MODESTI BLEJZ

Boris Dežulović: "Godine 2016., nadomak 2017., u dvadeset dakle prvom stoljeću, kad se slične rečenice mogu čuti još samo na ruskoj i saudijskoj televiziji, i kad se čak i rimski papa morao složiti s tim da nenasilni i sporazumni seks dvije punoljetne odrasle ljudske jedinke - a kamoli među njima ona, znate već, na vrh hrvatskog jezika mi je, kako se zove, da: ljubav – nije, hm, kazneno djelo, na hrvatskoj državnoj televiziji još uvijek misle da bi policija trebala hvatati pijance, narkomane i pedere.

Hrvatska radio-televizija, naravno, nije dotakla dno, barem ne još. Speleolozi s javnog servisa po prilici svakih tjedan-dva obznane kako su otkrili da se može još niže i još dublje..."

voxfeminae.net: "S obzirom na to da OSI i same spadaju u marginaliziranu i diskriminiranu manjinu, nekako mi je iracionalno ne biti na strani bilo koje druge marginalizirane društvene skupine ili manjine. Uostalom, ako ne možeš pokušati razumjeti one koji su u sličnoj situaciji kao i ti, kako onda možeš očekivati da će društveno privilegirana većina sa svojim uskim poimanjem svijeta ukalupljenim u binarnosti normalno/nenormalno, zdravo/bolesno razumjeti tvoje probleme i situaciju u kojoj se nalaziš?

Ne zaboravimo da većina još uvijek na sam spomen OSI prvo na pameti ima medicinski, a ne socijalni model invaliditeta. Mislim da je sasvim suvišno komentirati zašto bi (naročito) žene s invaliditetom trebale biti feministkinje. Protiviti se feminizmu, znači gaziti po dosad stečenim društvenim, političkim, ekonomskim i obrazovnim pravima koje su feministkinje tijekom povijesti izborile za nas. Protivljenje feminizmu značilo bi ujedno i gaženje po vlastitom dostojanstvu i samopoštovanju. Naš glas najdalje će se čuti ako se udružimo i djelujemo zajedno, odnosno ako razmotrimo širu sliku problema, intersekciju društvenih nejednakosti na svim razinama i prema svim grupacijama."

Viktor Ivančić: Da, Plenković je moderni fašist

"Tko je ozbiljniji fašist – onaj koji se razmeće ustaškim parolama, pa će nacistički pozdrav ‘Za dom spremni’ ugravirati na mramornu ploču i istaknuti usred Jasenovca, ili onaj koji, premda posjeduje operativnu moć, takvu praksu formalno osuđuje a faktički ohrabruje, pravdajući je nedorečenim zakonima i žrtvoslovnim pijetetom prema dokazanim domoljubima, kao što to čini Andrej Plenković, premijer Vlade Republike Hrvatske?"
"U tome leži srž problema, a da bih ga zaoštrio, mogu to sažeti i ovako: ozbiljan moderni fašist nije onaj koji truje javni prostor ustaškim pokličima, uključujući mramornu psovku u Jasenovcu, već onaj koji tim pokličima pridaje ‘dvostruku konotaciju’ i na taj način osigurava normalizaciju abnormalnog."

Lisbeth Zornig Andersen: When Denmark Criminalised Kindness

"Refusing to help the people standing right in front of us, needing care and assistance, corrupts our moral values and perceptions about decency and common humanity. It is a dangerous path to choose."

Jurica Pavičić: Ustavni sud u RH besmisleno je nazvati sudom, to je bizarna smjesa socijalističkog politbiroa i iranskog vijeća čuvara revolucije

