darujem ljubav svakodnevno

Ako znamo da ljubavni roman, odnosno moderni roman, obično obrađuje ljubavnu tematiku, onda ćemo pronaći odgovor je li i Toni Matošin, opisujući stanja svog glavnog junaka Željka te mnogobrojne i nesvakidašnje situacije u kojima se našao, opravdao tematiku ovog proznog djela, a kroz kojeg se ipak isprepliće određena doza liričnosti, poetičnosti, unutarnji doživljaj glavnog aktera.

Težište i ovog proznog djela svakako je na otkrivanju etapa Željkovih ljubavnih doživljaja. Ja, osobno nisam pobornica ovakvog tipa stvaralačkog opusa, no Tonijev me roman, jednostavno pozitivno šokirao, jer sam se i sama čitajući, uspjela pronaći u sličnim životnim situacijama, postaviti si nekoliko osnovnih životnih pitanja, na koje još ni dan danas nisam dobila odgovor.
Čini mi se da autor, Toni Matošin, budući kroz lik Željka, zapravo govori o samom sebi, čitavo vrijeme nekako melankolično, rekla bih čak i nepouzdano, promišlja o pronalasku nekog pravog smisla svega onoga što u životu činimo... A što nam to Željko priča, na koji način, koja filozofska pitanja postavlja, vrlo lako ćemo pronaći u ovom, onako "laganini" romanu( iako je zapravo i mnogo više od toga). Tako saznajemo kako njegov junak uvijek iz početka upada u neki labirint, ljubavnih zavrzlama, erotične stvarnosti, bori se sa novim iskušenjima i slabostima koje uostalom posjeduje i svaki od nas ljudi, pojedinačno.

Pa, onda to i nije nikakva sramota, ili povreda moralnih normi?! Ili možda i jeste? Tko će to znati kad svi smo mi u različitim situacijama u kojima se nađemo, drugačiji, drugačijih filozofskih promišljanja, životnih stavova. U Željku se vrlo jasno osjeti i ljubav koja cijelo vrijeme tinja ali se onda možda na opće zaprepaštenje čitatelja pretvara u situaciju, u zbilju ispunjenu elementima požude i strasti, a ta je situacija svaki put vrlo plastično opisana kroz komunikaciju Ane i Željka, žene koja je uvijek spremna da umiri svaku tugu njegova lica...

A upravo lice, "lice" odaje glavnog junaka, tako barem kaže...Lice "vrišti", a Sonja, supruga uvijek mu otvara vrata stana kao da se ništa u međuvremenu s Anom nije dogodilo...A možda i nije?! Možda je ona samo plod mašte, možda Željko i nije prevario svoju suprugu sa studenticom, možda je u stvarnosti Ana, postala Željkova odnosno Tonijeva supruga?

Je, vidljivo je to, vrlo decidirano, autor je pomalo isprvociran situacijom u kojoj se nađe i imam osjećaj kao da želi i nas ostale obične smrtnike, ljude od krvi i mesa pitati i vidjeti naša reagiranja, želi ćuti odgovore ne bi li i sam doznao kakav je kao junak ove proze, loš, dobar ili tek obična kukavica.

Ovako piše Toni:"...I roman koji pišem izraz je, koliko tuge i razočarenja, toliko i prezira.Bar donekle. Jer pisac-pravi pisac, kao kakvog vidimi sebe u najmanje skromnim trenucima..pa neka mi analitičarska piskarala ne zamjere-ne može pobjeći dovoljno daleko od sebe, izlijevajući sve te rečenice iz utrobe..."

Dalje, autor nas čitatelje upozorava da ni ovaj kao ni jedan roman nije dovršen...On nema točku...Njegov je epilog, labirint bez izlaza, a njegov sadržaj nikad dovoljno potpun....Složila bih se s tobom Toni jer sve je to zapravo život koji je započeo još u majčinoj utrobi i traje, traje...dolazi u mnoge kušnje, susreće se sa mnogim dvojbama, postavljaju se opet neka ista pitanja, a jedno je i naziv tvog prekrasnog štiva:" Je li tuga izraz lica ili nije?"

Probajmo pročitavši svaki za sebe ovaj roman, barem djelomično odgovoriti na ovo pitanje.