<$/$>
31.08.2008., nedjelja
(NE)KREATIVNI NERED – BOLJKA PROTIV KOJE SE BORIM CIJELI ŽIVOT I SVAKI PUT IZNOVA BIVAM PORAŽENA
|
Iako živim u ogromnom stanu (koji na žalost nije moj, da ova izjava slučajno nebi izazvala nečiju zavist), iako je sama moja soba veličine prosječne garsonijere, nekako osjećam manjak prostora, gušim se u svom vlastitom silnom neredu, kreativnom ili ne, više ni sama ne znam razaznati… Neki dan sam maknula svoj stari komp, koji ne služi ničem, sa radnog stola kako bih imala gdje držati laptop, da ne stoji jadan na podu u nedostatku stolice pretrpane odjećom. Staru kantu sam ugurala pod drugi radni stol koji je izgubio svrhu još prvog dana, vječno pretrpan raznim suđem, omotima s polu-pojedenom čokoladom, zatim raznim predmetima iz svakodnevne uporabe kao što su kišobran, razni lijekovi, kreme, nakit, nekoliko pari čarapa koje moja mama tu odloži nakon što ih opere i složi (???) a ja ih ne želim stavit u ormar jer imaju rupu (!!!) a najkobnije mi je ujutro kad se žurim slučajno posegnuti za baš tim rupičastim, pa je manje zlo da nakazno stoje tu na radnom stolu… Monitor stare kante završio je na trulom ormaru, jednom od brojnih komada namještaja u ovom stanu koji mi se gade svojom starošću, ružnoćom i masivnošću i svojim jednako starim, trulim i beskorisnim sadržajem, a koje nemam ovlast baciti, i sad me taj monitor sablasno gleda s vrha trulog ormara… Na prvi pogled, ovo djeluje ok, iako mi je neudobno tipkati za stolom, nekako me bole zglobovi, ali barem laptop ima svoje mjesto dok nije u uporabi… Jedino me smeta hrpa žica i kablova koji vise i omotavaju se oko stola i mojih nogu. Nikad nisam voljela kablove, djeluju mi tako ne estetski, kada se tako razvlače i šire poput kakvih duguljastih glista. No moj problem broj 1 idalje ostaje prostor oko kreveta, koji nikako ne mogu osloboditi napadnih rekvizita na podu. Jednostavno, doći do kreveta pravi je pothvat, ako mi je u cilju ne nagaziti na nešto lomljivo… Naravno, uz lomljive stvarčice tu se nalazi i zgužvana odjeća, prljavo rublje i barem 3—4 para moje brojne obuće, sve to ispremiješano u neki divlji čušpajz. Najbolje bi mi pasao neki stolić kraj kreveta jer imam običaj često boravit na njemu, čak i kad mi frendice dođu, sjednu na krevet. I dok pijemo kavu ili sok, uvijek su problem te čaše i šalice koje nemamo gdje odložit pa one završe na dobrom starom podu i tu bivaju zaboravljene, u moru ostalih stvari, ponekad i polupune, te se često znalo desiti da nagazim na njih i onda se stvari još više zakompliciraju. Priznajem, neuredna sam i ne volim to kod sebe definitivno. Znam da nekim ljudima to smeta, mojoj mami pogotovo. I zbilja se trudim pospremati čim uhvatim trenutak vremena, ali dešava se da red potraje koju minutu i ubrzo opet nastane kaos, to je neprekinuti krug s kojim se ne mogu boriti. Jednostavno, da bih se snašla, da bih nešto pronašla, da bih mogla bilo što napraviti, oko mene mora nastati nered. Ne zato što ja tako želim, nego jednostavno drugačije nije fizički izvedivo. Kada je sve uredno spremljeno, moram to prekopati da nađem nešto, i tad nastane nered, zar nije onda estetski jednako, a opet meni puno jednostavnije da je to od prije bilo tu, pri ruci, na podu? Neki dan sam tražila neke bilježnice iz srednje škole koje su mi trebale da učim za ispit, ustvari trebala mi je samo jedna formula, izvukla sam 8 bilježnica i tražila formulu u njima, našla sam je u jednoj, ostalih 7 sam odložila na pod. Tražila sam neka rješenja u hrpi papira, zadatke u drugoj hrpi, formule u trećoj, na četvrtu hrpu papira sam pisala i sve sam to morala poslagat po krevetu i oko njega da se mogu snaći. A onda sam vidjela kolko je sati i skužila da moram brzo stić na kavu s frendom, hrpica na podu i krevetu je ostala. Ostatak dana sam bila zaposlena, nisam se stigla bavit tim hrpicama papira, na večer su još uvijek stajale na krevetu. Tada sam već bila toliko umorna , da sam ih samo šutnula s kreveta na pod i izvalila se. Nisam imala snage ni odjeću složiti, samo sam je bacila na pod među papire i zaspala ko letva… I kako onda postati uredan? Gledam u te bočice s lijekovima, mogla bih ih spremit u ormarić i tako osloboditi pisaći stol 2, ali kad znam da će mi sutra opet trebati i da ću ih opet izvaditi i tu odložiti, i onda svaki moj pokušaj urednosti gubi svrhu… Bolest u borbi s kojom uvijek izgubim… |
