Postoje dani u godini kada me okolina prisiljava da se osjećam kao potpuni autsajder. To su dani IZBORA i dani NOGOMETNOG PRVENSTVA. Još kada sam s tek napunjenih 18 sjedila u školskoj klupi slali su na mene i moje 18-godišnje kolege ljude iz GONG-a i to nekoliko puta kako bi nam solili pamet tim političkim pričama o izborima. Prvo su nas pokušali uvjeriti kako je to superkul bit punoljetan i ići na izbore, a onda su još imali pokušaj dokazati nam kako naš glas može nešto promjeniti... A činjenica je da u svoje 2 godine punoljetnosti nisam niti jedan put izašla na izbore iz razloga što jednostavno nemam za koga glasati. Mogla bih reći da su svi oni isti, jer kandidirali su se svi da njima bude bolje a ne da bi meni bilo bolje. Isto tako znam da je jedina promjena koju mogu donjeti izbori ta da više na vlasti neće biti prva od dvije najjače stranke nego ona druga, a obje su potpuno iste, u obje su potpuno isti glupi i sebični ljudi koji misle ili se prave da misle kako je svima dobro kao njima. No, iako svi non-stop pričaju o njima za vrijeme trajanja kampanje, ja se s izborima nikad nisam zamarala niti sam ikad izašla na njih iz razloga što znam da moj glas nemože ništa promjeniti jer NEMA ŠTO promjeniti, i da nikakva promjena vlasti ne može učiniti moj život boljim. Prebacimo se na drugu temu ovog posta: NOGOMETNA PRVENSTVA. Da, u to doba ludila, sa strahom se usuđujem na glas izraziti svoje mišljenje da je nogomet potpuno beskorisna pojava. Svi se do neba vrijeđaju kako se ja to usudim pljuvati po nećemu što je ponos za naš narod. Ponos za narod? Mislim da bi se taj ponosan narod prvo trebao pobrinuti da se ima još čime ponositi osim ovako nevažnim stvarima. Kako mogu biti ponosna na narod u kojem ima toliko nezaposlenih, toliko beskućnika, toliko ljudi koji ne primaju plaću, toliko siromašnih, u državi gdje je sve tako skupo a plaće su toliko male i gdje je životni standard općenito nizak a socijalna situacija općenito loša i za to apsolutno nikoga nije briga i apsolutno nitko o tome ne brine jer svi sjede pred TV-om i vrište od sreće što je Hrvatska pobjedila u utakmici i oni su svi toliko ponosni na to, i nije ih briga što imaju hrpu kredita koje nemogu otplatit, što im firma u kojoj rade propada i što sutra neće imati što za jesti, ne, nije ih briga, oni se ne zamaraju sad tim "sitnicama", sad je najbitnije da je Hrvatska pobjedila i da mogu od sreće urlat po ulicama, pijani trubit u autima i skakat po tramvajskoj pruzi na trgu umotani u kockice. I to nam je taj ponosni narod! Koje samozavaravanje! To je za mene zasljepljeni narod, jer da, Hrvatska je pobjedila, i što ja imam od toga??? Što oni imaju od toga? Hoće li im išta značiti ta pobjeda Hrvatske kad im dođe opomena od banke za neplaćeni kredit, kad shvate da su ostali nezaposleni u 48. godini u državi gdje ni mlad akademski obrazovan čovjek ne može naći posao a kamo li jedan 48-godišnjak sa srednjom stručnom spremom, kad će morati smome sinu reći "ne sine, ne mogu ti kupiti bicikl, nemam novaca"??? Hoće li se i onda ponositi svojom državom? Zašto ljudi toliku energiju troše na nogomet, zašto svoj novac troše ne rekvizite s kockicama proizvedene u Kini kojima u doba prvenstva još posebno napušu cijene jer znaju da će svi htjeti imati tu plastičnu zastavicu s kockicama i da su spremni za nju dati i 50 kn iako ne vrijedi niti 5...?! Zašto svi padaju na te propagandne trikove? Ljudi su glupi i daju se zasljepiti pričama. Ljudi su spremni pobjeći od istine uvjeravajući sebe kako se imaju čime ponositi u svojoj državi. Jednostavno ne razumijem takav naćin razmišljanja, mislim da je uživanje u sportu i prepuštanje svog vremena i novca sportu rezervirano za ljude koji imaju rješenu egzistenciju. Može nekome biti hobi praćenje nogometa, može se država ponositi njime, ali ne ovakva država, ne mogu sjediti na cesti bez krova nad glavom, gladna i u dugovima i biti ponosna na državu zbog koje sam u takvoj situaciji samo zato što je dobra u nogometu ili u bilo kojem drugom sportu.
|
