Povijest crkve
III
Nakon toga Pavao odlazi u Jeruzalem no tamo nisu pretjerano bili uvjereni u njegovo preobraćenje.U poslanici Galaćanima ( 1:18-20) Pavao govori da je tamo viđao jedino Jakova i Kefu dok ostali apostoli nisu željeli biti s njime u kontaktu. Šalju ga u Tarz gdje je rođen i tamo započinje prva od 3 posjete inozemstvu.Među ostalim mjestima otišao je u Antiohiju gdje su godinu dana bili gosti crkve.Tamo prvi puta učenike nazivaju kršćanima .Crkva je tamo već postojala a odgovarala je vodstvu u Jeruzalemu kojem je na čelu bio Jakov. Nakon 5 godina kada je Pavao propovijedao u Antiohiji izbio je sukob glede njegova misionarskog rada. U djelima 15 predstavnici Jeruzalemskog vodstva došli su u Antiohiju te optužili Pavla za popustljivost i ne pridržavanje Zakona.Pozvali su Pavla u Jeruzalem i tada se jaz između Pavla i Jakova produbljuje.Autor djela kao i uvijek je na strani Pavla.
Poradi svega navedenog Pavla se može smatrati ranim „ heretikom“ .Odstupao je od čistog oblika rane crkve koju je zastupalo vodstvo u Jeruzalemu. Jakov je osobno poznavao Isusa kao i većina vodstva rane Crkve u Jeruzalemu uključujući i Petra. Pavao nikad nije upoznao Isusa i jedino što je imao bio je glas koji je čuo prilikom preobraćenja . On će također iskriviti učenja Isusa oblikujući svoju ideologiju koju će kasnije pripisati samom Isusu.
Nije čudo da je Jakova i ranu crkvu uznemiravalo ono što je činio Pavao.
Pavao , kako je i sam priznao , nije se pretvarao da promiče povijesnog Isusa kojeg su Jakov , Petar i Šimun osobno poznavali.U poslanici Korinćanima ( 11:3-4) izjavio je da zajednica u Jeruzalemu zastupa „ drugog Isusa“. Njezini predstavnici nazivaju sebe „ Slugama pravednosti“ . Pavle i Jeruzalemska zajednica postaju neprijatelji.
Pavao se 48.ili 49 g. vratio u Jeruzalem gdje se sastao s vodstvom te tu izbija drugi sukob. Po djelima Jakov pristaje na kompromis a Pavao je vodstvu ugađao riječima jer mu je još uvijek trebala njihova potpora. Poduzeo je još jednu misiju putovanja koja je prekinuto drugim posjetom Jeruzalemu.Većina njegovih poslanica potječe iz tog vremena između 50 i 58.g. Iz tih poslanica jasno je da se Pavle tada potpuno otuđio od vodstva u Jeruzalemu, kao i njihovog pristajanja uz Zakon. U poslanici Filipljanima ( 3:9 ) Pavao piše : „ Radi njega ( Isusa) sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem i da budem u njemu, ne pravednošću koja bi bila moja- onom koja dolazi od Zakona – nego onom koja se dobiva po vjeri u Krista , pravednošću koja dolazi od Boga na osnovi vjere.
Kršćanstvo kakvo će se razviti od Pavlovih učenja već je tada bilo lišeno svih veza sa korijenima , te nije imalo išta zajedničkog sa Isusom , već samo s Pavlovom slikom Isusa.
God. 58. Pavao se našao u Jeruzalemu te se sastao s Jakovom i vodstvom zajednice. Ponovljene su stare optužbe , on poriče i podvrgava se očišćenju u trajanju od 7 dana.Vidjevši ga u Hramu napada ga grupa „ vršitelja Zakona“.Uslijedili su nemiri a Pavao je izvučen iz Hrama u životnoj opasnosti.Spašava ga jedan rimski časnik , Pavao je uhvaćen i bačen u lance pod optužbom da je vođa sikarijaca - zelotske skupine.
Od ovog mjesta priča postaje zbunjujućom pa su vjerovatno neki dijelovi izmjenjeni.Pavao se prije nego je odvučen zatražio dopuštenje da se obrati mnoštvu što mu rimski časnik dopušta. Rimljani su Pavla odveli u utvrdu u namjeri da ga ispituju mučenjem.Prema djelima željeli su ga mučiti da bi ustvrdili zašto je izazvao takvo neprijateljstvo.Pa ipak , Pavao je jasno obznanio svoje stajalište a mučenje se nije moglo izvršiti prema nekome tko je imao rimsko državljanstvo na što se isti pozvao.Nije mučen ali je ostao utamničen. Sastala se skupina 40 ili više ljudi koji su se zavjetovali da neće uzimati ni hrane ni pića dok Pavao ne bude mrtav.Takvo neprijateljstvo ne može se očekivati od običnih farizeja i saduceja već od „vršitelja zakona“.Tada se pojavljuje „ rođak“ koji upozorava Pavla ali i rimljane na ovu činjenicu te Pavla u pratnji 470 vojnika odvode u Cezareju , glavni grad Judeje , gdje je izveden pred Agripu.Kao građanin Rima imao je pravo svoj slučaj iznijeti u Rimu i on se poziva na to.
Nakon puta u Rim pa i brodoloma Djela završavaju kao da je netko izbacio izvorni završetak i na njegovo mjesto umetnuo površni završetak priče. Ili je priča namjerno skraćena od strane kasnijih redaktora. Posljedni dio Djela je zbrkan i zbunjujuč. U ostalim dijelovima Djela su prilično jasna i jednostavna.