28.08.2008., četvrtak
Demon dosade
Mirišući ovaj hladnićki kasnoljetni zrak i miris papira rasutih po podu i krevetu, raspisanih raznim čudnovatim formulama i to matematičkim, visokomatematičkim, prisjećam se onih davnih ali i ne tako davnih dana koji me ponovno čekaju za koji mjesec... Smještena na neudoban stolac, slušajući prodoran ali nekako ugodan glas profesora koji je pričao o tamo nekakvoj umjetnosti renesanse i baroka, švrljala sam po papiru različite skice svakojakih zvijeri iz mašte... Kada je moje ljeto napokon (prividno) počelo, sve svoje skripte spremila sam na dno nekog trulog ormara nadajući se da ih više nikad neću trebati, a prethodno sam iz njih povadila sve papiriće iscrtane raznim skicama likova iz bajke, vila, princeza, vragova, demona... Svi su oni bili moji mali demoni dosade koji su se javili kako bi ubili vrijeme koje sam morala provest na predavanjima, javili bi se u mojoj glavi a ja bih ih pokušala prenijet na papir. Većina njih iščeznulo bi trenutkom koji je obilježio kraj predavanja, tada bih ih zaklopila u skriptu s ostalim brojnim papirićima ispisanim raznim formulama i od njih bi ostale samo nedovršene skice. Onaj dan kad sam odbacila svoje skripte, sakupila sam sve svoje skice na jednu hrpu i ostavila ih pored kreveta u nakani da ih dovršim ovih dana, ali nisam to učinila jer nisam imala volje. U hrpici se isticao samo jedan kojeg sam uspjela nacrtati pod dvostrukim satom likovno-grafičke kulture koji mi je zahvaljujući ovom nedefiniranom biću bio manje dosadan... Loš je, neprecizan, ružan, napravljen nabrzaka, napravljen bez volje, izgleda plastično, umjetno, ukočeno, bezvezno, razmrljano, besmisleno, bezukusno, jadno… i takav je… i takav mora biti… |
27.08.2008., srijeda
Opet duhovi...
|
Ponekad vjerujem da postoje duhovi i da obitavaju kod mene doma, u mojoj sobi... Tom vjerovanju pridonosi i činjenica da su mi neke stvari nestale i da ih nisam nikad pronašla, nestale su još prije 15 godina. Dobro ne možemo izostaviti mogućnost da se stvari mogu zagubiti, da ih može netko uzeti na kog ni ne sumnjaš… Ali kako objasniti činjenicu da se nešto nepoznato pojavilo? Da da, ovaj put duh nije bio lopov nego mi je ostavio rekvizit za koji fakat ne znam koji k… to uopće je! Da, odlučila sam konačno pospremit sobu malo, tj bar maknut ona brda odječe, CD-a i svakojakih stvarčica koja se nalaze oko mog kreveta i onemogućuju mi jednostavan pristup krevetcu u pijanim noćima kao sinoć, kad nisam u stanju tražit najlakši put do kreveta među lomljivim stvarčicama koje mi ga zakrčuju… I maknem ono brdašce odječe i ispod njega nađem čudnovatu spravicu. Nešto tome slično nisam vidjela nikad u životu, i fakat ne znam čemu to služi ni kako je to dospjelo u moju sobu i to s one strane kreveta na koju, i kad netko dođe kod mene, ne zalazi jer tamo nema niš zanimljivog. Sve zanimljive stvari tipa komp, stolice, stol na kojem je hrana, kava, cuga itd. se nalaze u drugom djelu sobe tj. s druge strane kreveta. Tako da postoji vrlo vrlo mala mogućnost da bi nekom posjetitelju nedefinirana spravica tamo ispala… Opet, s druge strane, vidi se da je nedefinirana spravica kineske proizvodnje i ne baš kvalitetno napravljena, a sumnjam da bi mi duhovi donijeli nešto mejd in čajna… iako nikad se nezna… Objavljujem i fotku spornog predmeta, u slučaju da netko prepozna svoj neznamšto na slici, molim da se javi i razriješi mističnost ove situacije…  |
23.08.2008., subota
Manijak iz tramvaja = manijak iz videoteke!!!