"Taj i takav Ustavni sud nije nastao po Duhu Svetom niti su ga takvog nametnuli Homeinijevi revolucionari. Njega su, da se ni časa ne lažemo, takvim stvorili HDZ i SDP koji su nizom kompromisnih izbora Ustavni sud pretvorili u delegatsko tijelo isluženih političara. Ta povijest pretvaranja Ustavnog suda u vitrinu zaboravljenih asova traje petnaest godina. A njenom završnom, najiritantnijem poglavlju svjedočili smo ove godine u lipnju. Tada su dvije velike stranke združenim glasovima izabrale novu turu sudaca Ustavnog suda. A u toj su turi izabrale i čovjeka koji se zove Davorin Mlakar, čovjeka koji skreće pažnju što se pojavio kao lik u zanimljivom žanru literature - austrijskim optužnicama. Davorin Mlakar je, naime, od svjedoka optužen da je od austrijske banke uzeo 200 tisuća eura za pomoć u prenamjeni priobalnog zemljišta. Davorin Mlakar je zanijekao da je uzeo novce, ali nije zanijekao da je pomagao prenamjeni. Davorin Mlakar je morao putovati krišom u Frankfurt da bi razjasnio problem nerazjašnjenih “troškova”. Davorin Mlakar je tumarao upravom klagenfurtske banke i na porti se, poput zadnjeg tata, potpisao lažnim prezimenom Gordan Dolović. Davorin Mlakar je, u divnom hepiend obratu, za tu živopisnu filantropsku aktivnost nagrađen - mjestom ustavnog suca.

Kad čovjek to ima na umu, nije mu se teško složiti da je “ovaj sastav Ustavnog suda najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti”. Teško da itko može opovrgnuti notorni uvid da je “sadašnji sastav Ustavnog suda direktna posljedica klijentističke politike” te da valjda nema države iole ozbiljnog svijeta “u kojoj netko može biti imenovan u Ustavni sud a da ima tako težak teret sumnje da je korumpiran kao Davorin Mlakar”. Također se nije teško složiti s konstatacijom kako na takvog “kolegu” “članovi Ustavnog suda nisu reagirali” te kako bi bilo najdoličnije kad bi svi zajedno dali kolektivnu ostavku.

Gornje rečenice, međutim, nije izrekao neki član opozicije. Njih nije izrekao ni neki od antisistemskih anarhista poput Sinčića i Pernara. Njih je izrekao nitko doli Vlaho Orepić, Mostov ministar unutarnjih poslova u Plenkovićevoj koalicijskoj Vladi. Izrekao ih je u intervjuu za tjednik Globus i kreirao mali politički pandemonij tako tipičan za domobransku “komi fo” političku kulturu. Za kulturu, dakle, u kojoj vas se smatra nevjerojatno otresitim i krajnje bezobraznim ako učinite nešto što se kod nas ne radi. Naime, kažete istinu.

Naravno, puno bi se toga moglo prigovoriti Orepićevom umješno tempiranom i vjerojatno kalkuliranom “izletu”. (...) No, sve to ne mijenja činjenicu da je ono što je on rekao prijesna istina."

"Tog lipnja, kad je u Ustavni sud ušao čovjek koji se pokatkad predstavlja kao Gordan Dolović, čak i oni s minimumom minimuma patriotskog samopoštovanja morali su se osjećati jako postiđeno. Tog dana u sabornici je bilo jako malo ljudi koji su pristali glasovati protiv te poruge sa zakonom i pravdom. Bilo ih je samo šesnaest. Protiv je glasovalo nekoliko mostovaca, protiv su glasali Pupovčevi Srbi te Živi zid. Srpski predstavnici, koje naše nacionalističke vestalke redovno prozivaju za potkapanje Hrvatske, tog su dana bili među rijetkima koji su pokazali poštovanje za hrvatsku državu, institucije i zakon. I praznoglavi anarhisti iz Živog zida, o kojima ne mislim baš ništa dobro, glasovali su protiv izrugivanja institucijama. HDZ i SDP su, međutim, glasali za. Zato danas, kuku nama, dobar dio hrvatskih građana vjeruje više Pernaru nego HDZ-u i SDP-u. I zato će ih svaki dan biti sve više. Jer, ne postoji niti će ikad postojati tako opipljiva personifikacija klijentističkog klupka i isprepletene novčarsko-političke elite kao što je Davorin Mlakar."

