Mirišući ovaj hladnićki kasnoljetni zrak i miris papira rasutih po podu i krevetu, raspisanih raznim čudnovatim formulama i to matematičkim, visokomatematičkim, prisjećam se onih davnih ali i ne tako davnih dana koji me ponovno čekaju za koji mjesec... Smještena na neudoban stolac, slušajući prodoran ali nekako ugodan glas profesora koji je pričao o tamo nekakvoj umjetnosti renesanse i baroka, švrljala sam po papiru različite skice svakojakih zvijeri iz mašte... Kada je moje ljeto napokon (prividno) počelo, sve svoje skripte spremila sam na dno nekog trulog ormara nadajući se da ih više nikad neću trebati, a prethodno sam iz njih povadila sve papiriće iscrtane raznim skicama likova iz bajke, vila, princeza, vragova, demona... Svi su oni bili moji mali demoni dosade koji su se javili kako bi ubili vrijeme koje sam morala provest na predavanjima, javili bi se u mojoj glavi a ja bih ih pokušala prenijet na papir. Većina njih iščeznulo bi trenutkom koji je obilježio kraj predavanja, tada bih ih zaklopila u skriptu s ostalim brojnim papirićima ispisanim raznim formulama i od njih bi ostale samo nedovršene skice. Onaj dan kad sam odbacila svoje skripte, sakupila sam sve svoje skice na jednu hrpu i ostavila ih pored kreveta u nakani da ih dovršim ovih dana, ali nisam to učinila jer nisam imala volje. U hrpici se isticao samo jedan kojeg sam uspjela nacrtati pod dvostrukim satom likovno-grafičke kulture koji mi je zahvaljujući ovom nedefiniranom biću bio manje dosadan... Loš je, neprecizan, ružan, napravljen nabrzaka, napravljen bez volje, izgleda plastično, umjetno, ukočeno, bezvezno, razmrljano, besmisleno, bezukusno, jadno… i takav je… i takav mora biti…
|
