Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Hajka na Cigane i homoseksualce valjda nije bila dovoljna, jer već slijedi novi topic za svenarodno dizanje tenzija i mazanje okrvavljenih očiju. Hoće li Josipović na inauguraciju u Srbiju - neće li Josipović na inauguraciju u Srbiju? Hoće-neće, neće-hoće, trlji-brlji, brlji-trlji. Još jedan primjer huškanja, zatupljivanja i zaglupljivanja naroda izmišljenim i nametnutim "pitanjima od velikog nacionalnog značaja i bitnosti". Zaglupljivanje pitanjima koja su zapravo najobičniji preserans. Ma koga briga gdje će. Šta me briga gdje će. Hebemese gdje će (sve dok to nepotrebno ne opterećuje hrvatski proračun i hrvatske građane koji su porezni obveznici). Što se mene tiče svi političari mogu kolektivno u tri lijepe, samo neka za svoje putne troškove u mjesta svojih rođenja - ispostave potvrde o uredno plaćenom porezu iz svoga džepa, molićulijepo. Mene zanima računica, nikakvi nacionalni bijesovi. Zanima me čist račun, nikakav obračun. Uopće me ne zanimaju izmišljeni nacionalistički problemi, ima oko nas dovoljno stvarnih financijskih sranja:
Ajmo čitati ono napisano sitnim slovima: Potvrda za pristupanje dugu, Pristupatelj dugu - PMF SVEUČILIŠTE U ZAGREBU. I kad se sjetim da smo se nekada kroz priču čudili i zgražali američkom KONZUMerizmu, njihovoj socijali, obijanju pragova supermarketa u potrazi sa sniženjima i akcijama, sirotinjskom skupljanju kojekakvih kupona, životu i preživljavanju na bonove usred američkog blagostanja. Pa evo tog naprednog kapitalizma kojem smo težili, evo naše sirotinje, evo blagostanja, evo nam te svijetle Amerike. Do toga je došlo. Amerika 3Pimaterine.
KONZUMs Vama kroz život.
Točnije rečeno, Kao gospodar života i smrti u Hrvatakroz život do Vaše smrti (u neuspješnoj operaciji vađenja bubrega).
Novi je strah na tržištu, odlično. Budemo još malo histerizirali i paničarili. Budemo još malo manipulirali masama. Povodom serije razornih potresa u Italiji, uvjeravaju nas da se i nad Hrvatima, poslije opasnosti od Srba, Cigana i homića, nadvila nova opasnost. Razoran potres koji će se ionako po zakonima vjerojatnosti desiti bilo kada, ali bi dobro bilo da se desi baš sada kako bi opravdao nečiju dječačku zaluđenost skupim nuklearnim tenkićima. Neviđena elementarna katastrofa do sada neviđenih razmjera koja će razoriti ovu zemlju do temelja!?!
Neviđena katastrofa, ha? Do temelja? No šit men. Koliko po Mercalliu, a koliko po Richteru?
Eh boys, boys, gledajte i plačite, niste vi našoj katastrofi i našim mlatimudanima ni do koljena:
marche, ja i dalje vjerujem da se ´negdje skriveno i tiho, krije veliko toplo ljudsko srce, eto, u to ja vjerujem.` i pronalazim ga, marchelina moja, kako u kontinuitetu tuče snažno i neiskvareno - u tvojim grudima. poljubac i zagrljaj ti hrabra i pravedna ženo.
Kako sam nedavno u tekstu naslovljenom Grijeh šutnje i sama pisala o genezi i mehanizmu uspona zla u društvu, živo me zainteresirao i pomalo potresao najfriškiji tekst našeg gospon profesora, pisan na sličnom tragu (na istu temu). U njemu naš profi, na vrlo zanimljiv i informativan način, kako već to samo on zna, opisuje intrigantan i pomalo jezovit eksperiment jednog američkog profesora društvenih znanosti iz 1967. Eksperiment za kojega sam evo prvi put čula u ovom članku, a koji poziva na duboko promišljanje. Po događaju je snimljen i njemački film Die Welle koji se u cijelosti može pogledati na YouTubeu.
Ako vas zanima o kakvom se to eksperimentu radi i što je onaj maštoviti američki profesor njime htio postići, pročitajte detaljnije kod našeg umnog profesora - preporučujem.
Ne, više nije smiješno zar ne. Nikad nije ni bilo. Ni cijeli tjedan (tragi)komedije ne može isprati gorčinu, može je samo naglasiti. Može samo podcrtati grotesku zvanu stvarnost. Neosnovano privođenje aktivista, obijest tatinih sinova koji bijesnim automobilima kose nedužne, pedofili koji na sudovima dobijaju sporove, politički utovljenici koji se (na) sudovima smiju, slijepi i gluhi prelati koji se časte za iznimne doprinose u izgradnji humanijeg društva, kozmetička mijena sportsko-mafijaških dinasta, paralelna linija isplaćivanja vojnih mirovina i plaća, centri za socijalnu skrb koji razdvajaju braću i sestre a od posvajanja prave legalizirani biznis, kaos u školstvu i repovi neodgovornog eksperimentiranja, graktanje svim mastima premazanih radikala i cirkusanata, manipuliranje kostima, revizionizam, neokroatizacija, rasprodaja, osvjedočeni mrzitelji koji (se) pozivaju na ljubav, ostrašćivanje, paranoična potraga za neprijateljima, dirigirana histerija, netrpeljivost prema drugačijima, linčovanje manjina, medijsko lešinarenje, korupcija, nepotizam, nesposobnost, protekcionizam... gdje god da se zagrebe novi skandali, nove gadarije koje izviru kao gorko i zataškano naslijeđe slavnih godina domoljublja. Ako je sada jadnica u ovakvom rasulu, kako bi izgledala da je nisu toliko ljubili. Gospodarstvo je na izdisaju, proizvodnje nema, no ništa zato, i to ćemo podmesti pod pjesmuljke, evente, sapunički eskapizam i kojekakve nacionalističke survivore. Neurosong je završio, za desetak dana počinje onaj nogometni, otvori pivu - pridruži(t ćeš) se i ti.
