godine su to, moje godine,
iskusne učiteljice, životnih
uspona i padova, godine
što opominju dok lebdim
između sna i jave...
i ne znam da li slušam njih,
godine što nemilice kradu
mi mirisna jutra il da srce
svoje poslušam, što opominje
me za ljepša sutra...
nikad ali baš nikad, osjećala
se tako nisam, na raskrsnici
crte vremena, na poligonu godina
što neprestano uznemiruju mi dušu,
želeći misli moje u nepovrat da
otpušu........>....
Te si mi prelijepe večeri,
večeri naše intime,
poklonio svoje srce,
a u srcu najljepšu ružu,
ružu bez trnja, ružu bijelu,
prepunu nevinosti i čistoće
ružu bijelu koja je još uvijek
kao te prosinačke večeri,
bez trnja, puna ljubavi, topline
ružu koja nikad uvenuti neće,
ružu koja simbol je naše zajedničke ljubavi,
našeg ispunjenog života i beskrajne sreće. . >.
kad u dlan mi ruke stane,
zaboravim na sve teške rane,
sve crno postaje crveno,
udarci,
poljupci,
šamari
milovanja,
nema više
pretvaranja
sve postaje
opasna igra
zaljubljena
stanja..........>......
imam ih puno, ljubavi su to moje,
a u svakoj, moje misli stoje,
i neku ljubavnu priču broje......
moje su ljubavi blizu i daleko,
ponekad me dotaknu, većinom
samo mahnu, a neke mi i poljubac
udahnu pa onda pišem kao najveća
ruža, kao najmirisniji cvijet...
onda je sigurno meni najbliži ovaj svijet...
ljubavi, ljubice moje, što bih bez vas
kako bih sanak sanjala, kako pozdrav
davala, suzama bih obraz prala i od
tuge umirala......
ali nedam se ja ljubavi moje, ljepše
je nama u dvoje, u troje...u koliko
treba...važno je da skidate mi zvijezde
s neba i ruže mezimice na stolu stavljate,
na mene ne zaboravljate...e...>...
onda i sada imala sam želju
ali ostala je samo želja
neispunjena, prazna
slabašna, nikad narasla
tiha,jadna,okrnjena,
blijeda, tanka, sramežljiva,
bojažljiva,
bez jezika
bez samopouzdanja,
bez snage,
bez vjere,
bez nade,
bez udova,
bez trupa,
bez glave,
prestrašena,
pokisla,
utučena,
smežurana,
bezvoljna,
osamljena....
pusta, moja i samo moja...NEISPUNJENA ŽELJA>ong>/strong>
mašala, mašala,
nju si grlio, a meni lagao,
nju si volio, a mene varao,
i poljupce na dlanu si joj slao,
a mene ostavljao...
ma mašala, ti nesretniče,
mašala ti preljubniče, odlazi
od mene što prije, ne želim
gledati kako druga ti lice mije,
kako ljubi ti usne i šaputanjima
se tvojim jutros smije....
mašala, nesretniče, odlazi dok
naljutila se nisam i objesila te
za smokvu u hladovini našeg vrta,
prokletniče, izdajniče duše moje...
mašala......>
...
PROMOCIJA "KOLAJNA UD VERŠI", autorice Denis Kožljan
Jučer, 15, 06. 2012. u Čitaonici Kluba umirovljenika Pula, održana je moja promocija 4. samostalne zbirke pisane isključivo čakavicom, "Kolajna ud verši". Bilo je spontalo, lijepo, emocionalno i onako kako je to Bog se pobrinuo. Zahvalna sam svima na pomoći i sudjelovanju u programu!
Pogledajte video kako je to bilo!
!>!
Jako sam puno, puno u životu mislila i opet ne tako dobro prolazila. I još dok sam mala bila, mislila sam ozbiljno za svoje godine i dok su se moje vršnjakinje igrale s barbikama, ja sam razmišljala nekako drukčije, dublje, ozbiljnije. Onda je stigao pubertet pa sam opet mislila samo na neke ozbiljne stvari, družila se sa starijima od sebe, pazila da ne povrijedim učitelje, velečasnoga ili ne daj Bože roditelje.