|
Dakle, prije jedno godinu i pol-dvije, kao i svakog petka na večer, čekala sam tramvaj na svojoj stanici... Stajao je tamo i MANIJAK, ali tad još nisam znala da je manijak, naime izgledao je kao normalan čovjek... Prišao mi je i počeo me ispitivati gdje idem i bla bla... Kad sam čula njegovu boju glasa, to me asociralo na one članove katoličke mladeži koje je "Isus prosvjetlio", jednostavno, zvučao je onak bogo-blagoslovljeno-isuse-volim-te-retardirano-gej. Prvo sam mislila da će me probat nagovorit da dođem na seminar katoličke mladeži gdje će me probat uvjerit da je blek metal loš i di će mi isprat mozak. Došao je tramvaj i ušla sam, a ušao je i on i počeo mi je govorit da sam mu ja jako kul i da jel ja slušam metal. Dvije stanice dalje ušla je i moja frendica u tramvaj pa smo odlučile ignorirati manijaka i pričat nešto svoje no manijak se ubacivao: "vi ste meni baš taaako kul, joj a di vi izlazite? Jel idete vi u kset? A jeste vi metalke?" Probale smo mu odgovarat samo s da, ne i možda ili nešto u tom stilu i izdržale do trga a onda pobjegle iz tramvaja. Par tjedana kasnije, stojim kao i svakog jutra na stanici i čekam tramvaj. Manijak mi prilazi svojim bezličnim licem nipočemu posebnim, a onda kaže "bok" svojim bogo-blagoslovljeno-isuse-volim-te-retardirano-gej glasićem i opet počne davit da di ja idem... Uđem u tramvaj, uđe i on. Piao me što ja slušam a odgovor je bio "mnogo toga". On je rekao da on sluša "onuuuu joooooj kak-se-ono-zove-aaaaaaa-mmmmmm ssss, hmmmm, joj nemrem se sjetit aaaaa khmmmmm SEPULTURU" pa onda "mmmmm, hmmmmmmm, jooooooooj onooooo hmmmmm METALLICU" Zanimljivo kak mu je trebalo 5 minuta da se sjeti kak-se-ono-zove bend koji sluša. Onda me pitao da dal bi ja njemu mogla spržit ono kaj ja slušam jer on bi to kao jako htio poslušat.... Ja sam nezainteresirano rekla OK... POGREŠKA!!! GADNA POGREŠKA! Jednostavno od tolke nezainteresiranosti mozak mi nije radio pa nisam registrirala da ovim odgovorom pristajem nadaljnje kontaktiranje s manijakom. Naime, lukavi gad je sljedeći tren izgovarao riječi "a onda mi moraš dat svoj broj da bi se mogli dogovorit da mi daš CD" i ja sam se našla u neprilici. ŠTA SAD??? Ništa, pokoreno sam mu izdiktirala broj... jer menijak me odma cimnuo da i meni ostane njegov tak da nisam mogla dati krivi ni da sam htjela, još je zahtjevao i da mu pokažem da moj mobitel zvoni. Druga gadna pogreška, kad me cimnuo nisam to sejvala od nezainteresiranosti... To je rezultiralo time da me manijak par tjedana kasnije nazvao a ja nisam znala da je on i javila sam se! Naravno, nikakav CD nije ni spomenuo neg me pozvao na kavu što sam odbila i usput izmislila da se upravo nalazim s dečkom i da ne mogu pričat na mob. To je spustilo manijaka na zemlju i više se nije javljao. Prije kojih 2-3 tjedna frendica i ja smo se sredile i odlučile ić pit pa u jabuku. I dok smo čekale tramvaj neki lik nam je prišao i rekao "booook, odlično izgledate". Facu nisam mogla nigdje svrstat pa mi nije bilo jasno od kud nas taj zna i dal nas uopće zna. Ali njegov bogo-blagoslovljeno-isuse-volim-te-retardirano-gej glasić mi je nekako poznato odzvanjao u glavi pa mi je to refreshiralo sječanje ... MANIJAK. Odlučile smo ga ignorirat no on se još par minuta vrtio oko nas onak oprezno, jer valjda nije više znao kak da uleti. I opet, prije tjedan-dva, odemo frendica i ja u videoteku i uđemo. Netko me pozdravi, zabuljila sam se zbunjeno u tu facu, izgledala mi je totalno nepoznato, kao jedan od brojnih prolaznika koji mi izgledaju tako identično, i opet si mislim, pa zaš me nepoznati ljudi pozdravljaju... Izađemio iz videoteke i pitam frendicu jel to kojim slučajem MANIJAK sa stanice? I ona odgovori da je, i da je svaki put u toj videoteci kad ona dođe. Vjerojatno visi tam i davi ženu koja tamo radi... Hmmm totalni psyho... khmmm, gadno što takvi uvijek nalete na mene i počnu me davit. Moram se prestat vozit tramvajem! |
20.08.2008., srijeda
Ljeto...
