Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
ravne i vodoneplavne, moje glavočuvarke od povjerenja. Pogled mi jutros niz padine pade i misao jedna u gori jasno sinu, gledajuć na vas s ove umne visine dolje u vašu kišnu nizinu. Zar nije od mene blesav a čak i od vas ofucaniji štos gledati niz nos, dok s lakoćom vas udobne nos-im? Jest, zapostavila sam vas nepravedno, izgažene moje, čime se ne ponosim. Priznajem i da mi katkad, u površnom letu, pogled preljubnički zapne za kakvu izloženu uzvišenu petu. Ali znam, nije potplat svak stvoren snažno odgacati moj korak nesputanošću lak. Iz perspektive žablje, vi paćenice znate još i bolje, ako lijeva gura lijevo a desna vuče desno, u takvim uskim kalupima uvijek mu je tijesno. Zato sve ove godine nerazdvojno odšljapkasmo poveliku dionicu, nas... jedan, dva, tri... nas sve skupa troje... čizme i ja, ja i čizme moje. Trojka kao savršeno usklađen, tepajmo si ne star, već trendi vintage par. Red je onda, mojim neuglednim, ali vjernim drugama, uputiti ovu malu zahvalu bar. Hvala.
Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama, službenom odlukom Ujedinjenih naroda, od 1999.god. se obilježava u znak sjećanja na dan kada je 25. studenog 1960. godine tri sestre, Patriu, Minervu i Mariu Teresu Mirabal (političke aktivistkinje skupine "Leptiri" / Las Mariposas), u Dominikanskoj Republici brutalno dao ubiti diktator Rafael Trujillo.
(dan se neslužbeno počeo obilježavati nešto ranije, 1981. godine u Bogoti, nakon sastanka feministkinja iz Latinske Amerike i Kariba. Na sastanku se govorilo o nasilju u obitelji, seksualnom zlostavljanju, silovanju te nasilju nad ženama i političkim zatvorenicima pod tadašnjim diktatorskim režimom Južne Amerike)
Sestre Mirabal
Sestre su djelovale kao političke aktivistkinje i kasnije postale vidljiv simbol otpora diktatorskom režimu Trujilla. Upravo zbog svojih revolucionarnih aktivnosti, borbe za pravdu i demokraciju, uhićivane su nekoliko puta. Kada su 25. studenog 1960. godine išle u posjetu svojim muževima u zatvor, uhvatila ih je Trujillova policija. Nedugo nakon toga zadavili su ih, a njihova su tijela pronađena polomljenih kostiju.
O sestrama Mirabal napisane su knjige, opjevane su u pjesmama, a njihove su stvari izložene u Nacionalnom muzeju povijesti i zemljopisa.
Na Međunarodni dan žena, 1997. godine u Santo Domingu, otkrivena je slika sestara Mirabal. Slika se danas nalazi na velikom obelisku koji je Trujillo dao podići u svoju čast, a nazvana je ‘Un canto a la Libertad’ (Pjesma o slobodi). Godine 2001. snimljen je film prema noveli Julie Alvarez In the Time of the Butterflies, sa Salmom Hayek u ulozi Minerve i Edwardom Jamesom Olmosom kao Trujillom:
"Pri samom kraju 1960. godine, u podnožju litice na sjevernoj obali Dominikanske Republike pronađena su mrtva tijela triju sestara Mirabal. Režimski dnevni list El Caribe objavio je kako je bila riječ o tragičnoj nesreći, ali ne spominje dvije važne činjenice. Prva je ta kako su pokojnice imale još jednu sestru (Dédé), koja je još uvijek živa, te kako su bile oštre protivnice diktature generala Trujilla. Ovo je priča o tome kako je Minerva zakotrljala tragediju odbijanjem generala, kako se Patria režimu protivila iz redova same crkve te kako se María Teresa revoluciji priključila iz ljubavi.
Istinitu priču o hrabrim sestrama Mirabal koje su se bez imalo krzmanja usprotivile opasnoj diktaturi generala Trujilla redatelj Mariano Barroso na veliki je ekran prenio kao izvorom se koristeći romanom Julije Álvarez."
Hrvatska verzija sestara Mirabal su hrabre sestre Baković, žrtve nasilja i zločinačkog režima ovaj su put bile Rajka i Zdenka. Za one koji žele znati više, priča o sestrama Baković...
sestre Baković
O njima, koliko znam, nije snimljen film, ali je kolega bloger GP-Zagrebancije svojim budnim okom i fotoaparatom početkom ove godine zabilježio prelijepu fotografiju pod nazivom Tri sestre.
Kućicu koju nemam prebacujem sa Jadranske na Azurnu obalu, jedan, dva, tri, preskačem Linića, kupujem hotel i smještam ga na Vir, tri, četiri, pet, prodajem kruh, proizvodim struju, naplaćujem komunalije, raspoređujem nekretnine, uz pomoć Konzum-kupona zaobilazim zatvor i kupujem dvore, podmazujem HRT i stavljam dvije kućice u Kneževinu Monaco, pet, šest, tri kućice mijenjam za hotel na Kajmanskim otocima, opet šest, po naputku jamljam, plaće plaćam minimalno, tri, četiri, ljevici hotel rentam, desnici kućicu, dva, karta iznenađenje nosi gotovinu, jedan pršutić, ulažem na zdravstvo, dva na sudstvo, tri, četiri, sve za pet, plus jedan meni...
Kažu da su Talijani glazbeno najnadarenija nacija, svi Talijani vole pjevati, svi Talijani znaju pjevati, u Italiji se svuda pjeva, bel canto, opera, ulica, arija, trg, tuš, kada, Sanremo, Verdi, Pavarotti...
