<$/$>
20.11.2008., četvrtak
zakoni, zakoni... Zakoni???
|
Iako sam mrtva umorna, idem napisati najavljeni post nadajući se da umor djeluje na mene da ne pišem besmislice svađajući se usput sama sa sobom, dovoljno nesigurna u to što uopće želim napisati... Dakle, ovih dana Sanader je navodno ukrao Božić, ne znam kome ni zašto, ne pratim događanja, ne slušam vijesti, ne čitam novine... Ali čujem da je riječ o nekoj "štednji". Onda neka uštedi radije tako da počne provodit onaj zakon o zabrani pušenja i naplaćivat kazne, jer zakon je trash ako ga se nitko ne pridržava, a koliko sam primijetila ne pridržava ga se nitko. Ili još bolje, neka nabije još malo poreza na cigarete, ako žele pušit neka plate, pušenje je nepotrebni luksuz kao i kavijar ili putovanje na Karibe, zašto onda ne bi i koštali jednako? Jer prije svega, mene košta zdravlja taj njihov luksuz. Ne mogu više ni izaći van a da mi ne zasuze oči, da ne smrdim koda spavam u pepeljari. Iako su podigli cijelu bunu zbog tog zakona, mislim da je zakon potpuno uredu. Pušaće sam oduvijek smatrala egoistima, jer da se ne mogu suzdržat tih sat-dva, nego truju i sebe i ljude oko sebe. I onda kažu "kome smeta, neka ne ide u kafiće". Pitam se, kime se oni smatraju da imaju pravo tako odlučiti i postaviti takav ultimatum? Time se oni postavljaju kao viši i važniji, oni određuju pravila, a mi smo građani drugog reda ili što?! Mi jednako plaćamo poreze kao i oni, jednako plaćamo tu kavu koju pijemo uz nepoželjan prilog zvan “dim“ kao i oni. Po kojoj to logici onda oni odlučuju tko će ostati a tko iz igre ispada?! Znači ja više ne smijem otići na pivo ili kavu? Ne smijem izlazit niti se zabavljat? Ja moram ostat doma i ne izlaziti do kraja života zato što si je netko tako odredio, zato što netko smatra da može trovati moj zrak svagdje gdje dođe i da se svi kojima smeta tome moraju pokoriti. A kako bi bilo da ja odredim novo pravilo? Svi koji žele pušiti i kojima smeta zabrana neka ne idu u kafiće niti u klubove, neka puše doma. To im se ne bi svidjelo, jer se oni očito osjećaju povlaštenima. Kako i zašto? Možda zato što se smatraju „žrtvama“ svoje ovisnosti i nas „zlih čistunaca koji ih želimo istrijebiti“?! A to što su se sami doveli u tu situaciju da nešto upravlja njihovim životom, to što oni ne mogu ili ne žele tome reći „ne“!? To nije bitno u ovoj priči. Jer oni su žrtve kojim treba sve dozvoliti… Ali zaboravlja se činjenica da u svakom kafiću postoji nepušački odjel, ali nitko ga ne poštuje, gdje god sam došla nepušački je odjel bio pun pušača koji su čikove u nuždi bacali na pod ili na tanjurić od kave pošto pepeljara tamo nema. Eto toliko o tome, sebični pušaći ne poštuju naš prostor i žele nas maknuti s javnih mjesta kako nikome ne bi smetali njihovi oblaci otrovnog dima. A kad se uvede neki zakon koji im smeta odmah nastanu pobune. Nitko se ne pita zašto je došlo do takvih drastičnih mjera. I onda glavni argument bude „ugostiteljstvo će propast jer nitko neće htjeti dolaziti“. Okej, a ona izjava o tome da ako nepušačima smeta dim ne moraju ići u kafiće? Zar su nepušači manji potrošači? Nedostatak gostiju-pušaća smatra se problemom za ugostiteljstvo a nedostatak nepušača je nebitna činjenica? ! Pa dobro, tko je ovdje lud? Nisam pratila statistike pa ne znam koga ima brojčano više, ali u svakom slučaju smatram