I ovo je vrijeme predsjednika, vrijeme premijera. Vrijeme u kojem se zna tko su nove-stare zvijezde. Jedni hodaju po kiši, drugi po grobljima, svi po kostima i grbači svojih podanika, jedni smanjuju plaće sebi i predsjedniku za 30%, drugi dižu PDV na 25. Jedan, drugi, u susjedstvu danas do/od sutra bude i treći. Predsjednik, premijer, premijer, predsjednik...
Jedino na dvoru ruskog cara pomalo zbunjeni veleposlanici predaju vjerodajnice – Vaša ekscelencijo Premij... ovaj Predsjedn... ovaj Premijer... ovaj Predsjednič... ovaj?!
Ništa, ništa, ne sekirajte se – mirno će na to Putin – zovite me jednostavno Vaše Veličanstvo.
Kokošari se zadovoljavaju jednom titulom, hladnokrvnim igračima ni dvije nisu dosta, s obzirom na okolnosti iznalazim novu...
Nit predsjednik nit premijer, već i predsjednik i premijer, skraćeno – Njegova ekscelencija Pr-Pr.
Vjetrovita vremena. Limeni se pivac okreće kako vitar puše. Ipak je vrijeme predstava.
U zemlji apsurda zakon je ka Burda
Pa se po njemu kroji sve po zakonu, samo izbroji
I začepi pravu rupu, to je lako
Kod nas bit snalažljiv je zajebat zakon
Zajebat sve nas, ma nema problema
Zakon je pun rupa poput goblena
Pa vezi sliku za sebe, rođake i priku
Baci kost pasima šta nose palice
Sitne ribe pune marice dok pametne glavice biže priko granice
A preplaćene guzice nas vode žedne priko vode dok ispravljaju netočne navode...
Bolje mučat i sebe poštedit problema, bolje mučat i sačuvat glavu – izgovorila je to sijeda žena kao sam po sebi razumljivi i jedini mogući zaključak teških tema koje su iskrsle u tom bremenitom popodnevnom razgovoru. Izgovorila je to dvaput, gotovo kao poštapalicu, kao neupitan plod one izreke usađene u svakog od nas još od ranih nogu da je šutnja zlato. Njena se sugovornica još jednom uhvatila razmišljati koliko se neizmjerno zlo može sakrivati pod nepropitanim narodnim mudrostima, kakve već takve “zdravo za gotovo” uzete mudrosti znaju biti.
“Nisam dovoljno naivan da pomišljam kako će ova knjiga promijeniti tijek povijesti i prodrmati savjest čovječanstva. Knjiga nema više moć kakvu je nekada imala.”
Desilo se da je prije toga, u vrlo kratkom periodu, jedan za drugim, uronila u svjetove dvojice autora, koje je obojicu, ma koliko njihovo pismo govorilo o različitim kulturama, mučilo jedno te isto veliko pitanje, barem za one koji u Njega vjeruju. Pitanje je to, njima neshvatljive, Božje šutnje. Šutnje na zlo i ljudsku patnju prouzročenu tim zlom.
Jedan je tome svjedočio… – Onoga strašnog dana, među strašnim danima, kad je dijete pribivalo vješanju (da!) drugog djeteta koje je imalo lice nesretnog anđela, čulo je nekoga iza sebe kako jeca: “Gdje je Bog? Gdje je? Ta gdje je Bog? A jedan mu je glas u meni odgovorio: Gdje je? Evo ga – obješen je ovdje, na ovim vješalima!”
A drugi je, poslije svih ljudskom razumu neobjašnjivih patnji… – A usprkos tim strašnim i nemilosrdnim patnjama prinošenim kao žrtva njemu, Bog je i dalje šutio… ali znam što ćete reći: Njihova smrt nije bila besmislena. Ona je ugaoni kamen… sada uživaju vječnu sreću; …Pa ipak, pitam se zašto je moje srce i dalje ispunjeno tugom? ...Što zapravo želim reći? Ni sam potpuno ne razumijem. Samo to da danas… ne mogu podnijeti taj jednolični zvuk mračnog mora koje izjeda obalu. Iza mračne tišine mora, šutnja Božja… taj osjećaj da Bog, dok ljudi uzdižu svoj glas u patnji, ostaje prekriženih ruku, šutljiv –
ipak na koncu u sebi rezonirao – Ali …nije šutio. Čak i da jest, moj život govorio bi o njemu sve do dana današnjega.
I u tome je sadržan ključ spoznaje. Vjerovali u njegovo postojanje ili ne, sve se svodi na to da On šuti kada šuti čovjek. Kad govori čovjek tada govori i On. Ako je čovjek zakazao govoriti onda kada je trebalo, tražiti razlog za Negovu šutnju u prisustvu zla možemo samo u svojoj šutnji u prisustvu zla. A to na ljudska pleća, ukoliko želi biti i živjeti kao čovjek, stavlja veliki teret civilizacijske odgovornosti, čak i više od odgovornosti - humanističke, sveljudske i nadljudske obveze da se na zlo ne šuti. Jer šutnjom, onda kada se šutjeti ne smije, na cjedilu ostavljamo i čovjeka i Boga (ako u njega vjerujemo/te).
Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra
Uvijek postoje oni koji – “…govore svijetu da je cijela ta pripovijest …pobijenih samo legenda, a svijet će, u svojoj bezazlenosti, povjerovati – ako ne danas, onda sutra ili prekosutra… Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra.”
No zašto su šutjeli i zašto šute? Jer je po njima bolje mučat i sebe poštedit problema, jer je po njima šutnja zlato. Ne shvaćajući i ne prepoznajući, začahureni tako u svome strahu, da svojom šutnjom u prisustvu svakodnevnog zla, tom zlu daju prešutno odobrenje, poticaj za njegovo daljnje kancerogeno bujanje. Da će tom šutnjom i okretanjem glave možda kratkoročno i sebično poštediti sebe sada, ali na štetu – drugog i nevinog, a sutra jednako tako i na štetu sebe. I osobno to ne bih nazvala bezazlenošću, nazvala bih to zloćudnim autizmom.