Sve ptičice iz gore, sve ptičice iz gore,
sve ptičice iz gore, spustile se na more,
sve ptičice iz gore, spustile se na more...
Kažu i da su Afričani talentirani za ritam, svi Afričani vole plesati, svi Afričani znaju plesati, svi Afričani plešu (gdje god ih je već u lancima nekoć odvelo u roblje), all that jazz, blues, rap, sprovodi, plantaže, ulica, trg, New Orleans, tuš, poplava...
Samo jedna ostala, samo jedna ostala,
samo jedna ostala, koja mi je pivala,
samo jedna ostala, koja mi je pivala...
Kažu da su Hrvati, a pogotovo Dalmatinci, muzikalna nacija, da imaju sluha, jer isto vole pjevati, svi znaju pjevati, u nas se svuda pjeva, maltene svi pjevaju, majstori pjevači (zlobni bi rekli revači), pjevaju kao slavuji, pardon, pivaju ko grdelini, pivaju o maslini, na maslini, ispod masline, ispod volta, na rivi, konobi, pijaci, sudnici...
Zbogom ostaj moja ti, moramo se rastati
Moramo se rastati, u samoći živjeti.
Kako netko negdje nepoznat reče „Kod nas kažu Mi smo muzikalna nacija. I umiremo s pjesmom na usnama“, on zapravo hoće reći, kada umrem umotaaaaaaan u biloooooo, na Poljud odnesite mi tiloooooo...
Pa kad smo već tamo, na terenu, spustimo loptu na zemlju i konstatirajmo da ipak neki pjevaju manje, neki više. Ne treba očekivati da će baš sve ptičice propjevati. Ali za ove koji vole a ne znaju pjevati, treba znati što pjevati, kad se u neke opjevane krajeve dođe.
Ma ne, ne bojte se, rozgama, sevkama i sličnom automatsko-vatrenom oružju neće biti mjesta u ovoj glazbenoj priči.
Ovaj će osvrt biti lakonotnije, slušljivije i benignije naravi, ali samo naizgled. Jer u nepoznavanju popularnih glazbenih dalmatinskih uspješnica nema ništa benigno. Neznanje riskira opake traume u vašem društvenom životu! Nedaobog da vam na kakvom kantunu lokalna klapa ispod glasa zapoji Ti za me si bila ka rosa na cviću..., očekujući od vas svima poznat stihoklepni nastavak, a vi zbunjeno uzvratite ...jer sidim na zidiću?
Apage satanas! Ne znati riči naših pisama? Ajme. A tek na feštama i svadbama kao jedini tuntle ne znat gledat zoru kako sviće i šta triba reć ruži mojoj crvenoj, pa to je ljudi moji među "svi smo mi" pivačima neoprostiv zločin! Ako ne znate tko, šta, kad, s kim stihovno zašto, u najmanju će vas ruku čekati etiketa čudaka, umišljenka ili furešta, a u najgoru odnarođenog petokolonaša, izdajnika i krajnje sumnjivog glazbenog elementa. Nemojte zato ni slučajno ne znat ko šta prije jutra u zoru radi s galeboviman! Pisnički van je zadatak bit u stihovnoj ćiribimbi i znat točno tko, šta, kad, s kim, zašto. Nemojte, molim vas, da zarad vas drćem.
Pa zato, da vas neupućene ne nosin na duši, odradimo kondicionu pripremu, izlistajmo skupa uspješnice klap-popa (ruku na srce, sve više popa nego klapa) čije je refrene u ovim južnim krajevima poželjno znati a nemoguće izbjeći, da kao slučajan putnik namjernik, u spontano nabačenim veselicama, ne bi ispali zadnji papak (ili onaj nagluvi tić što podno stabla tužno pijuče, izbačen iz materinjeg lokalpatriotskog gnijezda).
Ovih prvih pet van je kanon, na njih van se kompletan Poljud diže na noge, od njih je sve krenulo, to sve naučit napamet, nikad ne znate kad će van glazbeni očenašak i alahuekber zatribat, zato nema da mi se ko izvlači na nedostatak sluha ili ispričnicu dotura u pržunu...
1. Da Te Mogu Pismom Zvati - Klapa Maslina
To se ima znat u podne, u ponoć, u piđami, padale sikire s neba...
2. Vilo Moja - Vinko Coce i Klapa Tragos
3. Ribari - Vinko Coce
Ko sveto pismo, cili repertoar, ali ovu posebno...
4. Zora bila - Tomislav Bralić & Intrade
Test, test! Da vidin pazite li, ajmo da čujen, šta joj je ono reka...
5. Ružo Crvena - Klapa Sv. Juraj HRM
I ovu ne da ne more, nego mora bit, ima bit...
6. Ne more mi bit - klapa Cambi (K. Kambelovac)
A i ove je poželjno što znat, što imat u pričuvi...
7. Lumin - Klapa Rišpet
8. Oči boje lavande - Klapa Bonaca
9. Probudi Me Jutrom - Klapa Kumpanji
Imat na umu i pomladak...
10. Dite - Libar
11. Ne diraj moju ljubav - Klapa Šufit
12. Još Ne Mogu Pristat Volit - Klapa Iskon
I bar jednu za zajebanciju...