Hrvoje Šimičević: Brčenje u Jasenovcu

"Dva tjedna prije sastanka IHRA-e u Bratislavi u Jasenovcu je podignuta spomen-ploča poginulim pripadnicima HOS-a s ustaškom krilaticom ‘Za dom spremni’, što su ‘Novosti’ prošle subote objavile na svojem internetskom portalu. Nakon višednevne šutnje naspram upita ovog lista i ostatka medija, premijer Plenković nazvao je problem ‘delikatnim’. Sve izjave koje su uslijedile iz HDZ-a sugeriraju da ploča neće biti maknuta, unatoč nezapamćenom konsenzusu javnosti po tom pitanju. Štoviše, Plenković, Davor Ivo Stier i drugi istureni HDZ-ovci najavili su rješenje problema putem zakonskog prijedloga koji bi ciljao na zabranu svih ‘totalitarnih’ simbola, pa moguće i crvene petokrake."
"Službeni odnos Vlade, bez jasnog djelovanja naspram skandala i uz najavu navedenih zakonskih odredbi, od početka relativizira događaj, ističući da je nedopustivo da se HOS poistovjećuje s ustaškim režimom. No uzmu li se u obzir okolnosti i ključni protagonisti, jasno je da postavljanje ploče ima najmanje veze s odavanjem počasti poginulim pripadnicima HOS-a. Skup na kojem je otkrivena ploča bio je ništa drugo nego profašistički dernek. Između ostalog, dio službenog protokola bio je i govor Marka Skeje, otvorenog profašističkog provokatora, ratnog zapovjednika IX. bojne HOS-a, nazvane po ustaškom zločincu Rafaelu Vitezu Bobanu. Kao jedan od terenskih ideologa HOS-a, Skejo je još devedesetih u urbanim hrvatskim sredinama postrojavao svoje podređene s ustaškim kapama, jasno se pozivajući na naslijeđe Ante Pavelića. Ove je godine prijavljen jer je s dvadesetak veterana HOS-a u Kninu na obljetnici Oluje predvodio pjevanje ustaških pjesama. Na komemorativni skup u Jasenovac došao je s brkovima u stilu Adolfa Hitlera."

Viktor Ivančić: Dom i pakao

"Kakva je doista funkcija Andreja Plenkovića u okviru nabujaloga političkog korpusa hrvatske desnice, a napose Hrvatske demokratske zajednice?

Odgovor mi se čini očiglednim, gotovo opipljivim: Andrej Plenković je HDZ-u formalno predsjednik, a faktički prezervativ. Njegova se uloga svodi na pokušaje da koliko-toliko ograniči ejakuliranje onih političkih strasti što izviru iz same biti partije kojoj se zatekao na čelu. Neobičnom, doduše, djeluje navada da se rupe na prezervativu krpaju rupama u zakonu."

"Čini se da Andrej Plenković uspješnije od bilo koga dosad demonstrira hadezeovski antifašizam, ili drveno gvožđe u tekućem stanju, ili oksimoronski zamah ideologije ispunjene čistim cinizmom. Za razliku od Ive Sanadera koji je, pritisnut prijekim europskim ucjenama, znao bagerom jurišati na spomenik Juri Francetiću, aktualni je premijer u prilici biti ležerniji. A to stvara i opuštenost unutar korpusa, kod formalnih i neformalnih pripadnika pokreta koji, nakon ere Karamarkove tupave iskrenosti, postupno sagledavaju komparativne prednosti fašizma u elastičnoj i mjestimično šupljoj antifašističkoj ambalaži. Možemo neopterećeno biti za dom spremni, računaju, jerbo je i kondom spreman.

Sve drugo je ambijent stvaran strpljivim državotvornim radom. "