|
Evo, ljeto se polako bliži kraju... Sama pomisao na jesen me baca u depru... Iako ustvari volim razmišljati o jeseni. Dok hodam užarenim asfaltom, razmišljam o kišama i suhom lišću koje lagani povjetarac nosi ulicama bojeći ih u tamni topli spektar od narančaste, preko crvene do smeđe... To je ona jesen o kojoj čitamo u knjigama, ona o kojoj smo čitali pjesme u čitankama u osnovnoj školi, ona jesen o kojoj maštamo, kako je zamišljamo. Ali ta jesen ustvari ne postoji. Svakog ljeta jedva čekam jesen, a ona dođe i svaki put me razočara... Jesen više ionako ne postoji, s isčezanjem posljednjeg sunčanog dana počinju cmoljit dosadne kiše koje ne prestaju danima, zatim val hladnoće ravan jednom prosincu ili siječnju itd. Ove godine me još manje veseli pomisao na faks jer na faksu polako postaje smrtno dosadno. Svi zabavni ljudi su ili odustali od faksa ili će past godinu pa odustat, a ostali su samo štreberi koji su megadosadni i s kojima mi se neda pričat, ili neka totalno umišljena ekipa... Bar sam se riješila fizike i kemije za sva vremena, ali ispit iz matematike mi je trn u oku, ako to sad ne položim fakat sam se zajebala... Sama pomisao na jesen, i na taj prokleti ispit, baca me u očaj. A ustvari ovog ljeta za mene nije ni bilo. Mogu samo nabrojat što NISAM napravila. Dakle, od kud da počnem... Nisam bila na moru, nisam bila ni jednom na Jarunu, nisam pročitala nijednu knjigu, nisam naučila ništa novo, nisam nigdje bila izvan Zagreba, skoro pa ni izvan kvarta, skoro pa ni izvan stana, nisam uopće crtala cijelo ljeto, nisam ništa ni učila za faks, do prošlog tjedna nisam nigdje ni radila a i od ovog kaj sad radim neću dobit ni 1500 kn... U svakom slučaju nekvalitetno provedeno vrijeme. A i nije da sam ga puno imala, za mene je ljeto počelo tek 12.7. a završit će sad u ponedjeljak kad ću morat počet učit... A ponekad imam osjećaj da ga nije ni bilo, jer ne mogu reći da sam se odmorila, ono što zovemo fizički odmor ne može se ostvarit tj ne možemo ga osjetiti ako nema psihičkog odmora, a ja ga definitivno nisam imala jer me cijelo vrijeme muči ta činjenica da 1.9. imam ispit za koji mi je potrebno čudo. Čak se nisam mogla opustiti u crtanju ili učenju nečeg što me zanima jer sam bila preopterećena, čak cjelodnevno ležanje u krevetu za mene nije značilo odmor, jer osjećam u sebi to nešto što me muči, onaj zločesti leptirić koji me stalno podsjeća da nešto moram što još nisam... Mogu jednostavno zaključit da sam bila psihički u puno boljem stanju dok je trajao faks. Imala sam hrpu za učit ali sam i učila i imala osjećaj da nešto radim a i postizala rezultate, imala za što se mučit, mučit se za ovo nepostojeće ljeto i odbrojavat dane do njega... A onda je ono došlo i od prvog dana do danas samo očajavam i osjećam se potpuno beskorisno i nemoćno... Eto, čudno je to kad nemaš skoro uopće obaveza a osjećaš se gore nego kad ih imaš 500... I to sve samo zbog jedne jedine brige. Imam osjećaj da bi za mene ljeto moglo početi nakon što položim (ako položim) taj ispit, i iako neću imat baš puno vrewmena do početka predavanja, mislim da ću se moći tih tjedan-dva istinski opustiti i napraviti sve ono što nisam u ovo potračeno ljeto... |
18.08.2008., ponedjeljak
Vegetarijanci
|
Nemam ništa protiv vegetarijanaca kao ljudi, frendica mi je vegetarijanka i to je njen izbor, ok. Ali činjenica je, vegetarijanci vole životinjice i ne žele da ih se ubija u svrhu prehrane, a sigurno pošto vole životinjice imaju i nekog kučnog ljubimca, npr. psa, i hrane tog psa psećom hranom! Danas sam na poslu slagala konzerve s psećom hranom i na njima je redom pisalo: okruglice od GOVEDINE, PUREĆI komadići, PILETINA s dodatkom vitamina, junior hrana s PILETINOM... itd. Dakle, vi ste vegetarijanci ali VAŠI PSI NISU!!! Hranite ih MESOM! Ali ako već tjerati svoju djecu da se hane vegetarijanski, natjerajte i svog psa!!! Inaće ste fejk... |
08.08.2008., petak
Internet đanki teški ovisnik ili je to samo ...ljubav???