13. Kako ću joj reć da varin - Klapa Sveti Florijan
To je za vaše dobro. Svaki će van svitski đek reć da prije odlaska u bilo koje egzotične krajeve valja prvo primit vakcinu. Može bit da vas posli ovog cijepljenja vičnim dalmatinskim zelenjem malo zaboli guz, ali vridi otrpit da bi na slidećen dalmatinskom piru mogli uvjerljivo barem otvarat usta. Ajde, pivali mi i živi bili!
znojni kovači revno kuju obnovljeni kult narodnih heroja.
dok oblikuju super-star-novog Spasitelja iskliču i slave Hosana!
gladni trijumfa halapljivo sad mašu palminim i maslinovim granama,
zazivajući svog novoolovoričenog ratnika-sveca u oslobođeni Jeruzalem
(da se po drugi put, na mjestu zločina, valjda kao profesionalac izljubi sa profesionalcem koji ga je rušio).
a kad orgije, blagoslovljene visokim pokroviteljstvom, konačno svrše. kolektivnim zadovoljstvom
domoljuba kojima je presuda potrebna da im amenuje kako su se smjeli od zločina braniti.
domoljuba kojima je presuda potvrda da baš nikakvih zločina u obrani ne može biti.
domoljuba kojima su u čvrstom krivovjerju nasušno potrebne potvrde i ameni.
i čije je domoljublje, izrecimo istinu, patetični drek.
na zaglušno pustoj i sprženoj vrištini ratia, pogledom samo nijemo preostaje zabilježiti
zbog faktografije. bez suvišnih pretenzija. beatifikacije. glorifikacije.
raspeća. bičevanja. uzdizanja. ili spuštanja. ogoljela
cvjetna polja, oderane palmenike i maslinike. tih
što su pristali u napuhanoj slijepoj ekstazi, nepotrebno je upitati zašto
(jer zna se, pretpostavlja samo ograničenu odgovornost vlasnika dionica),
svoje drek domoljublje podrazumijevati kao (su)dioničko društvo.
Te vječne hrvatske dnevnopolitičke amplitude hrvatstva.
Od euforije do očaja, od očaja do euforije.
Od zločinca do heroja, od heroja do zločinca.
I tako jučer, danas, sutra,
sve po protokolu,
unedogled...
Čitajući nedavno o slučaju takozvane čarobne kugle za pranje robe i telefonskim prevarama takve vrste (prisjećajući se svih onih piramidalnih sistema, svih onih tvrtki za proizvodnju madraca, jastuka i magle, svih onih poziva u gluho doba dana na besplatne prezentacijske večere u opskurnim restoranima i preuzimanje kobajagi osvojenih nagrada, kuverti koje dolaze sa čudnovatih adresa pune novih kuverti, reklamnih navlakuša i kupona koji se stružu), spoznah da unatoč transparentnosti takve muljaže sve više strepim da i moja starčad ne postaje toliko naivna i sve češće nasjeda na sve beskrupuloznije prevarante.
Iako sam im nebrojeno puta sve objasnila, upozorila na metode kojima se prevaranti i lopovčine služe, navela primjere, podučila kako postupiti, tužna je činjenica da zapravo nema toga što može zaštititi poštenog i neupućenog naivca, izniklog u nekom drugom svijetu drugačijih vrijednosti, naučenog na ljubazan i pošten pristup. Razmišljajući o tome, osjetih valjda onu istu roditeljsku nemoć i strepnju za njih, kakvu su i oni nekoć osjećali puštajući svoje piliće u ovaj okrutan svijet.
Naravno da me to navelo već prvom sljedećom prilikom ponoviti im lekciju u kompletu.
Sjede tako oni za jednim krajem stola, stisli se u se, kao stidljivi prvašići, a ja na suprotnom kraju strogo propitujem – Kako postupiti ako zazvoni telefon, a ja sam ovdje?
-Dignemo slušalicu i damo je tebi! – ispale u jedan glas.
-Tako je! – pohvalim ih zadovoljno i nastavim – Ako sam ja tu, nemate se potrebe upuštati u razgovore sa sumnjivim licima!
Pivac i koka na to smrtno ozbiljno zavrte glavama potvrđujući – Ni slučajno! Ni slučajno! To je opasno!
-Tako je, to je opasno – opet potvrdim ja – A zašto je opasno? Jer nikad ne znamo što vam ljubazno lice s druge strane žice želi podvaliti! A sad, situacija druga, slušajte me pažljivo, jel` slušate...
Ovaj put revno zaklimaju glavama, pozorno naćulivši uši...
-Kako postupiti ako u mojoj odsutnosti zazvoni telefon i ponudi vam recimo besplatnu masažu?
Pogledavaju se njih dvoje ispod oka, gurkaju se i šapju – Aj ti, neću ja. Neću, aj ti! Ma aj ti, ti znaš!
-Ajde, ajde, znate vi to – potaknem ih, no ipak lukavo postavljajući zamku, vatajući ih di su najtanji – Znate vi to sigurno, evo vrime je pred buru, bole vas kosti, sastavila kičma, škljocaju vam zglobovi, klecaju van kolina, ispada van dentijera, nema šta vas ne boli, dotur vam baš sad triba, javi se uto puno ljubezan glas i veli da će vam besplatno pomoći, kako dakle postupiti?
Konačno se jedno okuraži i nesigurno počne – Ako u tvojoj odsutnosti zazvoni telefon i ponudi besplatnu masaaaaažu... (tu napravi stanku da bi kao uzeja zraka i kupija vrimena za još jednom proć onu listu točnih odgovora u glavi) ...ja mu odgovorim Dobar dan, izvolite?
I štaš sad, šta im na to reć. Pogotovo kad se zagledaju u me onako širokih mokrih očiju, dirljivo pomiješanih očekivanja i nade i straja oću li ih pokudit ili pohvalit.