Već na samom početku pojavljivanja kršćanstva javljaju se mnoge nejasnoće . Prva u nizu je zasigurno uloga samog Pavla . Ne smije se smetnuti sa uma da današnje kršćanstvo ustvari najvećim dijelom počiva na Pavlovim poslanicama . U najmanju ruku je čudno da čitava vjera počiva na filozofskim raspravama i subjektivnom doživljavanju Krista od osobe koja ga nikad nije upoznala niti bila u kontaktu s istim. S druge stane , kao protivnici Pavla pojavljuju se Jakov pa i apostoli , znači ljudi koji su poznavali Krista te bili njegovi najvjerniji pratioci. Zar nije čudno da apostoli koji su bili uz Krista nisu nosioci nove vjere. No bez obzira na ovu činjenicu Pavlovo učenje te njegovo shvaćanje Krista odnosi konačnu pobjedu.
Zanimljivo je da Crkva prešutno prelazi preko nekih vrlo očitih stvari pa čak kad je Pavlovo učenje u direktnoj suprotnosti s Kristovim učenjem. U Isusovoj možda najvažnijoj propovijedi na Gori isti govori : „ Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke ! Ne dođoh da ih ukinem već da ih ostvarim. Jer zaista , kažem Vam „ dok postoji nebo i zemlja , ni jedna jota, ni jedna kovrčica iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.“ Stoga , tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade , bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom , dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.
Na ovaj govor Isusa , Pavao u poslanici Galaćanima objavljuje : Ali kako znamo da čovjeka ne opravdava vršenje Zakona već samo vjera u Isusa Krista , to smo mi prigrlili vjeru u Krista da bismo se opravdali vjerom u Krista a ne vršenjem Zakona. Jer vršenje Zakona neće nikog opravdati.
Zar govor Pavla nije u direktnoj suprotnosti sa govorom Isusa Krista . U evanđeljima Isus jasno poziva svoje učenike neka ne priznaju ikog do li samog Boga.Za Isusa priznavanje i klanjanje bilo kojoj drugoj osobi osim samom Bogu je jednako blasfemiji.
Nemojmo zaboraviti da sukob između Pavla i rane Crkve počinje upravo zbog Pavlovog odstupanja od Zakona. Kao što se vidi iz govora na Gori i Isus je bio čvrsto uz Zakon te je jasno iznio svoje stavove , stavove koje će Pavao kasnije iznevjeriti. U biografiji Pavla postoji još čudnih elemenata. Njegova imućnost , rimsko državljanstvo, veze s vladajućim slojevima razlikovali su ga od pripadnika rane Crkve. Kada je uhvaćen u Jeruzalemu, da bi ga spasili , iz grada ga izvodi rimska vojska ( 470 vojnika) a iz povijesti znamo da rimski prokuratori se nisu miješali u unutarnje stvari židova osim ako to nije moglo izazvati veće nerede ili pobunu , što u slučaju Pavla svakako nije bio slučaj. Slučajno ili….
Kada ga rimska vojska dovodi u Cezareju uživa u ugodnom društvu s rimskim prokuratorom Antonijem Feliksom. Pavao je bio u bliskim odnosima s prokuratorovim šogorom Herodom Agripom II kao i s kraljevom sestrom. U svojoj poslanici Rimljanima govori o prijatelju imena Herodion – ime koje možemo povezati s vladajućom dinastijom a ne s evanđelistima.
Djela 13:1 odnose se na Manaena , jednog od prijatelja iz Antiohije koji je odrastao s Herodom što je još jedan dokaz njegovih aristokratskih veza.
Možda najveći dokaz da sa Evanđeljima i Djelima apostolskim nešto nije u redu ili da su kasnije namjerno mijenjana od strane crkvenih redaktora je uloga Jakova „ Pravednog“ . Nepojmljivo je da se o ovoj očito vrlo važnoj osobi u ono vrijeme zna toliko malo. On je osobno poznavao Isusa na način kako ga Pavao nikad nije upoznao.Njegova učenja su bila mnogo bliže izvoru , stoga je za Pavla predstavljao stalnu prijetnju. Budući da je pavlinsko kršćanstvo izvojevalo pobjedu , značaj Jakova nisu mogli potpuno izbrisati ali su ga mogli znatno umanjiti. O samom Jakovu postoji mnogo zapisa ali se većina nalazi izvan kanonizirane zbirke Novog zavjeta. Jedan tekst pripadnika rane crkve pod nazivom „ Priznanje Klementa“ ( 3.st.) priča kako je Jakov propovijedao u Hramu kada je unutra upao neimenovani neprijatelj sa sljedbenicima. Neprijatelj se nije ograničio samo na verbalni napad već je izbio i okršaj.Neprijatelj je bacio Jakova sa vrha stuba te misleći da je mrtav ostavili su ga. Jakova su odnijeli kući a zatim u Jerihon dok se nije oporavio.
Jakov se naziva i „ Gospodinov brat“ pa je i to vjerovatno razlog njegova izbacivanja iz Novog zavjeta . Isti je vođa rane Crkve u Jeruzalemu a ne Petar iako su uz njega najveći autoriteti upravo Petar i Ivan.
Da je isti veoma poštovan dokazuju i sljedeći primjeri :
Euzebije , biskup Cezareje , autor jedne od najvažnijih ranocrkvenih povijesti citira Klementa , Aleksandrijskog biskupa ( 150-215) koji Jakova naziva Pravednim ili Pravičnim.
Hegesip – crkveni povjesničar iz 2.st. : „ Jakov je od svog rođenja bio svet“ Zbog svoje pravednosti nazivan i „ Pravednim“ i „ Bedemom ljudi“.
Zar nije čudno da ovakva osoba bude jednostavno izbrisana iz novozavjetne povijesti.
|