|
Sjećam se kao danas tog dana prije kojih 8 godina kad sam prvi put dotakla svoj vlastiti komp! Mnogi su tad već imali komp, čak večina mojih frendova iz razreda, a meni se uvijek činio kao neostvareni san... A onda sam ga napokon dobila i nisam mogla vjerovati. Taj zimski dan, frend me odveo u HG spot, rekao mi je da je najbolje da tamo odemo jer je to neki novootvoreni dučan koji ima povoljne konfiguracije. Bio je u nekom čudnom kvartu koji nemam pojma gdje je i to je bio prvi i zadnji put da sam tamo bila. I išli smo autom jer je valjda bio totalno izvan civilizacije. Taj HG spot bio je neki maleni i neugledni dučančić a gužva ispred njega ogromna, toliki red možeš doživjeti samo u pošti kad penzići plačaju račune i podižu penzije... Čekali smo preko sat vremena (i to vani na zimi jer se red prostirao 10 metara izvan dučana) u redu da uopće kupimo komp a onda isto toliko u skladištu koje je bilo 15 metara dalje da ga podignemo... I onda sam ga napokon upalila, bili su instalirani linuxi na njemu. Frendu se žurilo i došao je tek par dana kasnije instalirati tadašnje windowse 98. Taj dan sam se prvi put spojila na internet, tada je i taj 54 kbps modem osiguravao potpuno glatko surfanje iako sam morala paziti da ne nabijem račun... Moj problem je uvijek bio da kad nešto dobijem, na tome ostajem (ne svojom voljom) do zadnjeg trena, dok ne postane neizdržljivo. I dok su moji frendovi 3 puta promjenili komp i internet, ja sam idalje bila na onom istom kompu i modemu od prije 8 godina. A više od toga mi nije ni trebalo. Internet mi je služio za povremeno pogledati mail, otiči na blog, my space i ako sam imala još kakav profil, i tu i tamo skinuti nešto za faks. Na internet sam odlazila par puta tjedno i to na sat dva. Skupo mi je izgledalo plačati nekakav MAXadsl preko 150 kn mjesečno ako bih na internetu provela svega 10-ak sati mjesečno i to platila kojih 50-ak kn najviše. No kako sve ima svoj vijek trajanja tako je i moj komp s vremenom postao stara kanta koja se jednostavno sa svojih 128 mb rama i 40 GB harda ne može nositi s današnjim verzijama programa za obradu slike, reprodukciju glazbe, filmova... i današnjim programima općenito, kao ni s internetom koji je jednostavno postao "pretežak" za jadni 54 kbps modemić... Kada sam već bila na rubu živaca, otišla sam ponovno do HG spota, ovaj put je to bila ogromna staklena fensi zgradurina s hrpom kul stvarčica, 2 metra od tramvaja, i kupila si novu stvarčicu - laptop. Kad sam došla doma i uključila to čudo... shvatila sam da ću se 2 tjedna zajebavat sa instalacijom windowsa i ostalog... no to sad nije bitno, dakle, 2 tjedna kasnije kad sam došla doma i uključila tu (sada instaliranu) stvarčicu otkrila sam jednu čudotvornu stvar WIRELESS INTERNET! Nije mi bilo jasno kako i zašto ali jednostavno, imala sam superbrzi net koji je dolazio od susjede vjerojatno. Bilo mi je totalno kul stalno visit na netu i još fino gledat filmiće na jutjubu što prije nisam mogla. Istina susjeda nije uvijek bila na netu pa sam povremeno morala koristiti i dobri stari 54 kbps modem ugrađen u laptop... A onda se pojavio novi susjed sa superbrzim netom koji je visio na njemu 0-24 i još mi je signal bio odličan. Mjesec dana ovakvog interneta koji mi se nudio na pladnju kad got