-Ne! – mršteći se nezadovoljno zavrtim glavom – Odgovor je Ne! Ništa izvolite, ništa dobar dan! Koliko san vam puta rekla - oni jedva čekaju iskoristit vašu ljubaznost i susretljivost! Zato ništa ljubazno! Nego odmah triba... kako ono? Aj ti, probaj se sitit, kako je ono bilo... Ne za... Ne za...
-Ne za... ne za..boravite reći dobar dan? – promuca još nesigurnije.
-Joj! Ma ne! Ne tako, joooooj! – lupim se po čelu – Ma ne to, sve vam se pobrkalo, to je kad zazvoni telefon i netko mene zove sa posla, ali šta kad vam ponudi besplatnu masažu? Ma evo, da vam bude još lakše, šta kad zazvoni telefon i pita želite li pročišćivač za vodu? Dakle netko vam nudi električni pročišćivač za vodu, to vam čak i ne triba...
-Ali šta ako mi baš triba? Eno je jučer cili dan bila mutna! – ubaci se zbunjena, minirajući mi cijeli koncept.
-Joj meni s vama – uzdahnem –To su dole niz ulicu jučer minjali cijevi, mutna je bila na jedan dan dok nisu završili posal, sad su prominili i više nije mutna.
-Ali bila je mutna, znači da mi triba!
-Ma bila je mutna, ali više nije! Ne triba ti, čuješ?! Ne triba! Zašto sam vam išla u apoteku kupit najskupji filter za vodu nego baš zbog toga? (a u glavi provrtim da je i to još jedna dobro osmišljena papilova ka` šta je i onda bija oni magloser ćento gradi) Ne triba van još i pročišćivač kad imate lipo bokal, i filter, i rezervni filter, i vodu u bidonu, i dućan u kojem ima kupovna voda u bidonu! Ali sad govorimo o situaciji ako vam netko sumnjivo ljubezan na telefon bude nudija pročišćivač, ili besplatnu masažu, ili medicinske kušine, ili super teće šta same kuvaju, i vi na to onda rečete kako ono... ajmo, vi dakle na to rečete Ne zanim...?
Tek na spomen teća koje ne tribaju (njemu), on se od uzbuđenja uzvrpolji na stolici – Ja znam! Ja znam! Sad znam! Ja znam! – zakašlje se i važno isprsi – Točan odgovor je Ne zanima me!
-Tako je! Točan odgovor je Ne zanima me! – potvrdim ja, na svoje i njihovo olakšanje.
-Je, sad zna jer su teće, ka da je išta u životu skuva – zajedljivo će ona – A nije zna kad je bila lažna inox bačva, brus, blanja, navodno vične baterije za bušilicu ili oni đavliji adesel od interneta! Plaća ga je godinu dana, a do kuće ni kabel nije doša, a jadnatisan ja šnjin! – zabrunda nezadovoljna strana.
-Vrlo dobro znate šta se desilo prošli put kad ste bili ljubazni, a mene nije bilo doma – uzdahnem – Oćemo ponoviti šta je bilo?
Naime, tokom ljeta T-Com je započeo telefonsku promotivnu akciju u kojoj su građanima nudili povratak u njihovo okrilje (promjena operatera) uz navodno jeftiniji startni paket i impulse, ali pri tom telefonski komercijalisti nisu objasnili da će:
1) taj navodno promotivni telefonski razgovor automatizmom računati i kao usmeni pristanak na ugovor,
2) da će potom pismeni obrazac ugovora slati preporučeno poštom, i
3) da će potpis prilikom preuzimanja pošiljke računati kao potpis na sam ugovor (o promjeni operatera).
Drugim riječima, T-Com se beskrupulozno poslužio klasičnom prevarantskom šemom koju su građani (i oni i susjedi i selo) po dolasku paketa brzo pročitali kao prevaru, odbijajući prihvat upornih trojanskih pošiljki iz T-Coma. No to nije zaustavilo T-Com u naumu. Nakon odbijanja njihovih pošiljki, počela je višemjesečna tirada telefonskim pozivima.
-Sinko, opet su zvali. Oni iz T-koma – i tako mjesecima. Žalopojka, koma i sinkanje kad god ih pokvarenjaci iz T-Coma nazovu.
-Jesu li? Pa što mene ne zovu? A baš bih volila da me nazovu – tužno zašmrcah. A onda je, kao da me čuja, zazvonija telefon – Evo ih! Oni su, sto posto! – uspaničeno je zadrhtala moja staričica. A meni se na licu raširija osmijeh.
-Dobar dan! – ljubazno rekoh u slušalicu.
-Dobar dan, gospođo. Ovdje T-Com. Mogu li dobiti gospodina? – otpovrne još ljubaznije T-Com šinjorina.
-Ne možete – ja ljubazno na kvadrat.
-Molim?
-Izvolite?
-Što?
-Molite što?
-Molim gospodina?
-Ja sam gospođa.
-Gospođo, nismo se razumjele, ja čujem da ste gospođa, ali trebam gospodina koji je razgovarao s nama i pristao preći k nama i...
-Je li gospodin kojeg tražite navodno pristao na vašu ponudu oči u oči pismeno ili ovako telefonski usmeno, gospođo iz T-Coma? – ja već turbo ljubazno, potpuno ignorirajući njene želje. Na što ona turbo zabrza:
-Telefonski, ali je pristao da mi pošaljemo poštom, pa smo poslal...
-Aha. Dakle telefonski – bez pardona prekinem je ja – Dakle ako ja vama telefonski sada kažem da sam ja kraljica Engleske, vi ćete s druge strane žice odmah kleknuti i početi pjevati God save the Queen, jer sam ja, naravno, kraljica Engleske? Gospođo iz T-Coma, razgovarate li vi s kraljicom Engleske?