Boris Postnikov: Neprijateljska propaganda: Priznanje za zaborav

"To se zove brza reakcija institucija, tako se sankcionira poziv na linč, za to smo se borili: tek što je Ivana Šojat sa stranica Hrvatskog tjednika sugerirala progon probranih umjetnika, oglasio se Ured predsjednice. Raspojasana književnica hitno je pozvana u Zagreb na dodjelu najviših državnih priznanja, gdje je za nju ovom prilikom bio rezerviran Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, odlikovanje ‘za osobite zasluge za kulturu i njeno promicanje u Republici Hrvatskoj i u svijetu’."
"Sada opet – barem dok autorici ne popuste živci, pa iznova krene na Jugoslavene – možete mirno čitati njene knjige u izdanju najuglednijeg hrvatskog nakladnika, možete joj dodjeljivati utjecajne nagrade, možete je pozivati na literarne večeri i možete ignorirati ona dva-tri književnokritička glasa koja imaju nezgodnu naviku da brkaju umjetnost i politiku. Takvi su, inače, još prije šest godina javno podcrtavali revizionističke tendencije razvikanog romana ‘Unterstadt’: ali neka i njih, nema veze, nije nužno da se baš svi slažu. Kontroverze ionako podižu tiražu. A marketing je, znate, u kulturi bog. Sada, evo, znate i tko je u kulturi batina."

Boris Dežulović: Balada o agresoru i žrtvi

"Nije, najzad, Šerbedžija, već su Olujić i Mišetić gradili takvu pravnu državu Hrvatsku u kojoj će prije niti dvije godine – jutro nakon što je novoizabrana predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović braniteljima u šatoru u Savskoj obećala kako ‘nitko više Domovinski rat neće nazivati građanskim’ – Ustavni sud Republike Hrvatske poništiti presudu Branimiru Glavašu za ratne zločine u Osijeku, s obrazloženjem kako je ‘do 8. listopada 1991. rat u Hrvatskoj bio građanski, a tek nakon tog datuma međunarodni sukob, jer je tog dana stupila na snagu odluka Hrvatskog sabora o prekidu svih veza s bivšom državom’, pa se ‘za zločine počinjene do 8. listopada 1991. ne mogu iz Ženevske konvencije primjenjivati kriteriji međunarodnog sukoba, nego kriteriji građanskog rata’.

Prije Rade Šerbedžije, kako vidite, to bi jednostavno pitanje – tko je 1991. bio agresor, a tko žrtva – valjalo postaviti Tuđmanovim državnim odvjetnicima i ministrima pravosuđa, ali i kompletnom trenutačnom sastavu Ustavnog suda Republike Hrvatske. Ili je, naime, rat 1991. započeo agresijom Srbije i Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku, ili smo i mi i Rade Šerbedžija cijelo vrijeme bili u zabludi, a The Pitanje bilo zapravo trik-pitanje obrane digniteta Domovinskog rata i njegovih heroja, na koje točan odgovor zapravo glasi:

‘Ja se zovem Vićenco Ušljebrka, imam dvadeset tri godine i studiram turistički menadžment. Živim s roditeljima, imam dvije sestre, u slobodno vrijeme na PlayStationu igram Fifu 17 i mislim da je do 8. listopada 1991. rat u Hrvatskoj bio građanski, a tek nakon tog datuma međunarodni sukob, jer je tog dana stupila na snagu odluka Hrvatskog sabora o prekidu svih veza s bivšom državom, pa se srpska pobuna u Hrvatskoj mora gledati kao građanski rat u Republici Hrvatskoj, i kao takva nikako ne može biti tretirana niti kao rat, niti kao oružani sukob, niti kao okupacija, hvala.’"

"A što se u međuvremenu sve dogodilo?

Udruga HOS-a otkrila je u Jasenovcu spomen ploču s ustaškom parolom koja i dalje tamo nesmetano stoji.

Vlada je uredno odšutjela to kršenje zakona i Ustava. Premijer je izrazio pijetet jednima i drugima, sljedbenicima i žrtvama ustaša, i najavio da će osnovati povjerenstvo za ustaštvo, ali i za petokraku.

Predsjednica je rekla da se neće miješati u to kršenje Ustava. Umjesto toga, posvetila se upoznavanju hrvatske dječice sa činjenicom da među čokoladicama postoje i one srpske, te da one nisu podobne za konzumaciju.

Direktor HEP-a snimljen je kako govori da ga boli ona stvar za kršenje zakona pri zapošljavanju, jer nećak predsjednika uprave ima prednost pred braniteljem.

Ministar unutarnjih poslova nema pojma što je Ustavni sud, odnosno da on nije dio sudske vlasti, ali zato zna da mu ne vjeruje. U tom Ustavnom sudu i dalje sjedi osoba koja se lažno predstavljala i koja je umiješana u korupcijsku aferu.