Ukazivati na tu ljudsku šutnju i autizam, znači nositi glavu u torbi. Jer se ljudska vrsta ne voli suočavati sa svojim propustima. Ljudi se ne žele vidjeti u svoj svojoj ogavnosti i okrvavljenosti ispod kože. Oni ne vole da im netko prstom ukazuje na ono najgore u njima, što su potisnuli i skrili sami od sebe. Reagirajući u obrani, oni to prepoznavanje i definiranje, u svome potpunom nerazumijevanju, iskrivljeno doživljavaju prijetnjom, moraliziranjem, prijeteće uzdignutim prstom...
Bilo je ljeto, nesnosno vruće, znoj se svima cijedio niz leđa i obraze, pred šalterom se nezadovoljno komešao dugačak red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi. Sve je to za sve prisutne išlo presporo, presporo, taman onoliko presporo da svima kida živce, da ih sve učini bešćutnima i krvoločnima. Smežurana staričica, starinska vešta žene sa sela, marama na glavi, ne baš previše čista, neugodan zadah znoja, drhtave ruke, a u njima račun i zgužvane novčanice: “Sinko, iman nešto ođe, donila san platit, ma ne znan slova, ti mi upiši sinko.” S gađenjem odmičući nos od stakla koje ih je dijelilo, službenica kojoj se obratila, pronašavši u starici razlog sveopćeg nezadovoljstva, spremno i kao iz topa iskoristi svoju priliku za odušak: “Šta je vama, kao da ja nemam pametnijeg posla?! Di bi ja bila kad bih svima upisivala?! Šta ste uopće došli, šta ste vi mislili?! Šta niste nekome dali da vam ispunjava papire nego ste mene našli gnjavit i zadržavat red?!” Ruke na to molećivo zadrhtaju još i više: “Sinko bi ja, ali neman koga. Aj mi ti upiši.” Zvuk gnušanja odsječe joj kao da tjera dosadnu muhu: “Ajde bogati stara di si mene našla, ajde doma, smetaš! Sljedeći!” Red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi u potpunoj tišini gleda u lijevo, u desno, u pod, plafon, pogledi upereni negdje drugdje, svugdje samo ne u poniženu i nijemu staričicu, mlađa žena baš sada nešto traži u torbi, muškarac baš sada šalje poruku na mobitel, nekima je možda i neugodno ali šute, starija žena baš sada proučava umjetnu paprat u kutu, to se njih ne tiče, ionako čekaju predugo, nesnosno je vruće, baba smrdi, zadržava red, pa šta ako se na nju otresa, neka joj je i rekla, ta gdje bi svi bili kad bi tako svi dolazili, njima se žuri, njih nije briga, neka ide doma već jednom, biti će svima bolje ako baba konačno ode doma, ona je kriva ona je za sve kriva.
Nadrkana kravo, tako doma i s materom pričaš, jeli!? – ustajali zrak najednom propara zvonak glas – A i vi svi ostali, vas nije rodila majka?! – gledajući ih sve u oči, iz reda istupi mladić sa irokezicom na glavi, srebrna karičica u nosu, crne marte, iskrzana maja, natpis Ramones, očito punker - Dođi bako, ja ću ti upisat - i uzevši staričicu za ruku išeta s njom na čisti zrak.
Tišina, muk, nakon prvog šoka evo i prvog glasa negdje iz kuta: “Drogaš!” Pridružuje mu se i drugi: “Drogaš nego šta! Ma jesi vidio ti tog majmuna! Nekulturni balavac!” Zatim i treći: “Kako ga nije sram! Narkomanska nekulturna stoka! Đankara prokleta! Sramota! On će nama mater spominjat!? On će nama! Pičkamumaterina! Divljak nadrogirani!” Uskoro svi bruje: “Sramota! Sramota! Zar je to način?! To nije način! Smeće narkomansko! Jesi mu vidija kosurinu?! Jesi mu vidija rećinu u nosu?! Jesi mu vidija rasparanu robetinu?! S kojeg je to brda sišlo?! Na kojim je to drogama?! Kakva je to mladost! Kakva su to dica?! Sve droga, alkohol, tablete! Nema odgoja! Nema kulture! Nema poštovanja prema starijima! To je kriminal! To je smeće! Na šta je ovo došlo?! Smak svita! Sve to treba zatuć! Sve to treba kolcem! Sve to treba na Goli otok!” Sve glasovi koji vrište, koji povlađuju sebi, koji si glade perje, koji službenici daju za pravo, koji jezicima međusobno peru svoj zajednički grijeh. Već su pod bujicom kletvi pokopali i zaboravili i staricu i njeno poniženje, a usput i svoju šutnju, sljepoću, gluhoću i bešćutnost, jer su sad našli novu metu za svoje bijesove, u tom mladiću koji im je rekao što ih ide. Jedino ona starija žena još uvijek proučava onu paprat u kutu, nekako skutrena u sebe, kao da je dobila udarac u trbuh, kao da bi ako je moguće i sama željela postati ta paprat, kao da bi ako je ikako moguće nestala, propala u zemlju, kao da bi ako je ikako moguće sada bila bilo gdje drugdje na svijetu samo ne tu, gdje nažalost jest, među pravednicima.
Da, još jednom velim, tako se dogodio holokaust. Zlo se naime događa kada dobri ljudi okrenu ili pognu glavu. Zlo je stupalo, a dobri ljudi nisu činili ništa, dobri su ljudi iz straha, interesa ili neznanja gledali u pod, baš tražili nešto u torbi, baš slali sms, proučavali paprat, šutjeli. Dobri su ljudi zakazali.
Slavko Goldstein nazvao je tu ljudsku neosviještenost koja je dovela do prešutnog istrebljivanja cijelih naroda “bolešću koja zamračuje spoznaju i blokira svijest”. Zbog te iste bolesti, ljudi u velikoj i zabrinjavajućoj većini, pored zdravih očiju, ne prepoznaju ili žmire na zloćudnost sitnih svakodnevnih postupaka koji kroz predrasude zazivaju veliko zlo. Oni naprosto nisu sposobni prokazati zlo. Ili sebično i kratkovidno vide samo ono nebitno, ono što im trenutno remeti njihov komfor i sliku samih sebe, ali ne vide ono bitno što ugrožava druge. Iz interesa, straha ili neznanja (nezainteresiranosti) odabiru ne vidjeti kada netko sa minijaturnom pozicijom moći ponižava slabijega od sebe, kada se netko bahato gura preko reda, kada netko nekome psuje cigansku ili srpsku mater, kada netko slobodne žene naziva kurvama, njihovu djecu kopiladi, homoseksualce pederčinama etc., ne vide jer se to njih ne tiče.
