Krvava povijest Crkve

VI
Za daljnji razvoj kršćanstva u 4. st. veliku ulogu ima rimski car Konstantin . Godine 312. – mladi Konstantin ima viziju gdje mu se ukazao gorući kršćanski križ . Do 324. osvojio vlast i nad istočnim carstvom . Najveća prijetnja jedinstvu crkve u ovom vremenu bila je Arijanska hereza.. Arije je bio egipatski svećenik koji je 318.g. ustvrdio da Krist nije istovjetan s Bogom a niti je od njegove prirodne vječnosti. Ono što danas ogromna većina vjernika ne zna je činjenica da Isus do 325.godine nije smatran božanstvom. Upravo je Konstantin osigurao da se na saboru u Niceji 325.godine na kojem je bilo nazočno 318 biskupa isto ostvari. Tek nakon glasovanja uz 3 glasa protiv izglasana je Isusova božanstvost . Arije je bio nadglasan , izopćen i otjeran u progonstvo . Pravo je pitanje zašto je Konstantin to omogućio. Godine 326. naredio pogubljenje prve žene , sina i nećaka.
Tek 337.g. na samrtnoj postelji biskup Euzebije mu udjeljuje sakrament krštenja i isti postaje na taj način kršćanin. Zašto je isti promicao vjeru koju nije sam želio primiti i prihvatiti sve do svoje smrti.

Justijan – istočni car proglasio je kršćanstvo jedinom vjerom Rim.carstva.Ustvrdio je da je crkva podložna caru.Obnovio je Carigrad , izgradio Sv.Sofiju , pokrenuo progone egipatskih i Sirijskih kršćana MONOFIZITA . Progoni su bili toliko učestali i surovi da su isti pozdravili muslimanske osvajače kao manje od dva zla kad su se isti pojavili. Dragovoljno su prešli na novu vjeru – Islam.

MONOFIZITI – vjerovali da Krist ima samo jednu prirodu ( u cjelosti božanski ). Osim njih postojali su i NESTORIJANCI – vjerovali da je Krist zapravo dvije osobe – jedna božanska i jedna ljudska. Isti su osuđeni Efeškim koncilom 431.g te također progonjeni.
Naravno kao pobjednička frakcija Rimska crkva je proglasila kao jedinu ispravnu RIMSKU DOKTRINU – prihvaćena Kalcedonskim saborom 451.g. Tvrdila da Krist ima dvije prirode – jednu ljudsku i jednu božansku.
Već u to rano vrijeme Crkva je pokazivala svoju netoleranciju prema bliskim i sličnim katoličkim vjerskim pravcima.Već u to vrijeme nisu prihvaćali nikakav dijalog već su slijepo borili za svoju dogmu.

Jeruzalem – glavna meta kasnijeg srednjevjekovnog hodočašća.U sedmom stoljeću osvojili ga muslimani ( 638.g.) . Muslimanski osvajači su blago vladali Jeruzalemom i dopuštali vjerske slobode.Kršćani su bili pod vlašću patrijarha u Jeruzalemu ( prisegnutog Bizantskom caru).
Kao grad Jeruzalem je svet islamu kao i kršćanstvu i judaizmu.
Godine 691. kalif Abd-Al-Malik podigao blizu Crkve Sv.groba više zdanja poznatih kao Prečasno svetište.
Izgradio je kupolu nad stijenom koju su židovi smatrali središtem svijeta ( Stijena gdje se Abraham spremao žrtvovati svog sina Izaka , gdje je Mojsije primio zavjetni kovčeg, nad kojom su Solomon i Herodot izgradili svoje Hramove.) S ove stijene se Muhamed uspeo svojim krilatim konjem u nebo.Bila je to stijena gdje je Muhamed susreo Abrahama, Mojsija i Isusa.