Orepić i dalje sjedi u Vladi, a Most je i dalje u koaliciji s HDZ-om.

A Ministar policije ne koristi svoje zakonske i ustavne ovlasti, kao građanin i kao ministar, da podnese prijavu protiv nezakonitosti u radu pojedinih ustavnih sudaca, već javno vrijeđa cijeli Ustavni sud i ruši ga kao instituciju.

U tome ga podržava predsjednik Hrvatskog sabora.

Mediji otkrivaju da je Vlada odustala od štednje i da je dug u zdravstvu u proteklih godinu dana narastao s 1,1 na 2,7 milijardi kuna."

"Zbog svega ovoga, vijest o skidanju imuniteta Pernaru zbog grafiterstva (!) zvučala je istodobno nevjerojatno, a opet tako logično u zemlji u kojoj se krše Ustav i zakoni, tolerira to kršenje Ustava i zakona, a zakone i Ustav krše ili kršenje toleriraju upravo oni koji bi ih trebali provoditi i štititi."

Tomislav Klauški

Hrvatska prva zemlja na svijetu koja je postala Zona Besplatnog Čitanja

"Hrvatska za blagdane postaje otvorena digitalna knjižnica i prva je zemlja na svijetu koja je u potpunosti Zona Besplatnog Čitanja. 100.000 knjiga iz cijelog svijeta bit će dostupno za besplatno čitanje bilo gdje unutar granica zemlje. Sve što treba napraviti je skinuti besplatnu aplikaciju Croatia Reads za Android ili iOS i tablete, registrirati se i - čitati."

Viktor Ivančić: Moral čopora
U samo jednoj rečenici književnica Ivana Šojat uspjela je iznijeti zadivljujuću količinu laži o Miri Furlan i Radi Šerbedžiji, po nekim procjenama čak veću i od količine muha koje tokom tjedna slete na govno od Hrvatskog tjednika

"Ipak, najupečatljiviji dio njezina podnaslovnog apela blista na samome početku: ‘Moramo li trpjeti…’ Ako, naime, ne moramo trpjeti – što nam je činiti? Što bi to uradila književnica Ivana Šojat da više ne trpi? Kako bi ona prekratila tu nesnosnu muku, izraženu kroz prvo lice množine? Odnosno: kako da one koji nam kontinuirano nanose bol – zbog kojih trpimo iako to ne bismo morali – napokon ušutkamo? Da ih umlatimo? Da ih kamenujemo? Da ih zbrišemo? Da ih discipliniramo uz pomoć nepoznatih počinitelja?
Lažna podnaslovna dilema književnice Ivane Šojat bez sumnje poziva na prelazak s riječi na tvrđe oblike ubjeđivanja. Taj ‘moramo li trpjeti’ na početku njene rečenice je stilski iskorak preko kojeg se pisac transformira u batinaša, ili – još povoljnije – u batinaša bez neverbalne batine, u onoga koji iz intelektualne busije batinašima udara ritam. Nije to zanemariva vještina, uostalom, treba umjeti pisati tako da čitatelju uz regularnu porciju šunda tutneš i kamen u ruku.
Nekoliko mjeseci ranije književnica Ivana Šojat recitirala je drugačije. U intervjuu portalu pitoma naziva Poskok, Piton ili nekako slično, rekla je i ovo: ‘Mene svako ‘a priori’ larmanje očajno podsjeća na kamenovanje i cipelarenje.’
Da vam ne bi promaknula demokratska širina, tolerancija i otvoreni prezir prema bilo kakvim vidovima javnih hajki, citirat ću to još jednom: ‘Mene svako ‘a priori’ larmanje očajno podsjeća na kamenovanje i cipelarenje.’
Književnica Ivana Šojat, dakako, nije tada imala u primisli Miru Furlan ili Radu Šerbedžiju, već osobu koja je hrvatsku kulturu planirala učiniti takvom da u njoj od Mire Furlan i Rade Šerbedžije ne ostane ni traga. Rečenica koja je prethodila onoj citiranoj glasi: ‘Koliko god može djelovati dodvornički s moje strane, smatram da ministru Hasanbegoviću treba pružiti priliku da povuče neke poteze.’"