Dobri ljudi zbog očuvanja svog komfora odabiru ne vidjeti zlo i time ga potvrđuju. Dobri ljudi time postaju njegovi (ne)svjesni dionici.
Novi problem nastaje kad ih se sa tim suoči. Kad ih se suoči s njihovim udjelom, ma koliko malen i naizgled beznačajan bio, u nekontroliranom bujanju zla.
Verbalni delikt
Brutalna je istina – da ljudi ne vole čuti brutalnu istinu. Istina je po njih neugodna. Sramna. Ona zadire i ruši njihove male začahurene svjetove u kojima se sve to njih ne tiče i u kojima oni sa tim nemaju nikakve veze. Ona ruši njihove svjetove u kojima nema njihova djelića odgovornosti. Nitko ne voli slušati o svojim obezama i propustima. Tada riječi bole.
Words like violence
Break the silence
Come crashing in
Into my little world
Painful to me
Pierce right through me
Can't you understand
Oh my little girl
Words are very unnecessary
They can only do harm.
Ako se već mora izreći (a po njima najbolje da se o njoj šuti), ljudi žele da im se gruba istina upakira u celofan, izrekne lijepim riječima, po mogućnosti servira uz poljupce i ispriku, jer ih se eto nepotrebno uznemiruje grubim vijestima. Ali opet ni slučajno da se pri tom zbori o onim njihovim djelićima odgovornosti.
Što se događa onima koji zlo vide i o njemu ne šute? Takvi su optuženi za verbalni delikt, takvi su zbog imenovanja zla sami optuženi za zlo, jer su zlo imenovali. Za prozvane je mladić s irokezicom nekulturni divljak i narkoman, jer ih je uhvatio u ne djelu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su moralno i ljudski podbacili u svakom pogledu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su imali priliku pokazati ljubav prema najmanjem od svih, prema bližnjemu svom - a nisu. On je za njih divljak jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio. A zato jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio, na njega su izrazito kivni. Za njih je isključivo on oličenje podmuklog zla, koje se onoga vrućeg dana uz njihovo prešutno odobrenje doista dogodilo. A njegov drugačiji izgled savršeno im je poslužio kao samorazumljiva potvrda njegove krivice, odn. njegova otpadništva (kao što bi im za progon poslužilo i bilo što drugo).
Zašto to dobri ljudi čine? Zašto dislociraju zlo sa sebe na njega? Jer jedino na taj način pred sobom mogu opravdati svoju šutnju (kad se šutjeti nije smjelo) - kroz mladićevu navodno neprimjerenu reakciju. Dakle prebacivanjem krivnje sa sebe na njega. Dakle alibiranjem svoga zla njegovim izgledom, rječnikom, manirima. To čini njihova podsvijest koja je, suočena sa svojim propustom spremna učiniti sve, apsolutno sve, samo da se njihova zamračena i uspavana svijest ne suoči sa vlastitom krivicom - pa su spremni zavarati i sama sebe, odnosno vlastiti um. A kako? Pa okrivljavanjem onoga tko ih jasno vidi. Obezvređivanjem glasa koji nije šutio kao što su šutjeli oni. Opravdavanjem da šute svi, a da onaj tko ne šuti očito može imati i sigurno ima samo loše namjere (da "očito" s njim, a ne s njima, nešto nije u redu).
Nema sreće ni ljubavi
Jer svi se boje istine
I riječi nisu iskrene
Jer svi se boje istine
I smeće je pod tepihom
Jer svi se boje istine
A gladni smo i jadni smo
Jer svi se boje istine
Priznaj samom sebi
U trenutku istine
Da bole riječi iskrene
U trenutku istine
Postoji vrijeme za šutnju i vrijeme kada se šutjeti ne smije. Osobno ni jednu grubu riječ ne smatram ni izbliza toliko vulgarnom, kao što zloćudnom i vulgarnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.
J'accuse! - vikao je Zola prije 114 godina. Optužujem za rasizam i antisemitizam, imenujem i optužujem za zlo sve one koji optužuju nevinog Dreyfusa, sve one koji su mu prišili zločine koje nije počinio, samo na osnovu njegova podrijetla! Upleteni naravno, a upleten je bio cijeli državni aparat, nisu htjeli čuti po njih vrlo neugodnu istinu, niti su htjeli da se za nju čuje. Zolu, koji ju je izgovorio, trebalo je ušutkati, po onoj - Drži jezik za zubima! No Zola je ipak izrekao istinu, koliko god da je brutalna bila, i bijegom u Englesku od tamnice spasio vlastitu glavu.
I zbog toga je doista opasno ne držati se većinske zavjere šutnje. Opasno je suočavati “dobre ljude” sa njihovim propustima i krivim postupcima. Jer je ljudska sljepoća i odbijanje samospoznaje izuzetno tvrdokorno, agresivno. Progledati bi za njih značilo spoznati vlastitu odgovornost, a ona je većini neprobavljiva, jer bi značila priznanje vlastita grijeha šutnje. Još ako to činite nemilosrdno, ako o istini progovarate brutalno otvoreno, onda ste pogotovo nastradali. Istinom se zamjeriti “dobrim ljudima” znači staviti glavu na panj, dati im sjekiru ili omču u ruke.