Drugi važan grad na istoku u to vrijeme bio je Carigrad .Osnovan je 657 .pr.Kr. , preimenovan u Konstantinopol i 330. postao prijestolnica Rimskog carstva (istočnog). Tek godine 1453. pada pod naletima Otomanskih turaka. Od 5. do 15 st. bio je najveće trgovačko i pomorsko čvorište svijeta . Stanovništvo u njemu bilo je grčko i rimsko ali je prevladava bizantska civilizacija ( više azijska nego europska). Ovdje su bile pohranjene najveće relikvije kršćanske vjere i to sve izvan papinske kontrole.Podjela na istočnu i zapadnu rimsku crkvu vremenom dobiva sve više zamaha. Doktrinarne razlike između pravoslavne i rimske vjere se produbljuju.
U politici pape su se sa kraljevima stalno borile za vlast.U 6.st.papa Grgur I bio je u stanju zaprijetiti kraljevima i zahtijevati njihovu pokornost ( zahtijevao autonomnost za crkvu).
Istočno carstvo bilo je teokratsko. Bili su pod upravom cara, priznavali su ga za predvodnika crkve.U pravoslavnoj vjeri vjernik je pobožnošću mogao iskusiti spasenje na ovom svijetu. Za rimsku crkvu Kraljevstvo Božje je događaj rezerviran za budućnost.Istočna crkva je cara prihvatila kao Kristovog namjesnika na zemlji.
Križ je bio različit : grčki jednakih krajeva a rimski kalvarijskog stila.Razlikovali su se odjeća , ritualni ukrasi. Grčki vjernik bi u molitvi stajao , rimski bi kleknuo.Grčki svećenici su poticani na ženidbu , rimski upražnjavali celibat.Sukob se vremenom sve više širi .Godine 863. papa je ekskomunicirao patrijarha , a 867. patrijarh papu. Sukob se nastavlja sve do 1054. godine , kada je došlo do velikog raskola.Patrijarh Mihajlo Kurelarije zatvorio je crkve u Carigradu koje su slavile latinski obred , izopćio svećenike i kritizirao papu po pitanju doktrine. Papa Leon IX zahtijevao od njega podčinjenost Rimu i 16.07.1054. papa je objavio bulu o izopćenju patrijarha.

V
U prvom stoljeću nastala su danas priznata Evanđelja , no znamo da osim ovih evanđelja koje crkva priznaje , danas postoji još mnogo tekstova koji su nastali u isto vrijeme pa čak i prije priznatih evanđelja no koje Crkva danas ne priznaje ili im želi umanjiti značaj. Zašto to čine ? Iz vrlo jednostavnog razloga što im ne odgovara ono što piše u istima jer prikazuju događaje ili osobe drukčijim nego li to crkvi odgovara ili nego li crkva to želi priznati .Zašto im ne odgovara? Jer su kroz stoljeća izgradili svoju vjeru onako kako je to crkvi odgovaralo , ukorijenili su se u svim strukturama društva , imaju moć i novac i nije im u interesu zbog neke tamo „ istine“ sve to izgubiti. Pravo pitanje je zašto je jedan tekst koji je nastao u 1. stoljeću istinit i pravovjeran a deset drugih tekstova nastalih također u 1. stoljeću su gnostički tekstovi ( ili još gore heretički) i crkva ih kao takve ne priznaje.Zašto je jedan pisac o kojemu se zna samo njegovo ime i otprilike vrijeme kad je tekst napisan „ svetac“ a drugi pisac o kojemu znamo isto tako samo ime i vrijeme kad je napisao tekst gnostik ili heretik. Za one koji nisu upućeni u ovu temu evo kratkog pregleda tekstova odnosno evanđelja koji su danas najpoznatiji i gnostički , naravno osim 4 priznata evanđelja :
Evanđelje po Petru , Evanđelje po Tomi , Evanđelje po Mariji , Tajna knjiga Ivanova , Valentinovska djela , Isusovo Evanđelje, Evanđelje po Filipu , Evanđelje istine , Egipatsko Evanđelje ( Sveta knjiga velikog nevidljivog duha) , Tajna knjiga Jakovljeva , Spasiteljev dijalog , Druga rasprava o velikom Setu , Djela Petrova , Molitva apostola Pavla , Rasprava o Uskrsnuću , Petrovo pismo Filipu, Otkrivenje Petrovo , Pavlovo i dva Otkrivenja Jakovljeva , Evanđelje Q , te nedavno otkriveno Evanđelje po Judi .

Većina ovih tekstova pronađena je u Nag Hammadiju u Egiptu i potječu uglavnom iz 1. i 2. st.