-Ali gospodin je pristao da mi pošaljemo naš paket i mi smo poslali, a vaše je da ga preuzmete...
-Gospođo, niste odgovorili na pitanje. Očekivala sam profesionalniji stav s vaše strane. Ali kad već govorite o vašim paketima, jedino što ste u vašoj navodno promotivnoj akciji na adresu građana mogli poslati, su promotivno-informativni materijali, što su oni i očekivali, a nikako preporučeni ugovor na neviđeno o trenutnom mijenjanju operatera. Dakle gospodin, kojeg uporno tražite i čiju ste naivnost naumili iskoristiti, je eventualno telefonski pristao samo na to da mu pošaljete informativne materijale o vašoj akciji, a ne ugovor. No kako je vama za valjanost ugovora ipak potreban njegov potpis, vi ste slanjem takozvanog paketa mislili taj potpis od njega iznuditi na prevaru. A čak i kad ste ga poslali, građani nisu dužni na neviđeno potpisati vaš ugovor samo na osnovu navodno promotivnog telefonskog razgovora. Nisu dužni i neće, stoga odbijamo primiti i potpisati vaš paket koji je zapravo podmetnuti ugovor. A u tome je vaš, a ne naš problem. Što vi nemate potpisa, a htjeli bi ga pošto-poto.
-Ali razgovor se snima...
Sad već i ucjena, pomislih, pa rekoh – Ma nemojte mi reći. Tim po vas gore! Vi znači priznajete da T-Com ima snimljen zapis nasanjkavanja hrvatskih građana? Jeste li možda, kojim sretnim slučajem, snimili i ovo priznanje, tako da znamo koje sve materijalne dokaze tražiti od vas sudskim putem?
-Ali gospođo ne možete tako...
-Baš divno autokompromitirajuće od T-Coma! Znate što bi bilo još divnije? Javno preslušavati sve te, baš me zanima - legalno ili nelegalno, snimljene razgovore. Pa da cijela javnost čuje kako posljednih mjeseci sistematski uznemirujete hrvatske građane.
-Ali, ali sve je zakonito, ovako ćete olakšati sebi i objediniti račune u samo jedan račun, jer su kabeli od T-Coma naši i...
-Gospođo, broj računa koje plaćam nema nikakve veze sa vašim pokušajem podvale i prevare naivnih građana. Kao ni sa vašim snimanjem razgovora, ili prevarantskom iznudom potpisa, bilo ono zakonito ili nezakonito. Ali kad već lažno argumentirate brojem računa, budite mirni, ja već sada plaćam samo jedan račun. A to što plaćam jedan račun drugom operateru, nema veze sa vašim operaterom niti kabelima koje spominjete, a koji također - nisu vaši. Možda vi šinjorina još uvijek niste obaviješteni, pa dopustite da ja informiram vas, ali infrastruktura nije T-Comova. Spor između operatera i lokalnih vlasti o vlasništvu podzemnih kabela nije riješen i pitanje je kada će biti. Vi ste zapravo upotrijebili još jednu bezočnu laž u nizu laži, pokušavajući preveslati naivce. Osim toga, vaša tvrtka T-Com više nije telekomunikacijski monopolist, i dužnost građana RH nije nikad bila, a pogotovo sada, slijediti T-Comove želje i zapovijedi.
-Ali gospodin...
-Gospođo, ja sam gospođa. Kojoj, usput rečeno, još uvijek niste klekli i otpjevali himnu.
Poslije toga ta šinjorina više nije zvala.
-I zato smo dogovorili da vas ne zanima više ništa! Pogotovo kad vam nešto, ničim izazvani, ljubazno nude! Jesmo se dogovorili da vas više ništa ne zanima?! – poentiram to prisjećanje, na što njih dvoje pokunjeno zakimaju glavama.
-I to kakvim vas tonom ne zanima?
-Hladno i oštro! – sad, kad znaju gdje i šta triba, odgovaraju bez greške.
-Tako je, hladno, odsječno, oštro! Bravo! Puno dobro! Odlično! A šta onda?
Tu su malo stali, nesigurno se pogledali i procidili - Tek onda reći Dobar dan, izvolite?
-Ma poklopiti slušalicu! Odmah poklopite slušalicu! Joooooj meni s vama. Ajde, dobro je, sad znate, ponovili smo, dosta za danas, slobodni ste.
Obeshrabrena klimavom podukom pustim svoje prvašiće da se vrate svojoj rutini, a ja se bacim na provjeravanje tjedne pošte i računa. Premećući papire sjetih se sljedećeg koma zabavnog poziva koji je uslijedio iz T-Coma. Taj je put nazvao muški T-Com kolega one šinjorine, koji je na moje oduševljenje uspio još bezobraznije startati, ovaj put koristeći nekakvu stupidnu taktiku izazivanja krivnje (jer se usuđujem slobodno izabrati operatera kojeg ja hoću, a ne onog kojeg bi oni htjeli da izaberem):
-O pa vi gospođo mora da ste bogati kad vas nije briga za naš jeftiniji paket! – reče on.
Srećom pa se u sudaru s bahatlukom uopće ne ustručavam bahatiti i sama, pa otpovrnuh u najceremonijalnijem mogućem tonu:
-Mladiću, čudim Vam se, pa naravno da sam bogata, zar Vi ne znate tko sam Ja?! Ja sam engleska kraljica.