Ljudi u svome izbjegavanju bilo kakve neugode izazvane neželjenom introspekcijom, zamjeraju onome tko im u lice baca brutalnu istinu. Pored zla koje im se događa pred očima i pred kojim zatvaraju oči, oni zahtijevaju rukavice, ljubaznost, lijepo postupanje, kulturu. Oni u svome samozavaravajućem snu nipošto ne žele da ih netko zgrabi za ramena, protrese i grubo probudi, već da ih ljubazno tješi, s njima suosjeća, priča bajke o njihovoj dobroti i pjeva im lijepe uspavanke. A po mogućnosti na zvučnike pušta i smirujuću klasiku. Sve drugo (drugačije) smatraju vulgarnim nedostatkom kulture. Sve drugo smatraju prijetnjom.
_Uglađenost zla vs. Ružnoća istine_
Svjedoci tvrde da je bio izuzetno uglađen, govorio je ljubazno i tiho, nikad nikome nije uputio ružnu riječ, uvijek besprijekorno obučen, pomno začešljan, koristio je pomade, visok, taman, zgodan, miljenik žena, nije skrivao svoju zaljubljenost u umjetnost, dičio se svojim poznavanjem klasične glazbe, na poslu je često preko razglasa puštao Wagnera, pravi gospodin. Sve je na njemu odisalo, što bi rekli, gospoštinom, jer se pomno trudio da u javnosti njegova pojava prednjači kulturom. Upravo je takav, uglađen, savršen i kulturan stajao i na onom uzvišenom podiju u bijeloj doktorskoj kuti, razvrstavajući tankom dirigentskom palicom žene od muškaraca. Iza njega se u zrak visoko dizao dimnjak spalionice iz kojeg je kuljao gust dim. Njegov je posao bio biti Mengele.
Jednom davno kolegica je promišljala: „Ja sam od onih koje dugo šute dok dobro ne procijene situaciju. Sumnjam da bih i ja podigla glas, jer me moja urođena patološka pristojnost sprječava u tome. A to onda iskorištavaju oni koji su patološki nekulturni.“
Na što sam nadopunila: „Osobno smatram kako smo mi na tu pristojnost programirane od malih nogu, a donosi nam počesto više štete nego koristi u životu. Jer dok smo mi pristojne, dotle beskrupulozni gaze preko leševa i nas. Vjerujem da se takvima sve u životu vrati, ali tko će vratiti one leševe preko kojih su prešli...“
Zloćudnost i nekultura tog beskrupuloznog patološkog zla upravo je u tome da koristi našu usađenu patološku pristojnost, i da podlo iskorištava onu usađenu misao kako je šutnja zlato, koja mnoge čini invalidima u neophodnoj osudi zla. Zlo je najobijesnije baš onda kad na nju računa i kad dobija tu našu šutnju, pristojnost i neuzvraćanje. Osobno se stoga ne kolebam, kada to ocijenim nužnim, opaliti mu šakom u nos.
Uglađeni je Doktor slušao klasiku. Bio oličenje kulture. Zapravo je bio oličenje cijele smrtonosne ideologije, koja je silno držala do toga da je se smatra kulturnom, pokroviteljicom umjetnosti, neokaljanom, čistom. Pa je to opet nije priječilo da (ne)kulturno šalje ljude u plinske komore. Dapače. Činili su to uz zvukove valcera. Činio je to Doktor uz kurtoazno ćaskanje sa logorašicama osuđenima na smrt, koje nisu vjerovale da tako pristojan čovjek može činiti neopisive zločine, dok i same nisu postale nesretne žrtve njegovih monstruoznih eksperimenata. Do tada nikad viđeno, monstruozno zlo, cvalo je upravo pod jednako monstruznom krinkom/licem kulture, rada, reda i ljubaznosti. I kamo sreće da ga je netko na vrijeme opalio po nosu.
Ljudi žive u opasnoj zabludi kada djetinje-naivno zamišljaju zlo isključivo kao prljavo, glasno, ljuto, siromašno, nekulturno, vulgarno. Žive u potpunoj zabludi kad misle da nekoga, a i njih same, osobna pristojnost, poznavanje i držanje pravila bontona, pravila lijepog ponašanja, alibira od zla. Najveće zlo mami baš kao što se djecu mami slatkišima, širokim osmijehom, slatkorječivošću, ljepotom, normalnošću, divnim obećanjima. Ono se krije pod savršenom bijelom kutom i uglađenim riječima, minijaturnom pozicijom moći za kakvim šalterom, poslušničkim mentalitetom, pod krinkom građanske uglađenosti i kulture.
Stoga ni jednu grubu a istinitu riječ koja prokazuje zlo, ne smatram ni izbliza nekulturnom, kao što nekulturnom, zloćudnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost, sljepoću i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.
Sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj odvode nevine u plinske komore, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj mrcvare nevine u kazamatima, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj linčuju različite, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj na bilo koji način stradavaju nedužni, civilizacijska je dužnost svakog čovjeka da je bez krzmanja, gdje god da je prepozna, u kome god da je prepozna, svim sredstvima, i nogama i rukama, pokazuje i prokazuje kao krimen, nju, zloćudnu i suodgovornu - šutnju.
Činjenica da svi šute nikako ne može zamagliti ono što se jasno vidi, niti može pokolebati odlučnost ispravnog čovjeka. Ako će to probuditi i osvijestiti neosviještene ljude, istinu treba vrištati sa krovova, valja im je gurnuti u lice.
I s tim u sjećanje prizivam svoj omiljeni filmski kadar sa jednim simboličnim pitarom cvijeća, koji bez ijedne izgovorene riječi, istodobno govori koliko šutnja može biti plemenita, a opet, da u životu svakog čovjeka (ne jednom) osvane vrijeme i mjesto kada je civilizacijski imperativ - ne šutjeti.
U prethodnom sam postu govorila o dnevno-političkim manipulatorima koji ne prežu ni pred čim kako bi ostvarili svoje ciljeve i koji se ne ustručavaju koristiti tuđu nesreću za vlastiti (najčešće politički, a time naravno i materijalni) probitak.
Sada promotrimo konkretan primjer. Ovih su dana primjeri brojni, ali usredotočimo se na jedan.
Naša je Škabrnja u Domovinskom ratu postala na neki način simbol stradanja kao i Vukovar, jer su srpske snage masakrirale njene stanovnike i potpuno sravnile selo sa zemljom. Škabrnjani nose strašne ratne traume, ali to ne može opravdati ovakvo ponašanje toliko godina poslije rata i prema ljudima koji s njihovim traumama nemaju nikakve veze.
