"SDP je paradigmatski primjer dezorijentirane ljevice. Ta stranka kao da uživa u vlastitoj nemoći i nesposobnosti, u svojoj moralnoj i intelektualnoj bijedi koja se kondenzirala u očajničku potrebu da SDP ostane 'lijeva', ali lojalna frakcija HDZ-a, piše tportalov kolumnist analizirajući globalnu plimu ultrakonzervativnih, nacionalističkih i klerikalnih snaga koja nasrće na temelje moderne civilizacije. Kad - i ako - preživimo ovaj nacionalistički i konzervativni potop, zaključuje, lako ćemo se dogovoriti o optimalnoj ravnoteži tržišne slobode i državnog intervencionizma..."
Tek kada (lako ćemo se dogovoriti)? Hoćemo li? Uz štosan naslov i niz vrlo dobrih i odličnih zapažanja, Perišić pokazuje i začudnu površnost i brljavost. Najizraženije u dvije točke.
Prva, njegovo nenijansiranje širokog dijapazona lijevog tj. pogrešno sagledavanje ljevice kao monolitne cjeline (o čemu opširnije ovdje).
(Uz to, govoreći o domaćem terenu, SDP danas niti je lijevo niti kritizira neoliberalizam, odnosno, lijevo je eventualno još samo nominalno, dok je sadržajno revan slugan neoliberalizma u samom centru pa na desno, uz sam bok HDZ-u, slijeva (a kako primjećuje i sam P.))
Druga, neobično naivna (?) teza o potrebi stavljanja radničkih prava (socijalne sigurnosti) na čekanje (dok se ne riješe pitanja ljudskih prava i građanskih sloboda).
Kao da povijest nije dala bezbroj primjera u kojima je upravo nedostatak socijalne sigurnosti rezultirao procvatom ksenofobije, šovinizma, netrpeljivosti, povijesnog revizionizma i rasizma (usponom fašizma i nacizma)? Primjera u kojima je vidljivo da upravo u vrijeme gospodarskih kriza, zbog buma nezaposlenosti, neimaštine i nezadovoljstva građana dolazi do vrtoglavog rasta višeslojnog kršenja ljudskih prava i građanskih sloboda?
Baš zato što nema socijalne sigurnosti jačaju i političke snage koje organizirano ugrožavaju individualna prava, a čemu i danas svjedočimo. To su uzročno-posljedično povezane kategorije. Osim toga, ne postoji utopija na kraju duge, u ljudskom društvu ništa od demokratskih vrednota nije "konačno i nepovratno". Ljudska, radnička i građanska prava se ugrožavaju konstantno i potreban je konstantan rad na njihovom očuvanju bez izuzetaka. Zanemariti jedno znači poremetiti i ostala. I Perišićevo "Kako ćemo (poslije) lako ćemo" naprosto ne funkcionira u svijetu isprepletenih društveno-političko-gospodarskih silnica.
Ovdje P. odlazi u krajnost, pa se iz poželjne kritike odnosa ljevice prema ekonomiji zaleće u pogrešan zaključak da se njome uopće ne bi trebalo baviti (umjesto da pravilno izvede kako bi se njome trebalo baviti kvalitetno).
Na koncu, zaključak da to "nije samo politička borba" je točan, ali dok kao moderni Prometej priziva novu internacionalu (na "okupljanje svih demokratskih i humanističkih snaga, ne samo lijevih, nego i liberalnih i demokršćanskih," (?!) "i to na međunarodnoj, svakako na europskoj – i paneuropskoj – razini") ostalo je nedorečeno zapravo kakvu borbu P. zamišlja, ako iz sveukupnog paketa potrebnih promjena izbacuje itekako bitan gospodarski dio?