LIVE (skip ad), praćenje drame uživo, deložacija obitelji Vukić na ZDNewsu,
(Update: Streaming je prekinut oko 11h25min, u videu prikaz onoga što se događalo tijekom jutra):
Mislim da sam taj komični trenutak uočila prvo u Egzorcistu, a potom i u Istjerivačima duhova, kad se prije samog obračuna sa utjelovljenjem Zla, junacima bilo važnije prvo kurtoazno predstaviti: Dobar dan - dobar dan, ja svećenik - ti Sotona?
I dok je komedija u žanrovski komičnim Istjerivačima duhova ipak očekivana, u navodno horor-sceni pokušaja istjerivanja đavola iz male, baš i nije. Ali komičnost, srećom, ne prati obrasce. Pa je tako meni u ovom hororcu bilo izuzetno duhovito koliko je smrtno ozbiljnim egzorcistima (istjerivačima đavla), prije samog obračuna sa đavlom, važno odigrati taj ozbiljan igrokaz civiliziranosti, odnosno svojevrstan teatar boksačkog ringa – Bon žu mesje Vrag, prvo ćemo se đentlmenski rukovati i upoznati, a onda krvavo pošorati.
Našli su se tako suprotstavljeni, s jedne strane netko (Sotona) kome se za ime(na) i uladičavanje živo fućka, a s druge oni (svećenici) koji do imena i uladičavanja drže silno i misle baš time umlatiti ovog kojemu se za takav njihov koncept živo fućka.
Velim, komedija. Pucaš u vraga češkajući ga guščjim perom (jer za ono što njega škaklji i nasmijava, slijepo vjeruješ da je bazuka).
Razigrano Sotonče je tako, ničim izazvano, prvo na silu informirano (sa)znanjem egzorcistovog imena (o taštino!), iako je više nego jasno, kroz dječja usta, dalo do znanja svim tim smrtno ozbiljnim crnim vranama, da mu se živo jebe za njihova imena (i doslovno i preneseno) – i da mu ne znače ama baš ništa (izrugujući se njihovim ispraznim svećeničkim ritualima i snobovskom razmetanju latinštinom, na svim jezicima). Izrugivao im se vragolan s razlogom, jer je prozreo da se tu naravno, s egzorcističke strane, radilo o podvali, to jest nasilnom, umjetnom i lažnom postavljanju okvira igre, koju adresirana strana ne samo da uopće ne priznaje, nego drži urnebesnom pizdarijom. Zato je svećenik uostalom i išao, onako pretenciozno jelte, Sotoni na silu podvaliti svoje ime, da bi ga kao podvrgao svojim pravilima, na silu „civilizirao“, strpao u ladicu, nametnuo mu falšo vrednovanje po kojem je znati (svećenikovo) ime jako bitno i neophodno. Bljuv. Živ prikaz autoinstitucionalnog prevrednovanja. Postaje posve jasno zašto se mala poslije toga izrigala.
Ali to proziranje njihovih metoda nije ih omelo da (ime) i dalje znači njima, uostalom, na tome su sagradili cijelo carstvo. Pa je saznati ime demona, koji opsjeda opsjednutog, zato silno važno samo – egzorcistima (njima je stalo do Imena), da bi mogli svoj vudu istjerivanja uputiti na pravu adresu, jer bez adresanta, po njihovim vjerovanjima, taj bi silan istjerivački trud bio prdac u ništa, molitva uzalud bačena u vjetar, dokaz njihove nesvrhovitosti.
S vremenom je ovaj moment potrage za imenom i saznavanja pravog imena „Quod mihi nomen est?“, ta navodna bitnost imena, postao standard u svim filmovima slične tematike (i ne samo njima), pa ni vrag više nije bio samo vrag, nego je postao i Damien, Belzebub, Enlil, Bartzabel, Azazel, to jest nositelj sijaset sličnih ljupkih (redom skrivenih i tajnih) imena koja treba pošto-poto otkriti. Moć imena!
Koncept cijele te holiv(lj)udske ideje bitnosti imena je da je u imenu sadržana moć. Imati tajno ime po tom konceptu je Moć. Snagu mu daje tajnovitost. Ono nešto je snažno i strašno, jer je tajnovito. I sve dok demon skriva svoje pravo ime, on je nadmoćan, jeziv, strašan, on pobjeđuje, jer skriva navodni izvor svoje moći (ime). A onog trenutka kada se njegovo ime otkrije, demon postaje ranjiv i pozicije se obrću. Imenovanje je stoga imperativ (ako se želi biti Imperator)!
(al` pripazi care da njegovo nombre nije Maximus, jer tada si najebao)
Imenovanjem, definiranjem nečega, činimo to lakše shvatljivim, uklanjamo strah od nepoznatog, otupljujemo mu oštricu. I doista, u slučaju da nas iz sjene opsjeda opsesivno-kompulzivan manijak, definiranjem takvog poremećenog luđaka kao poremećenog luđaka zrelog za psihijatrijsko liječenje, činimo njegov poremećaj javnim, imenovali smo pojavu, učinili je poznatom i sad znamo o čemu se radi.
Imenovanjem bezimene sotonske sile u filmu se nad njom stječe nadmoć, jedno ime nadjačava drugo, zauzima se superiornija lovačka (pregovaračka) pozicija, jer koncept ideje imena veli da tajnovitost daje moć, a razbijanjem tajnovitosti (pretvorbom nepoznatog u poznato) više nema ni njegove demonske moći (straha od nepoznatog).
Stoj Luciferu silo nečista, Bezimeni je na našoj strani?
Sandy, Ladislav, Marta... Božo?
Nomen est omen. Latinska izreka koja sažima cijelu priču, jer predstavlja staro ljudsko vjerovanje da ime sadrži snažno simbolično i magično značenje. Klasična latinska izreka i, pardonirajte me, klasičan mudrošit.To su izrekli stari Latini u ime cijelog čovječanstva pa sad kao uvijek i u svim situacijama mora biti mudro, ma kako da ne.