Predsjednik HR je potom zatražio očitovanje službi i tu bi priči bio kraj da se komentarom nije osjetio pozvan nadovezati i zastupnik Boro Grubišić iz HDSSBa, koji se prigodno složio da događaje kraj Škabrnje treba osuditi, ali ne i s ministričinim stavom da se takvi događaji odražavaju na sliku Hrvatske u svijetu:
– I osobno žalim i osuđujem svaku vrstu diskriminacije, pa i ovo što se dogodilo u Škabrnji, rekao bih u jednom izoliranom imovinsko-ekološkom sporu koji se tamo dogodio, koji ima i elemente diskriminacije – kazao je Grubišić te dodao da ipak ovaj izolirani slučaj ne bi trebao imati preozbiljnu refleksiju u inozemstvu.
Kakav bi tek bljesak trebao biti nakon odluke Sarkozyja o deportaciji Roma iz Francuske, i to na tisuće njih? Prema tome, ovaj izolirani slučaj, koji ne podržava ni hrvatska Vlada ni Sabor ni itko od nas, ne može imati refleksiju prema van – zaključio je Boro Grubišić.
Kada netko govori, treba uvijek pažljivo slušati što govori, ali i tko to govori. Odnosno iz čijih usta izlaze poruke i parole. Time dolazimo do one manipulacije i političke demagogije o kojoj je bila riječ u prethodnom postu.
Boro Grubišić jedan je od onih sedam hrvatskih saborskih zastupnika koji su se, prije najavljenog zakona kojim se ukidaju povlaštene mirovine - na jedan dan umirovili da bi sebi osigurali povlaštene mirovine. Član je HDSSBa (Hrvatskog Demokratskog Saveza Slavonije i Baranje), stranke čiji utemeljitelj i osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš trenutno izdržava zatvorsku kaznu u BiH, a u koju je pobjegao pred zakonima hrvatske države, na koje se HDSSB poziva.
Boro Grubišić zastupnik je Hrvatskog sabora iz redova stranke koja se dakle ne odriče svoga utemeljitelja osuđenog ratnog zločinca, niti njegovih sramotnih zločina (provođenje mučenja i likvidacije srpskih civila) koje očito ne priznaju zločinima, i koja je svojim programom i sloganom (Za svoje!) izrazito nacionalističkog, te protu EU predznaka.
Što to HDSSB dakle želi poručiti, koristeći škabrnjski incident kao izgovor? I što je to Boro Grubišić, poslije naizgled politički korektne osude svake vrste diskriminacije, zapravo svojim komentarom rekao, i što je možda još i važnije - želio reći?
Samo izolirani slučaj?
Jedan izolirani imovinsko-ekološki spor? Koji ima elemente diskriminacije? Boro srcati, ma jel` se ti to sad ozbiljno praviš glup?! U zemlji u kojoj se i jednog predsjednika pogrdno naziva/lo Ciganinom? U zemlji u kojoj romske djevojčice ne mogu odrađivati školsku praksu jer su Ciganke? U zemlji u kojoj je nekoga i nešto pogrdno okarakterizirati kao ciganluk, ciganskim, cigančenjem, crnim ciganinom posve uobičajena razgovorna poštapalica? U zemlji u kojoj mještani bagerima, kanalima, žicom, ogradama izoliraju romske susjede? U zemlji u kojoj tjeraju „Cigane koji su Cigani pa neka su i od zlata“ jer „u Škabrnji od pamtivijeka nisu živjeli ni Srbi ni Romi, pa neće ni sada“, a sve to po onoj narodski omiljenoj i opjevanoj nećete u..., niste ni prije ? Update: U zemlji u kojoj se osnivaju Krizni stožeri za zaštitu od Roma ?
Ma izoliran slučaj malo sutra.
Sveprisutna netrpeljivost (i predrasude) prema drugačijima, u ovom slučaju Romima (a mogli su biti i Srbi, Kinezi, Afrikanci, muslimani, homoseksualci, Jehove ili mali zeleni), nikada među ljudima nije bila izoliran slučaj. Ona je pravilo.
Stoga, što zapravo Boro Grubišić govori kad izgovara neistinu o izoliranosti slučaja? Pa on unatoč izgovorenim riječima da osuđuje zapravo ne osuđuje, odnosno, parafrazirajući samog Boru Grubišića, osuđuje - ali u elementima. On bi sudio ali ne sudio. On bi želio biti politički korektan prema Romima jer je eto to in ali da istovremeno ostane politički nekorektan prema Srbima. On bi sudio zločin ali slavio ratnog zločinca. Boro Grubišić je dvosmislen u situaciji u kojoj dvosmislenosti ne smije biti, on bi želio sjediti na dvije stolice jer je politički demagog koji skuplja poene gdje god stigne. On problem nastoji uvredljivo umanjiti i neukusno podmesti pod tepih izoliranog imovinsko-ekološkog spora. On nastoji klasičan rasizam svesti pod rijedak slučaj te imovinske i ekološke probleme, koji se inače rješavaju propisima uređene države, a sigurno ne progonom gnjevne rulje kojoj imovinska i ekološka pitanja ne mogu biti izgovor, niti alibi, niti pokriće za evidentan šovinizam.
Da, Romi se većinom bave skupljanjem i prodajom metalnog otpada. Od toga njihove brojne obitelji žive. Kad i ako to djeluje štetno po okoliš, kad i ako to nekome smeta, posao je uređene države određivati pravila koja će je (u)činiti uređenom, bez gaženja ljudskih prava. Ako skinsi sutra sebi uzmu za pravo pretući nekog crnca pod izgovorom da je bacio zgužvani papirić na cestu umjesto u kantu za recikliranje papira, to ne znači da su skinsi ekološki zabrinuti i odgovorni građani, već su i dalje rasistički debili koji se služe neviđeno glupim izgovorima da bi opravdali svoj rasizam. Stoga izgovora za škabrnjski šovinizam i ksenofobiju po osnovama imovine i ekologije (jednako kao ni po osnovama ratne traumatiziranosti) ne može biti.