Na primjer u EVANĐELJE PO TOMI sadržava niz Isusovih kazivanja , u njemu Isus nas vodi prema znanju i spoznaji.U njemu Isus ne čini čuda , ne najavljuje kraljevstvo , ne umire ni za koga. Nastalo je vjerojatno u 1.st. jer ilustrira probleme kao što su neslaganje o apostolstvu, nesigurnost o ulozi Jakova Pravednog i sl. U evanđelju Isus nije oslovljen kao Mesija ili Gospodin , Tomin Isus nije čudom rođen od Djevice Marije. Ovo evanđelje se oštro suprostavlja Ivanovom gdje je Toma opisan kao „ sumnjičav „ , već je ovdje Toma onaj koji je upućen i „zna“.
U ovom evanđelju Isus ne spominje nikakvu Crkvu , ne traži nikakve žrtve , već kaže : „ Tko želi neka podigne kamen i tamo će me naći , raskolite komad drveta , i tamo sam.“. Što znači da za pravu vjeru je dovoljno vjerovati i to je sve što je potrebno.
Sad usporedite ovog Isusa i ono što Crkva traži od vjernika i lako ćete doći do zaključka zašto Crkva nikad neće priznati ovakvo Evanđelje .Po ovom Evanđelju Crkva je nepotrebna. Ni ja ne želim tvrditi da je ovo Evanđelje istinito, samo postavljam pitanje zašto Crkva priznaje ona 4 Evanđelja a ovo ne iako su nastala u isto vrijeme i napisali su ih apostoli . Pa koji im je kriterij bio kod odabira istih ?
SPASITELJEV DIJALOG -sadrži Isusove izreke i Isusov dijalog s učenicima Judom Tomom , Marijom Magdalenom i Matejem.
DRUGA RASPRAVA O VELIKOM SETU : izlaganja koje je navodno iznio sam Isus
DJELA PETROVA – pričaju kako je Petar učinio i poništio čudo na svojoj kćeri.
EVANĐELJE ISTINE – napisano u obliku kršćanske propovijedi i o spasenju putem spoznaje Boga.
EVANĐELJE PO FILIPU – antologija meditacija o različitim gnostičkim temama.MARIJA MAGDALENA je u Evanđelju po Filipu opisana kao spasiteljeva pratilja. ( Spis kaže : Spasitelj ju je volio više nego sve učenike i često ju je ljubio u usta ).Pratilja je u ono doba bio drugi naziv za suprugu.
RASPRAVA O USKRSNUĆU : napisana kao pismo osobi koja se zove Regin a u pismu pisac raspravlja o pravom značenju uskrsnuća.
EVANĐELJE PO MARIJI - gnostički dijalog između Isusa i njegovih učenika posebno Marije Magdalene a nakon što Isus odlazi Marija i drugi učenici nastavljaju razgovor.
U Evanđelju po Mariji Isus otvoreno objavljuje : Grijeh ne postoji , vi ga sami proizvodite kad se miješate u preljubu koji se naziva grijeh.

Kao što sam već i prije utvrdio ovi tekstovi su uglavnom napisani kad i priznati tekstovi iz kanoniziranog Novog zavjeta. Crkva ih ne priznaje jer su u suprotnosti sa crkvenom dogmom.Još
1905. Crkva je objavila da se Biblijski tekstovi moraju smatrati APSOLUTNOM I DOSLOVNOM poviješću. Isto znači da su se unaprijed osigurali da sva djela koja će se otkriti u budućnosti su automatski gnostički pa i heretički te time i nepriznati , bar od strane Crkve. Na ovaj način su si omogućili isključivo pravo da određuju što je istina .
Na ovo mogu dodati samo da je Isus najavljivao dolazak Kraljevstva nebeskog a umjesto istog imamo već 2000 god. vječnu i nepogrešivu Crkvu.

Osim gore navedenog ,Jakova , Marije Magdalene , gnostičkih evanđelja postoje još neke nejasne stvari. Isus je između ostalog propovijedao u Hramu . Prema ondašnjim strogim religijskim zakonima ( Židovi religiju shvaćaju mnogo ozbiljnije nego li kršćani) propovijedati u Hramu su mogli samo svećenici odnosno rabini. Prema istim strogim zakonima rabini nisu mogli biti neoženjeni . Zašto bi tadašnje strogo religijsko društvo to isto dozvolilo Isusu ako nije bio rabin i oženjen . Nemojmo preko ovakvih očitih činjenica prelaziti olako. Još jedna čudna stvar vezana uz Isusa je svadba u Kani. Tijekom svadbe nestaje vina i Marija dolazi do Isusa i kaže mu neka učini nešto jer je vino potrošeno. Zašto Marija dolazi do Isusa i zašto to traži od njega. To nije bila Isusova svadba ( barem tako tvrdi Biblija i evanđelja). Zašto uopće to brine Mariju . Pa i ona i Isus su samo gosti na svadbi. Zar ovaj problem nije trebao zanimati roditelje para čija je bila svadba ili mladoženju kao muškarca čija je bila svadba. Zar danas kada ste na svadbi i u svojstvu gosta da li vas zanima je li nestalo vina ili hrane ili je to briga ljudi koji su svadbu organizirali .
Sličnosti između katoličke vjere i boga MITRE , perzijskog božanstva. Isti je sin AHURA MAZDE ( bog svjetla) koji se borio protiv AHRIMANA ( bog tame). Rođen je 25.prosinca.Njegovo štovanje uključivalo posvećenje i ispijanje vina i kruha. Mitraička vjera uključivala je vjeru u Sudnji dan te vječni izgon duša u carstvo AHRIMANA.


Idemo sada postaviti jedno hipotetsko i filozofsko pitanje upravo današnjim vjernicima. Što ako je Tomino evanđelje pravo i istinito . Što ako je Isus bio rabin i oženjen . Što ako je svoj nauk ostavio u naslijeđe Mariji Magdaleni a ne Petru . Što ako nas Crkva stoljećima vara iako znaju pravu istinu ali ne žele s njom izaći na vidjelo da ne izgube svoja stoljetna prava i lagodan život. Što ako u svojoj vjeri činimo krivo jer su nas tako učili . Što ako je pravi Bog samo židovski Jahve ,(Adonaj ili Elohim – kako ga još zovu) . Što u tom slučaju ? Iako bi možda bilo bolje za sve nas da ne znamo , mene ipak zanima sama istina.

