Ne, više nije smiješno zar ne. Nikad nije ni bilo. Ni cijeli tjedan (tragi)komedije ne može isprati gorčinu, može je samo naglasiti. Može samo podcrtati grotesku zvanu stvarnost. Neosnovano privođenje aktivista, obijest tatinih sinova koji bijesnim automobilima kose nedužne, pedofili koji na sudovima dobijaju sporove, politički utovljenici koji se (na) sudovima smiju, slijepi i gluhi prelati koji se časte za iznimne doprinose u izgradnji humanijeg društva, kozmetička mijena sportsko-mafijaških dinasta, paralelna linija isplaćivanja vojnih mirovina i plaća, centri za socijalnu skrb koji razdvajaju braću i sestre a od posvajanja prave legalizirani biznis, kaos u školstvu i repovi neodgovornog eksperimentiranja, graktanje svim mastima premazanih radikala i cirkusanata, manipuliranje kostima, revizionizam, neokroatizacija, rasprodaja, osvjedočeni mrzitelji koji (se) pozivaju na ljubav, ostrašćivanje, paranoična potraga za neprijateljima, dirigirana histerija, netrpeljivost prema drugačijima, linčovanje manjina, medijsko lešinarenje, korupcija, nepotizam, nesposobnost, protekcionizam... gdje god da se zagrebe novi skandali, nove gadarije koje izviru kao gorko i zataškano naslijeđe slavnih godina domoljublja. Ako je sada jadnica u ovakvom rasulu, kako bi izgledala da je nisu toliko ljubili. Gospodarstvo je na izdisaju, proizvodnje nema, no ništa zato, i to ćemo podmesti pod pjesmuljke, evente, sapunički eskapizam i kojekakve nacionalističke survivore. Neurosong je završio, za desetak dana počinje onaj nogometni, otvori pivu - pridruži(t ćeš) se i ti.
Post je objavljen 27.05.2012. u 20:00 sati.