Mnogi će bez da trepnu reći - nemam ništa protiv homoseksualaca, ali ne bih volio u obitelji imati jednog. Ili - nisam rasist, ne volim prolaziti pokraj crnaca ne znam zašto, ali ja nisam rasist. Ali čekaj malo, ako nemaš razloga za to, ako su tvoji razlozi potpuno iracionalni, što je to onda nego homofobija ili rasizam? Kako svijet uopće zamišlja homofobe, rasizam, rasiste? Kao čudovišne zakukuljene i lako prepoznatljive ku-klux-klanovce koji po cijeli dan šetaju naokolo sa omčama i zapaljenim bakljama u ruci? Ne mili moji, ne. Rasisti jesu i mile bakice i brižne majke i odgovorni očevi i inače mirni suseljani koji su u svemu naizgled super, samo što iz nekog iracionalnog razloga ne vole biti u blizini crnaca, Roma, homoseksualaca itd. To jest rasizam. A čudovišna je njegova svakodnevna ni po čemu prepoznatljiva bezličnost.
Samo elementi diskriminacije?
Nadodajući tek na kraju svog komentara i možebitne elemente diskriminacije, dakle ne čistu diskriminaciju, nego samo njene neke elemente (brojive u promilima valjda) – Boro Grubišić se, recimo to sad i otvoreno, izruguje dobrom ukusu, razumu i žrtvama škabrnjskog slučaja. No da ne brojimo sad samo elemente diskriminacije, zbog lakšeg razumijevanja onog o čemu govorim, možemo mi krenuti i obrnuto. Hajmo recimo ustanoviti koliko postotaka od količine kamenja koje je letilo prema romskim prikolici/ama nije imalo elemente diskriminacije? Ako je već Bori Grubišiću moguće ono nemoguće pa i klasičnu diskriminaciju umanjivati na njene elemente, onda mu ne bi trebalo predstavljati problem da identificira elemente kolaca, žice, prijetećih telefonskih poziva i letećeg kamenja koji u škabrnjskoj diskriminaciji recimo nisu bili diskriminatorni. Voljela bih od zastupnika Bore Grubišića čuti to objašnjenje.
No Boro Grubišić u umanjivanju škabrnjske sramote ne staje samo na „izoliranom imovinsko-ekološkom sporu sa elementima diskriminacije“, on čini i korak dalje. On se zapravo češe gdje ga svrbi.
Francuska čitaj EU
Nema refleksije - tvrdi, tješi i s govornice uvjerava tako Boro Grubišić sebe, svoju stranku i sve Hrvate. Nemušto prikrivajući kivnost na to inozemstvo kojemu paranoično zamjera neprijateljstvo prema malenoj Hr. Uvjerava nas pri tom kako neće oni nas (a oni su EU), da neće svi ti EU nacisti, taj Sarkozy, ti Francuzi, taj vanjski No1. neprijatelj Hrvatske, ma neće oni nas špotati, ne zato što nemaju zašto (ta čak je i Boro prisiljen priznati da postoje ti nesretni elementi diskriminacije) - nego neće jer ne smiju! Neće taj vanjski No1. neprijatelj Borine stranke i njenog utemeljitelja reći ništa, tvrdi sa govornice lijan Boro dok se u sebi smješka misleći da je EUovce uhvatio u nečemu što sada i Hrvatima daje alibi za krimen. Jer ta kako bi se oni usudili suditi nas zbog ove zanemarive šačice izoliranih Cigana, kad sami Francuzi iz zemlje istjeruju na tisuće! Neće nas EU zbog toga zvati na red. Tako veli Boro. Grubišić naime hrvatski rasizam pokušava pokriti deportacijom Roma iz Francuske, dakle francuskim rasizmom.
Je li progon francuskih Roma krimen, jest. No to ne alibira Hrvate od progona hrvatskih Roma. A Boro bi upravo tim ucjenjivao i trgovao, jednim krimenom za drugi - Ako oni tako mogu postupati, šta nam mogu predbacivati. Pa ako Francuzi to čine u velikim brojevima, ta što je ovo kod nas u sići. Oni tamo ne smiju reći ništa, jer su i sami rasisti i imaju držati jezik za zubima, ma što god se ovdje dešavalo! Romi bili linčovani, Srbi plutali rijekama, svejedno. I to otkriva da Boro škabrnjske postupke prema Romima uopće ne smatra bitnom stvari, već nebitnom sitnicom. Razumljivom ratnom i poratnom traumom. O kojoj nema potrebe trošiti riječi, niti je prenapuhavati do diskriminacije, kad su eto prisutni samo njeni elementi. Ta što je to par kamenovanih Roma u usporedbi sa tisućama deportiranih francuskih. Ništa. Ali takva trgovina Boro, to no pasaran.
To je sramota, da jedan Rom ovako može posvađati cijelu Hrvatsku - ogorčeno reče načelnik općine Škabrnja nakon čega je poklopio slušalicu zapitavši se kako ćemo mi na takav način u Europsku Uniju.
Ma da, ima naš čoek pravo, za sve su krivi Cigani, da jedan Rom, zamislite, da jedan najobičniji Cigo, ma čak niti Židov niti Srbin, nego jedan najbezvezniji Cigo pa da posvađa sveti hrvatski rod. Zaista-zaista, ta kako ćemo tako posvađani u EU?! Nije nama Rvatinama problem rvacki rasizam (to je ionako zadaća i potvrda pravog Rvatine da tu i tamo zatuče kakvog cigu, pedera, čedu, četu i svake take), nego je problem rvacko nejedinstvo, to je priko velkička mana ´el, baš oti sotone i crveni-žuti-zeleno-crni vragovi i nutarnji i vanjski neprijatelj, baš oti zlikovci koji nit išta piju, nit išta iziđu, nit sunca vidu, nege samo našoj svetoj Rvackoj danonoćno radu o glavi. A bogati, a nu.