da onaj kome je toliko stalo otići na kavu izdržat će bez cigarete tih sat-dva, isto kao što smo do sad mi redovito trpili oblake smrada i koliko got nam smetalo nismo se odricali svog izlaska zbog toga. No, zašto ti ljudi misle da su toliko u pravu, zašto su toliko tvrdoglavi?? Mislim da odgovor leži u slabosti, u lijenosti... Svatko se može suzdržati od bilo čega pa tako i od bespotrebnih ovisnosti koje uništavaju zdravlje i prazne novčanike. Ali neki se jednostavno ne žele pokoriti, žele raditi što hoće i baš ih briga za okolinu. Zato bi trebalo konačno početi provoditi te puste zakone. A ne da par dana nakon proglašenja zakona dođem na bilo koje javno mjesto i ne mogu disati od dima. I toliko o slavnom zakonu... Želim pravo na zrak, pravo koje zaslužuje svaki čovjek. I ne, ne možete me otjerati u šumu, jer niste bolji i važniji od mene, i ne možete odlučivati o mojem zdravlju i životu! |
14.11.2008., petak
Nedostatak... zraka?
|
Teta u knjižnici lupila je žig "15.12.2008". Za tri tjedna moram vratiti knjigu. Nekada je 3 tjedna bilo mnogo vremena, danas mi se čini da ponekad 3 dana mogu trajati duže nego 3 tjedna. Petkom postanem svjesna tjedna. Petak je dan kada se primam posla, svog silnog posla koji stoji tamo postranice i čeka "neka bolja vremena" ili bolje rečeno neka duža vremena... Ah posao, pojava koja me budi iz one lagane nesvjestice zvane tjedan i osvještava me da je već onaj novi petak, da je prošlo punih 7 dana od prošlog petka, da je prošao cijeli prokleti tjedan a da nisam ni primjetila. A globalno gledano, i nije prošlo tako puno, a opet čini se puno, pa malo, pa brzo... Vrijeme... Vrijeme je tako relativan pojam. I nekako, sve se opet kreće a ja još stojim, i osjećam da kržljam, umjesto da napredujem, ja kao da idem nazad... Pitam se jeli to proces starenja? Jesam li došla u dob kada se više ne razvijam, kada svi procesi staju, kada inteligencija više ne raste, moje sposobnosti ne napreduju? Jednostavno, imam feeling kao da je u mom organizmu potegnuta neka kočnica i sve sam manje i manje sigrna u bilokakve svoje sposobnosti napretka. Moram priznati da ta pojava izaziva užasan osjećaj nemoći... No, ostavljam se svog kratkog osvrta na osjećaj koji u meni budi kasnopopodnevni petak i predstojeći vikend već sad izgubljen među brojnim papirima i slovima... Mislim da će glavna tema ovog mog pomalo besmislenog i neciljanog posta biti druga vrsta nemoći... Dakle, htjedoh isprčati, polovicom devetog počela je nova akademska godina koja je sa sobom donjela i nekoliko novih predmeta. Jedan od njih, koji svojom zvučnošću para slušne kanaliće: komunikologija, posebno mi se urezao u crnu listu budućih stvaratelja nevolja. Iako su mi profesor i asistent jako simpatični, zanimljivi i dobri, i imam za njih same riječi pohvale, jednostavno nekako je sve krenulo krivo. Od samog početka mog akademskog obrazovanja, sa svih strana izvirivali su kojekakvi predmeti koji teško da su imali veze sa samom budućom strukom ali morali su biti jednostavno tu jer se to mora ili bar predstavljati nekakav uvod u nešto. Kad dođeš iz gimnazije ništa ti nije čudno niti te išta može iznenaditi ali komunikologija me ipak malo uhvatila zatečenu. Još bijasmo zeleni "komunikolozi" kad smo još jače pozelenili, ovaj put od muke i to zbog činjenice da moramo odabrati temu za