U 2. st . nastali su crkveni savjeti, napravljena standardizacija Biblije te pravo Biskupa na zaređenja svećenika. U isto vrijeme nastaju sakramenti krštenja, pričesti , krizme i obred braka .
Iz istog vremena potiču i prvi kršćanski oci (2. i 3. st). : IGNATIJE iz Antiohije , Tertulijan iz Kartage , Klement i Origen iz Aleksandrije.
Sv. ANTUN PUSTINJAK - rodio se u selu južno od Memfisa (G.Egipat) , 271.g. po Kr. Prodao svoj posjed i novac dao siromašnima.Prije smrti objavio svojim učenicima da neće umrijeti među
njima.Zapovijedio da ga 2 učenika , Makarije i Amata pokopaju pokraj njegove planinske ćelije na
brdu Kolzinu pokraj Crvenog mora.
Krajem 3.st. postoji već oko 15. mil. kršćana .

Povijest crkve

IV
Sličnih primjera kroz povijest Crkve nažalost ima i previše . Svi koji se žele malo potruditi te pročitati knjige neovisnih povjesničara i biblicista lako mogu doći do sličnih zaključaka. Kroz cijelu povijest iz crkvenih knjiga su se sustavno izbacivali određeni tekstovi te dodavali novi , zavisno od toga što je za Crkvu u određenom vremenu bilo pogodno a što ne. Ovaj trend je naročito došao do izražaja u mračnom srednjem vijeku. Ovaj period ljudske povijesti je prošaran patnjom , bolestima , pojavom feudalizma ,praktički nazadovanjem cijelog ljudskog roda .No ovo se ne odnosi na Crkvu u srednjem vijeku koja postaje vremenom najveći feudalni zemljoposjednik u Evropi. Ponovno je na djelu vjekovni cinizam Crkve. Ista ne priznaje i ne odobrava praktički robovlasnički sustav koji se javlja u tom periodu no drage volje prima na darove zemlju koju joj daruju plemići i kraljevi a to što su uz zemlju dobivali i kmetove je bila za njih vjerovatno Božja volja , pa su drage volje primali i zemlju i kmetove.
Tu počinje prava moralna propast Crkve koja se na žalost nije promijenila do danas. U tom vremenu Crkva uvodi , odnosno papa Grgur Veliki , kajanje , ispovijed i pokoru kao isključiva sredstva kojim grijehom okaljano tijelo može se iskupiti za Kraljevstvo nebesko. Za Crkvu u tom periodu sama priroda je po sebi zla te izvor seksualnog poriva za parenjem. Celibat se izdiže kao duhovni ideal. Iako to Crkva danas ne želi priznati ali to je doba najvećeg odmaka od izvornog Isusovog učenja i ovo je doba kad Crkva polako preuzima ulogu samog Isusa u odlučivanju što je dobro a što ne.Vjerovatno većina vjernika vjeruje da obredi današnje Crkve potiču još od samog Isusa no kao što gore mogu pročitati to nije istina i to su obredi koje je izmislila sama Crkva .
U srednjem vijeku zbog crkvene zabrane nagosti i kupanja na otvorenom , kožne bolesti , uši i ostala gamad imale su epidemijske razmjere. Kao posljedica oskudne ishrane i medicine prosječna životna dob u to vrijeme iznosi oko 30 godina. Crkvena vijeća služe kao sudovi. Sve ovo dovelo je do toga da je do 7. st. pismenost rezervirana samo za svećenstvo.
Šta to znači za kršćanstvo danas . Nažalost i previše. Da vas sve podsjetim. U to doba , naravno , još nije bilo tiskara koje bi tiskale knjige ili novine , jedini pismeni stalež je bilo svećenstvo što znači da su se sve knjige ili tekstovi koji su se željeli sačuvati za budućnost prepisavali ručno . Sad pokušajte zamisliti koliko je takvih prijepisa bilo , nemojte zaboraviti da su ga vršili isključivo svećenici i kako je Crkva mijenjala svoje stavove i uvjerenja tako su se i mijenjali i korigirali tekstovi . Svaki svećenik tijekom prijepisa bio je praktički slobodan dodati nešto u tekst koji je prepisivao ili izbaciti nešto iz njega a sve i po njegovom slobodnom uvjerenju.
Osim spomenutog Jakova , u novozavjetnim evanđeljima i uloga Marije Magdalene je jako ograničena.Papa Grgur Veliki u 6. st. dovršio je marginalizaciju iste poistovjećujući je s prostitutkom Marijom iz Luke ( 7) pa se nakon toga ona ne može smatrati idealnom osobom koja je bila uz Isusa.No ni Mariju nisu mogli izbaciti potpuno iz tekstova ali su ju mogli ocrniti . Čak su i Evanđelja zabilježila da su apostoli priznali da je Isus volio Mariju više no ijednu ženu pa više i od samih učenika iako se to nije sviđalo Andriji i Petru .