bih upalila laptop bilo je sasvim dovoljan da postanem totalni ovisnik, prestanem izlazit iz kuće i subotama na večer bez grižnje savjesti ostanem doma skidat mjuzu umjesto da se opijam po parkićima. Ova nova ovisnost nije srećom štetna za jetru kao ona prva koju je ova istisnula... A onda je taj super net misteriozno nestao i ja sam se, očajna, spojila preko modema. Jednostavno sam se tresla od živčanosti kad sam vidjela kako se stranice sporo otvaraju i ne! Ne mogu gledati u to, i ne mogu podnjeti tu činjenicu da ne mogu poslati ni mail, da se jedna slika otvara 15 minuta! I ludim. OVisna sam, ne mogu podnjet činjenicu da net nije tu svaki put kad poželim da je, i da nije onako brz! I što odlučim? Nabaviti ADSL!!! Pa danas to nije toliko skupo, postoje oni amis, H1, optima... ima ih puno, a nisu kao T-com... I odem na google, i nađem sve te jeftine netove i onda shvatim - PROVJERA DOSTUPNOSTI!!! Upišem svoj broj telefona i - NIJE DOSTUPNO!!!!!!!!! Ništa meni nije dostupno osim T-com-a!!!!!!!!!! I ovisnička groznica me trese, u glavi 1000 misli kako ću dalje???? Što ću... A ne mogu i ne želim vraćati se na T-com ponovno... Još uvijek im plačam pretplatu ali NEĆU i internet... No ja TREBAM taj internet, ne mogu bez njega... I razmišljam, jesam li ja možda luda?! Pa zar ne mogu bez te gluposti zvane internet? Sjetim se dana kad sam odnjela laptop na servis, taj dan me dečko ostavio, rekao mi je da ne želi bit sa mnom (drugim rječima - da me ne voli) i ja sam bila neopisivo tužna JER MI JE KOMP NA SERVISU! I pitam se ponekad, gajim li ja osjećaje prema jebenom stroju!? Ovisnost ili ljubav, i je li meni to sve potrebno... |
05.08.2008., utorak
...Životinja
|
...Ni po čemu posebno to bezlično svoje lice pogledala je ponovno u ogledalu, par bezveznih droljastih krpica iz ormara, nabacila je opet na sebe kako bi mogla po bezbrojni put raditi istu ispraznu stvar. I opet će otići u isti dućan i opet će kupiti istu cugu, opet će izgledati potpuno isto, potpuno dosadno i nezanimljivo. I opet će već oko 11 pijana skakati po ulici na neku beščujnu glazbu koja odzvanja u njenoj glavi, a onda će kao i svaki vikend ući u klub i neumorno mahat glavom na svaku stvar koja svira. Tumarat će među ljudima divlje plešući i nije je briga za nikog niti je ikoga briga za nju, jer svi već znaju da je to ona koja svaki put pijana skače ko luda, i svi znaju da će tako pijano skakat i sljedeći vikend i onaj iza. I oko pola 2 po već viđenom scenariju otići će u WC i zalit se cijela vodom a zatim će nastaviti divljati mokra sve do pola 3 kad će već istrošeno teturati, sve dok opet ne otetura do WC-a i na bezlično lice ne počne mackati kozmetičke preparate.....I ona se ne obazire na nikog od pijanosti, i nitko se ne obazire na nju jer im je dosadna, i nikad neće biti primjećena u gomili, tako bezlična a tako posebna... Samo pogledam u nju i ponovno se sjetim one riječi "monotonija" koja je tako savršeno opisuje, poznajem je slabo, više iz viđenja, i nikad mi nije bila naročito zanimljiva, ali podsjeti me svaki put na onaj wannabe tinejđerski život koji se iz dana u dan vrti u krug iz kojeg sam ja davno iskočila, srećom... ili ga preskočila... |
02.08.2008., subota
Dvije stvari koje dižu ogromnu pažnju a mene apsolutno ne zanimaju...
