i po rođenju, prvom plaču,
osmijehu netom poslije, ja
ostadoh žena...žena za sva
vremena...
...
ponosna na sebe, otac
i majka na spol svoje bebe,
radosti nije bilo kraja, a kraja
neće biti sve dok ne otvore se
i za me nebeska vrata raja....
i tako godinama, kroz kiše i oluje,
stazama cvijeća i trnja koračala
je hrabro, pod križ padala i uvijek
iznova se dizala, jedna žena, jaka,
jedna žena, posebnog kova...
poslije pustoši i tornada, iz pepela,
rađala se kao nova, još jača,
još bolja, čelična je bila njena volja,
ruke ništa odavale nisu, pogled blag
kao u preplašene srne....
bojala se nije ni mraka, ni kušnji,
ni Sotone što prizivala je njezin kraj,
ta je žena uvijek ista ostala i čekala,
put u svijet gdje caruje nebeska tišina,
gdje godit će joj Njegova blizina>