Povijest crkve

III
Nakon toga Pavao odlazi u Jeruzalem no tamo nisu pretjerano bili uvjereni u njegovo preobraćenje.U poslanici Galaćanima ( 1:18-20) Pavao govori da je tamo viđao jedino Jakova i Kefu dok ostali apostoli nisu željeli biti s njime u kontaktu. Šalju ga u Tarz gdje je rođen i tamo započinje prva od 3 posjete inozemstvu.Među ostalim mjestima otišao je u Antiohiju gdje su godinu dana bili gosti crkve.Tamo prvi puta učenike nazivaju kršćanima .Crkva je tamo već postojala a odgovarala je vodstvu u Jeruzalemu kojem je na čelu bio Jakov. Nakon 5 godina kada je Pavao propovijedao u Antiohiji izbio je sukob glede njegova misionarskog rada. U djelima 15 predstavnici Jeruzalemskog vodstva došli su u Antiohiju te optužili Pavla za popustljivost i ne pridržavanje Zakona.Pozvali su Pavla u Jeruzalem i tada se jaz između Pavla i Jakova produbljuje.Autor djela kao i uvijek je na strani Pavla.
Poradi svega navedenog Pavla se može smatrati ranim „ heretikom“ .Odstupao je od čistog oblika rane crkve koju je zastupalo vodstvo u Jeruzalemu. Jakov je osobno poznavao Isusa kao i većina vodstva rane Crkve u Jeruzalemu uključujući i Petra. Pavao nikad nije upoznao Isusa i jedino što je imao bio je glas koji je čuo prilikom preobraćenja . On će također iskriviti učenja Isusa oblikujući svoju ideologiju koju će kasnije pripisati samom Isusu.
Nije čudo da je Jakova i ranu crkvu uznemiravalo ono što je činio Pavao.
Pavao , kako je i sam priznao , nije se pretvarao da promiče povijesnog Isusa kojeg su Jakov , Petar i Šimun osobno poznavali.U poslanici Korinćanima ( 11:3-4) izjavio je da zajednica u Jeruzalemu zastupa „ drugog Isusa“. Njezini predstavnici nazivaju sebe „ Slugama pravednosti“ . Pavle i Jeruzalemska zajednica postaju neprijatelji.
Pavao se 48.ili 49 g. vratio u Jeruzalem gdje se sastao s vodstvom te tu izbija drugi sukob. Po djelima Jakov pristaje na kompromis a Pavao je vodstvu ugađao riječima jer mu je još uvijek trebala njihova potpora. Poduzeo je još jednu misiju putovanja koja je prekinuto drugim posjetom Jeruzalemu.Većina njegovih poslanica potječe iz tog vremena između 50 i 58.g. Iz tih poslanica jasno je da se Pavle tada potpuno otuđio od vodstva u Jeruzalemu, kao i njihovog pristajanja uz Zakon. U poslanici Filipljanima ( 3:9 ) Pavao piše : „ Radi njega ( Isusa) sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem i da budem u njemu, ne pravednošću koja bi bila moja- onom koja dolazi od Zakona – nego onom koja se dobiva po vjeri u Krista , pravednošću koja dolazi od Boga na osnovi vjere.
Kršćanstvo kakvo će se razviti od Pavlovih učenja već je tada bilo lišeno svih veza sa korijenima , te nije imalo išta zajedničkog sa Isusom , već samo s Pavlovom slikom Isusa.
God. 58. Pavao se našao u Jeruzalemu te se sastao s Jakovom i vodstvom zajednice. Ponovljene su stare optužbe , on poriče i podvrgava se očišćenju u trajanju od 7 dana.Vidjevši ga u Hramu napada ga grupa „ vršitelja Zakona“.Uslijedili su nemiri a Pavao je izvučen iz Hrama u životnoj opasnosti.Spašava ga jedan rimski časnik , Pavao je uhvaćen i bačen u lance pod optužbom da je vođa sikarijaca - zelotske skupine.
Od ovog mjesta priča postaje zbunjujućom pa su vjerovatno neki dijelovi izmjenjeni.Pavao se prije nego je odvučen zatražio dopuštenje da se obrati mnoštvu što mu rimski časnik dopušta. Rimljani su Pavla odveli u utvrdu u namjeri da ga ispituju mučenjem.Prema djelima željeli su ga mučiti da bi ustvrdili zašto je izazvao takvo neprijateljstvo.Pa ipak , Pavao je jasno obznanio svoje stajalište a mučenje se nije moglo izvršiti prema nekome tko je imao rimsko državljanstvo na što se isti pozvao.Nije mučen ali je ostao utamničen. Sastala se skupina 40 ili više ljudi koji su se zavjetovali da neće uzimati ni hrane ni pića dok Pavao ne bude mrtav.Takvo neprijateljstvo ne može se očekivati od običnih farizeja i saduceja već od „vršitelja zakona“.Tada se pojavljuje „ rođak“ koji upozorava Pavla ali i rimljane na ovu činjenicu te Pavla u pratnji 470 vojnika odvode u Cezareju , glavni grad Judeje , gdje je izveden pred Agripu.Kao građanin Rima imao je pravo svoj slučaj iznijeti u Rimu i on se poziva na to.
Nakon puta u Rim pa i brodoloma Djela završavaju kao da je netko izbacio izvorni završetak i na njegovo mjesto umetnuo površni završetak priče. Ili je priča namjerno skraćena od strane kasnijih redaktora. Posljedni dio Djela je zbrkan i zbunjujuč. U ostalim dijelovima Djela su prilično jasna i jednostavna.