|
Postoje dani u godini kada me okolina prisiljava da se osjećam kao potpuni autsajder. To su dani IZBORA i dani NOGOMETNOG PRVENSTVA. Još kada sam s tek napunjenih 18 sjedila u školskoj klupi slali su na mene i moje 18-godišnje kolege ljude iz GONG-a i to nekoliko puta kako bi nam solili pamet tim političkim pričama o izborima. Prvo su nas pokušali uvjeriti kako je to superkul bit punoljetan i ići na izbore, a onda su još imali pokušaj dokazati nam kako naš glas može nešto promjeniti... A činjenica je da u svoje 2 godine punoljetnosti nisam niti jedan put izašla na izbore iz razloga što jednostavno nemam za koga glasati. Mogla bih reći da su svi oni isti, jer kandidirali su se svi da njima bude bolje a ne da bi meni bilo bolje. Isto tako znam da je jedina promjena koju mogu donjeti izbori ta da više na vlasti neće biti prva od dvije najjače stranke nego ona druga, a obje su potpuno iste, u obje su potpuno isti glupi i sebični ljudi koji misle ili se prave da misle kako je svima dobro kao njima. No, iako svi non-stop pričaju o njima za vrijeme trajanja kampanje, ja se s izborima nikad nisam zamarala niti sam ikad izašla na njih iz razloga što znam da moj glas nemože ništa promjeniti jer NEMA ŠTO promjeniti, i da nikakva promjena vlasti ne može učiniti moj život boljim. Prebacimo se na drugu temu ovog posta: NOGOMETNA PRVENSTVA. Da, u to doba ludila, sa strahom se usuđujem na glas izraziti svoje mišljenje da je nogomet potpuno beskorisna pojava. Svi se do neba vrijeđaju kako se ja to usudim pljuvati po nećemu što je ponos za naš narod. Ponos za narod? Mislim da bi se taj ponosan narod prvo trebao pobrinuti da se ima još čime ponositi osim ovako nevažnim stvarima. Kako mogu biti ponosna na narod u kojem ima toliko nezaposlenih, toliko beskućnika, toliko ljudi koji ne primaju plaću, toliko siromašnih, u državi gdje je sve tako skupo a plaće su toliko male i gdje je životni standard općenito nizak a socijalna situacija općenito loša i za to apsolutno nikoga nije briga i apsolutno nitko o tome ne brine jer svi sjede pred TV-om i vrište od sreće što je Hrvatska pobjedila u utakmici i oni su svi toliko ponosni na to, i nije ih briga što imaju hrpu kredita koje nemogu otplatit, što im firma u kojoj rade propada i što sutra neće imati što za jesti, ne, nije ih briga, oni se ne zamaraju sad tim "sitnicama", sad je najbitnije da je Hrvatska pobjedila i da mogu od sreće urlat po ulicama, pijani trubit u autima i skakat po tramvajskoj pruzi na trgu umotani u kockice. I to nam je taj ponosni narod! Koje samozavaravanje! To je za mene zasljepljeni narod, jer da, Hrvatska je pobjedila, i što ja imam od toga??? Što oni imaju od toga? Hoće li im išta značiti ta pobjeda Hrvatske kad im dođe opomena od banke za neplaćeni kredit, kad shvate da su ostali nezaposleni u 48. godini u državi gdje ni mlad akademski obrazovan čovjek ne može naći posao a kamo li jedan 48-godišnjak sa srednjom stručnom spremom, kad će morati smome sinu reći "ne sine, ne mogu ti kupiti bicikl, nemam novaca"??? Hoće li se i onda ponositi svojom državom? Zašto ljudi toliku energiju troše na nogomet, zašto svoj novac troše ne rekvizite s kockicama proizvedene u Kini kojima u doba prvenstva još posebno napušu cijene jer znaju da će svi htjeti imati tu plastičnu zastavicu s kockicama i da su spremni za nju dati i 50 kn iako ne vrijedi niti 5...?! Zašto svi padaju na te propagandne trikove? Ljudi su glupi i daju se zasljepiti pričama. Ljudi su spremni pobjeći od istine uvjeravajući sebe kako se imaju čime ponositi u svojoj državi. Jednostavno ne razumijem takav naćin razmišljanja, mislim da je uživanje u sportu i prepuštanje svog vremena i novca sportu rezervirano za ljude koji imaju rješenu egzistenciju. Može nekome biti hobi praćenje nogometa, može se država ponositi njime, ali ne ovakva država, ne mogu sjediti na cesti bez krova nad glavom, gladna i u dugovima i biti ponosna na državu zbog koje sam u takvoj situaciji samo zato što je dobra u nogometu ili u bilo kojem drugom sportu. |
01.08.2008., petak
Ikebana
|
