike, ljude posebne nutrine kako trebamo i moramo naći neko svoje mjesto koje nam odgovara, koje postoji samo za nas, u kojem ne postoji vrijeme. A, meni se čini da je Ida Marković, autorica "Strunjenih pensiri", već odavno našla svoju destinaciju kako sudbine, tako i pjesme.
To je mjesto njenog življenja, mjesto gdje se dodiruju različite kulture, tradicije i jezici, to je njen Vodnjan, malo mjesto, gradić u Istri, odakle polaze svi njeni vlakovi, mjesto gdje konstatno crpi inspiraciju svog pjesničkog stvaranja. A nalazi ga u Vodnjanskom zvoniku, u svakoj travki istarske crvenice, nalazi ga u svakoj riječi svojih susjeda i najdražih: majke, oca, rođaka, djece, prijatelja.
I kroz to traženje, kroz njene "Strunjene pensire" nazire se samo jedna misija, bit njenog postojanja, pisanja, to je svakako ljubav u svim svojim oblicima, ljubav kao bit egzistencije.
Idina pjesma, njena koncentracija i stanica gdje traži odmor za dalje, za naprijed je vrlo suptilna, ispunjena i najmanjim ali kako za nju, tako i za nas čitatelje, vrlo važnim detaljima poput mirisa i boja krajolika, riječi odnosno beside njenog rodnog kraja, vrlo visoki stupanj tolerancije prema svim ljudima dobre volje ali i glad za pronalaskom pravih, istinskih vrijednosti današnjeg čovjeka.
i po rođenju, prvom plaču,
osmijehu netom poslije, ja
ostadoh žena...žena za sva
vremena...
...
ponosna na sebe, otac
i majka na spol svoje bebe,
radosti nije bilo kraja, a kraja
neće biti sve dok ne otvore se
i za me nebeska vrata raja....
i tako godinama, kroz kiše i oluje,
stazama cvijeća i trnja koračala
je hrabro, pod križ padala i uvijek
iznova se dizala, jedna žena, jaka,
jedna žena, posebnog kova...
poslije pustoši i tornada, iz pepela,
rađala se kao nova, još jača,
još bolja, čelična je bila njena volja,
ruke ništa odavale nisu, pogled blag
kao u preplašene srne....
bojala se nije ni mraka, ni kušnji,
ni Sotone što prizivala je njezin kraj,
ta je žena uvijek ista ostala i čekala,
put u svijet gdje caruje nebeska tišina,
gdje godit će joj Njegova blizina>
čiji je to anđeo očiju plavih,
osmijeha nevinog... osjećam
to dijete, čujem glas anđela
što s visina spušta se do
moje blizine....
... ćutim da osmijeh taj blaženi,
dječji, anđeoski želi mi reći
nešto pomirljivo, drago duši,
znam , dobro znam koliku snagu
i radost životnog htijenja,
osmjehom svojim, šalju,
ta prekrasna, nebeska, bića...
znam anđele, znam i prepoznam
te u svojoj blizini, oči tvoje
kao more i osmijeh velik kao gore,
žele mi reći nešto lijepo, toplo,
pomirljivo, ljubavno...
ONO ZBOG ČEGA POSTOJIMO.........>.....
U ono vrijeme-
kad daleko si bio i nisi mi ništa mogao dati,
odlučio si, ljubavna mi pisma slati.
A ta su pisma bila najljepših duginih boja,
čarobna, oslikana kao i duša tvoja.
Pažljivo si pisma birao , dok negdje daleko
suzama sreće ,meni si ih pisao,
i trajalo je to dugo, meni kao cijala vječnost
jer sa radošću sam ih čekala, a onda čitajući
u zagrljaj te primila.
U svakom si mi pismu jednu ružu
sprešanu poslao,
ružu na kojoj je miris tvoje kože ostao
i noćima društvo mi pravio.
Odgovor na pisma nikad nisi tražio
već samo glas od mene, htio si ćuti
i barem na trenutak, našu zajedničku ljubav, dotaknuti. >i.
>.