Već na samom početku pojavljivanja kršćanstva javljaju se mnoge nejasnoće . Prva u nizu je zasigurno uloga samog Pavla . Ne smije se smetnuti sa uma da današnje kršćanstvo ustvari najvećim dijelom počiva na Pavlovim poslanicama . U najmanju ruku je čudno da čitava vjera počiva na filozofskim raspravama i subjektivnom doživljavanju Krista od osobe koja ga nikad nije upoznala niti bila u kontaktu s istim. S druge stane , kao protivnici Pavla pojavljuju se Jakov pa i apostoli , znači ljudi koji su poznavali Krista te bili njegovi najvjerniji pratioci. Zar nije čudno da apostoli koji su bili uz Krista nisu nosioci nove vjere. No bez obzira na ovu činjenicu Pavlovo učenje te njegovo shvaćanje Krista odnosi konačnu pobjedu.
Zanimljivo je da Crkva prešutno prelazi preko nekih vrlo očitih stvari pa čak kad je Pavlovo učenje u direktnoj suprotnosti s Kristovim učenjem. U Isusovoj možda najvažnijoj propovijedi na Gori isti govori : „ Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke ! Ne dođoh da ih ukinem već da ih ostvarim. Jer zaista , kažem Vam „ dok postoji nebo i zemlja , ni jedna jota, ni jedna kovrčica iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.“ Stoga , tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade , bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom , dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.

Na ovaj govor Isusa , Pavao u poslanici Galaćanima objavljuje : Ali kako znamo da čovjeka ne opravdava vršenje Zakona već samo vjera u Isusa Krista , to smo mi prigrlili vjeru u Krista da bismo se opravdali vjerom u Krista a ne vršenjem Zakona. Jer vršenje Zakona neće nikog opravdati.
Zar govor Pavla nije u direktnoj suprotnosti sa govorom Isusa Krista . U evanđeljima Isus jasno poziva svoje učenike neka ne priznaju ikog do li samog Boga.Za Isusa priznavanje i klanjanje bilo kojoj drugoj osobi osim samom Bogu je jednako blasfemiji.