seminar u roku tjedan dana. Za mene je to bilo kao odabrati o kojem dijelu ruske gramatike želim pisati jer o tome što je to uopće komunikologija i kakve su teme uopće poželjne za seminar nisam imala pojma... Naposljetku, zadnji dan za odluku, profesor je održao predavanje pomoću kojeg su mi saznanja o tom predmetu postal jasnija, a pošto je spominjao nešto politiku, u glavi mi se rodila ideja za temu: "Kako politička situacija u državi utjeće na komunikaciju među ljudima" Tema se na prvi pogled čini zanimljiva, a i ima se bome o čemu tu i pisat, tako da se nisam previše zamarala i ponovno sam disala lagano i bezbrižno. A onda je došao i taj zadnji tjedan i vrijeme da se počnem brinuti. Od kud početi? O čemu pisati? Koju literaturu koristiti? Tisuću pitanja, a odgovora nigdje. Pokušaji traženja po internetu pokazali su se potpuno bezuspješnima, jer kad neznaš što točno i ciljano tražiš, teško da ćeš naći išta u tom moru podataka, a ključne riječi teško je pogoditi... Druga solucija - knjiga... Razmišljanje me dovelo do zaključka da je vrlo mala vjerojatnost da bi nekom palo napamet pisati knjigu o tome kako političko stanje utječe na međusobnu komunikaciju građana, jer to su ipak sitini detalji u koje bi se teško kome dalo uplitati a i nema neke potrebe za takvom knjigom (osim meni za seminar). Još manja je vjerojatnost da bi netko o tom problemu pisao na internetu jer takve probleme nitko ni ne primjećuje. Štoviše, da ih primjećujemo i da pišemo o njima, spoznali bismo ih i pokušali rješiti. A pošto se to ne događa, društvo nam i je u lošem stanju. Mnogo razmišljanja škodi, pogotovo kad za razmišljanje nema vremena pa je tako svo ovo razmišljanje naškodilo i meni. Pitavši asistenta za savijet tj. za ključne riječi, došla sam do spoznaje da je moj profesor autor cijelog niza od 200-300-tinjak radova te ili slične tematike. A tko bi ga znao, sama to nikada nebih uspjela naći. Dobra je ona poslovica "Ne sudi knjigu prema koricama" ali ja bih je nekako preoblikovala u "Ne sudi knjigu prema naslovu". Zato sam odavno i odustala od neciljanog traženja nečega, pogotovo u knjižnicama. Jer kad tamo dođeš i kažeš da trebaš nešto o utjecaju politike na komunikaciju, oni će ti naći knjigu kojoj se u naslovu spominju riječi "politika" i "komunikacija" pa makar knjiga pisala o neće sasvim desetom, npr "politika komuniciranja na tržištu automobila", drugim riječima funkcioniraju na principu internet tražilice - upišeš riječi ali ne i smisao, isto to i dobiješ. Uz pomoć asistentovih ključnih riječi našla sam knjigu koja mi savršeno odgovara a čiji naslov to nikada nebi otkrio. U procesu traženja povoljne literature, svaki knjižničar ovu bi knjigu zaobišao... U tome je bit ciljanog traženja nećeg, jedini je problem što - kasno sam se sjetila. U ponedjeljak seminar mora biti gotov i predan a predamnom je vikend prikovan uz tastaturu.... Možda ako uspijem taj svoj posao obaviti kako spada konačno udahnem malo zraka prije novog vala obaveza... Polako ću pivesti kraju ovaj svoj pomalo izgubljeni about nothing post dok jš nije izgubio granice razumnog. Naslov neodređen, čak pomalo tupav, kao i obično, naveo bi nekog da pomisli kako pišem o uvođenju zabrane pušenja na javnim mjestima, no o tome drugom prilikom. Možda je to još jedan dobar dokaz, ne sudite tekst prema naslovu.... |