A za to vrijeme dok sam ja puno mislila, razmišljala, promišljala, u stvarnom se životu dešavalo sve ono što bi se bilo desilo i da ja nisam mislila. Pa zar je onda imalo to moje mišljenje ikakvog smisla? Čini mi se da jest, jer sam duhovno nekako sazrijevala, donosila odluke prave, u pravom trenutku, a i sama sam se osjećala jako, zrelo... No, vrijeme je odmicalo, puno se toga mijenjalo, kako u politici tako i van nje, nepravda je bivala sve veća, izražajnija i nisam više znala, što i kako da mislim, hoće li uopće te moje misli doprinijeti nekakvom boljitku kako mene kao jedinke tako i boljitak odnosa u obitelji, i svim socijalnim stranama životnog postojanja.
Pa, ipak sve ono dobro, vrijedno, pametno što sam godinama skupljala u mojoj memoriji, u mom mozgiću, "kisalo" se dugo vremena kao tijesto koje mora odstojati, a da bi na kraju ispao dobar kruh. Tako su se i moje misli ravnopravno rasporedile i na odgoj djece, i na bračne obveze, i na poslovnom polju (iako je tu došlo do konflikta jer sam morala surađivati s onim tko u životu nije ništa mislio, čija je ćelava glava još više oćelavila od praznine u duši). Ali sve u svemu, i sada kad sam u nekom drugačijem periodu života, mislim da ostanem normalna, trijezvena i čvrsto na zemlji s ostatkom mojih misli.
..
.isli.
.
Noćas je bila svečana tišina
ispod puplona od svile
osjećala sam Te kako
dolaziš na prstima
kako promatraš me očima boje mora
kako daruješ mi blagi svoj osmjeh
i ne želiš kvariti mi san
već samo najaviti svoj dolazak
i šaputati mi riječi utjehe
riječi jasne kao dan.
Htjela sam ostati tako nepomična
tako ispunjena
tako sretna,
ostati sanjati i dosanjati
još jedan neispunjeni san,
a da Ti mi možeš pomoći
sigurno znam.
Jer Ti si Svevišnji koji
umiruješ nam noći besane
i opraštaš grijehe životom dane,
Ti si Božja slika i prilika
i blago onome tko tu čast ima
živjeti pod Tvojim prilikama.
Zar ti moja bubice uopće
možeš sumnjati u moju
ljubav, u moju vjernost...
ne čini to, ne varaj se, ne slušaj
što drugi ti kažu jer oni znaju
često da lažu....
Ooooo, da...znaju i htjeli
bi uništiti ljubav našu, ne znaju
da ti si moj jorgovan kojeg
mirišem svakog svibnja, moja
jagoda šumska koju ubirem
svakog lipnja...
Oooo, da, saznat ćeš možda
i ti, samo možda bit će već kasno,
kad ćuti ćeš da jednom jako, mirisala
sam te kao sijeno pokošeno, držala
kao najljepši oblutak i čuvala kao
najdražu uspomenu svog spomenara...
Probudih se jutros potpuno drugačija
na samu sebe ljuta
jer to nisam ja.
Zašto sam takva pitam se sada
zašto je iz mene nestala i zadnja nada.
Sve je oko mene sablasno i tiho,
a ljepote života...NIGDJE
ili možda DA...
samo jutros za me, sunce jednako ne sja
jer jutros sva sam neka tužna,
jer jutros ne prepoznah se JA!
Ali vrag mi ne da mira,
odbacit ću iz sebe trn što srce mi dira,
znam dobro da JA to mogu,
zaključat se u moju sobu
i potražit nadu, pomolit se Bogu.
Bit ću tada ona stara,
bit ću tada ona prava,
iskrena i mila, zahvalivši se gospodaru visina
što unio je vjeru u moju izgubljenu dušu
i odagnao vjetrove ružne što name pušu. . e .