Nemojmo zaboraviti da sukob između Pavla i rane Crkve počinje upravo zbog Pavlovog odstupanja od Zakona. Kao što se vidi iz govora na Gori i Isus je bio čvrsto uz Zakon te je jasno iznio svoje stavove , stavove koje će Pavao kasnije iznevjeriti. U biografiji Pavla postoji još čudnih elemenata. Njegova imućnost , rimsko državljanstvo, veze s vladajućim slojevima razlikovali su ga od pripadnika rane Crkve. Kada je uhvaćen u Jeruzalemu, da bi ga spasili , iz grada ga izvodi rimska vojska ( 470 vojnika) a iz povijesti znamo da rimski prokuratori se nisu miješali u unutarnje stvari židova osim ako to nije moglo izazvati veće nerede ili pobunu , što u slučaju Pavla svakako nije bio slučaj. Slučajno ili….
Kada ga rimska vojska dovodi u Cezareju uživa u ugodnom društvu s rimskim prokuratorom Antonijem Feliksom. Pavao je bio u bliskim odnosima s prokuratorovim šogorom Herodom Agripom II kao i s kraljevom sestrom. U svojoj poslanici Rimljanima govori o prijatelju imena Herodion – ime koje možemo povezati s vladajućom dinastijom a ne s evanđelistima.
Djela 13:1 odnose se na Manaena , jednog od prijatelja iz Antiohije koji je odrastao s Herodom što je još jedan dokaz njegovih aristokratskih veza.
Možda najveći dokaz da sa Evanđeljima i Djelima apostolskim nešto nije u redu ili da su kasnije namjerno mijenjana od strane crkvenih redaktora je uloga Jakova „ Pravednog“ . Nepojmljivo je da se o ovoj očito vrlo važnoj osobi u ono vrijeme zna toliko malo. On je osobno poznavao Isusa na način kako ga Pavao nikad nije upoznao.Njegova učenja su bila mnogo bliže izvoru , stoga je za Pavla predstavljao stalnu prijetnju. Budući da je pavlinsko kršćanstvo izvojevalo pobjedu , značaj Jakova nisu mogli potpuno izbrisati ali su ga mogli znatno umanjiti. O samom Jakovu postoji mnogo zapisa ali se većina nalazi izvan kanonizirane zbirke Novog zavjeta. Jedan tekst pripadnika rane crkve pod nazivom „ Priznanje Klementa“ ( 3.st.) priča kako je Jakov propovijedao u Hramu kada je unutra upao neimenovani neprijatelj sa sljedbenicima. Neprijatelj se nije ograničio samo na verbalni napad već je izbio i okršaj.Neprijatelj je bacio Jakova sa vrha stuba te misleći da je mrtav ostavili su ga. Jakova su odnijeli kući a zatim u Jerihon dok se nije oporavio.
Jakov se naziva i „ Gospodinov brat“ pa je i to vjerovatno razlog njegova izbacivanja iz Novog zavjeta . Isti je vođa rane Crkve u Jeruzalemu a ne Petar iako su uz njega najveći autoriteti upravo Petar i Ivan.
Da je isti veoma poštovan dokazuju i sljedeći primjeri :
Euzebije , biskup Cezareje , autor jedne od najvažnijih ranocrkvenih povijesti citira Klementa , Aleksandrijskog biskupa ( 150-215) koji Jakova naziva Pravednim ili Pravičnim.
Hegesip – crkveni povjesničar iz 2.st. : „ Jakov je od svog rođenja bio svet“ Zbog svoje pravednosti nazivan i „ Pravednim“ i „ Bedemom ljudi“.
Zar nije čudno da ovakva osoba bude jednostavno izbrisana iz novozavjetne povijesti.

Povijest crkve

II
Da bismo pratili povijest Crkve moramo se vratiti 2000 g. unatrag , u vrijeme Isusa Krista. Što reći o njemu a što još ne znamo ? Na stranu sad što neki povjesničari sumnjaju da je bio stvarna osoba , ali to je osoba na kojoj se temelji katolička vjera. Neki povjesničari mu pripisuju drugu ulogu ali bez obzira što tko misli , ova osoba je kao nijedna apsolutno pozitivna u povijesti.Riječ je o čovjeku na kojem se temelji vjera miliona ljudi. Lik Isusa Krista i njegova djela poznajemo kroz Evanđelja i Djela Apostolska .
Sukladno povjesničarima pa i nekom biblicistima općenito se smatra da su evanđelja nepouzdana. Smatra se da je prvo evanđelje , po Marku , sastavljeno oko 66. g. u doba pobune židova protiv Rima.Ostala evanđelja su napisana negdje u rasponu od 70. do 96.g.
Najveći problem koji se javlja u autentičnosti istih što su to tekstovi pobožne i poetičke prirode koji se ni ne trude biti kronikama odnosno povijesnim zapisom. Druga stvar je što su nastala u rasponu od otprilike 30 do 60 i više godina od događaja koje opisuju.Pojednostavljeno , to znači otprilike kao da danas sastavljamo kroniku o 2. svjetskom ratu na temelju priča koje mogu ispričati ljudi koji su to isto čuli od svojih očeva i djedova. Naravno da u tom slučaju vjerodostojnost istih se ne može garantirati.
Djela Apostolska se razlikuju od Evanđelja , nastoje biti kronika odnosno neka vrsta povijesnog zapisa . No i ovdje se pojavljuje jedna vrlo bitna činjenica da su ista vrlo pristrana te također u najmanju ruku zbrkana stoga većina povjesničara smatra da su djela očito doživjela brojne zahvate od kasnijih korektora. Ovaj problem nažalost, kao što će se i kasnije vidjeti , prati većinu religijskih dokumenata pa vjerovatno i samu Bibliju.Zbog čega je to važno . Pa iz prostog razloga što su se kroz stoljeća prekrajali crkveni tekstovi , evanđelja te danas religija kakvu poznajemo najvjerovatnije sa svojim korijenima nema baš previše dodirnih točaka.
Djela prikazuju priču samo s jedne strane te najčešće nude samo Pavlovo stajalište tako da teško mogu biti objektivna. Kao što sam i prije naveo pobjednici pišu povijest .Tko zna kakva bi povijest danas bila i što bi se učilo u školama da je u 2.svj.ratu pobijedila Njemačka. U budučnosti takvu povijest prihvatili bi svi jer bi prava istina bila nepovratno izgubljena.Upravo zato i tvrdim da se i sama Djela i Evanđelja ne smiju uzimati zdravo za gotovo .
Autor djela je obrazovani Grk koji sebe naziva Lukom. Da li je to onaj Luka kojeg spominje Pavle ili možda onaj koji je sastavio Lukino evanđelje vjerovatno se neće nikad saznati. Oba djela su napisana na grčkom te upućena osobi po imenu Teofil.
Iako se djela uglavnom odnose na Pavla , ona govore i o njegovim odnosima sa zajednicom u Jeruzalemu koja je bila sastavljena od najbližih Isusovih učenika pod vodstvom Jakova ( poznat i kao „Gospodinov brat“) a oni su kasnije smatrani „ ranom ili izvornom Crkvom“.
Ključna osoba u djelima je Pavao ( Savao ili Savle) . Prije svog preobračenja progonio je pripadnike rane Crkve. Na svom putu u Damask doživljava preobračenje. S konja ga je izbacila snažna svjetlost s neba a zatim je začuo glas : „ Savle , Savle , zašto me progoniš“. Glas mu se predstavio kao Isus te Pavle privremeno osljepljuje , a vid mu vrača jedan pripadnik rane Crkve u Damasku te se on pokrštava. Pavle prema poslanici Galaćanima ondje ostaje 3 godine. Naravno ovo je vrlo skraćena verzija tog događaja , no bitna je za daljni tijek priče.

