Evo, ljeto se polako bliži kraju... Sama pomisao na jesen me baca u depru... Iako ustvari volim razmišljati o jeseni. Dok hodam užarenim asfaltom, razmišljam o kišama i suhom lišću koje lagani povjetarac nosi ulicama bojeći ih u tamni topli spektar od narančaste, preko crvene do smeđe... To je ona jesen o kojoj čitamo u knjigama, ona o kojoj smo čitali pjesme u čitankama u osnovnoj školi, ona jesen o kojoj maštamo, kako je zamišljamo. Ali ta jesen ustvari ne postoji. Svakog ljeta jedva čekam jesen, a ona dođe i svaki put me razočara... Jesen više ionako ne postoji, s isčezanjem posljednjeg sunčanog dana počinju cmoljit dosadne kiše koje ne prestaju danima, zatim val hladnoće ravan jednom prosincu ili siječnju itd. Ove godine me još manje veseli pomisao na faks jer na faksu polako postaje smrtno dosadno. Svi zabavni ljudi su ili odustali od faksa ili će past godinu pa odustat, a ostali su samo štreberi koji su megadosadni i s kojima mi se neda pričat, ili neka totalno umišljena ekipa... Bar sam se riješila fizike i kemije za sva vremena, ali ispit iz matematike mi je trn u oku, ako to sad ne položim fakat sam se zajebala... Sama pomisao na jesen, i na taj prokleti ispit, baca me u očaj. A ustvari ovog ljeta za mene nije ni bilo. Mogu samo nabrojat što NISAM napravila. Dakle, od kud da počnem... Nisam bila na moru, nisam bila ni jednom na Jarunu, nisam pročitala nijednu knjigu, nisam naučila ništa novo, nisam nigdje bila izvan Zagreba, skoro pa ni izvan kvarta, skoro pa ni izvan stana, nisam uopće crtala cijelo ljeto, nisam ništa ni učila za faks, do prošlog tjedna nisam nigdje ni radila a i od ovog kaj sad radim neću dobit ni 1500 kn... U svakom slučaju nekvalitetno provedeno vrijeme. A i nije da sam ga puno imala, za mene je ljeto počelo tek 12.7. a završit će sad u ponedjeljak kad ću morat počet učit... A ponekad imam osjećaj da ga nije ni bilo, jer ne mogu reći da sam se odmorila, ono što zovemo fizički odmor ne može se ostvarit tj ne možemo ga osjetiti ako nema psihičkog odmora, a ja ga definitivno nisam imala jer me cijelo vrijeme muči ta činjenica da 1.9. imam ispit za koji mi je potrebno čudo. Čak se nisam mogla opustiti u crtanju ili učenju nečeg što me zanima jer sam bila preopterećena, čak cjelodnevno ležanje u krevetu za mene nije značilo odmor, jer osjećam u sebi to nešto što me muči, onaj zločesti leptirić koji me stalno podsjeća da nešto moram što još nisam... Mogu jednostavno zaključit da sam bila psihički u puno boljem stanju dok je trajao faks. Imala sam hrpu za učit ali sam i učila i imala osjećaj da nešto radim a i postizala rezultate, imala za što se mučit, mučit se za ovo nepostojeće ljeto i odbrojavat dane do njega... A onda je ono došlo i od prvog dana do danas samo očajavam i osjećam se potpuno beskorisno i nemoćno... Eto, čudno je to kad nemaš skoro uopće obaveza a osjećaš se gore nego kad ih imaš 500... I to sve samo zbog jedne jedine brige. Imam osjećaj da bi za mene ljeto moglo početi nakon što položim (ako položim) taj ispit, i iako neću imat baš puno vrewmena do početka predavanja, mislim da ću se moći tih tjedan-dva istinski opustiti i napraviti sve ono što nisam u ovo potračeno ljeto...
|
