Teta u knjižnici lupila je žig "15.12.2008". Za tri tjedna moram vratiti knjigu. Nekada je 3 tjedna bilo mnogo vremena, danas mi se čini da ponekad 3 dana mogu trajati duže nego 3 tjedna. Petkom postanem svjesna tjedna. Petak je dan kada se primam posla, svog silnog posla koji stoji tamo postranice i čeka "neka bolja vremena" ili bolje rečeno neka duža vremena... Ah posao, pojava koja me budi iz one lagane nesvjestice zvane tjedan i osvještava me da je već onaj novi petak, da je prošlo punih 7 dana od prošlog petka, da je prošao cijeli prokleti tjedan a da nisam ni primjetila. A globalno gledano, i nije prošlo tako puno, a opet čini se puno, pa malo, pa brzo... Vrijeme... Vrijeme je tako relativan pojam.
I nekako, sve se opet kreće a ja još stojim, i osjećam da kržljam, umjesto da napredujem, ja kao da idem nazad... Pitam se jeli to proces starenja? Jesam li došla u dob kada se više ne razvijam, kada svi procesi staju, kada inteligencija više ne raste, moje sposobnosti ne napreduju? Jednostavno, imam feeling kao da je u mom organizmu potegnuta neka kočnica i sve sam manje i manje sigrna u bilokakve svoje sposobnosti napretka.
Moram priznati da ta pojava izaziva užasan osjećaj nemoći...
No, ostavljam se svog kratkog osvrta na osjećaj koji u meni budi kasnopopodnevni petak i predstojeći vikend već sad izgubljen među brojnim papirima i slovima... Mislim da će glavna tema ovog mog pomalo besmislenog i neciljanog posta biti druga vrsta nemoći...
Dakle, htjedoh isprčati, polovicom devetog počela je nova akademska godina koja je sa sobom donjela i nekoliko novih predmeta. Jedan od njih, koji svojom zvučnošću para slušne kanaliće: komunikologija, posebno mi se urezao u crnu listu budućih stvaratelja nevolja. Iako su mi profesor i asistent jako simpatični, zanimljivi i dobri, i imam za njih same riječi pohvale, jednostavno nekako je sve krenulo krivo. Od samog početka mog akademskog obrazovanja, sa svih strana izvirivali su kojekakvi predmeti koji teško da su imali veze sa samom budućom strukom ali morali su biti jednostavno tu jer se to mora ili bar predstavljati nekakav uvod u nešto. Kad dođeš iz gimnazije ništa ti nije čudno niti te išta može iznenaditi ali komunikologija me ipak malo uhvatila zatečenu. Još bijasmo zeleni "komunikolozi" kad smo još jače pozelenili, ovaj put od muke i to zbog činjenice da moramo odabrati temu za seminar u roku tjedan dana. Za mene je to bilo kao odabrati o kojem dijelu ruske gramatike želim pisati jer o tome što je to uopće komunikologija i kakve su teme uopće poželjne za seminar nisam imala pojma... Naposljetku, zadnji dan za odluku, profesor je održao predavanje pomoću kojeg su mi saznanja o tom predmetu postal jasnija, a pošto je spominjao nešto politiku, u glavi mi se rodila ideja za temu:
"Kako politička situacija u državi utjeće na komunikaciju među ljudima"
Tema se na prvi pogled čini zanimljiva, a i ima se bome o čemu tu i pisat, tako da se nisam previše zamarala i ponovno sam disala lagano i bezbrižno. A onda je došao i taj zadnji tjedan i vrijeme da se počnem brinuti.
Od kud početi? O čemu pisati? Koju literaturu koristiti? Tisuću pitanja, a odgovora nigdje. Pokušaji traženja po internetu pokazali su se potpuno bezuspješnima, jer kad neznaš što točno i ciljano tražiš, teško da ćeš naći išta u tom moru podataka, a ključne riječi teško je pogoditi... Druga solucija - knjiga... Razmišljanje me dovelo do zaključka da je vrlo mala vjerojatnost da bi nekom palo napamet pisati knjigu o tome kako političko stanje utječe na međusobnu komunikaciju građana, jer to su ipak sitini detalji u koje bi se teško kome dalo uplitati a i nema neke potrebe za takvom knjigom (osim meni za seminar). Još manja je vjerojatnost da bi netko o tom problemu pisao na internetu jer takve probleme nitko ni ne primjećuje. Štoviše, da ih primjećujemo i da pišemo o njima, spoznali bismo ih i pokušali rješiti. A pošto se to ne događa, društvo nam i je u lošem stanju.
Mnogo razmišljanja škodi, pogotovo kad za razmišljanje nema vremena pa je tako svo ovo razmišljanje naškodilo i meni. Pitavši asistenta za savijet tj. za ključne riječi, došla sam do spoznaje da je moj profesor autor cijelog niza od 200-300-tinjak radova te ili slične tematike. A tko bi ga znao, sama to nikada nebih uspjela naći. Dobra je ona poslovica "Ne sudi knjigu prema koricama" ali ja bih je nekako preoblikovala u "Ne sudi knjigu prema naslovu". Zato sam odavno i odustala od neciljanog traženja nečega, pogotovo u knjižnicama. Jer kad tamo dođeš i kažeš da trebaš nešto o utjecaju politike na komunikaciju, oni će ti naći knjigu kojoj se u naslovu spominju riječi "politika" i "komunikacija" pa makar knjiga pisala o neće sasvim desetom, npr "politika komuniciranja na tržištu automobila", drugim riječima funkcioniraju na principu internet tražilice - upišeš riječi ali ne i smisao, isto to i dobiješ. Uz pomoć asistentovih ključnih riječi našla sam knjigu koja mi savršeno odgovara a čiji naslov to nikada nebi otkrio. U procesu traženja povoljne literature, svaki knjižničar ovu bi knjigu zaobišao...
U tome je bit ciljanog traženja nećeg, jedini je problem što - kasno sam se sjetila. U ponedjeljak seminar mora biti gotov i predan a predamnom je vikend prikovan uz tastaturu.... Možda ako uspijem taj svoj posao obaviti kako spada konačno udahnem malo zraka prije novog vala obaveza...
Polako ću pivesti kraju ovaj svoj pomalo izgubljeni about nothing post dok jš nije izgubio granice razumnog. Naslov neodređen, čak pomalo tupav, kao i obično, naveo bi nekog da pomisli kako pišem o uvođenju zabrane pušenja na javnim mjestima, no o tome drugom prilikom. Možda je to još jedan dobar dokaz, ne sudite tekst prema naslovu....
Post je objavljen 14.11.2008. u 23:00 sati.