"Furlan i Šerbedžija, s druge strane, zaslužuju upravo suprotan tretman: da ih kvalitetnim hrvatskim štivom nafilovani domoljubi kamenuju, nakon što ih je književnica Ivana Šojat obilježila kao prikladne mete, kao izdajnike i suradnike agresora, te mahnito iscipelarila u Hrvatskome tjedniku, jer: ‘Moramo li trpjeti’ one koje trpjeti ne trebamo? Dogodi li se pak rasplet koji spisateljica priziva – koji praktički naručuje svojim podnaslovnim pokličem – sasvim je sigurno da će ga delikatno prešutjeti, jer ona se grozi nasilja, ona se bavi riječima, posvećena je lijepoj literaturi, a svako ‘larmanje’ joj budi ‘očajne’ asocijacije.
I tako do sljedeće prilike kada će, zabrinuta za sudbinu države i nacije, iznova nastupiti u prvome licu množine i omogućiti raspomamljenoj rulji da krikne kroz pojedinačni književno-kritički iskaz."

"Tihomira Ladišića obično ne svrstavaju u kategoriju desnih radikala, baš kao ni književnicu Ivanu Šojat: ona sama veli da ‘nije ni lijevo ni desno’, pa je radi toga uvažavaju i lijevi i desni, liberalni kulturni establišment snažno ju je prigrlio, romane joj objavljuje građanski uljuđena Fraktura, ne zaobilaze je književne nagrade, od Nazora do Gjalskog, nacionalni teatri uprizoruju njezina djela, kritika je tapše po ramenima, i lijeva i desna, uopće, književnica Ivana Šojat uživa opću prihvaćenost, poput drage plišane igračke književnoga mainstreama i šire shvaćenoga političkog centra, što će reći da su i njezini lovački porivi, nahranjeni ratnim žrtvoslovljem, normalizirani do razine hrvatskoga kulturnog standarda.
No krvavi su tragovi hrvatske normalnosti. Hrvatska normalnost svoje ekstremističke domete gradi na principu opće jednoobraznosti kada je riječ o oficijelnim kultovima kao što su hrvatska država i ‘domovinski rat’. Vjerna slavnoj tradiciji, književnica Ivana Šojat stoga je nabrijana na one što se odmeću od čopora, a onda će ih – budući da djelovanje mimo čoporativno usvojenog morala nije dopušteno – bez etičkih nedoumica svrstati u tabor arhineprijatelja, makar pritom morala masno lagati.
To što Mira Furlan i Rade Šerbedžija nisu nikoga klevetali, što nisu otišli iz Hrvatske u Srbiju, što im Srbija nije ‘majčica’, što nisu legitimirali agresiju… nije ni od kakvoga činjeničkog značaja u okolnostima kada je pisac dužan misliti u stroju, a stroj je dužan misliti na strijeljanje."

Mačke u opasnosti: tržišna prilika za vatrogasce

"Osječkoj vatrogasnoj službi nedostaje oko 300.000kn za isplatu plaća za prosinac. Ljijljana Belajdžić, pročelnica gradskog Upravnog odjela kaže kako su očito iracionalno trošili novac jer su dobili više nego lani, te neka problem riješe izlaskom na tržište. Neka naplaćuju skidanje mačaka sa drveća, kaže ona."

Komentar Vuka Perišića: Sačuvaj nas bože SDP-ova bavljenja ekonomijom

"SDP je paradigmatski primjer dezorijentirane ljevice. Ta stranka kao da uživa u vlastitoj nemoći i nesposobnosti, u svojoj moralnoj i intelektualnoj bijedi koja se kondenzirala u očajničku potrebu da SDP ostane 'lijeva', ali lojalna frakcija HDZ-a, piše tportalov kolumnist analizirajući globalnu plimu ultrakonzervativnih, nacionalističkih i klerikalnih snaga koja nasrće na temelje moderne civilizacije. Kad - i ako - preživimo ovaj nacionalistički i konzervativni potop, zaključuje, lako ćemo se dogovoriti o optimalnoj ravnoteži tržišne slobode i državnog intervencionizma..."