Među mnogim mislima koje mi se motaju glavom, među hrpom stvari na ovom svijetu (i osobito u ovoj državi) koje mi idu na živce, uspjela sam izabrati jednu o kojoj ću prvoj napisati nešto (a doći će i ostale na red polako...). Riječ je o jednoj od činjenica s kojom se susrećem svaki dan kad upalim komp i uđem u photoshop, svaki put kad bacim pogled na svoju policu sa skriptama i svaki put kad me netko pita što studiram. U početku sam se trudila objasniti ali sad već znam izgovoriti pravi odgovor: "Ikebana". Da, ikebana, iako smatram da većina ljudi u Hrvatskoj, bez obzira na koji faks idu, ne stječe potrebno znanje studiranjem, moj faks je posebna priča. Baš kao i ikebana (nekakva japanska tehnika aranžiranja suhog cvijeća) o kojoj ćak imam i knjigu (koju je moja stara dobila za odličan uspijeh i uzorno vladanje u srednjoj školi), znanja koja stječem na faksu potpuno su nevažna i beskorisna za moju struku. Istovremeno, ono što mi je stvarno potrebno da bih našla posao i da bih ga znala raditi uči se ili jako malo ili se uopće ne ući. I jedno od onih jutra kad me probudilo automatsko paljenje radija u 6 kako bih si ponovila prije ispita formule i zadatke iz beskorisne fizike, u vijestima sam čula veselu izjavu našeg ministra Primorca "Hrvatska si ne može dozvliti taj luksuz da proizvodi intelektualce koji nisu potrebni našem gospodarstvu" a zatim su slijedile riječi spikerice koje su na mene djelovale kao hladan tuš: "ministrove riječi posebno se odnose na politologe, pravnike, i grafičke dizajnere"... Da dobro, što će nama politolozi kad se politikom ionako bave oni koji nisu ni osnovnu završili, ali grafički dizajneri!!! Kako netko može izjaviti da grafički dizajneri nisu potrebni? Pa gdje god se okreneš vidiš plakate, novine, ambalažu, vidiš digitalne tiskare, internet stranice...!!! Pa tko to radi nego grafički dizajneri, a moj faks ih svake godine prima samo 50 s tim da od tih 50 više od 25% odustane na prvoj godini (jer shvate da je faks smeće) a do zadnje godine ih ne dogura niti pola! To je druga stvar što Hrvatska ne proizvodi ONAKVE grafičke dizajnere KAKVI su potrebni našem ili bilokojem drugom gospodarstvu. Moj faks proizvodi ljude koji znaju sve o strojevima starim 100 godina koji se više ni ne koriste, znaju fiziku, matematiku, kemiju, statistiku i ostale gluposti koje im nikad neće niti trebati (ali moramo ih ipak znati jer to je tehnićki fakultet i ne možemo ga proći a da neznamo predmete iz područja tehnićkih znanosti), ali ono što nas svaki poslodavac traži pri zapošljavanju, ono što je navedeno pod "obavezno" u oglasima za zapošljavanje, to znaju samo oni koji si nauče doma sami jer se to na faksu ne uči... Jednostavno, program je identičan kakav je bio i prije 100 godina. Na predmetu "Fotografski procesi" cijeli smo semestar učili o analognoj fotografiji, morali smo znati sve vrste razvijača i fiksira i njihov kemijski sastav i sve te gluposti koda ćemo radit jednog dana u kemijskoj industriji i proizvoditi kemikalije za razvijanje, a o digitalnoj fotografiji koja je danas najzastupljenija govorili smo na samo jednom predavanju i to onom zadnjem na koje je došlo 5 ljudi jer je do tada već svima dopizdilo slušati o razvijačima... Naravno, u skripti o tome nema ni riječi jer je skripta pisana prije 30 godina. Imam sreće što sam bila uzoran student i bila jedna od onih 5 ljudi na predavanju pa sam naučila nešto o CCD i CMOS senzorima pa se ne osjećam ko totalni ikebana-debil... Profesorica iz tog predmeta je ipak bila toliko OK (i hrabra) da se usudila u to 300-godišnje drevno znanje koje se ući ubaciti i nešto novo... Mogla bih reći da je situacija srašna a razmišljajući o tome svemu došla sam i do zaključka ćemu je tome tako. Naime, naš faks je poslodavac brojnim profesorima koji su završili naš faks i svaka im čast, oni su, eto, mogli raditi i nešto na strojevima starim 100 godina, ali dans se ti strojevi, kao što sam već prije spomenula, ne koriste. A oni su se mučili na našem faksu, dobili diplomu i sad bi bilo OK da imaju i posao, a pošto neznaju ništa osim o strojevima i tehnikama starim 100 godina, ne mogu ništa osim pričati nama o istom tom. I kakve onda intelektualcie proizvodi ta ustanova? Eto takve. Jedan od njih nastavit će tradiciju o prenošenja tog drevnog znanja novim generacijama na faksu, a ostali neće služit apsolutno nićem. I zato je ministar u neku ruku u pravu, ali nema i pravo rješenje problema. Taj faks ne treba ukinuti nego reformirat, ali pošto se ljudi u ovoj državi boje novih stvari, preostaju mi samo dvije mogućnosti: ili zagrist i bit najbolja od svih u poznavanju strojeva starih 100 godina kako bih dobila počasni posao nastavljanja prenošenja tih beskorisnosti na nove generacije, ili posudit u knjižnici knjige o photoshopu i corelu i počet učit u ono malo slobodnog vremena koje mi preostaje uz fizike i matematike i grafičke strojeve... Ili se počet bavit ikebanom, knjigu imam, sve je spremno...! |