Povijest crkve

I
No što s Crkvom danas . Nedavne papine izjave o Islamu , izjava o ateistima , pokazuje da se crkva i dalje nema namjeru mijenjati ni prilagođavati vremenu u kojem danas postoji.Možda i najveći problem za Crkvu danas je nemogučnost , nedostatak želje i strah od promjene. Pokušat ćemo na sljedeći način. Prema katoličkoj predaji Isus se obratio Petru tvrdeći da on predstavlja stijenu na kojoj će izgraditi Crkvu. Ista predaja govori da je Petar bio prvi papa od početka kršćanstva do danas.
No ako ćemo biti iskreni povijesna činjenica je da su takve tvrdnje čista besmislica.Na čelu „ rane Crkve“ u Jeruzalemu nije bio Petar već Jakov „ Pravedni“ . Pavle , na čijim se poslanicama temelji današnje kršćanstvo bio je u sukobu i sa „ ranom Crkvom „ i sa Jakovom . Do 4.stoljeća oblik kršćanstva kakav danas poznajemo nije postojao.On je predstavljao samo jedan od mnogih oblika kršćanskog vjerovanja ,a u to vrijeme postojalo je oko 80 različitih kršćanskih sekti u Rimskom carstvu.Tek kad se ovaj naš oblik kršćanstva uobičajio kao ortodoksan ostali su retroaktivno proglašeni „herezom“. Kao primjer možemo navesti nadbiskupa Atanazija iz 4. st. koji je 5 puta ekskomuniciran iz crkve i isto toliko puta vračan nazad ,ovisno o glasovanju nekog koncila ili političkom potezu nekog vladara. Na kraju djela koja je on zastupao izvojevala su pobjedu i proglašena " pravovjernim" a ostala su proglašena heretičkim.Što to znači? Zahvaljujuči određenim povijesnim događajima danas poznajemo kršćanstvo ovakvo kakvo postoji. Ne zaboravimo da povijest pišu pobjednici , isti određuju i što je pravovjerno a što ne pa su na taj način i pobjednici definirali Bibliju.
Pa čak kad se Rimska crkva uzdignula nad ostalim oblicima kršćanskog vjerovanja imala je vrlo malo sličnosti s današnjom crkvom. Titula pape je uvedena tek krajem 4.st. Sve do sredine 5. st.Rimska crkva je bila potpuno suprotna monolitnim koncepcijama , bila je potpuno decentralizirana a tkz.papa je bio tek rimski biskup , odnosno jedan od biskupa ( u najboljem slučaju „ prvi među jednakima)“.
Čak kada je papinstvo postalo središte moći njegov položaj je bio pretežito nominalan te je u određenim razdobljima bilo podložno odlukama crkvenih koncila.
Sve do 1870. g. još je postojala mogućnost njegove odgovornosti pred crkvenim koncilima.Tek nakon 1870.g. kada je papa prijevarom i ucjenom donio odluku o svojoj nepogrešivosti konačno je izronila monolitna struktura crkve kakvu poznajemo danas.
Htio bih se kratko osvrnuti i na ovu dogmu o papinskoj nepogrešivosti . Za mene je to vrhunac cinizma .Ma dajte budimo iskreni. Pa tko za sebe može reći da je nepogrešiv ? To znači da je netko savršen , bez mane i ljudskih slabosti. Pa zar nismo svi ljudi , pa i papa . Za mene je to isto kao i da netko sebe proglasi Bogom.