U vjerovanju da tajnovitost sadrži magičnu (bogoliku) moć je lako uočiti onaj praiskonski - strah od nepoznatog. Pračovjek se u svrhu samoočuvanja morao oslanjati samo na svoje instinkte koji su mu nalagali da se mora bojati i vlastite sjene (da bi preživio). S razlogom se bojao nepoznatog koje ga je ugrožavalo i koje mu se činilo zastrašujućim i demonskim (nezemaljskim, božanskim). U međuvremenu se čovjek ipak ocivilizirao (kao), pa su instinkti gurnuti u drugi plan, jer u društvu koje se vodi zakonima (umjesto nagonima) više nisu toliko neophodni. Ili?
Melium est nomen bonum quam divitae multae. Ka-bum! Još malo serkanja. Dobro ime je bolje od svih bogatstava. Stvarno? Ili je profitabilnije skrivati ga, učiniti mističnim? Pa upitajmo stručnjake za stjecanje bogatstva, oni baš vole o tome zašto se treba bojati...
Jeste shvatili kukavci? Ni slučajno izgovarati ime Njegovo! Ime je to silne moći! Koje je ognjena osveta i kazna za one koji mu se klanjaju lažno, pretvaraju ga u šalu ili prate njegovo pominjanje psovkom! Koje na mjestu usmrćuje munjom ako ga uzalud izgovorite!
Iako ga nitko nikada zapravo i nije izgovorio, jer je nepoznato, ali hej, čemu sitničariti, i za to postoji rješenje, nema ime, ali ima zamjensko ime. Ako je nekima strah nužan, a nema ničega čega se treba plašiti, onda će(mo) već naći nešto čega (čime) će (se) plašiti. Stoga čak ni ono univerzalno Bog da vam nije palo na pamet! K-pau! Odmah grom! Na mjestu! Boj se! Nemoj da te uhvatim da se ne bojiš! Boj se!
Bokte.
Ali zašto ne bi smjeli reći njegovo ime, zašto je zazivati nekoga imenom grijeh?
Ej Mate! K-pau! Ante? K-pau! Jure?! K-pau! Ej, gulp, Ti?
Mislim da se do sada dalo pohvatati - sve diraj, ali ne diraj u religioznu tajnovitost i mistiku - jer u magli i opsjeni je moć. Godzilla dolazi iz tamnih dubina, a strah sječe još dublje. Zamislite samo na što bi svijet sličio kad bi svi znali da se Božo zove Stipe, Ladislav, Marta, Mandina, Traktorka, Sovjetka ili Đuro. Tc-tc. Svijet bez straha? Brrrrr Pih, kako ozbiljno shvatiti (bojati se) Boga koji bi se zvao Đuro? Kako jedan Đuro može kontinuirano kroz dugu ljudsku povijest tvrditi da je božansko biće, kako jedan, čuj Đuro, može nagnati milijarde na slijepu poslušnost? Kako uz pomoć Đure manipulirati masama? Ne ide, jednostavno ne ide, nije to to. Nema šanse da bi to prošlo. Jer odmah bi selo pitalo, a koji Đuro? Čiji je mali? Od koga je, tko mu je bila mater, a tko ćaća? Možete varati sve ljude neko vrijeme. Možete varati neke ljude svo vrijeme. Ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme, reče jedan Abraham. U tome je problem, mali Đuro nema čarolije mističnosti da bi svo vrijeme varao sve ljude, a još manje svemoći, previše je ljudski, običan.
Isto kao kad prepoznavanjem vraga kao najobičnijeg Belzebuba automatski proradi i sveta vodica. Dok je bio nepoznata sotonska sila mogao si ga kupati u bazenu svete vode i opet mu nitko nije mogao ništa, ali čim je otkriveno njegovo tajno ime, puf, vodenim ga pištoljčićem može spičkarati svako dijete. Jer ne može jedan obični Belzebubo glumiti nedohvatljivog ako svatko zna čiji je, ne možeš se bojati Bube Juniora od Bube Seniora i čija mama Buba radi na kasi u Konzuma. Kako bi onda Đuro izbjegao istu detronizirajuću sudbu? Nema šanse. Zato Božu treba držati što dalje od Đure, u zoni misterije, u zoni gdje nomen est omen, gdje tajno ime nosi magičnu božansku (nad)moć.
I zato se taj isprepadani i temeljito zastrašeni puk neće ni usuditi izgovarati njegovo ime, neće se usuditi izgovarati čak ni substitut njegovog imena Jahve, pa čak ni skraćeni substitut njegova imena JHVH (ime koje opet nije Ime, nego najobičnije mistifi-blefersko okolišanje okolo-naokolo imena - Ja sam koji jesam (Izl 3,14-15)). Nego će se se uvjeravati da nomen est omen, da je bitnost imena bitna (sveta!), da je Ime svetinja nad svetinjama u koju se ne smije dirati, da je Ime tabu, i stoga se radije neće služiti njime već će se paradoksalno služiti pseudoimenima »Stijena Izraelova«, »moja hridina«, »naš štit«, »pastir svoga naroda«, »moj pastir«, »Višnji«, »Vječni«, »Bog koji me gleda«, »Svevid Bog«, »strah Izraelov«, »Bog Abrahamov, Izakov, Jakovljev«, »Bog Izraelov«, »Bog naš«, »moj Bog«, »Gospodin moj«, »Svetac Izraelov«, još prije kod praotaca »El-Šadaj« (= onaj s planine), pa »Elohim« i »Adonaj«, »Gospodine moj«!, »Kyrios« ili jednostavno »Ime« (bez imena).