I u tom grmu leži zec. Nije Boru Grubišića niti njegov HDSSB briga za protjerane hrvatske, a još manje za protjerane francuske Rome. Oni brinu za ljudska prava jednako kao što je brinuo i utemeljitelj njihove stranke dok je svojim žrtvama niz grlo točio kiselinu iz akumulatora. Ma jok, oni se samo preko Roma žele izreklamirati, nabaciti još jednim kamenom na EU, na svog trenutnog glavnog neprijatelja, na razarača jedinstva svih Hrvata (isključivo zbog čijeg je pritiska utemeljitelj njihove stranke klisnuo preko granice i sada čuči u zatvoru zbog počinjenih ratnih zločina), na vanjskog No1. nemesisa Hrvatske (poslije Srba) - koji im zapravo daje razlog za postojanje i laprdanje. Na koncu, bez nekog izmišljenog neprijatelja ne bi ni njih bilo. Njih uopće nije briga za Rome ni krše li se njihova ljudska prava. Njih uopće nije briga ni što će i kako svijet to komentirati. Oni samo žele reklamu, teatralno, pred očima kamera, kobajage papreći tom zamišljenom EU neprijatelju, javno mu prijeteći pesnicom sa govornice u prazno (Ne smijete! Neće/te!), da hrvatski narod još jednom vidi tko je tu na hrvatskoj političkoj sceni pravi Rvatina i domoljub, a tko neprijatelj Hrvatske i stoka sitnog zuba. Da hrvatski glasači, koji gledaju prijenose sjednica, jasno vide za kojeg to politički korektnog i domoljubnog rvackog junačinu (u elementima) treba ubuduće glasati, osigurati mu novi mandat, fotelju i naravno... povlaštenu mirovinu.
Za svoje! ...fotelje
A to je jedini cilj tih njihovih dnevno-političkih manipulacija koje u zadnjim tekstovima seciram - neprestanim laprdanjem o biločemu postići da se izmanipulirani i preopterećeni (hrvatski) narod niti u jednom trenutku ne dosjeti i ne zapita koja je uopće svrha postojanja i financiranja takovih stranaka i demagoga.
Šapnut ću vam nešto, ali slutim da već znate... svrhe nema.
Tek se utišao zadnji val periodičnog manipuliranja stratištima i žrtvama, vrlo neukusna i na ovim prostorima nažalost redovita rabota, a slijede već nove drame i nove prilike za manipulaciju. Nema veze što ovaj put nije riječ o mrtvima već živima. Ionako će i svi živi jednom biti mrtvi, a nestrpljivost potrebitih ne dopušta čekanje da žrtve pomru. Ratne i poratne žrtve, vojnici, civili, nesretni radnici, nezaposleni, svejedno. Manipulatorima streljivo za manipulaciju treba sada, pa kakvo bilo, jer sad se valja pobrinuti za vlastite fotelje. Otud javno i hitro uzimanje u usta tuđe nesreće dok se ona još događa, lažna potpora sa govornica pred očima kamera, glumljena sućut, izražavanje duboke zabrinutosti, iskazivanje zgroženosti i tuge. Sve po istom receptu. Kako ne uspoređivati, kad je vidljiv potpuno isti obrazac ponašanja, kad se čuju na dlaku iste izjave, nad mrtvima i živima (onima koji u tuđoj nesreći vide korist je svejedno, oni samo revno žanju plodove posijanog gnjeva)...
Zato ne pijem, ne pijem tu javnu i naravno medijski razvikanu sućut, zabrinutost, od nje nikakve vajde, ona je laž, manipulacija, oglašavanje isključivo (zbog) vlastitog interesa, ona je proračunatost i sebičnost.
Razmišljam koliko je i je li uopće usporedba neumjesna, ali neumjesnost leži negdje drugdje.
Ona leži upravo u toj profinjenoj, a zapravo neukusnoj i zloćudnoj manipulaciji, koju se uzima zdravo za gotovo, koju se nažalost na ovoj svakodnevno-životnoj bazi ne prepoznaje, koju se drži normalnom, koju se proklamira i kamuflira domoljubljem, sućutnim kršćanstvom, društvenom brigom, angažiranošću, dokazom civiliziranosti i kulture, a ona je sve suprotno od toga. Ona je vulgarna uvreda upravo žrtava, i mrtvih i živih, koje se olako uzima u usta.
I umjesto da se poklope ušima, manipulatori se bahato i samouvjereno pred očima kamera bave skupljanjem poena navodno brižno polažući cvijeće na grobove, vijoreći s govornica barjake potencijalnih revolucija, jačanjem vlastitih političkih pozicija preko životnih drama drugih (za koje ih uopće nije briga). Samouvjereno, jer to mogu, jer mase to piju, jer populizam kupuje alibi, naklonost, aureolu pučkih tribuna, dušebrižnika, javnih sućutnika.
No žrtve zločina (ratnog, poratnog, vjerskog ili gospodarskog) koristiti kao argument opravdanja drugih zločina, ne znači svim tim žrtvama odavati počast niti boriti se za njihovo dostojanstvo. Upravo suprotno, takvi ga sućutnici prvi svojim politikantskim namjerama gaze.
Nadjačavanje, nabacivanje, natjecanje, trgovanje brojevima. Brojevima za koje se zaboravlja da su ljudi. Klasično besramno i ružno korištenje/manipulacija, u čisto dnevno-političke svrhe. I od strane političkih stranaka, i zloćudnih pojedinaca, i državnih i vjerskih institucija. Koje uopće ne razmišljaju o žrtvama kao ljudima, već samo kao o prilici za vlastitu reklamu. To nije davanje pijeteta, to je vulgarno vrijeđanje svih žrtava čijim kostima ni u grobovima, ali ni u očaju životnih drama na ulicama ne daju mira, već se njima preko ekrana i mikrofona nabacuju kao mecima i blatom.
To dakle nije odavanje počasti ili briga za ljudska prava, to je opet velim - manipulacija. Preko mrtvih ili živih, manipulatorima je svejedno kako i preko koga doći do moći. Takvi se ne ustručavaju javno kupoprodavati, niti licitirati kosti i meso, mrtve i žive. Usporedba je stoga moguća, otvaraju joj put svojim beskrupuloznim postupcima.
SLUŠAONICA 1
I'm 