Izgovoriti će tako sto drugih imena, ne usuđujući se izgovoriti njegovo ime da ga slučajno ne bi lišili božanske (nad)moći nazivajući ga njegovim nepoznatim imenom (u kojem je sva moć).
E da, da ne zaboravim, ali će bez problema u njegovo Ime (kojeg ne smiju izgovarati uzalud) ubiti boga u Drugomu. To im valjda ne spada u kategoriju uzaludnog.
Znam-znam, sve je skupa suludo, paradoksalno i nelogično, ali odgovor bi u tom slučaju bio (jer čuvari institucija su na sve mislili) da su čudni putevi njegovi.
Godzilla vs. New York
Iz sociološkog i fenomenološkog aspekta bilo je zanimljivo promatrati medijsko tretiranje superoluje Sandy. Sandy je, u američkim medijima, dosegla monstruozne razmjere davno prije doticaja s američkim kopnom. Njenim konačnim dolaskom trebalo je opravdati danima pumpanu atmosferu straha, pa su recimo reporteri koji su je čekali na Manhattanu, izostankom stradalih i dramatičnih razaranja u njihovom vidokrugu, počeli dramatično brojati polomljena stabla. Grubo zvuči, ali za oluju tolikih najavljenih kapaciteta, njihovim je kamerama u tom trenutku nedostajalo mrtvih, nedostajalo je dokaza njene monstruoznosti, nedostajalo je tragedije tamo gdje su je najavljivali, stoga su revno brojali mrtva stabla. Toliko su bili zaokupljeni strepnjom za Simbol, potragom za dokazima (predviđene, a neostvarene drame), da su u prvi mah potpuno zanemarili i previdjeli tragediju i živu dramu njegovih sirotinjskih četvrti koje su stradale daleko gore.
Čemu sve to? Kvaka je što je u ovom slučaju jedno Ime prijeteći krenulo na drugo, ali Naše Ime. Naše se slavno Ime našlo ugroženo od nadmoćnijeg Neprijatelja, kojemu je trebalo dati ime, jer njegovim imenovanjem znamo protiv koga moramo zbiti Naše redove. Oluja je stoga imenovanjem personificirana, nije umanjena, već suprotno - uzdignuta je na pijedestal kao biće vrijedno Naše posebne pažnje, jer napada Naše Ime. Čudovište je tako dobilo ime Sandy i specijalan tretman, jer se izdvaja time što ugrožava njihovu svetinju. I od tog trenutka, imenovanjem čudovišta, govoreći o toj strašnoj Sandy, gotovo kao da su govorili o Godzilli koja napada New York, o živom biću, a ne o opasnoj tropskoj cikloni kao što to tropske oluje mogu biti (kakvih je bilo i nažalost bit će). Ime oluje postalo je tako sredstvo sijanja straha. Ime Sandy nametnuto je kao Ime od kojeg treba strepiti. Racionalna upozorenja na realnu opasnost od tropske oluje prerasla su u iracionalno mit(oman)sko utjelovljenje Neprijatelja od kojeg treba strepiti. Vidljivu manipulaciju masa kroz sijanje straha. Da je Sandy krenula recimo na latinoamerički Cucharas, priča bi bez sumnje bila sasvim drugačija.
No na primjeru praćenja superoluje Sandy zanimljivo je bilo uočiti slijedeći obrat, zbog kojeg je na kraju ovog osvrta i spominjem.
Umjesto da se imenovanjem neprilike (zla) odagnao strah, kao što je to slučaj u horor filmovima, ovaj se put imenovanjem neprilike (zla) strah i horor - zazivao. Ime(novanje) je dobilo dijametralno suprotnu svrhu, pa je iz namjene oslobađanja od straha (demistifikacije), prešlo u namjenu zastrašivanja. Iz svrhe odsotoniranja preuzelo je svrhu demoniziranja. Sve u okviru one iste igre koja silno drži do imena.
E taj fenomen zlouporabe imena zbog kojekakvih interesa (bilo glorifikacijom imena bilo sotonizacijom imena, bilo nomenfilstvom bilo nomenfobijom), evo nazvah - zloupoimlje.
Auuu!
Ponoć.
Noć vještica.
Vrijeme je za horor.
Ne pokušavajte ovo kod kuće.
Nažalost nije bundeva nego mango, ali nema veze, naglasak je ionako na prigodnoj jezi.
Jezivo je koliko Arch nema pojma što radi...
Srećom, šef Allen zna bolje...
Ali opet nitko kao Isus...
Bježite netragom vi Zle sile tame, pobjedu odnosi samo Dobro rezano voće!
SLUŠAONICA 1
I'm 
Pih, kako ozbiljno shvatiti (bojati se) Boga koji bi se zvao Đuro? Kako jedan Đuro može kontinuirano kroz dugu ljudsku povijest tvrditi da je božansko biće, kako jedan, čuj Đuro, može nagnati milijarde na slijepu poslušnost? Kako uz pomoć Đure manipulirati masama? Ne ide, jednostavno ne ide, nije to to. Nema šanse da bi to prošlo. Jer odmah bi selo pitalo, a koji Đuro? Čiji je mali? Od koga je, tko mu je bila mater, a tko ćaća? Možete varati sve ljude neko vrijeme. Možete varati neke ljude svo vrijeme. Ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme, reče jedan Abraham. U tome je problem, mali Đuro nema čarolije mističnosti da bi svo vrijeme varao sve ljude, a još manje svemoći, previše je ljudski, običan.